Za odlaskom tiranina nitko neće ni suzu proliti osim šačice korumpiranih kompanjona. Međutim, nesumnjivo je da za arapski svijet ovo čemu danas svjedočimo u Siriji predstavlja golemi poraz, 1967. godinu u malom. Dok ovo pišem, izraelske kopnene snage već su prodrle u tu izmučenu zemlju. Još uvijek ne postoji konačno rješenje, ali neke su stvari jasne. Assad je izbjeglica u Moskvi. Njegova se baathistička stranka nagodila s vođom NATO-a na istoku, Recepom Tayyipom Erdoğanom (njegova su divljaštva u Idlibu neizmjerna) i ponudila ovu zemlju na pladnju. Pobunjenici su se dogovorili da će Assadov premijer, Mohammed Ghazi al-Jalali, zadržati vlast do daljnjega. Hoće li to biti neki oblik asadizma bez Assada čak i ako ta zemlja geopolitički okrene leđa Rusiji i onome što je preostalo od “Osovine otpora”?
Kao i Irak i Libija, gdje SAD kontrolira naftu, Sirija će sada postati podijeljena američko-turska kolonija. Globalna je politika SAD-a da raskomada zemlje koje ne može progutati u jednom zalogaju i izbriše sve tragove konkretnog suvereniteta kako bi uspostavio ekonomsku i političku hegemoniju. To je možda “slučajno” pokrenuto u bivšoj Jugoslaviji, ali nakon toga razabire se prepoznatljiv obrazac. EU sateliti koriste slične metode kako bi zadržali kontrolu nad manjim nacijama (Gruzija, Rumunjska). Demokratska i ljudska prava s time nemaju gotovo nikakve veze. To je globalna igra.
Nakon što je SAD zauzeo Bagdad 2003. godine, ushićeni izraelski veleposlanik u Washingtonu čestitao je Georgeu W. Bushu savjetujući ga da se ne zaustavi već da krene na Damask i Teheran. A ipak, pobjeda SAD-a imala je neželjen, ali predvidiv štetni učinak: Irak je postao okljaštrena šiitska država koja uvelike učvršćuje poziciju Irana u toj regiji. Zbog debakla ondje, a zatim u Libiji, Damask je bio prisiljen čekati više od deset godina kako bi privukao punu imperijalnu pozornost. U međuvremenu, iranska i ruska podrška Assadu povećala je uloge u rutinskoj smjeni režima.
Sada je zbacivanje Assada s vlasti stvorilo drugačiju vrstu vakuuma – zacijelo će ga ispuniti NATO-ova Turska i SAD pomoću “bivše Al-Kaide”, Hayat Tahrir al-Shama (presvlačenje njihova vođe Abu Mohammada al-Jolanija u odoru borca za slobodu posve je očekivano), kao i Izrael. Doprinos potonjeg je neizmjeran, onesposobio je Hezbolah i razorio Bejrut, štoviše bez novog vala masovnog zračnog bombardiranja. Nakon ove pobjede, praktički je nezamislivo da Iran neće ostati usamljen. Premda je krajnji cilj SAD-a, kao i Izraela, smjena lokalnog režima, najvažniji je prioritet onesposobiti i razoružati tu zemlju. S tim širim planom za preoblikovanje regije moguće je objasniti nepokolebljivu potporu Washingtona i njegovih europskih opunomoćenika nastavku izraelskog genocida u Palestini. Nakon više od godine dana klanja, Kantovo načelo da postupci države moraju biti takvi da mogu postati općeprihvaćen zakon doima se kao bolesna šala.
Tko će zamijeniti Assada? Prije njegova bijega, u nekim se izvještajima spekuliralo ako taj diktator učiniti puni zaokret – raskine s Iranom i Rusijom i opet uspostavi dobre odnose sa SAD-om i Izraelom, kao što su to ranije on i njegov otac učinili – onda će Amerikanci možda biti voljni da ga zadrže na vlasti. Sada je prekasno, a državni aparat koji ga je iznevjerio izjavljuje da je pripravan surađivati s bilo kime. Hoće li Erdoğan to učiniti? Magareći sultan zacijelo želi da njegovi ljudi, odgajani u Idlibu otkako su bili djeca vojnici, preuzmu vlast pod kontrolom Ankare. Ako uspije nametnuti turski marionetski režim, bit će to još jedna verzija onoga što se dogodilo u Libiji. Ali, njegove se želje najvjerojatnije neće u cijelosti ostvariti. Erdoğan je snažan u demagogiji i slab na djelu, a SAD i Izrael mogli bi zbog svoje računice staviti veto na dezinficiranu vlast Al-Kaide, premda su koristili džihadiste u borbi protiv Assada. Kako bilo, neznatne su šanse da će zamjenski režim ukinuti Mukhābarāt (tajnu policiju), zakonom zabraniti mučenje, ili ponuditi odgovornu vladu.
Prije Šestodnevnog rata, jedna od središnjih sastavnica arapskog nacionalizma i jedinstva bila je stranka Baath koja je imala vlast u Siriji i čvrsto uporište u Iraku. Druga, moćnija sastavnica bila je Nasserova vlada u Egiptu. Sirijski baathizam u razdoblju prije Assada bio je razmjerno prosvijećen i radikalan. Kad sam se 1967. godine u Damasku susreo s premijerom Yusufom Zuayyinom, objasnio je kako je napredak jedino moguć ako se zaobiđe konzervativni nacionalizam i Sirija pretvori u “Kubu srednjeg istoka”. A ipak, nakon izraelskog napada u toj godini, egipatska i sirijska vojska vrlo brzo se raspala te je utrt put za usmrćivanje Nasserova arapskog nacionalizma. Zuayyin je svrgnut i Hafez-al Assad se dočepao vlasti uz prešutnu podršku SAD-a – baš kao i Saddam Hussein u Iraku, a njemu je CIA dostavila popis rukovodećih kadrova Iračke komunističke partije. Baathistički radikali odbačeni su u obje zemlje, a osnivač stranke Michel Aflaq s gađenjem je podnio ostavku kad je vidio u kojem je smjeru krenula.
Međutim, te nove baathističke diktature uživale su podršku nekih dijelova stanovništva, sve dok su davale osnovnu socijalnu sigurnost. Irak pod Saddamom i Sirija pod Assadom ocem i sinom bile su brutalne, ali socijalne diktature. Assad stariji potječe iz srednjeg agrarnog sloja i proveo je nekoliko progresivnih reformi kako bi njegova klasa bila zadovoljna, smanjio je poreze i ukinuo zelenašenje. Golema većina sirijskih sela 1970. godine imala je jedino prirodnu rasvjetu, seljaci su lijegali i budili se sa suncem. Nakon dvadesetak godina, izgradnja brane na Eufratu omogućila je elektrifikaciju 95 posto tih sela, a struju je država obilno subvencionirala.
Upravo su ove političke mjere, a ne isključivo represija, jamčile stabilnost režima. Većina stanovništva nije htjela znati za mučenja i utamničenja sunarodnjaka u gradovima. Assad i njegova koterija bili su uvjereni da je čovjek ponajviše ekonomsko stvorenje, pa ako je potrebe te vrste moguće zadovoljiti, pobunit će se tek neznatna manjina (“Isprva je zatvor Mezzah”, rekao je Assad, “bio namijenjen za stotinjak ili dvjestotinjak takvih tipova”). Njegovo okretanje neoliberalizmu i isključivanje seljaštva naposljetku je 2011. dovelo do pobune protiv mlađeg Assada. Kad je pobuna okoštala u ogorčenom građanskom ratu, jedna je mogućnost bila postizanje kompromisa i podjela vlasti, ali poslušnici koji sada pregovaraju s Erdoğanom bili su protiv takvog dogovora.
Prilikom jedne od mojih posjeta Damasku, palestinski intelektualac Faisal Darraj povjerio mi se rekavši kako je agent Mukhābarāta, koji je izdavao dozvole za odlazak iz zemlje na konferencije u inozemstvu, uvijek postavljao jedan uvjet: “Donesi najnovijeg Baudrillarda i Virilija.” Baš je krasno imati obrazovane mučitelje, kao što bi možda rekao veliki arapski romanopisac Abdelrahman Munif, Saudijac po rođenju i vodeći intelektualac stranke Baath. Munifov roman “Sharq al-Mutawassit” (“Istok Mediterana”) razoran je prikaz političke torture i zatočeništva, za koji je egipatski književni kritičar Sabry Hafez rekao da je knjiga “iznimne snage i ambicije, s težnjom da se opiše apsolutni politički zatvor u svim njegovim varijantama”. Kad sam devedesetih razgovarao s Munifom, ne skrivajući tugu rekao je da te teme dominiraju u arapskoj književnosti i poeziji: tragičan komentar o stanju arapske nacije. Danas je vrlo malo pokazatelja promjene. Usprkos tome što su pobunjenici oslobodili neke od Assadovih utamničenika, njih će ubrzo zamijeniti svojim zatvorenicima.
SAD i većina EU-a u protekloj su godini uspješno omogućavali i obranili genocid u Gazi. Nijedna američka klijentska država u regiji nije ni dirnuta, a tri su neklijenta – Irak, Libija i Sirija – obezglavljena. S padom ove posljednje presječena je ključna linija opskrbe koja povezuje brojne anticionističke frakcije. Geostrateški, ovo je pobjeda Washingtona i Izraela. To se mora priznati, ali nikakve vajde od očajavanja. Hoće li se iznova organizirati učinkovit otpor ovisi o predstojećem sukobu između Izraela i Irana pod opsadom, koji sudjeluje u izravnim neslužbenim pregovorima sa SAD-om i stanovitim pripadnicima Trumpove svite, a istodobno ubrzano razvija nuklearna postrojenja. U toj situaciji opasnost vreba na svakom koraku.