Priče iz susjedstva
Tema je, naravno, beskrajno mučna. Skoro neprobavljiva. Razlozi zašto je o njoj teško pisati – a možda već i besmisleno? – nisu samo gusto zbijeni u banalnosti zla što iznutra određuje sadržaj dotične teme, a koji je svima očit, već i u hiperinflaciji beskorisno uljudnih reakcija na nešto što naprosto ne pripada registrima uljudnosti. Fundamentalno im ne pripada jer dolazi s onu stranu života, civilizacije i erosa, spada u podrume tame, smrti i razaranja. Spomenute reakcije protežu se od dobro promišljenih i intoniranih kritičkih analiza, preko psihologizacije fenomena, do jalovih moralizatorskih zgražanja na ono što se vidjelo i čulo, a moglo se očekivati.
Riječ je o širokom spektru koji pokrivamo mi današnji preživjeli građani, u političkom smislu tog pojma. Bilo da govorimo s liberalno-građanskih pozicija, pa nam je kultura dijaloga krajnji domet društveno-političkih borbi, ili da nastupamo iz lijevljih političkih perspektiva čiji su današnji dosezi doista jadni jer ne znače masovnu i adekvatnu pripremu za borbu protiv aktualnog fašizma, već tek održavaju pogone umjetničko-aktivističkih angažmana kulturne scene, te baštine krhotine znanja i sjećanja na marksističku akademsko-intelektualnu tradiciju.
Otud vjerojatno i očita autorska frustracija s kojom sam zaista neplanirano zaronio u temu, toliko da sam i samoga sebe iznenadio. Frustracija i osjećaj nemoći su, da se ne lažemo, golemi. Od početne dileme ima li smisla opet pisati još jedan tekst na temu o kojoj svi u regiji pišu proteklih nekoliko sedmica (pisali smo i ovdje, ali puno ranije), preko sumnje ima li rubrika koja se zove „priče iz susjedstva“ – a Bosni i Hercegovini najbliži zapadni komšiluk zvani susjedstvo jest, na sreću ili nažalost, Hrvatska – pravo ignorirati i zaobići ono Očito, pa bi to moglo ličiti na eskapizam. I tako sve do uvodno skiciranog osjećaja besmisla dok se sa svime time živi evo baš ovako. Između ostalog i kuckajući tekst na tastaturi. Dok se još kuckati može.
Kad bi to bila tek jedna među temama, tada bismo prostodušno zaključili da smo dobili, vidjeli i čuli nešto što smo znali da ćemo dobiti, vidjeti i čuti prije nego što se isto to realiziralo u vidu spektakularne orgije na Hipodromu. Sve je to već zapisano u prošlosti naše budućnosti. Znali smo što ćemo vidjeti i čuti prije no što smo to vidjeli i čuli zato što smo bezbrojnim, manjim ili većim puzzlama te, sada konačno objedinjene i oblikovane slike, svjedočili hiljadama puta u protekle tri i pol decenije. Plus što neki među nama nose u svijesti i sjećanju dobro naučene lekcije o ovdašnjoj povijesti Drugog svjetskog rata. Pa nam onda stare crno-bijele fotografije i arhivski snimci sa popucalih filmskih vrpci izgledaju nalik savršeno ispoliranim digitalnim snimcima današnjice koji se šeraju kanalizacijskim odvodima društvenih mreža.
I eto, došlo je vrijeme – ili, učenije rečeno, oblikovao se historijski kontekst – da ta Istina još jednom dobije svoje jasno i nedvosmisleno obličje. I ovaj se put ta istina zove fašizam. Željeli je mi, ili ne, tako imenovati.
A jedna od operativnih karakteristika takve istine – istine zvane fašizam, onda kada se ista izbori za status normativnog parametra stanja stvari u društvu – jest normalizacija nenormalnog. Ne tek ignorantsko zatvaranje očiju, guranje glave u pijesak, začepljenje ušiju i nosa, već i hladnokrvne tvrdnje da je crno zapravo bijelo, da je slano ustvari slatko, i da je govno tek jedan cvijet među hiljadama drugih cvjetova. Potom je, u takvom poretku realnosti, sasvim očekivano da će viši ešaloni vlasti, oni izvršni, ministarski i premijerski, ustvrditi da smo svjedočili „veličanstvenom događaju“, „kolektivnoj manifestaciji domoljublja bez ijednog ozbiljnog ekscesa“, i to na istom onom mjestu gdje smo mnogi ostali vidjeli i čuli tek nepatvoreni i neprikriveni ustaški dernek.
I logično je da će potom neki od onih na nešto nižim razinama političke vlasti, parlamentarno-zakonodavnim, retorički eskalirati i reagirati kao divlji psi pušteni s lanca. Pa će jedan u tom „hramu političke demokracije“ bez ustrezanja ostale saborske zastupnike i zastupnice pozdraviti s „tradicionalnim hrvatskim pozdravom“, baš onako kako bi ih, tvrdi taj isti, „željeli pozdraviti i svi oni mladi ljudi sa Hipodroma“. Drugi će mu pajdaš pak „držati štangu“, naravno radikalno zdesna, obraćajući se nominalno lijevom parlamentarnom bloku riječima, „možete lajati na mjesec, ali mi smo za dom spremni“, dok će predsjedavajući tog uvaženog Doma na sve to samo konstatirati da tu nema elemenata za bilo kakvo kažnjavanje bilo koga, da sva ta retorika pripada duhu parlamentarne demokratske rasprave, „jer mi, hvala Bogu, živimo u demokraciji“.
A što će na sve to reći prijatelji u profesionalnoj politici, nominalno smješteni na lijevi pol političkog spektra, koje je eto dopalo da već nekoliko godina vode „nepokoreni grad“? Prvo gromoglasna šutnja, jer bilo bi nezgodno, a i nepragmatično, talasati u predizborno vrijeme, a onda izdavanje svih onih potrebnih dozvola za „spektakl na Hipodromu“ koje Grad mora izdati. Kao na tekućem traku, bez ikakvih zadrški. Pali bez ispaljenog metka, bacili pušku u kukuruze… takvim se metaforama nekad služio narod u pokušaju da kaže isto. „Mi smo protiv zabrana bilo kakvih koncerata“, govorio je proljetos gradonačelnik Zagreba, diskursom neobično podsjećajući na prethodno citiranog predsjednika Sabora. To je valjda dosegnuti konsenzus današnje demokracije.
I onda, nakon što je „spektakl“ završio, ali su prošli i lokalni izbori na kojima je osvojen još jedan mandat, zbog čega bismo valjda trebali nakratko odahnuti, stiže jedno veliko i odlučno Ne. „Nikada više, dok sam ja gradonačelnik, nećemo dopustiti održavanje ovako velikog koncerta ili sličnog događanja“. Pritom je ostalo nejasno, u vakumiranoj sivoj zoni, je li veličina događaja problematična zbog sigurnosti i zdravlja posjetitelja, organizacije događaja i slično, ili je pak problematičan vrijednosni profil eventa? Ako je ono prvo, onda je nejasno zašto ne, jer svi se akteri uključeni u organizaciju Puškine zabave na Hipodromu slažu da je stvar sa sigurnosno-zdravstvenog aspekta prošla super dobro, iznad svih očekivanja. Je li onda gradonačelniku smeta nešto drugo, ali to ne izgovara pa nejasno umotava u „veliko događanje“?
Da ipak budemo korektni, znamo da nije nimalo lako, dapače. Primati sve te gadne fašističke prijetnje i ucjene, biti izložen hajkama, podmetačinama, lažima i spletkarenjima, strašno je neugodno, a potencijalno i opasno, kako za tebe, tako i za bližnje do kojih ti je stalo. Ali, ako se upuštaš u politiku višeg ranga gdje caruju blato i smrad, a pametan si i obrazovan, onda si znao da će tako biti. No valja ne zaboraviti da niti jedna tehnokratska politika skrojena po načelu dobrog i poštenog gospodarenja glomaznim i kompleksnim javnim sektorom, ne može biti izuzeta sjenke ideologije koja politiku uvijek prati. I dobro da je tako, jer politika bez ideologije nema ama baš nikakvog smisla. Kao ni Petar Pan bez svoje sjenke.
No, mi na ljevici smo u cunamiju povijesno-političkog revizionizma bačeni toliko udesno da oštre riječi osude koje je čak i jedan Franjo Tuđman izricao o tadašnjim ratnim neonacistima-ustašama ranih 1990-ih, danas skoro više nitko na domaćoj političkoj ljevici ne smije ponoviti u novim historijskim kontekstima. Istovremeno smo i ideologiju prepustili onima zdesna, te umjesto nje prigrlili i inaugurirali liberalni fetiš nazvan identitet. Neka žive identiteti različitosti, rasnih, rodnih, etničkih, vjerskih, seksualnih, životno-stilskih tipova… postala je naša nova mantra. Just name it.
Svi su nam identiteti postali bliski i strašno kul osim onog socijalno-klasnog, s naglaskom na radništvo. Pa nas je onda taj kolektivni subjekt, u društvenoj bazi nositelj upravo tog identitarnog markera, sasvim razumljivo napustio i skrenuo udesno. Za to što zajedno s nama sada srlja prema provaliji, nemamo ga pravo optuživati. Prvo smo ga odbacili i zaboravili, a sada nam se vraća kao zombi. Također je frustriran, obespravljen i ponižen, materijalno i simbolički.
I sve će ići tako dok dobro naoružani crnokošuljaši ne dođu na vrata svih nabrojanih i nenabrojanih identiteta, provale ih i u imenu „čistosti“ ne proglase sve te pedere i lezbijke, Srbe, muslimane, komunjare, Jugoslovene, vegane i jogine… nepoželjnim i nezdravim društvenim elementima kojih se treba riješiti. Tu su. Ne znam čujem li to njihove korake, ili se još uvijek uspješno zavaravam zvukom tipkanja po svojoj tastaturi?