Priče iz susjedstva
Nedavna smrt poglavara Katoličke crkve, papa Franje, kao i svaki put kada su takvi i slični historijski trenuci posrijedi, otvorila je prostor za perspektive koje preispituju neka vječna univerzalistička pitanja poput karaktera vjere, odnosa duhovnog i materijalnog u suvremenom svijetu, teizma i ateizma, sakralnog i sekularnog, realnih dometa politike ekumenizma… U slučaju smrti papa Franje, takva i srodna pitanja artikulirala su se možda i više nego ranije, razumljivo i zašto.
Mudra odluka Vatikana, da krutog i u javnosti ne baš dobro prihvaćenog papu Benedikta umirovi – što je za Katoličku crkvu bio događaj bez presedana – i zamijeni ga papa Franjom 2013., pokazala se kao još jedan pragmatičan i dobro izveden potez te „institucije svih institucija“. Institucija je to koja je stvarala ovaj i ovakav svijet, a ako ga itko nadživi, onda bi to mogao biti upravo Vatikan.
Papa Franjo vrlo je uspješno popeglao imidž Katoličke crkve u svijetu, a on sam izrastao je u iznimno omiljenu figuru među vjernicima, ali i među mnogima koji do vjere ne drže mnogo. Ubrzo je zadobio imidž otvorenog, modernog pape za 21. vijek. Iako nije bio bez krimena u svojoj karijeri. I to u širokom rasponu, od samih početaka u rodnoj Argentini 1970-ih, kada je na primjer zauzeo suprotnu stranu u odnosu na progresivna strujanja u Katoličkoj crkvi u Latinskoj Americi, u vidu tzv. teologije oslobođenja, pa sve do kraja života. Recimo, doktrinarno i bez zadrške, osuđivao je pobačaj kao smrtni grijeh. No Franjo će u sumarnom dojmu velike većine ostati zapamćen kao jednostavan i skroman papa, ali i veliki reformator na čelu Crkve, mirotvorac, zagovornik prava ugnjetavanih, potlačenih i marginaliziranih.
***
Nije namjera ovog teksta pisati još jedan među milionima osvrta na papa Franju koji se ispisuju ovih dana i sedmica. Tema eseja jest indirektno inspirirana njegovom smrću, ali tu svaka neposredna veza staje. Uostalom, što bi jedan okorjeli ateist, neizlječivo inficiran idejama socijalizma, a bez dovoljnog znanja o teološkom nauku i tek površno upućen u historiju Katoličke crkve, imao o tome za reći i napisati? Smrt Svetog Oca, u konkretnom slučaju ovog spisa, značila je inspiraciju da nastavimo s temom teksta skoro istog naslova koji je na ovom portalu objavljen prije nešto manje od dvije godine.
Ono što netko samoetiketiran kao ateist-socijalist ipak donekle može artikulirati na ove teme, jest na primjer još jedno glasno promišljanje o fundamentalnim postavkama i načelima religijskog vjerovanja. Jer ne moramo biti vjernici, i nerijetko to nismo, a da bi na neki način bili fascinirani religijskim pogledom na svijet i život. Tu se još jednom nakratko dotičemo papa Franje. Jedna od općih karakteristika kreirane medijsko-javne slike o njemu, jest njegova spomenuta ljudska širina, spremnost da uđe u dijalog i sasluša ne samo druge po vjerskom opredjeljenju, već i radikalno druge u odnosu na njegov i njihov svjetonazor. Dakle i nevjernike, ateiste, sekulariste.
Bazična statistika, da se malo poslužimo alatima nauke koji su nama ateistima prihvatljiviji od neupitnih vjerskih dogmi, daje utemeljenje za takav pristup. Prema nekim validnim istraživačkim procjenama, oko 16% svjetskog stanovništva nema nikakvu vjersku pripadnost, to jest ne prakticira vjeru kao takvu. Uzevši u obzir aktualni broj stanovnika na Zemlji, ima nas malo više od 8 milijardi, to bi značilo da je trenutno oko milijardu i dvjesto osamdeset milijuna ljudi nevjernika-ateista, što nas čini trećom najvećom grupacijom na svijetu, nakon kršćana i muslimana. A to je, priznat ćete, braćo kršćani i muslimani, respektabilan broj koji bi valjalo uvažavati.
***
Vrlo osobno, kao ateistu oduvijek mi je bila enigmatična sklonost milijardi odraslih ljudi da viši smisao svojih egzistencija pronalaze u nekoj od brojnih verzija religijskog doživljaja svijeta i života. Pritom ne sporim pravo svakog ponaosob da svijet svoje duhovnosti oblikuje po svojoj vlastitoj mjeri, svojim sklonostima, nadanjima i mogućnostima. Ako je to za mnoge već pripremljeno i servirano obećanje o spasenju u vidu vječnog života u svijetu raja, među anđelima i djevicama, s ptičijim mlijekom i u odjeći od svile ukrašenoj zlatom, što se mene tiče imaju svako pravo na takve priče, odnosno na takve varijacije smisla egzistencije.
Granica tog prava jest dogmatsko hvastanje, nametanje religijskih vrijednosti kao univerzalnih načela u organizaciji svjetovnog života. Takvu granicu nitko, nigdje i nikad ne bi imao pravo preći. Dakle, nedodirljivost mog osobnog prava da ne vjerujem, u religijskom smislu te riječi. Tome bi, u mom idealno-tipski zamišljenom svijetu, valjalo pridodati i zabranu svakog prozelitizma. Vjeruj i prakticiraj vjeru unutar svog intimnog svijeta i u krugu religijskih institucija. To bi u tolerantnom svijetu trebalo biti sasvim dovoljno.
Prostori društvenog, političkog i javnog trebali bi ostati neukaljani nametljivim, nasrtljivim i fanatičnim vrbovanjima za vjersku stvar, kao i oslobođeni od svakog vida ideološkog agitpropa za određeni svjetonazor koji pretendira postati jednoobraznim filterom smisla za sve. U mom izmaštanom idealnom svijetu – milijardama svjetlosnih godina udaljenom od kontura realno postojeće društvene, političke, ekonomske i kulturalne globalne zbilje – vladalo bi načelo beskrajnih javno-medijskih i demokratsko-političkih rasprava o općim, zajedničkim nam pitanjima i problemima, temeljene na principima teza i tvrdnji koje su racionalno i argumentativno dokazive, ali i podložne neprestanoj kritičkoj valorizaciji. Nemam više nikakvih sumnji da ću umrijeti kao naivni prosvjetiteljski idealist marksističko-hegelijanskog profila. Meni je to sasvim u redu, no hard feelings.
***
Nije se jednostavno nositi s bazičnim ljudskim strahom, strahom svih strahova, a to je strah od naše vlastite smrti, nestanka. Nekoliko hiljada godina duge abrahamsko-semitske tradicije koje su oblikovale religijske priče i slike svijeta, kao i institucije koje su iz tih tradicija proistekle, dobro su shvatile potencijale koji se nalaze u vještim rukovođenjima, manipulacijama spomenutim strahom. Proizvedena je glavnica kapitala koja je neiscrpna i neprolazna, trajat će koliko je svijeta i ljudskog života. Usto, kreiran je religijsko-institucionalni monopol nad verzijama „zagrobnog života“, „života nakon života“.
U što bi onda jedan nevjernik, ateist, mogao, a možda i trebao vjerovati, kada ga već nije nagovorilo da još za ovostranog života s religijskog pladnja ponude pokupi neku od verzija onostrane vječne egzistencije i slijedi zadane upute? Što se tiče ovozemaljskih vrijednosti i principa, njih smo prethodno već definirali. To su racionalnost, argumentativnost, kritički stav, načela otvorene rasprave… Sve dijametralno suprotno dominantnim trendovima u medijima, politici i javnosti, koji su preplavljeni teorijama zavjera, svijetom tzv. postčinjeničnosti i postistine. Naravno, tu je i ono za život veliko, a do sada u tekstu nespomenuto, emocija zvana ljubav, nerijetko zlorabljena vrijednost pretjeranom psihologizacijom u formatiranjima naših javno-medijskih života.
A što bi bio sekularističko-ateistički i marksistički pandan religijskim pričama o raju i paklu? Nema nekih velikih nepoznanica kada je pokušaj odgovora na to pitanje na djelu iz takvih perspektiva. Varijacije Darwinove teorije evolucije, optočene humanističkim vrijednostima, dobre su stare lekcije i putokazi. Živi si organizam s morfološko-fiziološkim karakteristikama, određen nasljednim faktorima, ali i prirodnom selekcijom nastalom iz stalne borbe za opstanak. Kao takav i takva stupaš na scenu kompleksnijih historijskih kolektivno-organizacijskih formi kakve su recimo obitelj, klan, pleme, zajednica, društvo i država, te tražiš načine, vodiš individualne i kolektivne borbe, kako da se u njima što bolje snađeš i pozicioniraš. Teorija evolucije pokazuje i dokazuje dijalektičku narav historije, ali ne nudi neku iluzornu nadu, iracionalno obećanje, pa ni utjehu za pojedinca. Jer o vrsti je tu riječ, nisi sam/a. Prolaznost i smrtnost svega živoga ne bi trebali i smjeli biti razlozima za strah i očaj. Prihvati usud svoga bića i svoje vrste.
No što ako su, upravo na tragu evolucijske dinamike historije, sve te rasprave o vjerovanju i nevjerovanju, religioznom i nereligioznom, strahovima i nadanjima, emocionalan doživljaj života općenito, danas postale izlišne? Konkretnije, što ako tehnologija umjetne inteligencije, kao izvjestan bivstujući entitet suvremenosti i budućnosti, s tendencijama daljnjih razvojnih iskoraka koje ne možemo jasno anticipirati, uopće ne mari za probleme i pitanja postavljena u ovom tekstu, ako ih tretira kao prevaziđena i irelevantna, kao i samu ljudsku vrstu na kraju krajeva? Nije to nikakav narativ distopijske naučne fantastike, već naša živuća realnost.
Drugim riječima, je li za umjetnu inteligenciju, kao paradigmu čija je temeljna logička postavka brza i sofisticirana tehnološka operacionalizacija zadataka sa što manje utroška, dilema o teističkom ili ateističkom smislu života; potpuno suvišna i besmislena? Mari li umjetna inteligencija za naše poimanje religije? Ako je u svijetu umjetne inteligencije instanca zvana Bog potpuno nebitan faktor za njen poredak stvarnosti, onda se u evolucijskom smislu nešto ipak postiglo, do nekud se dobacilo.
P.S. Nisam se obratio ChatGPT-u, DeepSeek-u ili Perplexityju s pitanjem vjeruju li u Boga ili ne. Dijelom iz lijenosti, a dijelom zato jer mi se ne da „razgovarati“ sa strojem, koliko god isti bio pametan ili ne. Ako nekom od vas to ipak nije mrsko, dobivene odgovore mi možete poslati na: [email protected]. Hvala.