Galerija grotesknih likova koje je Tramp okupio u Šarm el Šeiku, egipatskom odmaralištu koje je sinonim za luksuz i despotizam, poslušno je slavila „mir na Bliskom istoku“. Njegovoj izvedbi rimskog cara Nerona falila je samo tôga. Kakav „mir“? Ranije tog dana u Jerusalimu, Neron je proglasio „pobedu“ obraćajući se svojim varvarskim pomoćnicima i donatorima koji su mu klicali u Knesetu:
„Pravimo najbolje oružje na svetu i imamo ga mnogo. Da budem iskren, mnogo smo dali Izraelu. Koliko puta me je samo Bibi zvao: ’Jel možeš da mi daš ovo oružje i ovo i ovo?’ Za neka od njih nikad nisam čuo, Bibi, a ja sam ih pravio (smeh). Ali donosili smo ih ovamo, jel tako? To je najbolje oružje. Najbolje. I dobro ste ga koristili. Potrebni su i ljudi koji znaju kako da ga koriste, a vi ste ga očigledno jako dobro koristili. Kakav posao ste dobro obavili. To su samo neki od razloga zašto sam ponosan što sam najbolji prijatelj koga je Izrael ikada imao.“
Pre nego što se oglasila poslednja truba, usledila je pohvala upućena donatorki Republikanske partije, milijarderki Mirijam Adelson, koja je sedela u delu za posetioce: „Jel tako, Mirijam? Mirijam i njen muž Šeldon bi dolazili u Ovalnu sobu. Mislim da su bili u Beloj kući češće od bilo koga. Pogledajte je kako sad sedi tamo sva nevina. Ima 60 milijardi dolara u banci. 60 milijardi (smeh). Mislim da je rekla: ’Ne, imam više!’ I voli Izrael. Njen muž je bio vrlo agresivan čovek, ali sam ga voleo, mnogo me je podržavao. A on bi me pozvao: ’Jel mogu da svratim da te vidim?’ A ja bih rekao: ’Šeldone, ja sam predsednik Sjedinjenih Država, ne može to tako.’ On bi dolazio, bili su jako odgovorni za mnogo toga, uključujući i to što su me naveli da razmislim o Golanskoj visoravni.“
Ovaj tok misli – i uslovi za donacije Adelsonovih – naveli su ga da se zapita da li je ona prvenstveno lojalna Americi ili Izraelu: „Napraviću joj problem zbog ovoga, ali stvarno sam je jednom pitao: ’Znači, Mirijam, znam da voliš Izrael. Koga više voliš, Sjedinjene Države ili Izrael?’ Odbila je da odgovori. Znači možda je Izrael.“ Naravno, to pitanje prema definiciji IHRA (International Holocaust Remembrance Alliance / Međunarodna alijansa za sećanje na Holokaust) treba tretirati kao antisemitsko. U Americi, Neronova administracija preti univerzitetima ili ih kažnjava i za manje stvari. Još jednom, on glasno izgovara ono što se prećutkuje i ogoljava prljavu ulogu koju je novac izraelskog lobija igrao u bestidnoj podršci američkog političkog i kulturnog establišmenta uništenju Gaze.
***
U međuvremenu, osamdesetak kilometara od slavljeničkog okupljanja u Knesetu, skoro dva miliona gladnih Palestinaca bez doma tragalo je za skloništem, hranom i vodom. Šta će se dalje dešavati? Hamas je oslobodio 20 talaca, a Izraelci 2.000. Došlo je do delimičnog predaha. To je dobra vest. Ali Izraelci su jasno stavili do znanja da se kolonijalna okupacija nikada neće završiti. Pored možda i 100.000 mrtvih, Izrael je izvršio masovno osvajanje teritorije. Pre Neronovog „mirovnog sporazuma“, izraelska vojska je držala pod kontrolom preko 80% od 360 kvadratnih kilometara Gaze. Nakon povlačenja na početnu „žutu liniju“, prema podacima Al-Džazire, oni i dalje drže 58% Pojasa, uključujući veći deo pokrajine Rafa, više od polovine Han Junisa, delove grada Gaze, kao i Beit Hanun i Beit Lahiju na severu. Hiljade Palestinaca su i dalje u izraelskim koncentracionim logorima, bez suđenja.
Po sporazumu, Pojas Gaze je praktično podeljen, dok je ogroman deo palestinskog stanovništva primoran da živi u enklavama šatorskih naselja. Urbano tkivo je gotovo potpuno razoreno izraelskim granatama, bombama, dronovima i buldožerima: 80% zgrada je oštećeno ili sravnjeno sa zemljom, 90% kuća je porušeno, a 80% poljoprivrednog zemljišta uništeno. U pojasu sada živi 17.000 dece bez roditelja, dok UN procenjuju da su poslednje dve godine unazadile ljudski razvoj u Gazi za čak 69 godina.
Šest dana nakon početka prekida vatre, IDF još uvek nasumice ubija i ranjava Palestince. Prelaz Rafa i ostale ulazne tačke i dalje su pod izraelskom kontrolom. Netanjahuova vlada već obustavlja pomoć pod izgovorom da Palestinci krše sporazum, jer ne mogu da pronađu tela izraelskih talaca u ruševinama bombardovanih zgrada.
Ipak, Izrael nije u potpunosti ostvario svoje ratne ciljeve. Hamas ne samo da nije uništen, već regrutuje ubrzanim tempom, kako je nedavno priznao Bajdenov državni sekretar Blinken. Mada je najviše rukovodstvo većinom ubijeno, jedan zvaničnik Hamasa opisao je kako napad IDF-a uvodi „nove generacije“ u pokret otpora. Postali su vešti u reciklaži neeksplodiranih američkih i izraelskih raketa, bombi i artiljerijskih granata u improvizovane eksplozivne naprave. Treća faza Trampovog sporazuma predviđa da Hamas preda oružje, ali Piter Bejnart objašnjava zašto je to malo verovatno: „Decenijama je ova islamistička grupa napadala svog političkog rivala, Palestinsku upravu koju predvodi Fatah, zato što se odrekla oružanog otpora dok su Palestinci i dalje pod okupacijom. Malo je verovatno da će Hamas sada odustati od tog principa, bez ikakvog nagoveštaja prihvatljivog političkog rešenja.“
***
Izraelsko-palestinski rat koji je počeo 1947. još uvek nije završen. Njegove vođe – socijaldemokrate poput Bena Guriona i Golde Meir pedesetih i šezdesetih godina ili ekstremni desničari poput onih u aktuelnom Netanjahuovom kabinetu – ne kriju svoju krajnju nameru: Eretz Israel, Zemlja Izraela. Od 2023. godine, njihov otvoreni cilj je bio da jednom zauvek stave tačku na palestinsku priču. Ni to još nije uspelo, uprkos podršci Bajdena, Trampa i većine evropskih satelitskih država, sa Britanijom na čelu.
Poruka izvanrednim pokretima solidarnosti sa Palestinom koji su se pojavili u raznim delovima sveta dovoljno je jasna. Italijanski generalni štrajk za Gazu oživeo je radikalnu politiku u toj zemlji. Ogromna većina Nemaca, Francuza i Britanaca protivi se svojim prezrenim vladama. Tramp i Starmer uvode autoritarne mere kod kuće. Ratni zločini u Gazi probudili su čitavu generaciju. Arapski svet još uvek spava dubokim snom punim noćnih mora o Izraelu kao glavnom imperijalnom posredniku u regionu. Poruka je sledeća: ne okrećite novi list, budite i dalje ljuti. To je najmanje što možemo da učinimo za palestinski narod pod izraelskom okupacijom. Rat iz 1947. godine nastavio se u mnogim različitim oblicima: 1956, 1967, 1973. i 2023. Ova poslednja faza nije kraj. Ni po jednom merilu.