Priče iz susjedstva
Početkom novembra u Splitu je napadnuto nekoliko stranih radnika azijskog porijekla. Nije to naravno, i nažalost, prvi takav slučaj u Hrvatskoj otkako su u nju zadnjih nekoliko godina počeli dolaziti deseci hiljada ljudi iz Nepala, Indije, Filipina, Šri Lanke i sličnih zemalja, u globalnim procesima radnih migracija. Spominjali smo neke takve slučajeve na ovom portalu prije više od godinu i pol, pišući o izazovima radnih migracija za strance u Hrvatskoj.
Ono što „splitski slučaj“ čini distinktivnim u poređenju s velikom većinom ostalih primjera nasilja koje je motivirano mržnjom prema strancima u Hrvatskoj, jest da se radilo o čak četiri napada na strane radnike koja su se dogodila u jednoj noći unutar nekoliko sati. Nekoliko ih je zadobilo tjelesne povrede i završili su na bolničkoj obradi. Dakle, nema riječi o izdvojenim, ekscesnim slučajevima, očito je na djelu bila planski osmišljena i sistematično izvedena akcija.
Upravo suprotno očekivanim reakcijama zvaničnika, to jest političara, koji će redovito minimizirati problematične dosege takvih događanja. Tako je recimo splitski gradonačelnik Ivica Puljak, naravno uz kurtoaznu osudu nasilja, poručio da je Split siguran grad, te da su napadi na strane radnike izolirani incidenti. Takve poruke naprosto mora uputiti čovjek koji vodi grad u kojem je jedina velika preostala industrija baš ona turistička, vrlo nesigurna i fragilna, između ostalog u velikoj mjeri ovisna o dojmovima i percepcijama turista o nekoj destinaciji, pri čemu osjećaj sigurnosti visoko kotira.
No za kontekst ovog članka i kratke interpretacije slučaja koje slijede, još su nam zanimljivije izjave što ih je ovim povodom i silom funkcija koje obavlja, dao potpredsjednik hrvatske Vlade i ministar unutrašnjih poslova Davor Božinović. On je istaknuo kako se „nasilje, diskriminacija i ksenofobija, osobito prema ljudima koji dolaze raditi i time doprinose našoj zajednici, ne smiju tolerirati ni u kojem obliku“. Dodao je kako strani radnici nisu prijetnja, oni su potrebni hrvatskoj ekonomiji i da se Hrvatska sve više oslanja na njihov trud i rad u mnogim sektorima, od turizma i građevine do uslužnih djelatnosti, te zaslužuju jednaku sigurnost i dostojanstvo kao i svi. Poentirao je zaključkom da strani radnici „nisu neprijatelji, nego marljivi članovi društva“.
Ako se kratko osvrnemo na citirane riječi ministra, prepoznatljivo je kako se o stranim radnicima u Hrvatskoj – s naglaskom na onima koji imaju drugačija rasna obilježja u odnosu na domicilno stanovništvo – i s problemima na koje oni nalijeću, progovara u prevladavajućem ekonomističkom tonu. I to nije isključivo slučaj ministra Božinovića. To je dominantan narativ u hrvatskoj politici i ekonomiji, recimo među tzv. poslodavcima (pridjev takozvani ovdje je u funkciji označavanja problemâ koje imamo s pojmom poslodavac. Etimologija (poslo-davac) nas upućuje da je to onaj koji „daje posao“, a ne onaj koji ima potrebu za radom onih koji su nominalni zaposlenici u njegovoj/njenoj firmi).
Stranci i radne migracije su dakle ekonomska nužnost, nasušna potreba za hrvatsko gospodarstvo koje bi bez ikakve dileme krahiralo, možda u svega nekoliko sedmica, najviše par mjeseci, bez tih ljudi. Svejedno govorimo li o granama u servisnoj ekonomiji, dostavljačkim službama, pomoćnom osoblju u restoranima i nizu poslova u turizmu, ili o građevinskom sektoru. Zato se u vezi tih ljudi, od strane takvih performativnih figura, posebno naglašava vrijednost marljivosti. To je ono zbog čega zaslužuju jednaku sigurnost i dostojanstvo.
A zaslužuju ih upravo na načine na koje nas upućuje pojam radna snaga, kao jeftini radnici potrebni Hrvatskoj. Tek nakon toga su (možda) ljudi sa svojim životima, potrebama, planovima, ambicijama i nadanjima. U puno manje formalnom tonu, više onako kolokvijalno i usputno, za takve će se radnike u Hrvatskoj često reći da je kod njih najbolje to što rade i šute, ne pitaju za svoja prava, jeftini su, a o bilo kakvom obliku njihovog radničkog organiziranja, recimo sindikalnog, nema ni riječi. Ukratko, lakše ih je eksploatirati nego ostalu radnu snagu. I to se obilato čini.
Vratimo se motivima mržnje i nasilja prema stranim radnicima u Hrvatskoj, čime smo i započeli ovaj tekst. Njih se ne može adekvatno razumjeti ako ih se ne smjesti u odgovarajući historijski kontekst koji se proteže barem zadnje tri i pol decenije. Tako se dugo naime u Hrvatskoj, ali i u ostatku tzv. regije, s različitim intenzitetima, kultivira kultura netrpeljivosti, mržnje, nasilja i isključivosti prema drugom i drugačijem. Nacionalizmi i ratovi 1990-ih samo su dio tog konteksta, a navedeni fenomeni nikako nisu isključivo vezani uz njih.
Već decenijama se dakle ovdje proizvodi, distribuira i održava takva matrica koja u strancu vidi i prepoznaje metu za nasilno ispoljavanje vlastitih frustracija. Odrasle su već generacije među kojima su neki baždareni upravo takvim emocijama. No unutar takvog okvira dešavaju se određene mijene. Ako motiv suzimo na okvire Hrvatske, potom je moguće pratiti putanju usmjeravanja mržnje i nasilja od Srba, koji su među hrvatskim desničarima i dalje, sve od 1990-ih, neprikosnoveni br. 1 kada je o tome riječ, prema današnjim metama, a to su strani radnici mahom iz Azije. Na taj je način tradicionalni nacionalizam, sa Srbima u središtu, te Bošnjacima na rubu, s različitim razinama intenziteta u različitim historijskim periodima, dobio svojevrstan dodatak u vidu aktualnog rasizma. To je za Hrvatsku, u kojoj i dalje ogromnu većinu stanovništva čine bijeli katolici, uglavnom bez iskustva suživota s ljudima druge boje kože, ali s viškom netrpeljivosti prema svemu drugačijem i nepoznatom, određeni novum.
Riječ je dakle o starom problemu u novom ruhu. A novo je ruho određeno i relativno novim ekonomsko-političkim koordinatama u kojima je Hrvatska na rubu, ali ipak s ovu stranu onog što se naziva zapadna euroatlantska alijansa. Dakle, dio je svojevrsnog kvarteta koji čine Evropska unija, NATO, Evro i Šengen. U tom su smislu hrvatska država i hrvatsko društvo potpuno nepripremljeni dočekali radne migracije na globalnom tržištu rada, odnosno toliki priljev stranaca u zemlju u kratkom vremenskom periodu. Ništa se sistematično nije izvelo, na poljima edukacije i informiranja recimo, kako bi lokalno stanovništvo bilo upućenije u procese kojih su strani radnici dio. Pritom je važno još jednom naglasiti deficit u vidu manjka društvene raznolikosti, iskustva suživota s drugima i drugačijima od nas.
Kao važan faktor kontekstualnog razumijevanja aktualne eskalacije mržnje i nasilja prema strancima u Hrvatskoj, prepoznajemo i prejake traume iz Domovinskog rata koje se ideološki, politički i medijski brižno održavaju na životu. Hrvatska je natprosječno militarizirana zemlja, ne nužno u smislu količine oružja koje je u njoj pohranjeno, iako ga naravno i dalje ima u obilju, već na način udjela prisutnosti ideološko-mitoloških narativa o Domovinskom ratu i privilegiranom društvenom statusu njegovih nosivih figura imenovanih branitelji (dakle, ne demobilizirani vojnici iz rata koji je završio prije skoro trideset godina, već oni koji Domovinu vječno brane od svih i svega što po njihovim definicijama nije Hrvatska i hrvatsko).
I sada su je, tu istu zemlju Hrvatsku, „zapljusnuli“ deseci hiljada stranih radnika, a novi konstantno pristižu, iz precizno odabranih azijskih zemalja koje nisu većinski muslimanske. Ali nije vjera ono što muči najmlađu generaciju hrvatskih nacista, već je to rasna komponenta. U tom smislu mogli bismo zaključiti da se šovinizam i nacionalizam u Hrvatskoj internacionaliziraju i globaliziraju.