...i njegove instrumentalizacije
Počelo je, zapravo već uvelike traje, zbog mnogo čega iščekivano Svjetsko nogometno prvenstvo. Najveća svjetska smotra najvažnije sporedne stvari na svijetu, kako se nogometu još uvijek voli pomalo patetično laskati. Iako mnogima već odavno nogomet niti izbliza više nije tek tamo neka sporedna stvar u životu. No dojam je ovaj put donekle nov i specifičan, zbog kalendarskog termina i mjesta održavanja prvenstva. Prvi put se ovo takmičenje održava u jesen, usred, a ne na kraju ligaških i klupskih natjecanja. Stoga su i nogometaši još uvijek relativno svježi, pa su visoka očekivanja po pitanju kvalitete nogometa.
O pošastima nogometne industrije danas znamo sve ako to želimo znati. Na primjer, kako je to samo učinkovito političko-identitetsko sredstvo za mobilizaciju problematičnih emocionalnih svrstavanja, nacionalizama u imenu patriotizama, mržnji i podjela na „nas i njih“. Ili, nogomet kao ekonomsko-kapitalistička platforma za plasman/“pranje“ brutalnih količina najprljavijeg svjetskog novca. Na to se nadovezuje i društveni status te tretman najvećih nogometnih zvijezda kao dijela svjetskog jet seta, selebrističkih ikona današnjice koje si bez reperkusija i bez moralističkog zgražanja javnosti mogu dopustiti višemilijunske utaje poreza, a presuđene kazne zatvora jednostavno otkupljuju iznosima nezamislivim za obične smrtnike.
Ipak iza svega toga, te ogoljene srži u društvenoj bazi, ostaje doživljajni učinak jedne fascinantne, čudesne igre. Igre koja nas mnoge oduševljava i zato ju pratimo, iako nas sve oko nje grozi i sablažnjava.
Taj rascjep, ta ambivalentnost koja konstantno i već dugo premrežava moderni nogomet – otpor prema nepreglednoj paleti odvratnosti u temeljima kapitalističke industrije modernog nogometa na jednoj i strast prema igri na drugoj strani – jedna je od važnijih odlika društvenog doživljaja i percepcije te igre koja je više od igre. Stoga je jednostavno, ali zapravo dobro pitanje koje je prije koji dan postavio netko u društvu – treba li dovraga uopće pratiti, gledati utakmice aktualnog Svjetskog prvenstva u Kataru? – istovremeno banalno, pomalo smiješno, ali i sasvim smisleno.
Dobro se sjećamo kako je priča o Svjetskom nogometnom prvenstvu u Kataru od samih početaka, a prošlo je otada evo već više od decenije, trula da trulija biti ne može. Makro slika je bistra, vidimo u zagrljaju sparen dvojac: na nafti obogaćen arapski režim s klasičnim autokratskim elementima koji preko jednog od najvećih i najpopularnijih, pa samim time i najviše praćenih svjetskih događanja, vanjskopolitički polira dojam o sebi, te dokazano korumpirana zapadnjačka nogometna mafija, neraskidivo spareni u brak iz interesa.
I ništa tu ne pomaže, ne mijenja stvar niti za promil. Ostaje činjenica da brojne afere i kontroverze koje su pratile dodjeljivanje organizacije Svjetskog nogometnog prvenstva Kataru od strane tadašnjeg svemoćnog šefa FIFA-e Seppa Blattera i njegovog kruga suradnika, niti jednoj od upletenih interesnih strana nisu naštetile više od sezonskog ujeda komarca.
Ništa manje bitni i problematični aspekti ovogodišnjeg nogometnog svjetskog prvenstva dotiču se sfera koje su redovito prešućene u glavnim tokovima svjetske javnosti i mainstream medijima. To su oni aspekti, obično ih uokvirujemo u kategorije radnih i socijalnih prava, koji za srednjostrujašku medijsku produkciju nisu atraktivni niti zanimljivi, jer nisu fancy i nisu cool.
Jer strašna je bilanca cijene koja je plaćena sve kako bi se na takvoj razini loptalo u Kataru. I ne mislimo pritom tek na financijsku cijenu, ona tu i nije tako bitna. Mislimo na onu dobro poznatu, ali (pre)često prešućenu cijenu tog prvenstva u vidu ljudskih žrtava koje su pale, a nisu morale, e sve kako bi se pravovremeno priredile sve one megalomanske pozornice za održavanje jednog takvog ultra spektakla. Procjene su da je tokom proteklih godina, prilikom izgradnje tih stadionskih hramova, u Kataru poginulo oko 6.500 radnika, sve odreda migrantska sirotinja iz azijskih zemalja poput Indije, Bangladeša, Nepala, Šri Lanke… Mnogi od njih smrtno su stradali zbog neadekvatnih radnih uvjeta, mladi ljudi koji su umrli od srčanih i moždanih udara uslijed nesnosnih vrućina na kojima su bili prisiljeni raditi.
A nisu se dobro proveli ni mnogi drugi radnici. Oni koji su preživjeli, ali im je uskraćena isplata zarađenih plaća, oni koji su se drznuli na sindikalno organiziranje ili radnički aktivizam u cilju obrane svojih prava. Stotine takvih deportirani su natrag u zemlje iz kojih su stigli u Katar. I sve se to zbiva u zemlji u kojoj tek nešto više od tristo hiljada ljudi koji tamo žive ima katarsko državljanstvo, a ukupna populacija Katara broji oko tri miliona duša, pri čemu spomenuta migrantska radna snaga čini polovicu od tog ukupnog broja stanovnika.
No sve to ne zanima previše medijsku industriju koja prati ovogodišnje Svjetsko prvenstvo u nogometu. Kada se pak ista dotakne nekih problemskih pitanja u kontekstu vladajućeg režima i katarskog društva, tada takva „kritika“ ostaje prepoznatljivo limitirana na tipično zapadnu liberalnu demokraciju i ljudsko-pravašku retoriku. Guraju se tada u prvi plan važna, ali nikako ne i fundamentalno određujuća problemska mjesta vezana uz arapska društva poput katarskog. Recimo narav i profil tamošnjeg patrijarhata koji se u takvim interpretacijama čita isključivo iz perspektive zapadnjačkih liberalno-demokratskih vrijednosti koje se tretiraju kao univerzalne.
Što tek reći o prikazima katarskog društva iz rakursa novinarki i novinara u medijima kakav je Hrvatska radio-televizija (HRT), koji su se našli u toj zemlji slijedom činjenice da je hrvatska nogometna reprezentacija dio tamošnjeg spektakularnog vašara. Prilozi HRT-a koji prate paralelni, ne direktno nogometni dio Katara, mahom su napravljeni u skupim fancy fashion distriktima Dohe i sve u njima vrvi od egzotizacije tipične za idiom neokolonijslnog orijentalizma. Hvataju se na ulicama za izjave lokalne djevojke u hodu, banalno ih se ispituje kako žive, s kim se druže, o čemu razgovaraju… Tretira ih se kao endemična bića, posebnu vrstu. Ili se pronalaze rijetke pojedinke i pojedinci iz Hrvatske koji u Kataru žive uglavnom iz poslovnih razloga, pa ih se pušta da u eteru otvoreno laprdaju, paušalno potvrđuju ili odbacuju predrasude i stereotipe o katarskom društvu na osnovu vlastitih dojmova.
Istovremeno se u domovini provode nepodnošljive politike podvođenja cijelog društva u jedan nacionalni stroj pod egidom obaveze da se navija za „naše dečke“. Bit će da je to sindrom posebice znakovit za male nacije. Simptomi su tragikomični. U školama se otkazuje nastava za vrijeme utakmica nacionalne reprezentacije, a radnici i radnice u trgovinama trgovačkih lanaca u Hrvatskoj tjeraju se da tokom radnog vremena nose dresove reprezentacije. Za pretpostaviti je da je slično ili isto i u Srbiji, naravno kada u Kataru igra njihova reprezentacija.
I pritom nema prioriteta, ili su oni zamućeni do neprepoznatljivosti. Isti dan kada je zbog prve utakmice reprezentacije Hrvatske na svjetskom prvenstvu protiv Maroka predsjednik Sabora Gordan Jandroković donio odluku da parlament ne radi u terminu njenog odigravanja, između 11.00 i 13.00 h, na rasporedu Sabora bila je točka o donošenju proračuna za 2023. Ritam se poremetio i rasprava o tom ponajvažnijem pitanju za zemlju razvukla se do iza ponoći, s tek nekoliko zastupnika i zastupnica u sabornici.
No koga briga. „Dečki“ su protiv Maroka izvukli razočaravajućih 0-0, ali su potom ubjedljivo pobijedili Kanadu. Slijedi četvrtak popodne i odlučujuća utakmica protiv Belgije. Sigurno je da nas opet čeka suspenz uobičajene društvene stvarnosti. I tako u krug.