Priče iz susjedstva
A sve je izgledalo tako super, tako kul i bajkovito, kada su predstavnici vlasti u Hrvatskoj, predvođeni premijerom Plenkovićem, i čelnici Hrvatske narodne banke (HNB), početkom ovog mjeseca medijima i javnosti službeno priopćili rezultate, odnosno predstavili izbor najuspješnijih idejnih rješenja za verzije hrvatskih kovanica za euro i cente koji u opticaj kreću s početkom sljedeće godine. Hrvatska od 1. januara 2023. ulazi u evropsku monetarnu uniju, pa će još uvijek aktualna nacionalna valuta kuna uskoro otići u mirovinu, odnosno u muzej povijesti, a zamijenit će je evropski euro.
Prštalo je na toj presici 4. februara od slatkorječivosti. Nisu se vodeći ljudi u politici i financijama obuzdavali, nisu se libili obasipati laudama sve odreda mlade ljude koje su taj dan posjeli pored sebe. Naprosto nisu štedjeli riječi u pokušajima da nam dočaraju kreativnost, ingenioznost i originalnost autorskih ideja prezentiranih u dizajnerskim prijedlozima pristiglim na spomenuti natječaj za hrvatske kovanice eura, a koji su odabrani kao najbolji. Natječaj je provela stručna komisija koju je imenovao HNB.
No trebao je proći svega jedan dan kako bi se ispostavilo da je prijedlog 27-godišnjeg magistra primijenjene umjetnosti Stjepana Pranjkovića za buduću hrvatsku kovanicu od 1 eura, koji je komisija ocijenila kao najbolji rad, klasičan plagijat. Pokazalo se da je dotični mladić doslovno s interneta fotošopirao fotografiju životinje kune čiji je autor fotograf iz Škotske Iain H. Leach. Pukao je skandal koji je poprimio i međunarodne razmjere.
Pranjković je ubrzo povukao svoj prijedlog službenim dopisom nadležnoj komisiji za natječaj, te se izvinio vladi, HNB-u, hrvatskoj javnosti, ali ne i škotskom fotografu. Time je ostao bez novčane nagrade u visini od 70 hiljada kuna, ali i bez još toliko novca jer su i druga dva njegova prijavljena rada, motiv karte Republike Hrvatske i motiv glagoljice, oba ocijenjena kao drugoplasirana u svojim kategorijama i financijski teška po 35 hiljada kuna, također poništena. HNB je na kraju najavio raspisivanje novog natječaja za spornu eurokovanicu.
Zaobilaženje struke i diletantizam komisije
Pored Pranjkovića, propisno se osramotila i stručna komisija za ovaj natječaj u nadležnosti HNB-a. Ispalo je da su članovi te komisije prilikom testiranja prijava, odnosno autorskih rješenja pristiglih na natječaj, prijedloge provjeravali na način da su u Googleovu tražilicu upisivali riječ „kuna“ jedino na hrvatskom jeziku. Da su recimo samo upisali u prozorčić englesku riječ za kunu, a to je „marten“, pod rubrikom google images mogli su pronaći i Leachovu fotografiju koju je ‘skinuo’ Pranjković. Umjesto njih, ‘istragu’ su proveli neki korisnici društvenih mreža kojima se nagrađeni rad odmah učinio sumnjivim, zahvaljujući čemu se cijela priča i otkrila. Ispostavilo se i da je Pranjković preko Facebooka tragao za savjetima kako plagiranom motivu dodati odgovarajuće svjetlosne efekte.
Čini se da su u pravu oni koji tvrde da se ovakav skandal mogao izbjeći da se konzultirala struka. U ovom je slučaju to prije svih nadležna strukovna organizacija, Hrvatsko dizajnersko društvo (HDD), u kojoj tvrde da su HNB-u od početka nudili suradnju i pomoć pri izvedbi ovog projekta, ali ih je središnja nacionalna bankarsko-financijska institucija pritom odlučila zaobići. Da predstavnici dizajnerskih, likovnih, grafičkih i srodnih struka nisu bili debelo podzastupljeni u sastavu komisije za natječaj koju je aminovao HNB, vjerojatno bi netko na vrijeme uočio nešto sporno u Pranjkovićevoj projektnoj prijavi i spriječio da do afere uopće i dođe.
Također, problematičnom se pokazala i odluka da natječaj bude potpuno otvoren za sve prijedloge, bilo odakle i bilo od koga oni pristigli, iako su neki članovi komisije predlagali uvođenje kriterija da se na natječaj mogu prijaviti samo profesionalci, umjetnici i autori iz pripadajućih struka. No na kraju je, polazeći od naoko neproblematičnih i navodno bespogovorno demokratskih načela otvorenosti, inkluzivnosti i transparentnosti, prevladao model slobodnog pristupa natječaju. No još puno problematičniji od toga bio je neshvatljiv diletantizam u propozicijama natječaja koje je odredila komisija. Prema njima, za prijavu na natječaj bila je dostatna tek sličica vizualnog prijedloga otisnuta na papiru A4 formata i vrlo kratko obrazloženje koje je pratilo vizualiju. Umjesto da se zahtijevao profesionalan i kompletan projektni prijedlog koji bi bio odgovarajuće razine za natječaj ovog ranga važnosti.
Iz dizajnerske struke su usput upozorili i na moguće problematične aspekte nekih drugih odabranih i nagrađenih rješenja. Recimo na rad koji se bazira na portretu Nikole Tesle – isti će ‘krasiti’ buduće hrvatske kovanice od 10, 20 i 50 centi – a čije je pokriće opće poznata fotografija ovog naučnika starija od 75 godina, pa za nju više ne vrijede autorska prava. No time se propustila šansa da bude izabrana neka izvornija i originalnija autorska izvedba, možda i na temu istog motiva, odnosno lika, a ne da na kraju dobijemo nepromijenjenu varijaciju već svima nam dobro poznatog portreta.
Plagijat i valuta
Barem su dvije zamke različitih tipova koje bi trebalo izbjeći, a kako bismo mogli valjano razumjeti problemske dimenzije koje nam se otvaraju preko opisanog natječajnog debakla. Prva se tiče prividno neproblematičnog aspekta statusa autorskih prava i intelektualnog vlasništva, odnosno s njima tijesno povezanih praksi plagijata. Moglo bi se ovom problemskom motivu prići i „s leđa“, pa se tragom jednog Guy Deborda zapitati je li plagijat nužan i impliciran civilizacijskim napretkom? Odnosno, može li ga se tretirati kao svojevrsnu anti-ideološku diverziju, suprotnost obavezi citiranja koje bespogovorno poštuje instituciju autoriteta u sistemu?
Naravno, nema u Pranjkovićevom propalom pokušaju neprijavljenog preuzimanja tuđeg rada ničeg umjetničko-aktivistički subverzivnog što bi se moglo upisati u dadaističko-nadrealističku tradiciju na bilo koji način, pa da bi se njegov potez mogao opravdati u maniri teorija kakva je i Debordova. Previše je u tom činu očite častohlepnosti i makjavelizma, ambicije da se po svaku cijenu, s malo ili nimalo napora, dođe do nešto mrvica slave i novca. No da je i preko ove afere moguće ponovno, po tko zna koji put, problemski aktualizirati pitanja autorskih prava i intelektualnog vlasništva u kontekstima kapitalističkih procesa sveopće komodifikacije i marketizacije, kao i statusa znanja u historijskim okolnostima planetarne digitalno-tehnološke premreženosti, to sigurno stoji.
Drugo, otvorio je ovaj slučaj i još jednu priliku za društveno-vrijednosnu, odnosno ideološku polarizaciju u Hrvatskoj koja ostaje zarobljena u okvirima „politika identiteta“. Na jednoj su strani konzervativno-desni protagonisti koji tugaljivo lamentiraju nad povlačenjem kune kao jednog od nacionalnih simbola visoke razine važnosti. Njima kontrapunkt su mnogi s liberalno-lijevog društveno-političkog spektra u Hrvatskoj koji se zalijeću pa zaključuju kako je, na kraju krajeva, najvažnije konačno se riješiti kune, tog zloglasnog simbola nacifašističke Nezavisne države Hrvatske iz razdoblja Drugog svjetskog rata.
I oba su tabora u krivu. Naravno, nema spora, nije se teško složiti s tezom da je uvođenje kune kao valute koja je 30. maja 1994. zamijenila dotadašnji hrvatski dinar, bio jedan u nizu odvratnih revizionističkih poteza kojima je Tuđmanov režim najbezočnije rehabilitirao i revitalizirao elemente ustaštva u suvremenoj Hrvatskoj. Ali, je li to valjan razlog da se naprosto napusti ideja nacionalnog monetarnog suvereniteta? Pritom, jasno, ne pristajemo uz bok ‘argumentaciji’ desno-konzervativnog tabora. No ako je spomenuto ipak dostatan razlog, onda bi valjalo i zapitati se koje i kakve će se cijene zbog toga morati plaćati i koliko dugo. Je li recimo napravljena promišljena i adekvatna cost-benefit analiza po pitanju zamjene valuta? Ili je možda ipak trebalo razmišljati o zadržavanju nacionalne valute i njenom preimenovanju, povratku na dinar ili pak o nekom trećem nazivu?
Valuta nije tek nacionalni simbol
Navedena pitanja i dileme nude nam potrebne putokaze kako bismo interpretirali osnovnu tezu u ovom tekstu, a ona glasi: odbacivanje kune i preuzimanje eura u Hrvatskoj, koje slijedi s početkom sljedeće godine, neodgovoran je političko-ekonomski potez koji će rezultirati daljnjim pogoršanjima ionako lošeg stanja nacionalne ekonomije i povećavanjem socijalno-klasnih razlika u društvu.
Barem su dva krupna, vezana seta razloga za ovakvu politiku vladajućeg političko-ekonomskog i bankarsko-financijskog staleža u Hrvatskoj. Prvi ćemo označiti kao autokolonijalnu, eurofilsku pasioniranost aktualne vlasti, kao i svih ostalih vladajućih političkih garnitura u razdoblju proteklih tridesetak godina tranzicije, sa svime što se smatra „evropskim“ i dolazi „iz Evrope“, te nekritičko preuzimanje svih obilježja koja reprezentiraju Evropu kroz optiku Evropske unije. U ovom konkretnom slučaju to se lijepo oslikava i u uvodnoj rečenici Službene internetske stranice EU-a u Hrvatskoj, u dijelu koji se odnosi na euro: „Euro je najopipljiviji dokaz europskih integracija“.
Drugi klaster razloga je monetarna politika centralne državne financijske institucije, već više puta spomenutog HNB-a. Ona po nekim pitanjima ostaje nepromijenjena svih ovih tranzicijskih godina. Takav je slučaj s politikom te institucije da se kuna čvrsto veže uz euro, a prije toga uz njemačku marku. Odnosno da se održava objektivno nerealan kurs ‘jake’ kune u odnosu na službenu valutu EU-a (taj omjer neznatno varira, drži se manje-više na 7,5 kn za 1 eur; dok su procjene da bi realan odnos bio oko 8,5 kn za 1 eur).
Jasno je i koji su razlozi, interesi i posljedice takve politike. U najkraćem, ‘jaka’ kuna poskupljuje nacionalnu proizvodnju, stavlja domaće proizvođače u nepovoljan tržišni položaj spram konkurencije iz vana, a istovremeno se pogoduje domaćim trgovačkim mešetarima-uvoznicima, što sve rezultira negativnom makro bilancom odnosa izvoza i uvoza. No što drugo očekivati od krugova u kojima apsolutno dominiraju teze u maniri najrigidnije anglosaksonske neoklasične ekonomije i financija, nasljeđa koje se poprilično osporava i u zemljama iz kojih potječe. Radi se o interesnim skupinama na vodećim pozicijama koje ne pripuštaju niti minimum kritičkih intervencija u postavljenu strukturu nacionalne političke ekonomije, pa čak niti one relativno benignije reformske poteze kakvi su recimo kejnzijanski.
Nadalje, odricanjem od nacionalne valute gubi se i zadnja prilika da tiskate svoj novac i da strateškim odlukama o devalvaciji valute, onda kada se procijeni da je to potrebno i da je u nacionalnom interesu, pomognete domaćim proizvođačima da smanje troškove proizvodnje i cijene svojih proizvoda, postanu tržišno konkurentniji na međunarodnim tržištima, te da se na taj način spriječe otpuštanja, porast nezaposlenosti i barem umanje socijalne krize. To u konačnici na makro gospodarskim razinama može rezultirati boljim izvozno-uvoznim bilancama za nacionalnu ekonomiju što direktno utječe na cijene budućih zaduživanja na međunarodnim financijskim tržištima, to jest na visine kamatnih stopa po kojima država ulazi u takve kreditne aranžmane. Zašto bi inače Češka, Mađarska i Poljska – inače srednjoevropske države s kojima se Hrvatska voli uspređivati po mnogo čemu u pokušaju da se izvuče iz „balkanskog zagrljaja“, ali su je one u ključnim ekonomskim parametrima bitno nadmašile – zadržale svoje krune, forinte i zlote?
Kao i još tri zemlje Evropske unije koje također nisu preuzele euro (Bugarska, Rumunjska i Švedska) o kojima spomenuti portal širi barem djelomično netočne, demagoške informacije da su „to zemlje u kojima euro još nije uveden, ali će se pridružiti europodručju kad ispune potrebne uvjete“. Stvarno? To bi onda značilo da Švedska, kao i tri spomenute srednjoevropske države, za razliku od Hrvatske nisu ispunile potrebne uvjete za preuzimanje eura, što sigurno nije tačno. Ili će možda prije biti da su se te zemlje na takav korak odlučile jer vode promišljenije i odgovornije nacionalne ekonomsko-financijske politike?
Neke zamke eurovalutne zone
Uostalom, euro je već pokazao mnoge svoje slabosti, a potvrdila se i potvrđuje se svakodnevno teza da se radi o valuti koja radi prvenstveno u interesu ekonomije evropskog hegemona Njemačke. Zapravo, ispada da je euro njena nadomjesna valuta koja u unutarevropskim trgovinsko-razmjenskim odnosima i financijskim bilancama ostatak Evrope u odnosu na Njemačku pretvara u zone periferija i poluperiferija. I je li se, spomenimo i to, moglo nešto naučiti iz tragičnog primjera Grčke, njene dužničke krize i financijskog sloma otrprije desetak i nešto godina?
To je slučaj iz kojeg se, između ostalog, može izvući i pouka šta znači imati ili nemati suverenitet nad tiskanjem vlastite valute u uvjetima „dužničkog ropstva“, odnosno nemilosrdnog pritiska inozemnih banaka, korporacija, kreditora i vjerovnika na neku državu preko političkih garnitura iz kojih te interesne skupine dolaze. Mnogi su heterodoksni ekonomisti, recimo bivši grčki ministar financija Yanis Varoufakis, mišljenja da se cijela priča oko te južnoevropske zemlje mogla odviti drugačije da je Grčka, u tim mjesecima kada ju se „lomilo“ pod pritiskom Berlina i Bruxellesa, imala na raspolaganju svoju nekadašnju valutu drahmu.
Naposljetku, svi su pokazatelji da je ovo vrlo loš tajming za ulazak u eurovalutnu zonu, kako naglašavaju i neki rijetki kritički nastrojeni ekonomisti u Hrvatskoj, poput Nevena Vidakovića. On je u nedavnom intervjuu za Novosti podsjetio da je Evropa nadomak sljedeće velike ekonomsko-socijalne krize, a njena prva jasna naznaka je postojeća inflacija do koje je došlo usljed štampanja viška novca zbog posustajanja globalne industrijske proizvodnje u uvjetima predugog pandemijskog lock-downa. Sve će dodatno zakomplicirati, pogotovo na polju ekonomije i financija, netom započeti rat na tlu Ukrajine.
Stoga je fiskalna kriza već tu, a kao posljedica svega toga u Hrvatsku će se, s njenim ulaskom u eurovalutnu zonu, preliti rast kamatnih stopa, a s njima će rasti i rate kredita za brojne (pre)zadužene građane… Kredita koje su izdale i izdaju sve redom inostrane banke. Dakle, pokrenut će se cijeli lanac lošeg i nezaustavljivog domino efekta. No narod je lakše zabaviti pričicama o boljoj ili lošijoj, originalnijoj ili nešto manje originalnoj, sličici kune na nekoj kovanici. A ekonomija i financije, te teme ostaju u uskim krugovima tehnokrata, ‘stručnjaka’ i ‘eksperata’.