Priče iz susjedstva
Dva su svježa polazišna motiva za problemsko pitanje koje će se kao središnja nit provlačiti ovim tekstom. Pitanje glasi, može li se ukratko definirati i interpretirati tako složen, historijski kompleksan i osjetljiv društveno-politički fenomen koji će ovdje biti određen sintagmom: odnos službene Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini i najbrojnijem narodu u toj zemlji, Bošnjacima?
Prvi motiv je politički, ritualno-prigodničarskog je profila, ali to ne umanjuje njegov simbolički potencijal. Radi se o trećoj zajedničkoj sjednici Vlade Republike Hrvatske i Vijeća ministara Bosne i Herecegovine koja se nedavno održala u Zagrebu. Ovo treba čitati i razumjeti u kontekstu zadovoljstva političkog vodstva Hrvatske činjenicom da je na čelu spomenutog bosanskohercegovačkog političkog tijela Borjana Krišto iz HDZ-a BiH, a i razvoj političke situacije u Federaciji BiH ide u pravcu koji može biti smatran zadovoljavajućim iz perspektive tzv. hrvatskih političkih interesa.
Drugo polazište na zadanu temu puno je problematičnije. Riječ je o video uratku koji je u prvoj polovini juna procirkulirao prostorom „štokavskog interneta“, kako ga je domišljato imenovao Boris Dežulović. To je onaj već dobro nam poznat, odvaratan snimak na kojem osuđeni ratni zločinac Dario Kordić – bešćutni krvolok koji danas patetično hini pozu bogobojazne kršćanske poniznosti, a zapravo je vojno-ratni nalogodavac-ubojica u nizu zločina počinjenih tokom 1993. i 1994. u Lašvanskoj dolini, pri čemu se posebno ističe onaj u Ahmićima 16. 4. 1993. kada je ubijeno 116 bošnjačkih civila, među kojima 32 žene i 11 djece – prepričava okupljenoj veseloj ekipi na terasi nekog restorana kako je na prijateljevo pitanje je li sve vrijedilo rata i zatvora odgovorio: „Sve bih ponovio, ni sekunde ne bih zamijenio, svaka je sekunda vrijedila“.
Koliko su gnjusni snimak i ta izjava, toliko je i odvratna gotovo potpuna ignorancija svega toga u Hrvatskoj. Niti jedna jedina riječ, nikakva reakcija na nju nije došla od strane hrvatske visoke politike i dobrog dijela srednjostrujaških medija u Hrvatskoj, s par izuzetaka poput portala index.hr i dnevnih novina Jutarnji list. Uz naravno neke medije sa margine. Tjednik Novosti je po očekivanju detaljno obradio taj slučaj. Mimo toga, zavladao je konsenzualni zavjet šutnje o nečem što je ministar vanjskih poslova BiH Konaković potpuno primjereno nazvao jednom od najstrašnijih izjava u bosanskohercegovačkom postratnom periodu. To je simptomatična šutnja koja odzvanja poput jeke crkvenih zvona sa zagrebačkog Kaptola.
No vratimo se pitanju s početka teksta. Kratak odgovor bi glasio, mislim da može. Na pamet mi padaju dvije riječi koje bi možda mogle biti prikladne u svrhu spomenutog definiranja i interpretacija. Ukratko, šizofrenija i licemjerje. Uz razumljive značenjske razlike koje one proizvode, obje nalazim primjerenim i upotrebljivim.
Zadani problemski zadatak je, kao što sam u drugoj rečenici teksta već napisao, naravno složen i opsežan. Svojom kompleksnošću zavrjeđuje barem nekoliko stotina stranica dugu naučno-istraživačku studiju koja bi komparativno ukrstila historiografske i politološke perspektive čitanja, analiza i interpretacija. Dakle, kapacitetom daleko nadilazi konture jednog kolumnističkog članka na portalu.
Stoga ćemo se ovdje ograničiti na pokušaj vrlo kratke rekapitulacije nekih, prema autorskoj procjeni najvažnijih i najproblematičnijih mjesta u odnosu službene Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. I to tokom zadnjih tridesetak godina – ne ulazeći ovom prilikom u muljeviti talog 20. vijeka, a posebno ne u period Drugog svjetskog rata, te Bosnu i Hercegovinu, njene muslimane i pripadajuće vjerske i političke institucije u kontekstu Nezavisne države Hrvatske – kako bismo makar naznačili razloge zašto je spomenutu relaciju moguće simbolički označiti navedenim terminima.
Nasljeđe Franje Tuđmana
No svako nastojanje da se pokaže zašto je recentnija povijest hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima premrežena licemjerjem i kontradikcijama koje rezultiraju svojevrsnom šizofrenijom, nužno nas vraća u period rata iz 1990-ih. Odnosno do kontekstualne prtljage u vidu politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Partizana, jugoslavenskog generala, ne pretjerano uspješnog povjesničara i prvog predsjednika stranke HDZ te države Hrvatske. Među nabrojanim performativnim identitetskim obilježjima, za ovaj kontekst značenjski je najvažniji Tuđman povjesničar koji se kroz historijsko vrijeme pretočio u političku figuru.
Tuđman je bio izrazito loš državnik. Bilo na unutarnjem planu vlastite države, gdje je vodio katastrofalnu socio-ekonomsku politiku tajkunske privatizacije – ostat će upamćena njegova čuvena „vizija“ Hrvatske kao zemlje sa 200 bogatih obitelji i ostalima, „stokom sitnog zuba“ kako ih je nazivao – a širio je rasističko-šovinističke stavove o „drugima“, Srbima, Židovima, Muslimanima, to jest „crnim, žutim i zelenim vragovima“. Tu se treba prisjetiti i „čuvene“ izjave sa jednog predizbornog skupa HDZ-a u aprilu 1990., kako je sretan jer mu žena nije Židovka, ni Srpkinja. Na regionalnoj razini bio je jednako problematičan, ako ne i gori, o tome ćemo uskoro, a Evropu i svijet naprosto nije razumio, ili ih je razumio pogrešno. Štoviše, kada bi mu se desio neki iskorak u svjetsko-povijesna pitanja, onda je znao istrčati sa gotovo nevjerojatnim stavovima koji su imali konzervativno-neofašistička obilježja. Recimo, „Hrvatska je danas smetnja prodoru svjetske ideje o slobodnom društvu“ (na proslavi 7. obljetnice Mladeži HDZ-a, oktobar 1997.). Ili, „Mene će povijest smjestiti bok uz bok s Francom, kao spasitelja zapadne civilizacije“ (april 1998., citat iz razgovora s Carlosom Westendorpom, New York Times).
Tuđman je – iako živeći i radeći do pred sami kraj 20. vijeka – politički, ideološki i svjetonazorski bio bliži logici i vrijednostima 19. nego 21. vijeka. Samim time bio je opsjednut, između ostalog, i veličinom teritorija nacionalne države.
Stoga nije iznenađujuće da je Bosna i Hercegovina bila tema na kojoj je Tuđman sa srbijanskim političkim liderom iz tog vremena, Slobodanom Miloševićem, pronalazio najviše dodirnih točaka i razumijevanja. O tome, uostalom, postoje jasni tragovi, njihovi čuveni susreti i razgovori u Karađorđevu i drugdje, ali i opsežni dokazi u vidu hiljada stranica transkripata razgovora koje je Tuđman vodio sa svojim krugom najbližih suradnika, Gojkom Šuškom i ostalima. Transkripti tih razgovora objavljeni su 2005. u vidu knjiga „Stenogrami o podjeli Bosne I. i II.“, izdali su ih splitski Feral Tribune i sarajevski Dani, a 2017. ponovo su objavljene u izdanju mostarskog portala Tacno.net.
Tuđman je bio pasioniran idejom o podjeli Bosne i Hercegovine koju je smatrao historijski utemeljenom i nužnom u kontekstu disolucije socijalističke Jugoslavije. Istovremeno je potcjenjivao, pa i šovinistički omalovažavao, bosanskohercegovačke Muslimane-Bošnjake i njihove političke lidere. Ne tek jednom, javno je izgovarao kako je jedan od zadataka Hrvatske i Hrvata da „europeiziraju bosanskohercegovačke Muslimane“.
Transkripti i udruženi zločinački poduhvat
Transkripti su korišteni i kao dokazni materijal na suđenju šestorici političkih i vojnih lidera Hrvata u Herceg-Bosni za zločine nad Bošnjacima tokom rata u BiH. „Šestorka“ je 2017. pravomoćno osuđena na Međunarodnom kaznenom sudu za ratne zločine u Haagu, čime je i formalno-pravno potvrđen agresorsko-zločinački karakter hrvatske politike prema BiH u razdoblju 1992-1994. Ta presuda stvorila je i pretpostavke da se tzv. Deklaracija o domovinskom ratu koju je hrvatski Sabor jednoglasno usvojio u oktobru 2000. – za vrijeme premijerskog mandata Ivice Račana i vlade na čelu sa SDP-om, valjda kako bi isti pokazali sebe kao „veće pape od Pape“, to jest većim Hrvatima od Hrvata – čita i razumije na nove načine.
Nakon te presude svaka mantra iz Deklaracije, tvrdnja da je „Hrvatska vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome“, pokazala se kao isprazna tlapnja i ideološka demagogija. Presuda „šestorici“ za udruženi zločinački poduhvat istovremeno je izvor stalnih društveno-političkih frustracija u Hrvatskoj i zato jer je Srbija, koja ipak ima dosta veći krimen po pitanju rata u BiH tokom prve polovine 1990-ih, ostala izuzeta, nepravedno amnestirana od službene sudske presude o zločinima i agresiji koju je tada izvršila na Bosnu i Hercegovinu.
Naizgled kontradiktorna i šizofrena perspektiva hrvatske politike spram BiH i Bošnjaka u ratnim 1990-im, očita je i kroz prizmu činjenica da dok je trajao bošnjačko-hrvatski ratni sukob 1992-1994 u srednjoj Bosni i dijelovima Hercegovine, otvarani zarobljenički logori kao što su Dretelj kod Čapljine i Heliodrom kod Mostara, činjeni zločini poput spomenutih Ahmića…, u isto to vrijeme preko Hrvatske su u Evropu i svijet izbjegle stotine hiljada ljudi iz BiH, mahom Bošnjaka, a deseci hiljada njih našli su pribježište od rata u susjednoj zemlji, u brojnim izbjegličkim prihvatnim centrima koji su otvarani širom Hrvatske.
Hrvatska je također bila središnja logistička tačka za transport humanitarne pomoći sa zapada i oružja (iako je tada postojao službeni veto međunarodne zajednice o zabrani izvoza oružja u BiH), velikim dijelom i iz islamskih zemalja, prema BiH. No svaku takvu aktivnost, bilo da je riječ o ljudima, oružju, hrani i medicinskim potrepštinama, Hrvatska je i masno novčano naplatila u vidu visokog ratno-profiterskog „poreza“ za posredništvo.
Nadalje, u istom tom ratnom razdoblju dvije su vojske, Hrvatska vojska i Armija BiH, poduzimale niz zajedničkih vojno-ratnih operacija, naročito u rejonu spoja sjeverozapadne Bosne i Krajine u Hrvatskoj, što je na kraju rezultiralo uspješnim oslobođenjem dijela okupiranog hrvatskog teritorija, ali i deblokadom okružene bihaćke regije kojoj je u jednom trenutku prijetila sudbina Srebrenice. Svi ti primjeri pokazuju u kolikoj je mjeri odnos Hrvatske i Bosne i Hercegovine tokom ratnih 1990-ih bio obilježen i opterećen kontradikcijama. Međusobno se ratovalo, ali se i surađivalo, na svakojake načine.
Izazovi danas
Koja i kakva je današnja situacija po pitanju odnosa Hrvatske spram BiH? Ona je u bitnoj mjeri izraz i odraz prethodno interpretiranog nasljeđa. Naprosto se nije desio nužno potreban rez, diskontinuitet s takvom politikom. Dapače. Tuđmanov „lik“ i njegovo „djelo“ su u međuvremenu, u režiji HDZ-a, kanonizirani. Do razine mita. Tako da se danas puno teže i rjeđe u hrvatskoj javnosti i medijima susreću kritički interpretirane valorizacije takvog nasljeđa, nego što je to bio slučaj prije dvadesetak godina.
Pa je tako brižno skrojena sadašnja slika i prilika u kojoj sve vrvi od stalnog ponavljanja klasičnih klišeiziranih fraza, da se ne bi kojim slučajem čačnulo u bremenitu recentnu historiju. Recimo ona da „Hrvatska podržava suverenitet Bosne i Hercegovine na temeljima Daytonskog mirovnog sporazuma, kao države tri konstitutivna naroda“. Ili kako je spremna i voljna pomoći Bosni i Hercegovini na njenom putu integracije u euroatlantske saveze, prije svega u Europsku uniju i NATO. No sve to u praksi ne znači puno.
Osim možda u jasno izrečenim „prijetnjicama“ da je jedna od prvih stvari koje Hrvatska očekuje od Bosne i Hercegovine prilikom ispunjavanja preduvjeta za početak pregovora o pristupanju Evropskoj uniji, promjena izbornog zakona. To je onaj „bug“ simptoma građanskog u inače etnokonfesionalno besprijekorno podijeljenoj BiH, još uvijek postojeća mogućnost da građani i građanke Federacije BiH biraju predsjednika ili predsjednicu koji nisu nužno iz njihovog etničkog tora. Sve dobro poznato kao „slučaj Komšić“.
Puno je toga lošeg po pitanju odnosa Hrvatske i Bosne i Hercegovine napravljeno i političkim zaokretima udesno hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića tokom nekoliko zadnjih godina njegovog predsjedničkog mandata. Pritom su Bosna i Hercegovina i Bošnjaci često prve točke Milanovićevih desničarskih zastranjenja. Jesu li to kolateralne štete proizašle iz političkog rata koji kontinuirano vode hrvatski predsjednik i hrvatski premijer? Možda.
Ipak, možda i ponajveća šizofrenija dolazi sa neočekivane strane, to jest proizlazi iz tretmana bosanskohercegovačkih Hrvata od strane hrvatske politike i političara u Hrvatskoj. Taj se narod tretira kao etnički dio hrvatskog nacionalnog korpusa, na taj ga se način redovito nagovara političko-ideološkom retorikom, a u obrazovnim i kulturnim institucijama, kao i u servilnim medijima u dijelovima Bosne i Hercegovine s većinskim hrvatskim stanovništvom, permanentno se kreira dojam kao da zapravo žive u Hrvatskoj. Svi su jasno i državljani RH. Recimo, upitate li učenike srednjih škola u Bosni i Hercegovini u kojima se izvodi nastava po hrvatskim nastavnim planovima i programima tko je bio njihov prvi predsjednik, odgovor koji ćete redovito dobiti glasi: Franjo Tuđman.
No već u nastavku retorike o mjestu i ulozi bosanskohercegovačkih Hrvata, uvijek će se ponavljati i kako je „hrvatski narod jedan od tri konstitutivna naroda u BiH“, što je neosporna i važna historijska činjenica. E sad, kako nadići šizofreni rascjep između hrvatske povijesne etničke autohtonosti i nacionalne konstitutivnosti u Bosni i Hercegovini na jednoj strani, s ideološki koncipiranom famom da je svim Hrvatima, a posebno bosanskohercegovačkim, Hrvatska ipak prva domovina, na drugoj strani? Kako istovremeno biti konstitutivan državotvorni kolektivni subjekt u svojoj zemlji, ali i etničko-nacionalna „dijaspora“ koja „zna“ koja joj je prva i prava Domovina? Možda bi za početak trebalo te ljude prestati političko-ideološki napastvovati, bez predaha koristiti za dnevno-političke igrice i natezanja.
Dok se takvo nešto ne desi, ako se uopće dogodi, neće biti moguće sagledavati stvari iz prošlosti stare tridesetak godina u drugom svjetlu, drugim naočalima, iz drugog kuta i na druge načine. Ali stvar upravo i jest u tome. Kada bi se nekim čudom desila promjena u političkim pristupima, uzdrmali bi se ideološki temelji na kojima je sazdana današnja hrvatska država. Dobro bi se zatresla hegemonija koja oblikuje veći dio suvremenog hrvatskog društva, a Hrvati u Bosni i Hercegovini bi time istinski postali ono što zapravo oduvijek i jesu bili, puno prije Daytona – „konstitutivan“ narod u svojoj domovini, Bosni i Hercegovini.