Priče iz susjedstva
Tko o čemu, a vi o mega popularnom hrvatskom pjevaču. I tako bi se u jednoj rečenici dalo sumirati reakcije hrvatskih nacionalista, koji sebe radije etiketiraju kao domoljube, na učestale tekstove i priloge lijevo-liberalne medijske scene, ne samo one u Hrvatskoj, već i regionalne, povodom predstojećeg koncerta Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu početkom jula ove godine. I dugo je već tako, spomenuti koncert samo je finale ili kruna svih dosadašnjih kontroverzi vezanih uz Thompsona, njegovu simboliku koja ga čini domaćom reprezentativnom ikonom žanra što se naziva nazi rock. Muzičar je to kojeg ćemo – jer si je u formalnom statusu branitelja u jedinici koja se zvala „glazbena bojna“, s početkom rata 1991. prikladno nadjenuo umjetničko ime po jednoj puški – u nastavku teksta, iz pijeteta prema autorskom odabiru, doslovno tako i imenovati. Jednostavno, Puška.
Idu neki od spomenutih komentatora poprilično daleko kada tvrde da liberalno-lijeva opsesija Puškom za krajnju posljedicu ima samo dodatnu popularizaciju dotičnog pjevača. Nešto kao kritika u funkciji spina, reklo bi se. Možda stvarno ima nešto u tome. Osvrćemo se i sami preko vlastitog ramena kada utvrdimo da su prošla tek dva mjeseca od objavljivanja teksta na istom ovom portalu o aktualnim neofašističkim trendovima u Hrvatskoj, gdje smo se, istina indirektno, tek iz drugog plana, dohvatili i Puške. A evo nas opet u sličnoj situaciji. „Nagovorilo“ nas da pišemo o srodnoj temi, no ovaj put eksplicitno o dotičnom i u kontekstu skorašnjeg koncerta. Pokušat ćemo to napraviti preko dekonstrukcije nekoliko mitova vezanih uz Pušku.
***
Mit br. 1.: Puškin koncert koji će se održati u Zagrebu 5. jula 2025., najposjećeniji je plaćeni glazbeni događaj u svjetskoj historiji do sada.
Menadžment upregnut u organizaciju Puškinog koncerta u Zagrebu nanjušio je priliku i u redovnim razmacima lansirao je nevjerojatne brojke na mreže i portale u stilu breaking news, kao da smo pratili nekakvo odbrojavanje sekundi do Nove godine. A te su brojke rasle eksponencijalno iz sata u sat, elektronički sustav prodaje karata svako se malo urušavao, poslovno-strateški plasirale su se u javnost teško provjerljive informacije o mogućim novim kontingentima ulaznica koje će biti puštene u prodaju, ali ne zna se kada… Nestrpljenje je stoga samo bujalo.
U prvih šest sati od puštanja karata u opticaj preko elektroničkog sustava, već ih je prodano oko 150 hiljada, a nakon nekoliko dana dobili smo informaciju o 281.744 prodanih ulaznica. I kada se mislilo da je to to, tih 300-tinjak hiljada – što je već tada značilo obaranje svjetskog rekorda, novog najvećeg koncerta po broju prodanih ulaznica u historiji, kojeg je do sada držao Vasco Rossi s 225 hiljada posjetitelja u Modeni 1. 7. 2017. – dolazi do novog zapleta. Kompanija Entrio, najveći online prodavač ulaznica u Hrvatskoj, 3. aprila ove godine na svojoj Facebook stranici službeno je objavila da je Puškin koncert na Hipodromu u Zagrebu, zakazan za 5. 7. 2025., konačno rasprodan, da više nema i neće biti novih ulaznica. Ukupna finalna brojka prodanih karata seže preko pola milijuna.
Na stranu sad ta histerična posvećenost brojevima u slučaju skorog Puškinog koncerta. Ona je, rekosmo, prvenstveno u reklamno-promidžbenoj funkciji stvaranja kolektivnog dojma o historijski unikatnom događaju nulte kategorije važnosti. Pučka humornost mem kulture odradila je naravno svoje i u ovom slučaju. U obilju zanimljivog materijala tog tipa, izdvojit ćemo onaj koji prikazuje zbunjeno konsterniranog Micka Jaggera nadvijenog nad kompjutorski ekran trenutak prije no što će kažiprstom lijeve ruke pritisnuti digitalno dugme ispod prozorčića Googlove tražilice u kojem piše: Who the fuck is Thompson. U zraku je dakle interpelacijska maksima tipa: tu, nadomak tebe, desit će se događaj koji se „ne smije propustiti“. Radi se klasičan hype u stilu, do kraja života pričat će se, „gdje si bio ti 5. 7. 2025.“?
Ono što pritom nismo nigdje mogli zaslijediti jesu pitanja koja simptomatično bodu u oči. Recimo, tko će jamčiti za sigurnost tolikog broja ljudi koji će se sjatiti, gusto natiskati na jednom mjestu koje jest veliko, ali ipak ograničenih kapaciteta? Na kojim je stručnim izračunima procijenjeno da zagrebački Hipodrom može primiti i apsorbirati više od pola milijuna ljudi, ne računajući one bez ulaznica koje će nabildano stanje „izvanredne situacije“ i znatiželja ipak povući prema mjestu događanja? Što je sa sigurnosnim mjerama?
Pored tih ključno važnih pitanja, već se sada, puno prije nego što se event uopće i desio, nameće jedan od finalnih zaključaka. Puška i njegov menadžment ne poštuju svoje fanove, očito ne mare za njih. Baš ih briga kako će, pod kojim uvjetima, hoće li koncert uopće moći iole normalno pratiti sve one silne stotine hiljada ljudi koji će iz tog razloga prevaliti dug put. Krenut će takvi iz Njemačke, Austrije, Hercegovine, Dalmacije, ali i sa puno daljih destinacija, SAD, Kanade, Australije… Uputit će se prema Zagrebu početkom jula ove godine isključivo zbog Puške i njegovog koncerta. No možda Puška i njegova ekipa tako kalkuliraju i zbog teze koja je ujedno i naš drugi mit u ovom tekstu.
***
Mit br. 2.: Puškin koncert puno je više od glazbenog događaja, to je miting nacionalne istine.
Nacionalna je istina, smatraju Puška i mnoge njegove pristalice, da su većinska Hrvatska i većina Hrvata politički desnije orijentirani nego što to državne vlasti, institucije, većina medija, civilni sektor, nevladine organizacije, te ostali društveni akteri koji kroje oficijelne verzije socijalno-političke realnosti, žele priznati, prihvatiti i pokazati. Puška se, ne ulazeći u procjene o njegovom osobnom svjetonazorskom i ideološkom profilu jer je to potpuno nebitno u ovom kontekstu, promućurno prometnuo u jednog od ključnih reprezentativnih simbola takvog društvenog resentimana, u svim verzijama svoga javnog lika. A taj je lik mutirao puno puta u zadnje skoro tri i pol decenije, koliko je dugo u fokusu javno-medijske pažnje.
Puška je već početkom 1990-ih odrastao čovjek, na polovici treće decenije života, koji je kontekst rata i prvih godina poraća u svojoj muzici uspješno koristio za nepatvorenu promociju mržnje prema Srbima, te neprikriveno veličanje nacifašizma u vidu ideologije ustaštva. Bila je to provjereno utrživa roba u to vrijeme. No treba se prisjetiti da ni tada, prema spomenutim karakteristikama, Puška nije posebna i jedinstvena pojava. U ključu zrcaljenja obrnute istovjetnosti, valja spomenuti njegove „drugove“ po profesiji i dužnosti s druge strane. Na primjer, Puškinog generacijskog vršnjaka Mirka Pajčina, tada notornu srpsko-krajišku muzičku karikaturu koji je nastupao pod umjetničkim psudonimom Baja Mali Knindža. Bilo je naravno i na bosansko-bošnjačkoj strani primjera koji bi se uvjetno mogli tretirati kao pandan dvojici prethodno spomenutih. Takvi su borbeno-motivacijsku energiju kojom je Puška mobilizirao, destilirali od njegovih fašistoidnih elemenata i prevodili ju u ponosno-obrambeni duh Sarajeva i Bosne i Hercegovine, ali pazeći pritom da zaobiđu svaku asocijaciju na zločine „vlastite strane“, u vidu Kazana, Cacinih, Jukinih ili Ćelinih „akcija“. Radi se o danas zaboravljenim ratnim muzičkim zvijezdama poput Alena Mustafića.
Početkom 2000-ih Puška lagano reterira prema nečem što nemali broj ljudi u Hrvatskoj danas razumije i čita kao malo tvrđu verziju nacionalizma i iskazivanja ljubavnog patosa Domovini. Tada recimo započinje i sa dobrom poznatim scensko-ritualnim nastupima, pa tako mahanje ogromnim nacionalnim stijegom na bini postaje zaštitni znak njegovih koncerata. Istovremeno otvoreno koketira s heavy metalom, neprikriveno miješa rifove á la Iron Maiden s patetičnom retorikom ljubavi prema narodu i rodnoj grudi u svojim pjesmama. Takva struktura predstavljala je podlogu za fazu u karijeri po kojoj je i najpoznatiji i zbog koje ga mnogi danas smatraju domovinsko-patriotskom, a ne neofašističkom ikonom. To je i još uvijek aktualni dio njegove karijere u kojem dominira nekakav kantautorski miješani žanr svojevrsnih ljubavnih saga i balada posvećenih narodu i povijesno napaćenoj voljenoj domovini. Otud i stavovi mnogih među njegovim poklonicima koji sebe ne deklariraju kao ustaše ili desničare općenito, već se vide tek kao Hrvati-patriote-katolici, a Pušku tretiraju kao simbol velikog domoljublja, nikako ne i neonacifašizma.
Međutim, ne treba izgubiti iz vida da Puška i u toj već poodmakloj fazi umivanja svog imidža, itekako suptilno kodira i isporučuje asortiman ustaške simbolike, što nezanemariv dio njegovih poklonika zapravo očekuje. Tako je recimo njegov album Ora et labora objavljen na rođendan Nezavisne Države Hrvatske, 10. 4. 2013. Te je godine samoubojstvom život okončao ekstremni hrvatski nacionalist opsjednut NDH-ompri, otmičar i terorist Zvonko Bušić, pa je Puška valjda iz pijeteta prema tom filoustaši na majici tokom koncertne turneje nosio broj 03941158, a to je Bušićev zatvorski broj u američkom zatvoru u kojem je odležao 32 godine. Bušiću je Puška posvetio i jednu svoju pjesmu, „Duh ratnika“ sa albuma Bilo jednom u Hrvatskoj iz 2006.
No kako istinu o sebi, individualno i kolektivno, saznajemo preko drugih, onako kako nas oni vide, razumiju i interpretiraju, tako se i na ovom primjeru valja prisjetiti da u tom razdoblju otprije petnaestak godina, u već uznapredovaloj kanonizaciji Puške kao domoljubnog autora, brojne evropske zemlje zabranjuju mu ulaske i izvođenja koncerata. Švicarska, Njemačka, Nizozemska, Slovenija… nisu to napravile iz iracionalnih razloga, zato što bi navodno mrzili Pušku i njegovu muziku, već zbog onog što svi vide i svima je jasno, a od čega se on nikada nije ogradio: na njegovim koncertima sve vrvi od fašističke ikonografije u vidu ustaških relikvija.
Ne mora stoga Puška više otvoreno raskazivati nacifašističko ustaško znakovlje, niti eksplicitno pjevati ode ustaškim koljačima i logorima, kao što je to radio prije tridesetak godina. On filoustašku glazbenu matricu koju je prozveo i plasirao, suptilno njeguje i podgrijava, a eksplicitan izvedbeni mandat fašističkih rituala umjesto njega na sebe preuzimaju mnogi njegovi fanovi. Oboružani ustaškom ikonografijom i kostimografijom na njegovim koncertima, kao na nekakvom perverznom karnevalu, ti ljudi time jasno posreduju obličja istine iz ideološke jezgre Puškinog performativnog identiteta koja je konstantna i nepromijenjena od početka njegove karijere do danas. To je valjda srž one velike nacionalne istine koju žele jednom za svagda poručiti „ostalima“ u Hrvatskoj na veliki zagrebački dan, 5. 7. 2025.
***
Mit br. 3: Ipak je, nakon i prije svega, Puškin koncert jedan veliki posao
Nije Marku Perkoviću Puški nikada bilo neugodno dobro naplatiti promociju ljubavi prema jednoj i jedinoj Domovini i svome Narodu. Kao što ni njegova refleksija suvremene Hrvatske i Hrvata u njoj, nimalo slučajno nikada nije dobacila do onog što su veliki domoljubi na čelu Domovine, učinili narodu u koji se zaklinju kroz postsocijalističku i postjugoslavensku tranziciju. Nema u tim njegovim pjesmuljcima što veličaju rodnu Grudu i Narod na njoj, niti riječi o svim onim silnim privatizacijsko-pretvorbenim mega krađama u imenu hrvatstva. Ne nalazimo ni traga strahovitoj deindustrijalizaciji zemlje zbog koje su stotine hiljada ostali bez poslova, pa su ili odselili, ili su prisiljeni baviti se turizmom, tom servilnom, fragilnom i nestabilnom industrijom o kojoj je današnja Hrvatska naprosto ovisna.
Ništa od toga Puški nije sveto. Ali mu je svet novac. Sjetimo se da je znao dobro naplatiti čak i nenastupanja, gdje ćeš bolje od toga. Kao onomad za ere premijera Ive Sanadera prije petnaestak godina, kada je navodno uzeo oko 500 hiljada eura da ne pjeva ni za jednu političku stranku u sklopu predizborne kampanje.
U duhu i slogu očito odvajkada poslovno dobro posložene šeme, treba gledati i na predstojeći koncert na zagrebačkom Hipodromu. Deseci milijuna eura prometa su u igri, vezano uz tu večer. Već goli pogled na broj prodanih ulaznica, pomnožen s cijenama koje su varirale od 30 eura za parter, preko 50 eura za fan pit, do 60 eura za tribine, ukazuje na poslovnu dimenziju koncertnog projekta. Gdje su tek ostali prihodi od marketinga, šankova, sponzora… No, preprodaja ulaznica krenula je maltene od prvog trenutka njihove prodaje, zbog čega mnogi sumnjaju da tu nisu čista posla od samog početka. Za sada se cijene kod preprodavača kreću oko nekoliko stotina eura po karti, za pretpostaviti je da će im cijena rasti kako se bude približavao koncert.
Neće se samo financijski debelo okoristiti Puška, njegova ekipa i organizatori koncerta. Velike će novce zaraditi i oni posredno uključeni u cijelu ovu stvar, hotelijeri, iznajmljivači apartmana, soba i parkirališta. Gotovo svi smještajni kapaciteti u gradu su na dan održavanja koncerta rasprodani, a cijene su im skočile nekoliko puta. Recimo, sobe sa četiri zvjezdice čija je cijena u Zagrebu u tom periodu između 120 i 170 eura, 5. 7. 2025. prodane su po cijenama između 600 i 800 eura. Neki su se pak odlučili pošaliti sa svime time. Jedan je čovjek na Facebooku objavio kako tu večer iznajmljuje gepek svoga auta za spavanje, 400 eura za dvije osobe. Auto će kaže, parkirati u kvartu Središće, nadomak Hipodroma, i sa njega ukloniti jedan kotač kako bi bio siguran za spavanje. Oglasu je prilijepio fotografiju auta s otvorenim zadnjim vratima kako bi se mogla vidjeti „spavaonica“, to jest prostor gepeka.