Dve decenije pre nego što su američke snage kidnapovale venecuelanskog predsednika Nikolasa Madura, Ugo Čavez je predvideo takav razvoj događaja: „Pre mnogo godina neko mi je rekao: ʼNa kraju će te optužiti da si trgovac drogom – ti glavom i bradom – ti, Čavez. Ne samo da vlada to podržava ili dopušta – ne, pokušaće da primene na tebe istu formulu kao na Norijegu.ʼ Traže način da Čaveza direktno povežu s trgovinom drogom. A onda se, naravno, sve okreće protiv ʼpredsednika trgovca drogomʼ, zar ne?“
Trećeg januara ujutru Tramp je na svom nalogu na Truth Socialu objavio novogodišnju čestitku u kojoj je rekao da su SAD izvele „udar velikih razmera na Venecuelu i njenog vođu“. Predsednik Maduro i njegova žena Silija su „uhvaćeni i avionom odvedeni iz zemlje“. Više pojedinosti će uslediti za nekoliko sati, rekao je Tramp. Ali te pojedinosti su ostale zbrkane.
Kasnije toga dana pozvao me je stari prijatelj iz Karakasa. Rekao mi je da se već neko vreme vode tajni pregovori između vlade i američkih vlasti, koje su htele Madurovu glavu, ali on im se otimao – prema New York Timesu, ponudili su mu velikodušnu penziju u Turskoj, ali on je to odbio, što mu služi na čast. I mada je više puta nudio da pregovara sa Vašingtonom o nafti i izvozu droge u Ameriku, u isti mah je pozivao građane Venecuele da protestuju protiv Trampovog sve većeg vojnog prisustva na Karibima.
Trampova administracija je očigledno više volela da pregovara sa potpredsednicom Delsi Rodrigez i drugim članovima vlade u Venecueli, u kojoj su ključni ministri Diosdado Kabeljo (unutrašnji poslovi) i Vladimir Padrino (odbrana). Obojica imaju podršku vojske, čiji sastav broji oko 100.000 ljudi, a Kabeljo zapoveda još većim snagama narodne milicije. Na pojačanje pretnji iz Amerike Madurova vlada je odgovorila naoružavanjem delova stanovništva.
Ključno pitanje je ko sad vlada Venecuelom. Prvi odgovor je došao od Trampa: „Mi ćemo upravljati zemljom sve dok se ne steknu uslovi da izvršimo sigurnu, jasnu i razumnu tranziciju.“ Ali Trampova administracija je zapala u škripac. Pripadnici njegovog pokreta MAGA ne žele da američki vojnici gube živote u stranim zemljama. To je bio njegov ključni deo kampanje protiv demokrata i starog republikanskog režima, koji su slali vojsku u Avganistan i Irak. Pripadnici MAGA pokreta ne žele američke vojnike na teritoriji Venecuele. Istovremeno, ekstremno desničarska latinska emigracija, ultraši koje predstavlja Rubio, nisu zadovoljni time što u Karakasu i dalje u vladi sede bolivaristi, to jest socijalisti i antimperijalisti.
U jednom trenutku se pominjalo da će Marko Rubio biti imenovan za de facto guvernera ili konzula Venecuele koji će izdavati naređenja njenoj vladi. Poruke iz Karakasa su protivrečne. Dan posle otmice Madura ministar unutrašnjih poslova Kabeljo je izjavio: „Ovo je napad na Venecuelu. Mi smo u pripravnosti. Pozivamo naš narod da sačuva prisebnost i poverenje u naše vođstvo. Ne dopustite nikome da klone duhom ili da olakša situaciju agresivnom neprijatelju.“
Vrhovni sud Venecuele potvrdio je da će Delsi Rodrigez vršiti predsedničku dužnost naredna tri meseca. Ona je na državnoj televiziji zatražila oslobađanje Madura. Tramp ju je napao u Atlanticu kao nedovoljno fleksibilnu. Rekao je da će ona morati da ispuni ono što je obećala i zapretio: „Ako ne uradi pravu stvar platiće visoku cenu, veću od Madura… Promena režima – zovite to kako hoćete – bolja je od onog što sada imate. Ne može vam biti gore.“
Trampova administracija ne shvata da šta god ljudi mislili o Maduru, mali broj Venecuelanaca podržava američku invaziju na njihovu zemlju. Ta tradicija ide unazad do Simona Bolivara, koji je upozoravao da se posebno Latinska Amerika mora čuvati od nove imperije na severu i odupirati se smeni španske dominacije američkom. Od nedelje se u mnogim delovima zemlje održavaju protesti – među njima i ogroman protest u Karakasu – u kojima se traži da Maduro bude oslobođen. Nezadovoljstvo je daleko šire od baze pristalica režima. Glavni Madurov protivnik u zemlji, katolički vođa, dao je intervju Četvrtom programu BBC radija 5. januara. Kad mu je novinar rekao: „Sada ste sigurno vrlo srećni“, odgovorio je: „Ne, nismo srećni. Ne volimo da neko okupira našu zemlju i većina nas ne želi da bude okupirana.“
***
Kako je Čavez upozoravao, Tramp i Rubio su pokušavali da nabede Madura za „narkoterorizam“, poslednju iteraciju onog nevidljivog oružja za masovno uništenje u Iraku. „Maduro NIJE predsednik Venecuele“, tvitovao je Rubio prošlog leta, „i njegov režim NIJE legitimna vlast. Maduro je glava Kartela de Los Soles, narkoterorističke organizacije koja je prisvojila zemlju. I pod optužbom je da krijumčari drogu u Sjedinjene Države.“
Kao što je poznato, sam Rubio dolazi iz slavne kokainske porodice, duboko upletene u trgovinu drogom širom Južne Amerike. Članovi njegove porodice godinama su učestvovali u krijumčarenju kokaina u Sjedinjene Države. Kao državni sekretar, postavljao je narko dilere u svaku proameričku vladu u Latinskoj Americi. Zato neki ovaj napad tumače i kao njegovu odbranu dilera koje sponzorišu Sjedinjene Države od autonomnijih trgovaca drogom u tom delu sveta.
Postoji i rasprostranjeno uverenje da Delta Force, tim američkih specijalnih snaga državnog terorizma koji je oteo venecuelanskog predsednika, igra važnu ulogu u mreži trgovine drogom u Sjedinjenim Državama. Istraživački novinar Set Harp u knjizi Kartel Fort Breg: trgovina drogom i ubistva u specijalnim snagama (Seth Harp, The Fort Bragg Cartel: Drug Trafficking and Murder in the Special Forces, 2025) dokumentuje ubistva i trgovinu narkoticima u američkoj bazi kod Fejetvila u Severnoj Karolini. Harpova knjiga je dospela na listu bestselera New York Timesa i kritika je uglavnom prihvatila njegove nalaze. Dakle, zločinačku akciju Sjedinjenih Država izveo je njihov sopstveni narko kartel, bez ikakvog stida i srama.
Sad ministarka pravde Pam Bondi tvituje takozvane optužnice, koje zvuče pomalo umobolno: „Nikolas Maduro i njegova žena Silija Flores optuženi su u Južnom okrugu Njujorka. Nikolas Maduro je optužen za narkoterorističku zaveru, zaveru za uvoz kokaina, posedovanje mitraljeza i sprava za uništenje i za zaveru posedovanja mitraljeza i sprava za uništenje protiv Sjedinjenih Država.“
Nijedan ozbiljan advokat u Sjedinjenim Državama ne bi u to lako poverovao. Cela stvar je farsa. Optužiti predsednika koga ste upravo kidnapovali dok ste bombardovali njegov glavni grad za „zaveru posedovanja“ automatskog oružja je groteskno. Bondi organizuje ovo suđenje s ciljem da utiče na američku javnost, ali možda to neće ići tako lako kao što ona misli. Madura će braniti neki od najboljih američkih advokata. S druge strane, u drugom Trampovom mandatu na funkcije su postavljani lojalisti koji neće dovoditi u pitanje predsednika i njegove lude ideje, kao što pokazuje intervju sa Trampovim šefom kabineta za Vanity Fair. Odsustvo bilo kakve ozbiljne opozicije koja bi insistirala na autoritetu Kongresa ukazuje na proces propadanja institucija američke demokratije.
Mnogi su istakli, kao što je primetio i Čavez, da je ovde ponovljen scenario sa Norijegom. Ali u jednom važnom smislu, Maduro se, bez obzira na svoje slabosti, ne može porediti sa Norijegom. Panamski moćnik radio je za CIA od 50-ih godina prošlog veka: pre nego što se posvađao sa Vašingtonom, krijumčario je oružje za desničarske grupe koje su trgovale drogom. Obučavao se za vršenje torture u zloglasnoj Školi Amerikâ, u kojoj su mnogi reketaši i perači novca od trgovine drogom sticali svoja prva iskustva. Sjedinjene Države su se prema njemu loše ponele uprkos svemu što je za njih uradio. Kada je počeo da se otima, vlada Džordža H. V. Buša je odlučila da ga svrgne sa vlasti. Tu operaciju je pratila američka vojna invazija pre nego što je Delta-SEAL odred odveo Norijegu iz palate i izručio američkim maršalima da ga zatvore posle lažnog suđenja.
Postoji još jedan presedan koji ne treba zaboraviti: slučaj Žan-Batiste Aristida, predsednika Haitija dva puta: ranih 90-ih i ponovo od 2001. do svrgavanja 2004. U početku umeren, Aristid se odvažio da kaže da bi Francuska trebalo da plati za ogromne reparacije koje je ostrvo moralo da isporučuje svom bivšem kolonijalnom gospodaru zbog zločina ukidanja ropstva posle revolucije na Haitiju 1791-1804. Radilo se o 21 milijardi dolara u današnjem novcu. Pariz je bio zabrinut da bi to moglo dati slične ideje Alžiru. U februaru 2004, francuski i haićanski zvaničnici sarađivali su sa američkim snagama u prisiljavanju Aristida da napusti zemlju.
Ovde imamo jednu zanimljivu fusnotu. U proleće 2004, dok se događala ta francusko-američka operacija, bio sam na konferenciji u Karakasu. Na dan Aristidove otmice, pitao sam Čaveza: „Zašto mu ne ponudite azil?“ On mi je odgovorio: „Strašno sam uznemiren. Pokušao je da me pozove, a mi smo bili zauzeti oko konferencije. Kad je poruka stigla do mene, bilo je prekasno. Već su ga poslali u Južnu Afriku: žao mi je zbog toga.“ Rekao sam da ću uskoro održati neko predavanje u Johanesburgu. On je odvratio: „Molim vas, pokušajte da se sretnete s njim i da mu kažete da je ovde dobrodošao. Bio bi red da se vrati u sopstveni region i da se bori protiv ovih nitkova.“ Poslao sam tu poruku. Ali mislim da je bio sklopljen dogovor da ga Pretorija drži u Južnoj Africi sve dok mu Sjedinjene Države ne odobre povratak na Haiti. Maduro je poslednji u tom dugačkom nizu.
Napadi na njega podsećaju na napade na Čaveza, koga su zapadni mediji stalno optuživali da je diktator. Zašto? Zato što je nosio uniformu. Ali Čavez je bio krajnje popularan i dobijao je izbore jedne za drugima. Za mnogo gorim ljudima od njega nije se moralo tragati po zalivskim državama i Saudijskoj Arabiji. Čavezov radikalno demokratski ustav – između ostalog i pravo da se, po potrebi, predsednik opozove referendumom – osudila je opoziciona desnica, koja je onda pokušala da upotrebi isti taj mehanizam opoziva protiv njega. Bio sam u Karakasu kad je Džimi Karter došao u posetu Venecueli radi posmatranja izbora. Bio je šokiran kad ga je u jednom restoranu, u zelenom istočnom predgrađu u kom živi buržoazija, ispljuvala opozicija. Posle toga je rekao: „Nikad nigde nisam video ovakvu opoziciju.“ Na pitanje „Kako su, po vašem mišljenju, protekli izbori?“, odgovorio je da ni u jednoj zemlji, uključujući i Sjedinjene Države, nije video tako pravedne izbore.
Čavez je uvek insistirao na tome da bolivarovska revolucija mora biti demokratska – i takva je i bila. S njim su o tome razgovarali mnogi, među ostalima i ja. Kad su stigli prvi rezultati referenduma iz 2004, upitao sam Čaveza: „Compañero, šta ćemo uraditi ako izgubimo?“ Odgovorio je: „Šta da radiš kad izgubiš? Odeš s vlasti i ponovo se boriš spolja objašnjavajući im zašto nisu bili u pravu.“ Njemu je to bilo veoma važno. Zbog toga je perverzno optužiti čaviste da su od početka bili antidemokratski usmereni. U Čavezovom periodu, opozicione novine i televizijske stanice neprestano su vršile propagandu napadajući režim – tako nešto nikad niste mogli videti u Britaniji ili Sjedinjenim Državama. Kad su neki rekli Čavezu: „Trebalo bi ih kazniti“, on je odgovorio: „Ne, borićemo se protiv njih političkim sredstvima.“
Od 2013. godine režim se izduvao. Ako je Maduro pobedio na izborima 2024, nije bio u stanju da obezbedi nijedan dokaz kad mu je Lula to zatražio. Ekonomski gledano, nema sumnje da su bolivaristi bili nesmotreni, čak i u Čavezovim danima. Kad su se tamo pojavili najbolji kejnzijanski ekonomisti, među njima i Din Bejker i Mark Vajsbrot, kao i Džozef Stiglic, njihove preporuke nisu uzete u obzir. Možda bi bilo bolje da su se u tom trenutku okrenuli Kini. Ali stvarno ekonomsko pogoršanje usledilo je zbog američke opsade. Sankcije na prodaju nafte, koje je Tramp nametnuo 2017-18, a Bajden zadržao, dovele su do toga da sedam miliona ljudi napusti zemlju. Venecuelanske izbeglice obrele su se u Majamiju, Kolumbiji i drugim delovima Latinske Amerike. Vašington je znao šta radi.
Podrška venecuelanskih oružanih snaga takođe je imala svoju cenu. Posle pokušaja državnog udara protiv Čaveza, rekao sam mu: „Ovo je prilika za temeljno restrukturisanje vojske.“ On mi je odgovorio: „Ali to nije lako uraditi. Rešavamo se starijih generala koji su znali za puč protiv mene ili su u njemu učestvovali.“ Rekao sam: „To je velikodušno od vas. Kad bi takav pokušaj državnog udara protiv legitimno izabrane vlade bio izveden u Sjedinjenim Državama, glavni generali bi verovatno bili pogubljeni zbog izdaje, a drugi bi godinama čamili u zatvoru. Ali vi ste pustili neke od tih ljudi da odu.“ On mi je odgovorio: „Bolje je udaljiti smrad.“ Tada sam pomislio da je slabić.
Bolivarovski režim dugo je bio spoj radikalne demokratije, efikasne socijalne države i programa opismenjavanja, kao i internacionalističke spoljne politike. To je bila konstelacija. Kubanski doprinos bio je veoma važan – misiones i ostalo. Ali Kuba, nažalost, nije mogla da ponudi lekcije iz demokratije. Kako su sankcije jačale, Karakas je napuštao čavističke reforme i od 2019. se okrenuo dolarizaciji i štednji. U spoljnoj politici, međutim, nisu išli tim putem. Zbog američkih sankcija, znatno je smanjen izvoz nafte na Kubu, ali odnosi sa Havanom nisu prekinuti. Venecuela je sve vreme iskazivala čvrst, nepokolebljiv stav o Gazi i Bliskom istoku, što je očigledno nerviralo SAD. Vašington je jasno stavio do znanja da želi Rubio-Tramp vladu u Venecueli, vladu koja je 100% njihova.
***
Na zvaničnom nivou, međunarodna reakcija bila je očekivano prigušena. Naravno, Kina, Rusija i mnoge druge zemlje osudile su američki vojni napad i otmicu i zahtevale da Maduro i Flores budu odmah pušteni. Posle izvesnog oklevanja, Evropa je dala podršku svom zaštitniku, mada nešto manje ubedljivu od one koju su iskazali izraelskom genocidu u Gazi. Makron je u početku pozvao građane Venecuele da se „raduju“ Madurovoj otmici. Onda je rekao da Francuska „ne podržava niti odobrava“ američke metode, a zatim je – što je za njega karakteristično – izjavio da jedva čeka mirnu tranziciju u Venecueli, predvođenu Edmundom Gonzalesom Urutijom. Merc je ocenio da je legalnost ovog kidnapovanja „složeno“ pitanje. Starmer je takođe izvrdavao izjašnjavanje i promrmljao nešto o „podršci međunarodnom pravu“, ali je izbegao da kritikuje Trampa.
Građani Evrope su navikli na dvostruke standarde. Na jednoj strani je Rusija, protiv koje Evropa priprema dvadeseti paket sankcija, a na drugoj Izrael koji zadržava status povlašćene nacije. A sad postoji i treći standard – napad na Venecuelu. U poređenju s tim, stav New York Timesa je direktniji: ta operacija je označena kao primer „savremenog imperijalizma“, koji je proizvod „opasne i nelegitimne ideje o mestu Amerike u svetu“. NYT citira republikanske zakonodavce koji su u Kongresu govorili protiv Trampovog kursa – senatore Renda Pola i Lizu Murkovski i poslanike Tomasa Masija i Dona Bejkona.
Možda će biti daljih mobilizacija u Sjedinjenim Državama. Novi gradonačelnik Njujorka, Zoran Mamdani, osudio je jednostrani napad na suverenu naciju kao ratni čin i već se protestovalo u osam američkih gradova. Solidarnost sa bolivarovskom republikom je ključna stvar. Nije reč samo o budućnosti Venecuele, već i Kubanske revolucije – prve, a nažalost čini se i poslednje socijalističke revolucije u Amerikama.
Kubu su napadale i opsedale Sjedinjene Države: propala invazija u Zalivu svinja, stalne sankcije, stalni napadi, stalne laži. Bez venecuelanske nafte, besplatne otkad su bolivaristi na vlasti, ima razloga da se strahuje za budućnost Kube. Ako Sjedinjene Države uspeju da „pospreme“ Venecuelu, Kuba bi mogla biti sledeća na redu.
Može se, međutim, pokazati da je to teže nego što izgleda. Protesti u Karakasu trebalo bi da posluže kao upozorenje Trampovoj administraciji. Tokom nekoliko prethodnih dana Rodrigez je prelazila sa militantnih govora i osude onog što se dogodilo na umirivanje Amerikanaca. Tramp kaže: „Ne zanima nas šta ona govori, zanima nas samo šta radi.“ On je u pravu. Od nje neće mnogo šta zavisiti jer je ona samo isturena figura. Apsolutno ključna je venecuelanska vojska.
Trampova administracija bi se mogla naći u dilemi: bolivaristi još uvek kontrolišu venecuelansku vojsku i paravojne snage, sudove, naftnu industriju i državnu birokratiju na svakom nivou. Emocije su uzburkane, kako je pokazala poruka Madurovog sina izgovorena u venecuelanskoj nacionalnoj skupštini. Vlada Delsi Rodrigez, kao što znamo, stupila je u pregovore sa Sjedinjenim Državama. Ali s obzirom na opšte neprijateljsko raspoloženje prema američkom napadu, ako Tramp i Rubio suviše povećaju pritisak, vlada će možda biti prisiljena da pruži otpor. Ako Rodrigez i kompanija odbiju da igraju po diktatu, Tramp bi mogao slegnuti ramenima, ali Rubio i njegov tim ne bi. U toj fazi, logika odnosa prema Karakasu kao prema marionetskoj vladi mogla bi pući, a zamenila bi je ova: „Okej, oni su izdajnici, hajde da ih ščepamo“ – i vojska bi konačno bila upućena na teren. Ubrzo bi usledio haos i u Trampovom taboru bi postalo vrlo napeto, jer jedina stvar koju je on uporno obećavao jeste da to neće raditi.
U govoru iz 2005. Čavez je rekao: „Fidel mi je jednom kazao: ʼČaveze, ako se to dogodi tebi ili meni, ako nas napadnu, nikad se nećemo skrivati u rupi kao Sadam. Moraš umreti boreći se u prvim redovima.ʼ Upravo to bih uradio – ako moram da ginem, poginuću na prvoj liniji fronta, s dostojanstvom Venecuelanca koji voli svoju zemlju.“ Još ništa nije izvesno.