Priče iz susjedstva
Pojavio se niotkud, otprilike na sredini Titove, s južne strane ulice. Bilo je Pepeljugino doba noći, nešto malo iza ponoći, kada konji postaju miševi, a kočije se pretvaraju u bundeve. Godina 2011., ljetni period, za vrijeme održavanja Sarajevo Film Festivala, kada grad ne liči na ono što inače jest u ostatku godine, već vibrira u za njega netipičnom izdanju metropolitanske vreve i ekstaze.
A i nas četvoro bili smo zahvaćeni takvim raspoloženjem i stanjem stvari. To je ona situacija odlaganja povratka u boravište, pa se traga za mjestom gdje će se popiti „još jedno, zadnje piće večeras“. Izbor je pao na kafanu kina Bosna. Uglavnom, iz mraka je izronio pas i zalijepio se uz nas kao da se poznajemo i kao da smo već dugo zajedno. Crni mješanac labradora i staforda srednje veličine, s velikim područjem dlake bijele boje na grudima i jednim malim bijelim tragom na šapi zadnje lijeve noge po čemu bih ga prepoznao među svim drugim psima. Uglas smo ga prozvali Morosgoványi. Prezime je to upečatljivog lika iz filma Taxidermia, jako dragog svima nama u grupi.
U tu opijenu ljetnu noć kao naručen uleti poznanik, pokojni režiser Sulejman Kupusović, i krene nam objašnjavati kako je to divan pas. On bi ga, veli, poveo sa sobom, ali ne može jer već ima dva, pa bismo ga eto mi trebali uzeti. „Ma kakav pas, Sulejmane, šta ti je. Gdje ćemo s njim, vraćamo se u Zagreb sutra ujutro, šta ćemo sa džukcem?“ „Ništa ne brini“, kaže, „sad ću ti sve objasniti. Imaš veterinarsku u Pionirskoj dolini. Tamo ćeš ga ujutro odvesti, oni će ga malo pogledati, možda mu dati još neku vakcinu, dobiće pasoš i može s vama. On je već čipiran, vidiš?“, zavrće mu uho i pokazuje mi crveni marker s unutrašnje strane, prikačen kao naušnica. „To znači da je već obrađen kod veterinara i vraćen na ulicu. Neće ti sve to dugo trajati.“
Sulejman odlazi i ostavlja nas u dilemi. Šta sad, šta da se radi? Pas kao prikovan, ne miče, sjedi na zadnjim nogama i pilji u nas iščekujući „presudu“. Pada odluka da ga testiramo. Ako hoće, neka nas prati. Vidjet ćemo kako će se ponašati i po tome ćemo se dalje ravnati. Tako i bi. Nastavljamo niz Titovu još kratko, pa na semaforu kod Alipašine džamije desno uzbrdo prema Koševu i kinu Bosna.
Pas ustrajno za nama, stalno je tu negdje u blizini. Povremeno zaostaje divlje lajući na vozila u kretanju, ali nas ne gubi iz vida i ustrajno nas dostiže. Tiho i mirno ulazi za nama u kafić – niko ne pravi probleme zbog toga – mi sjedamo za stol, a on liježe ispod njega. Ne miče se narednih sat, sat i pol. Položio je početni test, može s nama dalje.
***
Eh, tada su nastali problemčići. Trebao nam je prijevoz do Bistrika, bili smo smješteni malo iznad Sarajevske pivare. Ne znam kako je sada, ali prije petnaestak godina nije bilo baš jednostavno naći taksistu u Sarajevu koji bi primio psa u svoje auto. Najmanje su nas petorica hladno odbila prije nego što se našla jedna dobra duša koju smo uspjeli izmoliti na pristanak. Nije da ga nije bilo strah, vidjelo se na njemu, ali je popustio, primio nas u auto i svi smo preživjeli tu vožnju.
A u stanu kao i u kafiću, od psa ni traga ni glasa. Do jutra se nije pomjerio iz kuta u hodniku u koji smo ga smjestili. Položio je dakle i drugi ispit. Čim je prenoćio s nama u kući, bilo je jasno da ga više niko ne može i ne želi izbaciti van. I rano sutradan eno ga već na zadnjem sjedištu našeg malog žutog auta. Vozimo ga na sjever grada, kod veterinara u Pionirsku dolinu.
I bi baš onako kako je Kupusović predskazao. Temeljito ga je pregledao mladi veterinar i ubrizgao mu vakcinu ili dvije. „Obrada“ koju su sarajevski psi-lutalice prethodno prolazili prije vraćanja na ulicu, pa tako i ovaj, obavezno je uključivala i kastraciju. Veterinar je usput dobacio kako ga već poznaje, da ga je primijetio par puta u masi drugih sličnih pasa kod Stupske petlje i da misli kako je star oko dvije godine.
Na kraju je popunio i izdao mu pasoš. U rubriku spol upisao je muški, ali pod sex ne male, već mail. Čuvamo to kao zgodan suvenir. Na pitanje kako mu je ime, pogledali smo se i u trenutku shvatili da bi Morosgoványi bilo komplicirano, a i zvučalo bi jako čudno – zamislite, u šetnji po Zagrebu, ili negdje drugdje, da mu se obratimo: „Morošgovanji, dođi ovamo… Morošgovanji, pusti to“ – pa smo u trenutku presjekli i rekli neka upiše Moro.
Sat kasnije dobio je pseću ogrlicu, povodac, zdjelice za hranu i vodu, prve gedžete koji idu uz novu mu, radikalno drugačiju životnu etapu. Dva sata poslije veterinara, već se vozio prema Zagrebu, zavaljen na zadnjem sjedištu tako da je guzicu uvalio Jessie u krilo, glavu i šape zabio je u Helenine butine, ja za volanom, a György pored mene. Često sam se kasnije znao šaliti kako je bio pametan i promućuran, da nam se prilijepio te noći ne samo zato jer se borio za preživljavanje u oštroj konkurenciji, već i zato jer je prepoznao svoju priliku da se dočepa kakve-takve Evropske unije, pa makar i onog što je tada tek trebalo postati njenim novim rubom.
I tako je Moro ostao s nama narednih skoro četrnaest godina. Sarajlija koji je postao Zagrepčan. Posjetio je s nama desetke gradova u brojnim zemljama naše regije i Evrope, nešto duže boravio u Berlinu i Beogradu, putovao je valjda svim prijevoznim sredstvima osim avionom. A kada su naša putovanja bila daleka, višesedmična i prekooceanska, tada bi bez problema nakratko preselio kod nekog od prijatelja. U vezi s tim, zahvale prije svih idu Micki i Juri.
I tako sve do nedavno, do prijepodnevnih sati u četvrtak 29. maja 2025., kada nas je napustio. Njemu poznat kvartovski veterinar sa zagrebačkog Keglića, došao je kod nas doma, te slijepom, onemoćalom, inkontinentnom i jako umornom psu pažljivo i polagano ubrizgao prvo anestetik za uspavljivanje, a potom i smrtonosnu dozu koja ga je zauvijek uspavala. Bilo je to maksimalno nježno, koliko smrt može biti nježna. Otišao je mirno i spokojno.
***
Nakon više hiljada godina suživota u najrazličitijim verzijama, nebrojeno puno napisanih knjiga, priča, pjesama i poema, snimljenih filmova i glazbenih aranžmana, ali i prahistorijskih crteža u špiljama, te drevnih ostataka u vidu figurica i slično – a kojima je zajedničko da za glavnu temu imaju odnos čovjeka i psa – nemam puno toga za dodati o tome na načine na koje inače pokušavam razumjeti svijet oko sebe, a onda nešto od toga i artikulirati. O tome mogu samo podijeliti fragmente sjećanja, intimnih i osobnih doživljaja, kao uostalom i stotine milijuna drugih koji su imali i imaju to lijepo iskustvo života sa psom.
Načini na koje se to biće približilo čovjeku, prilagodilo se i ostalo uz njega, mijenjalo sebe mijenjajući istovremeno i njega/nju, pravo je čudo evolucije, jedno od ponajvećih. Ono što se naizgled čini nepremostivom preprekom u odnosu između te dvije jedinke, manjak komunikacije jezikom, možda je ustvari prednost. Tek sam sada shvatio što mi je zapravo rekla komšinica iz Bihaća prije više od trideset godina, „pas te nikada neće iznevjeriti onako kako te može iznevjeriti čovjek“. Sve se oprašta u odnosu čovjeka i psa, pa makar oprostu prethodile strašne svađe, ljutnja i bijes, a takvih trenutaka ne nedostaje, jer je to odnos premrežen čistom, nepatvorenom ljubavlju koja je drugog kova u usporedbi s ljubavlju između dvoje ljudi.
Često će se čuti primjedba da ono što doista volimo kod pasa jest nekakva naša nesvjesna narcistička gesta. Konkretnije, oni nam svojom bezrezervnom privrženošću umotanom u šutnju, samo vraćaju naš vlastiti odraz, refleksiju vlastitih misli, osjećaja i riječi koje upisujemo na njih. Ne znam, možda zaista ima nešto u tome. No ono što sa sigurnošću znam jest da sam kod More jako volio i cijenio nešto drugo, njegovu postojanu djelomičnu rezerviranost, pa i povremenu nezainteresiranost, svakako nesklonost da mi/nam podilazi, svojevrsno kulerstvo koje je brižno „njegovao“ i bilo je bitnim dijelom njegovog habitusa. To ne znači da me/nas nije znao pripustiti k sebi jer je itekako bio „svjestan“ kakvu blagodet nama ljudima čini dodir psa, taj neusporedivi doživljaj topline i mekoće koji smiruje, u trenutku nam mijenja loše raspoloženje i puni nas pozitivnom energijom.
Dobro je poznato da ljudi dosta dugo, mjesecima nakon njihove smrti, „vide“ i osjete svoje pse, najčešće u domaćem prostoru u kojem su zajedno provodili dosta vremena. Poznanik mi je davno prepričavao kako je dugo nakon smrti psa spontano podizao nogu, kao da preskače, na mjestu gdje je „dlakavi“ najčešće ležao u stanu. Ja pak Moru još uvijek „čujem“, gotovo svakodnevno, vjerojatno i zato jer sam zadnjih godinu dana intenzivno ćulio uši, naprezao sluh osluškujući njegovo potmulo, tiho cviljenje u funkciji poziva u pomoć. Otežanog kretanja, nemoćan da se sam podigne sa svoje ležaljke, trebala mu je moja asistencija. Zato mi je i dalje u ušima. I neka ga tamo, neka traje.
Ništa od svega ovoga o čemu pokušavam pisati, nisam osjećao i ništa o tome nisam znao prije nego što me/nas je Moro pokupio one već davne lude noći krajem jula 2011. na Titovoj u Sarajevu. Štoviše, bez dileme i kulturološki određeno, imao sam poprilično determiniranu početnu skepsu, pa i nelagodu po pitanju suživota sa psom. Sve se to promijenilo i obrnulo s vremenom, relativno brzo, na načine koji su me, želim vjerovati, makar malo oplemenili, podarili mi iskustveno emocionalne dimenzije koje bi mi inače ostale nedostupne i nepoznate da se Moro nije pojavio u mom i našem životu. Ostajem napovratno obilježen svime time. Hvala Ti na svemu dragi prijatelju, tvoj sam vječni dužnik. Samo Moro, zauvijek.