Hromadžić: Cvijeće i vijenci

O važnosti političkih simbola i rituala

Netipično uzbudljivo za ovaj period godine – ljetne mjesece godišnjih odmora u kojima je na neki način oslužbenjena društveno-politička ‘nedogađajnost’ – bilo je u političkom životu Hrvatske. Juli, a potom i august, servirali su nam barem dvije uzbudljive pričice koje zavređuju malo širu pažnju. Artikulirane su kako na desnici, tako i na ljevici. Na svakom polu po jedna, kako i priliči epohi u kojoj su upostavljene određene „norme i standardi“, ali i stanovita srednjostrujaška „nivelacija“, u polju profesionalne parlamentarne politike.

Zaiskrilo je prvo na desnici, u stranci koja bi željela sebe nametnuti kao svenarodni ‘avangardni’ pokret. I to ne bilo kakav, već ni manje, ni više već „Domovinski pokret“. Tamo je njihov donedavni lider i najistaknutija persona Miroslav Škoro, u širem puku prvo poznat i omiljen kao estradni zabavljač i pjevač, čini se naprasno dao ostavku na funkciju šefa stranke. Nominalni razlozi za takvu odluku nisu tek činjenične okolnosti da je Škoro naprosto vječiti politički gubitnik, ali i čovjek koji je uvijek znao izdašno naplatiti svoje raznorazne sinekure do kojih se dokopao šurujući s državom i njenim institucijama, na rubu i s one strane ruba zakonitog. Pokazao se kao nedorasli diletant u političkoj areni. Gubio je redom na svim izborima u svega par godina, parlamentarnim, predsjedničkim i lokalnim. Dakle, nije postao premijerom, niti predsjednikom, a ni gradonačelnikom Zagreba, premda se uporno, poput ovna na brvnu, uprezao u takvim nastojanjima.

Čini se da je među dojučerašnjim ‘Škorinim domovincima’ zaiskrilo oko pitanja svih pitanja, financija i novca, tako drage vrijednosti kojom halapljivo naplaćuju svoje domoljublje i svoj patriotizam. No nećemo se u ovom tekstu baviti desnicom u Hrvata, samo ćemo zaželjeti „Domovinskom pokretu“ da se što prije raspadne do najsitnijih sastavnica, a takvo osipanje već je uveliko i započelo. Zanimat će nas pak malo više što se to dogodilo i događa na ljevici. Tamo smo također dobili zanimljivog materijala za kolumnističke preglede i interpretacije.

Korleatov ritualni čin

Suha medijsko-agencijska vijest s početka augusta – kada se u Hrvatskoj održavaju obljetničarske aktivnosti vezane uz vojnu akciju „Oluja“ iz jula i augusta 1995., sve prigodno upakirano u državne praznike nazvane „Dan pobjede i domovinske zahvalnosti“ i „Dan hrvatskih branitelja“ 5.8. – glasila je: „U povodu obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, 5. kolovoza, izaslanstvo Grada Zagreba, predvođeno zamjenikom gradonačelnika Lukom Korlaetom, položilo je vijence na zagrebačkom groblju Mirogoj, ispred spomen–obilježja Zida boli, Središnjeg križa u Aleji Hrvatskih branitelja, groba prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana te na Krematoriju ispred zajedničke grobnice neidentificiranih žrtava iz Domovinskog rata“.

Nećemo se ovom prilikom ni neposredno upuštati u kritički intonirano seciranje stvarne naravi i profila spomenute vojne akcije iz 1995., u relaciji spram mitskih, nekritički glorificiranih stavova i službenih državnih narativa o istome. Takvi bi se u najkraćem mogli podvesti pod konstataciju da o „besprijekorno čisto izvedenoj, pravednoj i legitimnoj vojno-redarstvenoj akciji“, ne može biti spora. To nam je važno prvenstveno tek kao neizbježan kontekst za razmišljanja i interpretacije o desegnutim postojećim razinama političko-ideološkog konsenzusa koji postoji u današnjoj Hrvatskoj kada su takve teme na dnevnom redu. Iz takvog „nacionalnog konsenzusa“ izuzeta je, odnosno iz njega se svjesno izuzima, tek malobrojna i poprilično marginalna skupina lijevih i liberalno-kritički orijentiranih političara, intelektualaca i medija.

Ovom prilikom nas zanima da li se, i ako da na koji način, u takav kontekst upisuje, gdje je i kako u njemu pronašla svoje mjesto, aktualna vlast u glavnom hrvatskom gradu predvođena platformom zeleno-lijeve koalicije nazvane Možemo!. Jer ne zaboravimo da spomenuti zamjenik gradonačelnika Zagreba Luka Korlaet, dolazi iz redova te političke opcije. Dok je on polagao cvijeće na Mirogoju, njegov šef i gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević, bio je na središnjoj proslavi spomenutih državnih praznika u Kninu.

Nisu ovi rituali polaganja vijenaca i cvijeća, te državotvornog hodočašćenja u „grad pobjede, na dan pobjede“, prošli ispod radara dijela kritički orijentirane ljevice u Hrvatskoj. Pa makar se to desilo tek na društvenim mrežama, ali znakovito mlako i u onim vrlo rijetkim medijima koji inače ne propuštaju priliku kritički se osvrnuti na prijeporna mjesta i sporna događanja, a među njih možemo ubrojiti i Korlaetov naizgled benigan ritual s početka ovog mjeseca. Izgleda da Možemo! još uvijek uživa podeblji kredit kod dobrog dijela hrvatske liberalno-lijeve medijske scene.

Sjetimo se, ubjedljivo osvajanje vlasti u Zagrebu koje je osvarila koalicija Možemo! bilo je popraćeno sveopćim nekritičkim ushitom na lijevo-liberalnoj sceni u Hrvatskoj i regiji, ali s druge strane i medijsko-javnom napetošću, znatiželjom, te iskonstruiranom i potpuno neutemeljenom bojazni konzervativnog mainstreama koji su obilježila pitanja i strahovi: o kakvoj se to novoj ljevici u Hrvatskoj radi? Kakav im je profil i kakve ideološke vrijednosti u njoj dominiraju?

Tito i Tuđman

Pa se tako ubrzo, upravo iz spomenutih razloga, Možemo! našao pred prvim testom za kojeg smo odmah, lijevo-kritički orijentirani komentatori društveno-političke zbilje, procijenili da ga (za sad) nisu položili. Bilo je to pitanje povratka imena trgu Maršala Tita ispred Hrvatskog narodnog kazališta u središtu Zagreba čije je ukidanje, odnosno preimenovanje, 2017. ishodio radikalni desničar Zlatko Hasanbegović kao uvjet za svoju političku podršku pokojnom zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću u tadašnjem sazivu gradske Skupštine.

Medijski konfrontirani s opetovanim upitima kako će se postaviti po ovom pitanju, odnosno hoće li pokrenuti inicijativu za povratak imena tom trgu, iz Možemo! su davali nemušte odgovore, izvrdavanja da to i takva, ideološki opterećena pitanja, nisu njihov prioritet, da će se fokusirati na rješavanja konkretnih problema koji tište stanovnike Zagreba, ali da bi takvu inicijativu podržali ako se ona pojavi u gradskoj Skupštini. Odmah je bio uočljiv oksimoron u takvom stavu. Tko bi, zaboga, trebao i mogao pokrenuti takvu inicijativu ako ne oni, ljevica u poziciji stabilne i sigurne gradske vlasti?

Sada je epizoda s Titovim trgom dobila svoj nadomjestak na kojeg nam Možemo! mora ponuditi objašnjenje. Kako to da vraćanje imena trgu po najznačajnijoj historijskoj političkoj ličnosti u Hrvatskoj i Jugoslaviji nije na dnevnom redu, ali u polaganju cvijeća i vijenaca na grob autokrate kakav je bio Franjo Tuđman – prema službenoj presudi međunarodnog suda sudionik udruženog zločinačkog poduhvata u ratu u Bosni i Hercegovini, kojemu bi se sigurno sudilo u Haagu da nije umro; autor brojnih spornih politika i izjava koje se mogu simbolički podvesti pod onu čuvenu o „crnim, zelenim i žutim vragovima“; ali i kreator mnogih loših i kriminogenih ekonomsko-socijalnih politika pretvorbe, privatizacije i deindustrijalizacije koje su društveno devastirale Hrvatsku (na primjer, ideja o posttranzicijskoj zemlji s dvjesto bogatih obitelji i „ostalima“ u Hrvatskoj koje je jednom prilikom nazvao „stokom sitnog zuba“) – u Možemo! ne vide ništa sporno i upitno?

Nakon svega pokrenule su se kakve-takve rasprave i kritike ovim povodom, pa se Možemo! ipak morao oglasiti preko jedne od svojih najistaknutijih članica, saborske zastupnice Sandre Benčić. Ona je najavila da će sljedeće godine Grad Zagreb imati svoj protokol polaganja vijenaca pri obljetnici, odvojen od državnog protokola. Istovremeno je naglasila da Možemo! ima kritički orijentiran stav po pitanju ostavštine Tuđmanove politike. Je li to dovoljno, hoće li to biti dovoljno i kako će se u stranci ubuduće artikulirati po ovim nezgodnim pitanjima, sigurno će se ubrzo pojaviti prilike da to provjerimo.

Komunalna i komemorativna (post)politika

U međuvremeno se ipak moramo još i zapitati kakva je to dovraga politika koja tako teško, tek pod svojevrsnim pritiscima, kritičkim komentarima i upitima najčešće blagonaklonih kritičara (takav je i autor ovog teksta), artikulira svoj ideološki horizont? Naravno, postoje takve (post)politike, pronalazimo ih danas globalno na širokom srednjostrujaškom spektru. To su one politike koje navodno tehnokratskom „stručnošću i ekspertnošću“ naprosto „rješavaju probleme“. Postojanje takve tendencije kod ove zeleno-lijeve platforme uočio je čak i notorni Škoro. U jednoj od televizijskih debata u sklopu predizbornih kampanja za izbor gradonačelnika Zagreba, Škoro je označio Tomaševića kao „komunalnog redara“, aludirajući time na njegovu (pre)naglašenu politiku koja je orijentirana na praktične probleme gradskih kvartova, urbanih načina života, okoliša, ekologije i drugih suvremenih pitanja koja su neosporno važna, ali ne mogu pokriti cjelokupan horizont političkog imaginarija.

Možemo!, barem deklarativno, ne želi biti takva – „komunalno-redarstvena i tehnokratska“ politička opcija, pa stoga naglašavaju svoj liberalni svjetonazor, obilježen zagovaranjem prava ugroženih i manjinskih društvenih skupina (LGBTQ zajednica, nacionalne manjine, migranti, društveno mjesto žena…), odnosno „politikama identiteta“. No već su godinama tzv. politike identiteta prokazane kao neadekvatan nadomjestak za jasne ideološke agende. Štoviše, danas svi koji želimo znati znamo da su „politike identiteta“ – kod nas tokom tzv. tranzicije recimo provođene preko tzv. nevladinog sektora, NGO udruga – potporna socijalno-kulturna strana ekonomsko-političkoj matrici liberalnog kapitalizma. Upravo se stoga „politike identiteta“, zaobilazeći ekonomsko-političku jezgru u srži problemâ, dotiču tek simptoma, ali ne i uzroka za društvene probleme kojima se bave.

Stoga „slučaj Korleat“ ovdje tretiramo kao simptom politike kvazi ne-ideologije ili nad-ideologije (kada bi nešto takvo uopće bilo moguće), koja redovito završava na loš način. I zato sada, nakon Korleatovog „memorabilnog čina“, možemo iščitati nešto jasnije i nešto više o mogućim razlozima i motivima za ovakve stavove Možemo!. I pritom ne vidimo ništa dobro u svemu tome. Upravo suprotno. Puno je razloga za zabrinutost i apel za korekciju kursa prije nego što cijela priča oko Možemo! zastrani i ode predaleko. Ono kako trenutno vidimo perspektivu koja se s Korleatovim „komemorativnim ritualom“ otvorila, u najkraćem se da svesti na slijedeće konstatacije.

Ovim je postala očitom trenutna spremnost Možemo! da participira na dosegnutim razinama u Hrvatskoj uspostavljene hegemonije kada su ideološko-nacionalne vrijednosti i tzv. državotvorna pitanja na djelu, a u vezi s čim smo već konstatirali da postoji gotovo sveopći konsenzus u društvu. Prema takvim kanoniziranim normama, nema i ne može biti sumnje u besprijekorno čist karakter i profil Domovinskog rata kao kamena temeljca današnje Hrvatske, uz istovremeno pojednostavljene interpretacije prema kojima se historijska epizoda raspada Jugoslavije isključivo čita u ključu velikosrpske ideologije i njene tadašnje vojno-agresivne politike, dok se politička odgovornost i ratni zločini ‘vlastite strane’ znakovito prešućuju.

Nadalje, doprinosi se time historijskoj glorifikaciji i kanonizaciji „prvog hrvatskog predsjednika“, kako se Tuđmanu često tepa, a neke od razloga i utemeljenje potrebe da se takvo nasljeđe kritički dekonstruira, već smo naveli. Netalasanje, izbjegavanje konfrontacija s uspostavljenim domovinsko-nacionalnim kanonima i mitovima, u Možemo! su evidentni u ovom trenutku. Štoviše, možda je takva politika procijenjena i kao politički isplativa. Možda i kao računica da se time može privući i koji birački glas sa umjerenije desnice. Nadamo se da ovim tezama tek ‘pušemo na hladno’ i da će se buduće politike Možemo! po ideološkim pitanjima kretati tragom nevedenog komentara Sandre Benčić.

SDP i Milanović

U protivnom, postoji opravdani strah i prijetnja da bi im se u srednjoročnoj i dugoročnoj perspektivi moglo desiti ono što se već desilo i upravo se dešava hrvatskom SDP-u. Ta se stranka urušava iznutra i izvana već godinama, a trenutačno imaju najniži rejting popularnosti među biračima u zadnjih petnaestak godina. Pretekao ih je i Možemo! na nacionlnoj razini, te ih potisnuo na treće mjesto. I za to je najodgovorniji upravo SDP. Stranka koja već duže od dvadeset godina vodi kalkulantsko-licemjernu, liberalno-tehnokratsku politiku. Po jednoj strani ne problematizira, štoviše nerijetko im se i dodvorava, nametnute nacionalno-domoljubne vrijednosti koje je tokom zadnjih trideset godina kanonizirala desnica s HDZ-om na čelu. Istovremeno su, u dva četvorogodišnja mandata kada su bili na vlasti tokom trideset godina tzv. tranzicije, sistematično provodili društveno devastacijsku ekonomsku politiku neoliberalnog kapitalizma.

U kontekstu SDP-ove političke ostavštine, a važno je i za užu temu ovog teksta, stalno se prisjećamo sramotne epizode s izglasavanjem „Deklaracije o Domovinskom ratu“ koju je početkom 2000-ih inicirala i provela Vlada predvođena SDP-ovim Ivicom Račanom. Očito je da ljevica u Hrvatskoj iznova upada u zamku koju je postavila desnica, a to je zamka pokušaja dokazivanja da se, iako je riječ o ljevici, ipak radi o „pravim Hrvatima i Hrvaticama“, domoljubima, te da po pitanju vrijednosti iz „nacionalnog registra“ nema nikakvih dilema, a kamoli ostataka i natruha nekakvog jugoslavenstva. Da se radi o ‘Papi većem od Pape’. U tako postavljenoj političkoj igri ljevica je unaprijed osuđena na poraz, pa bi Možemo! trebali učiti i na primjeru loših politika i poraza SDP-a kako im se ne bi desio sličan scenarij u budućnosti.

Drugi aktualan primjer koji bi za Možemo! morao biti orijentir i upozorenje za pametno ideološko-političko manevriranje u periodu koji je pred njima, jest sve otvorenije i radikalnije desničarenje predsjednika Zorana Milanovića. Taj se bivši premijer, nominalni socijaldemokrata, iako u stvari oduvijek klasičan (neo)liberal, tokom zadnjih godina prometnuo u svojevrsnog lidera desnice u Hrvatskoj. Kao predsjednik, donio je već niz vrlo problematičnih i kontroverznih odluka koje imaju karakter politike historijskog revizionizma.

Primjerice, prije par mjeseci odlučio je vratiti vojna odlikovanja Branimiru Glavašu, čovjeku koji je prvenstveno zahvaljujući lošem stanju u hrvatskom pravosuđu još uvijek neosuđen za neke ratne zločine u Osijeku. Milanovićeva recentna politika prema Bosni i Hercegovini također je dio ovog paketa. Odluke da odlikuje niz pripadnika HVO-a prošle i ove godine, koji su čak i na međunarodnom sudu osuđeni za ratne zločine tokom rata u BiH, skandalozne su i predstavljaju čin direktnog uplitanja u bosanskohercegovačku politiku, a otežavaju i onako opterećene odnose između bošnjačke i hrvatske politike u Bosni i Hercegovini. Možemo! se, iako bi se to očekivalo od trenutno druge najjače političke opcije u zemlji, simptomatično nije oglasio službenim priopćenjem niti po jednom od ovih problematičnih poteza predsjednika.

Zaključni osvrt

Opisano mlako postavljanje Možemo! spram aktualnih nacionalnih obljetnica i političko-ideoloških zastranjenja u Hrvatskoj, dijelom se već moglo anticipirati s obzirom na više puta spomenutu i naglašenu tendenciju ove političke platforme da daje prioritet politikama rješavanja praktičnih i gorućih problema građana, te da se ne upliće u ‘živo blato’ ideoloških podjela u Hrvatskoj. Ipak, polaganje cvijeća i vijenaca na Tuđmanov grob proizvelo je povelik dijapazon reakcija među njihovim simpatizerima i glasačima, ali i u ostatku domaće javnosti. Te su se reakcije kretale od emotivnih razočaranja, preko argumentirane kritike, pa do pokušaja navodno racionalnih opravdavanja takvog čina (u smislu, bolje je još uvijek politički rasti i ojačavati, za sada se ne sukobljavati s desnicom, pa se potom u nekom ‘pravom’ trenutku uhvatiti u koštac s nezgodnim nasljeđem mlade historije).

No neće biti puno prostora, niti razumijevanja, za neke buduće vidove političkog oportunizma. Stoga će ubuduće ‘Možemaši’ morati itekako pametnije i vrijednosno dosljednije provoditi svoje politike, pa makar one bile i tek simbolički ritualne, kao što je to „primjer Korleat“. Naprosto, znamo da je važno obilježje politike, između ostalog, adekvatna i promišljena upotreba znakova, simbola i rituala koji grade, određuju i reprezentiraju polje političkog. Iz tih je razloga na Možemo! i veliki teret. Još jedan poraz ljevice na nacionalnoj razini, Hrvatska bi mogla platiti viskom cijenom. Nečim što bi nalikovalo na današnju Mađarsku ili Poljsku.

Priče iz susjedstva


Mirza Kušljugić
Hromadžić: Naši migranti
Zubčević: Ko to tamo sneva?