foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hromadžić: Hladna zima

Priče iz susjedstva

Panika se polako širi, histerija je u zraku, a za sada tihi strah je sve osjetniji. Svi govore i trube o „hladnoj evropskoj zimi“ koja nam navodno uskoro slijedi. U Velikoj Britaniji su troškovi života u ovoj godini skočili za 80%, a najave su da će skočiti i više od januara sljedeće godine. Prema nekim relevantnim anketama koje su nedavno prenijeli mediji, zvuči nevjerojatno podatak da oko 60% Britanaca smatra da će se u zimi koja je pred nama morati odlučiti između hrane i ogrijevanja.

U Njemačkoj koja u usporedbi s Britanijom još uvijek ima relativno socijalno osjetljivu politiku, Vlada je ovih dana najavila nikad opsežniji paket pomoći stanovništvu kako bi prebrodili teške mjesece koji slijede. Za sada on iznosi oko 95 milijardi eura, a izvjesno je da se na tome neće stati. Ista je zemlja potvrdila da ne odustaje od plana zatvaranja nuklearnih elektrana do kraja sljedeće godine, no s jednim važnim dodatkom koji se nedavno pojavio. Uz ponavljenje općeg mjesta o ekološkoj štetnosti nuklearnog otpada, njemačka je Vlada zbog novonastalih ekonomsko-političkih prilika ovih dana odlučila ipak zadržati na stand by dvije takve elektrane. Do daljnjeg.

To što se tiče nekih kumulativno najbogatijih ekonomija Evrope. Slično kao u Velikoj Britaniji i Njemačkoj je i u Francuskoj, Švedskoj… U svim tim zemljama najavljeno je limitiranje temperature zagrijanosti poslovnih, radnih, školskih… prostorija na maksimalnih 18-20 stupnjeva celzijusa tokom nadolazeće zime, a u nekima, poput Njemačke, slične su projekcije i za privatna domaćinstva koja se griju preko javnih toplinskih mreža.

Možda ponešto drugačije kalkuliraju u Mađarskoj koja se preko politike tvrdokornog desničarskog populizma barem za neko vrijeme izborila za povlašten status u Evropi po pitanju uvoza ruskog plina. A Bruxelles je takvom popustljivošću poslao užasno lošu poruku ostatku evropskih država čiji će građani, vrlo je moguće, uskoro izaći na ulice zbog degradiranih i depriviranih uvjeta svojih života. Kako će se (pre)živjeti u ovim krajevima koje nazivamo regijom – u zemljama u kojima se vlasti ponašaju kao da je sve u najboljem redu, a u redu ništa nije – vidjet ćemo koliko sutra.

Ruske energetske igrice s Evropom

Znamo svi, sve prethodno navedeno posljedica je nezapamćenog rasta cijena energenata, prije svega plina i nafte, usljed ukrajinskog rata. Sve je izvjesnije da će najveći danak tog sukoba, kada je riječ o padu životnog standarda, platiti evropski građani i građanke. Amerika i Rusija koje zapravo preko Ukrajine ratuju, proći će neusporedivo manje okrznute od Evrope koja je pala na još jednom ispitu iz geopolitike i političke ekonomije, pokazala svoju nedoraslost i razjedinjenost.

Rusiju na drugoj strani, prema svim informacijama koje od tamo dolaze, nametnuti sljedovi američko-evropskih sankcija nisu ni očešali. Štoviše, tamo se trenutno pali višak plina koji zbog sankcija nemaju gdje distribuirati, a sve u svrhu održavanja njegove enormno visoke cijene što je i jedno od trenutno glavnih i djelotvornijih geopolitičkih oružja. Na ruskom se tržištu navodno osjeti tek nedostatak nekih tipova luksuznih roba sa Zapada. Ipak, bez luksuza se itekako može živjeti. No nitko ne predviđa, čak ni zapadnjačka propagandno-agitpropovska medijska mašinerija, rusku hladnu i gladnu zimu.

Dapače, Rusija je trenutno u takvoj ekonomsko-političkoj poziciji da si mogu dopustiti i cinizam. Jer što je ako ne cinizam izjava iz Gazpromove službe za odnose s medijima i javnošću, objavljena prošle sedmice, da moraju trenutačno obustaviti isporuku plina Evropi preko Sjevernog toka na nepoznati vremenski rok zbog kvara na jednoj turbini u okolici Sankt Peterburga. Svega nekoliko minuta nakon objave te vijesti, cijena plina na amsterdamskoj burzi skočila je za oko 25%.

Politika temperature

No nije mi namjera ovaj put pisati o ekonomsko-političkom zaleđu ukrajinskog rata i posljedicama koje će dugoročno biti socijalno, egzistencijalno i sigurnosno teške. O tome je ionako već podosta napisanog i stvari su otprilike jasne onima koji žele znati i ta saznanja prihvatiti, često po cijenu njihove suprotstavljenosti mnogim službenim „istinama“. Koristim prethodno navedena opća mjesta kao širi uvod za kontekstualizaciju ponešto partikularnijeg problema, tek jednog u nizu onih koji se pomaljaju na horizontu aktualne slike i prilike svijeta, a u direktnoj su vezi s navedenim ekonomskim i društveno-političkim okolnostima.

Nedavno je tako kolegica s najvećeg hrvatskog fakulteta humanističkih i društvenih znanosti preko najveće svjetske novomedijske društvene mreže podijelila status s neslužbenom informacijom da se na zimu, kada temperatura zraka padne na oko 0 stepeni, planira prelazak na online nastavu. Sve zbog cijene energenata potrebnih za ogrijevanje povelike zgrade za koju se očekuje da će biti astronomska. I do sada je, u okolnostima tzv. normalnosti, režijska cijena tog objekta iznosila oko 4 hiljade eura dnevno. Informacija je dakle još uvijek neslužbena, ali je jasno da se u zaleđu nešto „šuška i kuha“.

Naravno da su odmah uslijedili komentari, asocijacije i zafrkancije. Neki su se romantičarski sjetili „starih dobrih“ 1980-ih, restrikcija, vožnje par-nepar, nestašica nekih osnovnih prehrambenih proizvoda, noći pod svijećama, debelih džempera i klasičnih analognih društvenih igara iz velikih kutija. Uz komentare da sve to i nije tako loše, da će se i današnja omladina spletom okolnosti morati upoznati sa zaboravljenim društvenim praksama svojih roditelja.

Drugi u tome vide nekakvu pastoralnu idilu, priliku za povratak u ruralne krajeve, poljoprivredi i stočarstvu, uz satiričan komentar da bi time konačno zaživjele prave zelene politike, a ne „zeleno“ kao poza urbano-hipsterske eko dopadljivosti. Treći se pitaju hoće li uopće biti struje za eventualni online rad od kuće. Najciničniji će reći da će nas „ugrijati“ usijanje do kojeg će doći oslobađenjem energije iz bačenih nuklearnih bombi u budućem svjetskom sukobu za koji sve veći broj ljudi smatra da je neizbježan. Kakogod i štogod bilo, ne sluti na dobro.

Je li online zaista toplije?

No ostanimo pri svemu ovom – iza skiciranih, aktualnih ekonomsko-političkih i svakodnevno životnih energentskih problema – na spomenutom pitanju obrazovanja i online nastave. Jer jedno smo iskustvo s time nedavno već prošli, ono korona pandemijsko. I što smo iskustveno i spoznajno, u smislu zaključaka, o tome naučili? Mnogi smo shvatili i empirijski potvrdili da se radi o nedostatnom i neadekvatnom pokušaju zamjene i nadomještanja klasičnog obrazovanja u učionicama i predavaonicama s onim navodno suvremenim, digitalno-tehnološkim, tzv. „obrazovanjem na daljinu“.

Uvidjeli smo, ako to već nismo znali, da je za iole kvalitetan obrazovni proces živa socijalizacija „licem u lice“ ne samo bolja nego nenadomjestiva praksa. Još se jednom u povijesti pokazalo da je tehnologija izuzetno kvalitetno pomagalo koje može unaprijediti mnoge stvari, ali nije i ne može biti sami fokus ljudske životne i radne prakse, tako i obrazovne. U tehnologiji po sebi, pa tako i u digitalnoj, nema esencije smisla. Otud su se iza ranog, početnog pandemijskog ushićenja zbog novog iskustva kolektivnog prelaska na online nastavu koje je trajalo kratko, pojavile brojne problematične reakcije i dugotrajniji problemi u vidu frustracija, anksioznosti, agorafobija, osjećaja općeg besmisla. Dojam da smo time dosegnuli još jedan od krajeva društva, društvenosti i društvenog.

Osobno mogu reći i posvjedočiti da se nikada prije i poslije profesorskog iskustva rada u online modelu, nisam osjećao u većoj mjeri profesionalno degradiran i obesmišljen. Ta usamljenost pred kompjutorskim ekranom dok u njega govorite neizdrživa je i neopisiva, svijest da ste samo – ako uopće – tek jedan od nekoliko desetaka otvorenih prozorčića na ekranima onih kojima se obraćate, a od kojih većina uopće nije „tamo negdje“. I to onaj channel stream koji je vjerojatno okrenut na mute.

Zato apeliram, radije se smrzavajmo u učionicama nego da se ponovno transportiramo u virtualno okruženje sijenki. Pa makar u njima bili obučeni u najdeblje bunde, rukavice i duge gaće, u skraćenim vremenskim terminima. Jučer pandemija, danas manjak energenata, sutra će biti nešto treće. Ali zapnemo li pojedinačno u komorama naših digitalnih oblačića, teško ćemo nazad. A u tim komorama je najhladnije. Možda nam potom ni već davni prizori iz Matrixa kojima smo se svojevremeno pomalo i smijali, neće više izgledati tako naivno.

Priče iz susjedstva

Hromadžić: O identitetima
Hromadžić: Ex-Yu #MeToo
Hromadžić: Još malo o jeziku
Hromadžić: Nogometizmi
Hromadžić: Naši migranti
Hromadžić: Možemo li ovako?
Hromadžić: JNA
Hromadžić: Jahači apokalipse
Hromadžić: Granice