Priče iz susjedstva
Puno se prašine podiglo u hrvatskoj politici, javnosti i medijima proteklih nedjelja, nakon što je u Saboru pokrenuta rasprava o izmjenama Kaznenog zakona koje između ostalog predviđaju i da će se odavanje, to jest posredovanje informacija medijima vezanim uz slučajeve koji su u fazi sudskog istražnog postupka, tretirati kao kazneno djelo! To znači da će se curenje informacija o započetim pravosudnim istragama, odnosno prakse dojavljivanja sa izvora informacija – aktivnosti popularno nazvanih „zviždača“ – u Hrvatskoj uskoro zakonski procesuirati i kažnjavati kao krivično djelo. Ili, riječima predlagatelja tog novog Zakona, Vlade Republike Hrvatske, uvodi se kazneno djelo za „neovlašteno otkrivanje sadržaja izvidne ili dokazne radnje“ kojim je predviđena kazna zatvora do tri godine. Nema sumnje, radi se o jednom od dosad najvećih udaraca na slobodu medija, ali i demokraciju u Hrvatskoj od 1990-ih naovamo. A radi se i o zaprečavanju jednog od ključnih mehanizama za realizaciju svakog pravog, istraživačkog i kritički orijentiranog novinarstva.
Kontekst inicijative da se uvede jedan tako represivan Zakon, vraća nas u perspektivi barem godinu i nešto malo duže unatrag. Tada je Uskok podigao optužnicu protiv devetero hrvatskih državljana zbog počinjenja kaznenih djela trgovanja utjecajem, davanja mita za trgovanje utjecajem, zlouporabe položaja i ovlasti te davanja mita. Radi se o aferi nazvanoj Vjetroelektrane u sklopu koje je prvookrivljena Josipa Rimac, bivša HDZ-ova državna tajnica, a suokrivljena je bivša ministrica EU fondova i evropskih integracija Gabrijela Žalac. Također HDZ-ovka, naravno. Potom je Evropsko tužiteljstvo (EPPO) podiglo optužnicu protiv Gabrijele Žalac i zbog sumnje da je oštetila državni proračun i proračun EU kupnjom softvera po mnogo većoj cijeni od realne. Uglavnom, u sklopu istraga otkrivene su i poruke koje su Žalac i Rimac razmjenjivale u Whatsapp grupi, a koje su procurile preko medija u javnost. U njima se pojavljuju indikativni incijali AP. „Sutra ćemo dogovoriti s AP, i složimo mi kontru“, pisala je tako Rimac poruke i slala ih Žalac. A ova joj je potom odgovarala: „Već je on odmah rekao… Ali ja sam ljuta što je on dozvolio ovo. Jebotee Josipa. Bezveze“.
U hrvatskoj javnosti vlada manje-više konsenzus da se iza inicijala AP krije osoba pod imenom Andrej Plenković, premijer Hrvatske. Isti je uoči ljeta prošle godine, nekoliko mjeseci nakon spomenute afere u koju je očito indirektno i neslužbeno uvučen, najavio donošenje novog Zakona o medijima. Znakovite su bile premijerove riječi pritom: „To će označiti iskorak nakon 20-ak godina postojećeg zakona o medijima. Razmišljamo i o novim ovlastima Vijeća za elektroničke medije, razmišljamo o poštivanju profesionalizma u novinarstvu te kroz Nacionalni plan oporavka i otpornosti, i o kriterijima za provjeravanje podataka i istinitosti informacija“. Ubrzo će se pokazati što znače „kriteriji za provjeravanje podataka i istinitosti informacija“. Stoga je takvu inicijativu za promjenu Kaznenog zakona politička opozicija u Hrvatskoj nazvala „Lex AP“, što se primilo kao njen neslužbeni naziv u medijima i javnosti.
Dio opozicije u Saboru iziritiran je i odlukom HDZ-a i njegovih koalicijskih partnera na vlasti da uz ovaj prijedlog novog kaznenog djela odavanja informacija iz istraga koje traju, u isti zakon, u zajedičkom paketu uvrste femicid. Opravdano smatraju da im je premijer Andrej Plenković namjerno podmetnuo kukavičje jaje. To jest, da postrožavanje kazni za nasilje nad ženama sramotno koristi kao smokvin list kojim neuspješno želi prikriti ambicije da sebe i svoje stranačke kolege zaštiti od daljnjih otkrivanja afera vezanih uz HDZ-ove ljude. A afere se samo nižu, iz mjeseca u mjesec, naprosto im nema kraja.
U opoziciji naravno jesu za strožije kazneno procesuiranje nasilja nad ženama i za kažnjavanje femicida, te već godinama traže da se to uvrsti u Zakon. Ali se oštro protive „Lex AP-u“ kojim će se kazneno kažnjavati curenje informacija iz pravosudnih istraga. A kada za koji dan budu glasali o samom Zakonu, neće moći glasati odvojeno o te dvije točke pa će im onda, ukoliko budu glasali protiv ovih izmjena zbog protivljenja udaru na medijske slobode, vladajući nabijati na nos da su glasali protiv uvođenja strožijeg kažnjavanja femicida.
Koliko je cijela stvar brutalno eklatantna svjedoči i činjenica da su se po ovom pitanju složili svi saborski zastupnici iz opozicije, s desna, lijeva i iz centra – SDP, Most, Klub HSS-a i Radničke fronte, GLAS, Centar i SsIP, Socijaldemokrati, Domovinski pokret, Fokus i Reformisti – koji se inače rijetko kada mogu oko bilo čega usaglasiti. Svašta je pritom u Saboru izgovoreno. Da su HDZ-ovci kukavice koje se skrivaju iza leđa zlostavljanih i ubijenih žena, te da Hrvatska takvim zakonom klizi u autokraciju, da je to odlika totalitarnih režima… sve isključivo u svrhu prikrivanja i zataškivanja koruptivnih radnji u vlastitim redovima. Vjerojatno najtežu kvalifikaciju izgovorila je Dalija Orešković kada je rekla: „Ein Führer aber nicht mein Führer, to je Plenković“. Na takvu aluziju kojom se Plenkovića uspoređuje s Hitlerom, HDZ-ovci su očekivano poludjeli.
Isti pak istovremeno nemušto brane prijedlog izmjena Kaznenog zakona na način da kao po špranci i štreberski naučeno, papagajski ponavljaju iste udžbeničke fraze i konstrukcije koje su očito dobili kao upute s vrha stranke. Tako tvrde da su brojni primjeri slučajeva u kojima je zbog dojavljivanja netočnih informacija u medijima, javnost već unaprijed proglasila krivim ljude za koje će se kasnije, nakon okončanja pravosudnih postupaka, pokazati da su nevini. Pa su takvi navodno pretrpjeli nenadoknadivu štetu u privatnim i profesionalnim životima. Zato smatraju da je, sve u cilju efikasnosti postupka i načela presumpcije nevinosti (nitko nije kriv dok mu se krivnja ne dokaže i dok sud to ne presudi), potreban takav zakon.
No HDZ-ovci pritom naravno „zaboravljaju“ ono ključno. Istina je da su protagonisti brojnih afera o kojima se puno izvještavalo u medijima na kraju doista oslobođeni, to jest odbačene su kaznene prijave protiv njih, ili su presude revidirane u njihovu korist. Ali, to se ne dešava zato što bi takvi doista bili nevini, nego zato što je hrvatsko pravosuđe već dugo vremena u krizi, suočeno s brojnim problemima. Slučajevi velikih afera razvlače se godinama, puno je proceduralnih propusta i pogrešaka, slabo sročenih optužnica, korupcije… pa sve na kraju nerijetko pada u vodu upravo zbog takvih okolnosti.
To nas dovodi do još jednog momenta u priči koji nije neposredno povezan s ovom temom, ali svakako je kontekstualno itekako važan i znakovit. Prije nekoliko dana Vlada je predložila sudca Visokog kaznenog suda Ivana Turudića za novog šefa Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (DORH). Radi se o vrlo kontroverznom sudcu koji već dugo vremena ne krije svoju političku orijentaciju, njegovim riječima „vlastitu određenost HDZ-om“. O čovjeku koji recimo smatra da se svaka kritička interpretacija Domovinskog rata, suprotna od zvanične i normativno zadane, treba sudski kazneno progoniti, pa je predlagao kaznu zatvora tri do pet godina za takav „zločin“.
S Turudićem se povezuju brojne suspektne presude dok je radio na zagrebačkom Županijskom sudu, kao i poznanstva te druženja s osobama koje se u javnosti također obično etiketira kao kontroverzne, iz poslovno-kriminogenih i desnih političkih miljea. Recimo, Turudićevo dugogodišnje prijateljevanje sa Zdravkom Mamićem, nekadašnjim nekrunisanim kraljem hrvatskog nogometa i vladarom Dinama, koji je utočište u bijegu pred hrvatskim pravosuđem zbog pravomoćnih presuda za višemilijunske utaje poreza pronašao u Hercegovini. Zajedno s bratom mu Zoranom, također upletenim u prljave radnje u kloaki nogometne mafije. Ili Turudićeva bliskost s bivšim čelnicima HDZ-a, Tomislavom Karamarkom i Milijanom Brkićem, iz vremena radikalnije desne politike te stranke. Zato mnogi opravdano smatraju da izbor Turudića na čelo DORH-a za Plenkovića i njegove predstavlja nastavak jačanja njihovog utjecaja i kontrole nad tom važnom državnom institucijom, sve kako bi se spriječili i usporili procesi daljnjih istraga o korupcijskim aferama koje opterećuju HDZ, a posebno u svjetlu nadolazećih izbora ove godine, parlamentarnih, evropskih i predsjedničkih.
Uostalom, da se vratimo središnjoj temi ovog teksta, Turudić bezrezervno brani „Lex AP“. Javno se tako upitao „zašto novinari ne bi bili pozivani na obavještajne razgovore“, uz obrazloženje da u prijedlogu tog zakona jasno stoji kako se novinari ne moraju bojati kazni jer se odredbe zakona ne odnose na njih, već na njihove izvore. Kao da to, već samo po sebi, nije dovoljno skandalozno i problematično.
Jer predočimo si lako zamislive situacije. Tko će se, u vrlo vjerojatnom slučaju da takav zakonski prijedlog uskoro dobije potrebnu većinsku podršku u Saboru, usuditi kontaktirati medije i dojavljivati im saznanja i informacije pod prijetnjom kazne zatvora zbog takvih aktivnosti? Nekako pretpostavljamo da će tek jako rijetki smoći takvu hrabrost. Stoga je takva zakonska uredba istovremeno i smrtna presuda „zviždačima“ i njihovim praksama.
Tvrdnja da će novinari i novinarke u takvim situacijama ostati izuzeti, tek je prividno na mjestu. Oni možda neće biti zakonski procesuirani zbog objavljivanja informacija o aferama koje su u fazi istražnih postupaka, no svakako će biti pod snažnim pritiskom policijskih organa. Pozivalo bi ih se na „obavještajne razgovore“, dolazilo bi im se na vrata redakcija i kuća, pretraživali bi im se dokumenti, kompjutori i telefoni, vrlo vjerojatno i prisluškivali razgovori… Nominalno sve legalno, sve u granicama zakona, u svrhu prikupljanja podataka za optužnice protiv „zviždača“ i drugih prikrivenih medijskih izvora. Ukratko, ionako stresan i kompliciran novinarski rad, ali i privatni životi novinara i novinarki, postali bi još puno stresniji i kompliciraniji. Za one među njima koji su posvećeni tradiciji istraživačkog novinarstva, rad i život postali bi naprosto nemogući.
Sve je to naravno itekako jasno Hrvatskom novinarskom društvu (HND), instituciji koja zadnjih nekoliko godina – u postojećem sastavu svoga vodstva, na čelu s bivšim novinarom HRT-a Hrvojem Zovkom – itekako argumentirano i glasno reagira na brojne političke i društvene nepodopštine u Hrvatskoj. Ovaj slučaj prijedloga novog Kaznenog zakona sadržajem ih se neposredno tiče kao strukovne udruge. U HND-u su prijedlog izmjene zakona kojima će odavanje informacija iz istraga postati kazneno djelo nazvali „zakonom opasnih namjera“. Zovko je tim povodom bio jasan i rezolutan, „zakonom opasnih namjera želi se ušutkati svakoga, posebice u ovoj superizbornoj godini. Ovaj zakon jest čin državne agresije na novinarsku profesiju i na javni interes“. Zato je HND najavio organizaciju prosvjeda koji će se u srijedu, 31. 1. 2024. održati u Zagrebu i Splitu. Javnu podršku im je pritom dao niz udruga i građanskih inicijativa. Na primjer, vodeća organizacija civilnog društva u Hrvatskoj Gong, središnja udruga za zaštitu ženskih ljudskih prava i promicanja rodne ravnopravnosti B.a.b.e., kao i Pomak, udruga za promicanje dobrog upravljanja i rada koju je osnovao dio tzv. zviždača.
Ovakav prijedlog izmjena Kaznenog zakona doista jest zakon opasnih namjera. Usporedi li ga se s problemima koje su neki mediji i novinari u Hrvatskoj imali u 1990-im – tokom rata i poraća u Tuđmanovom autokratskom režimu, kada su određeni novinari praćeni, prisluškivani i napadani, a nepoćudnim medijima otvoreno se prijetilo – Zakon s takvim sadržajem u svojim ključnim aspektima predstavlja čak i veću opasnost za društvene i medijske slobode, odnosno za sudbinu ionako vrlo fragilne demokracije u Hrvatskoj. Opasaniji je i zato jer za razliku od klasičnih, „arhaičnih“ totalitarnih metoda iz Tuđmanove epohe, ova Plenkovićeva inicijativa čini isto i gore na strukturnoj i sistemskoj razini. Podvodi prakse represije i kažnjavanja za neposluh pod zakonodavne akte.