Priče iz susjedstva
„Popularna kultura“; kratko i jasno je u nedavnom intervjuu za tjednik Novosti odgovorio Vladimir Arsenijević, pisac iz Beograda, na novinarsko pitanje „što nas spaja“. Pitanje je bilo mišljeno u kontekstu današnjeg postjugoslavenskog prostora, nerijetko imenovanog „region“. I u pravu je Arsenijević, općenito govoreći. Pored vladajućih politika u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, te Crnoj Gori – koji nacionalizam spram „najbližeg Drugog“ već decenijama koriste kao rezervno oružje kojega se kao po komandi hvataju u određenim trenucima, sve u svrhu manipulacija vlastitim izbezumljenim etnijama – popularna kultura predstavlja ne samo pribježište nekakve normalnosti, već i jedno od rijetkih vezivnih tkiva za razdvojena, a srodna društva.
Pritom popularnu kulturu razumijemo u najširem mogućem smislu, to jest ne ulazimo u kvalitativnu vrijednosnu procjenu niti žanrovsku klasifikaciju kada pojam apliciramo na muzičke, filmske, teatarske i druge kulturno-umjetničke sadržaje proizvedene u nekoj od jugoslavenskih zemalja i potom distribuirane ostatkom tog prostora. Jedini kriteriji koje u kontekstu ove teme nalazimo smislenim jesu društveni interes za takvim produktima u sklopu pripadajuće joj industrije te, još važnije, činjenica da ti sadržaji ne traže i ne trebaju posredničku funkciju kako bi u potpunosti bili shvaćeni i doživljeni od strane publika. Tome je tako jer počivaju na još uvijek zajedničkim, blisko dijeljenim jezičnim i kulturnim kodovima, te socijaliziranim senzibilitetima kojima nisu potrebni prevoditelji i tumači.
***
Kada tako široko postavimo stvari, potom je jasno da nam se fenomeni i prakse onog što možemo nazvati živućom i recentnom postjugoslavenskom popularnom kulturom i estradom, nižu kao po špranci pred očima i ušima. Nedavno je tako u Hrvatskoj sveopću konsternaciju u javno-medijskom mainstreamu izazvala okolnost da je mega popularna folk pjevačica iz Srbije Aleksandra Prijović, postala dosadašnja rekorderka po broju zaporedno rasprodanih zagrebačkih Arena. Prva je kojoj je to uspjelo pet noći zaredom početkom ovog mjeseca. U prijevodu, 100+ hiljada posjetitelja.
Pa se onda u spomenutoj srednjostrujaškoj srenji u Hrvatskoj (čitaj: pseudo kulturnoj i intelektualnoj građanštini) digla kuka i motika. Sve je prštalo od „analiza“ i komentara, moralne panike i zabrinutosti zbog „širenja srpske kulturne hegemonije“ i „trovanja“ hrvatske mladeži nekvalitetnim i nezdravim sadržajima s istoka. Sezalo je to dalje od uobičajnih stereotipizacija i diskvalifikacija tzv. cajki i turbo-folka. Tek je tu i tamo poneki dobar tekst na rijetkim dobrim portalima podsjetio na opća mjesta koja mnogi očito ne vide ili ne žele vidjeti. Recimo da popularnost i konzumacija takvih sadržaja iz Srbije, Bosne i Hercegovine te Crne Gore u Hrvatskoj traje već decenijama, da je to živuća realnost i neposredna društvena praksa, kao i da je već ohoho odrasla domaća generacija koja je stasala na takvom tipu kulture.
Još je manje bilo tekstova koji su pokazali da takva popularno-muzička produkcija i njeni akteri nisu nikakva slučajnost, već pomno i profesionalno osmišljena poslovna, medijska i marketinška strategija temeljena na dosljednim ispitivanjima regionalnog tržišta i preciznim kalkulacijama o mogućim zaradama. A zarade nipošto nisu male, dapače. Uostalom, Aleksandra Prijović je i do sada, više puta tokom proteklih godina, nastupala u Zagrebu i okolici, po folkotekama i diskotekama manjeg i srednjeg obima, ali bez trunke javno-medijske histerije koja je pratila ovomjesečne koncerte u Areni. Ti su je nastupi podigli na puno višu razinu, a da bi se to dogodilo bilo je potrebno do detalja razraditi i provesti ambiciozan poslovni projekt u koji je bila upregnuta složena poslovno-organizacijska, reklamna i medijska industrija.
I nije dotična pjevačica – nazivaju je i, pomalo ishitreno, „Ceca 2.0“, odnosno „Ceca bez Cece“ (što će reći bez bremenite historijske prtljage koja prati „pravu“ Cecu, a to su Arkan, ratni kriminal 1990-ih, mafija…) – usamljena pritom. Odmah nakon nje isto to mjesto, zagrebačku Arenu, poharao je – ni izbliza po prvi, a vrlo vjerojatno niti zadnji put – Dino Merlin. Četiri noći zaredom. A što reći o fenomenu imena Aca Lukas? Lik suvereno krstari od Vardara pa do Triglava i gdje god da se pojavi izaziva sveopći haos oduševljenja među desecima hiljada ljudi. Jednako kao i recimo Gibonni koji je podjednako popularan i recipiran kao domaći muzičar u Beogradu i Sarajevu, kao i u Splitu te Zagrebu.
Ili da za trenutak zavirimo u underground kutke srodne muzičke produkcije – na primjer u tzv. trap, to jest svojevrstan hibrid hip hopa, rapa i folka – pa da od tamo izvučemo, recimo, već kultnu Senidah. Ljubljančanka crnogorsko-sandžačkih porodičnih korijena, omiljena klupska zvijezda „regiona“, jednom je prilikom na pitanje može li sebe zamisliti kao predstavnicu Slovenije na Evrosongu odgovorila da ne. Zašto ne? Zato „jer bi mogla biti samo predstavnica Jugoslavije na nekom takvom događaju“. No Senidah je tek vrh ledene sante. Kruže postjugoslavenskim prostorom, suvereno pune klubove i dvorane već godinama, deseci tek nešto malo manje poznatih i popularnih trapera i traperica, raznorazna jala braća, bube corelliji, pljugice i breskvice… Takvi broje pratitelje iz „regije“ na tzv. društvenim mrežama u stotinama hiljada.
***
No fenomenima o kojima ovdje pišemo na neki iskrivljen, pervertiran način doprinose i politike koje im se (neuspješno) pokušavaju suprotstaviti praksama otkazivanja, ovdašnjim verzijama pop kulturnog kenslanja. Zaredala su se tako ove godine otkazivanja i pokušaji otkazivanja koncerata uzduž i poprijeko mrtve Juge. Ana Bekuta, Duško Kuliš, Dragan Kojić Keba i Zoran Mićanović nisu bili dobrodošli u Pulu jer tamošnji gradonačelnik Filip Zoričić – inače povjesničar koji očito gaji senzibilitet za hrvatski nacionalizam „mekog tipa“, na tragu svog uzora Vlade Gotovca – smatra da takav „glazbeni izričaj ne pripada našem podneblju“. Iz istih razloga otkazani su koncerti Jelene Karleuše i Harisa Džinovića na jednom otočiću pored Splita. U Sarajevu i Mostaru nastala je frka s koncertima Miroslava Ilića, a u Sanskom Mostu nisu željeli ugostiti Đanija. Pa su iz Beograda odgovorili pokretanjem peticije protiv koncerata Dine Merlina. Potpisali su je deseci hiljada ljudi…
Smatramo da takve ispolitizirane prakse proizvode učinke koji su u suprotnosti s njihovim načelnim nakanama i ambicijama. Efekti su upravo obratni. Dok oni zabranjuju ili pokušavaju zabraniti, popularna kultura u praksi praktično afirmira i doprinosi održavanju veza između postjugoslavenskih društava. Ima tu, u nacionalističko političkim stremljenjima takvog tipa, i podosta karikaturalnosti i banalnosti.
Takvoj sam svjedočio nedavno u jednom zagrebačkom kinu na projekciji filmskog hita iz Srbije Čarobna formula. Distributeri u Hrvatskoj našli su za shodno da nekoliko uvodnih informativnih rečenica s početka filma, napisanih na srpskom, „prevedu“ na hrvatski. No bolja od te karikaturalne komičnosti bila je reakcija publike u kinu koja je instantno prsnula u glasan smijeh. Desilo se gotovo identično onom otprije 25 godina kada su na hrvatski „preveli“ Rane Srđana Dragojevića, prvi film iz Srbije koji je imao kino distribuciju u Hrvatskoj nakon rata iz 1990-ih. Pojedinci su otišli na nekoliko projekcija kako bi se pomalo perverzno naslađivali i zabavili gledajući nategnute pokušaje da se srpski prevede na hrvatski. Ima toga još. Slično je recimo prošla serija Tesna koža kada se svojedobno prikazivala na hrvatskoj franšizi RTL televizije.
***
Međutim, popularna kultura na postjugoslavenskom prostoru, usprkos svim naporima da tome ne bude tako, uporno opstaje i dalje živi na način proizvođenja učinaka integrativnosti na mikro i mezzo razinama društvenih stvarnosti. Pritom naravno ne treba biti naivan. Na djelu je poprilično velik biznis. Ali ni to nije ništa novo. Jugoslavenska estrada je i za vrijeme socijalizma bila velika i profitabilna industrija. Subivale su tada razne i brojne popularno-kulturne scene, a kao svojevrsnu preteču u ovom tekstu istaknutog fenomena tzv. turbo folka i „cajki“ – ali, važno je naglasiti, ne u perspektivi linearno viđene historije, već u optici razlomljenih društveno-političkih kontinuiteta – svakako je potrebno podsjetiti na nekad veliku popularnost novokomponovane narodne muzike.
Za razliku od tada i toga, razmrvljena tržišta popularne kulture u nekadašnjim jugoslavenskim republikama nedostatna su, premalena za iole ozbiljnije poslove, a kada je kruženje novca u pitanju svaka će potencijalna barijera zasigurno biti srušena. Tako se zatvara krug i dospijevamo do svojevrsnog paradoksa. Pop kulturnoj estradi, uspostavljenoj i oblikovanoj logikom tržišta, očito uspijeva nadići političko-ideološke nacionalističke manipulacije. Ima tu i podosta prividnih kontradikcija. Nemamo nikakvih sumnji da nemali broj ljudi koji su pohodili koncerte Aleksandre Prijović u Zagrebu sebe deklarira kao uzorite i nacionalno osviještene Hrvate, velike domoljube, možda i nacionaliste, pa bi teško pristali uz teze o „jugo pop kulturi nakon Jugoslavije“ iznesene u ovom tekstu. Za njih je to „tek“ muzika uz koju se opuštaju i uživaju, te su neskloni prišivati joj dodatne atribute. Otprilike je isto, u perspektivi izokrenutih označitelja (Srbi-Hrvati), sa posjetiteljima Severininih koncerata u Beogradu.
No i takvi učinci su nešto, zapravo puno. Možda su ponajbolji odgovor na nacionalističke politike koje bi i dalje uporno da nas dijele. Možda su upravo oni pravo zrcalo za notorne političke poteze kakav je recimo nedavno usvajanje Zakona o jeziku u Hrvatskoj. Bez obzira na takva nastojanja radikalnih politika, još dugo ćemo se savršeno razumljivo svađati, mrziti i voljeti govoreći svako svoju verziju „naškog“ jezika, kao i intenzivno međusobno (su)osjećati slušajući muziku, gledajući filmove ili predstave stvorene u „regionu“, na „ovim prostorima“ i na „ovim jezicima“.