Priče iz susjedstva
Neke su teme neprolazne u današnjoj, suvremenoj Hrvatskoj. Nije recimo bitno što je engleski književnik Samuel Johnson još u 18. vijeku zapisao valjda vječnu, kratku i jezgrovitu definiciju koja se od tada s pravom iznova citira, onu čuvenu o domoljublju kao posljednjem utočištu hulja. Ona i dan-danas nenadmašno pogađa samu suštinu aktualnog hrvatskog društveno-političkog bića. Ili, bez obzira što će poznata američka društvena aktivistica Emma Goldman nešto kasnije – ali i ona jako davno, na prijelazu iz 19. u 20. vijek – istančano argumentirati zašto je domoljublje prijetnja istinskoj slobodi, te kao njegove bitne elemente postulirati samoljublje, aroganciju i egoizam, ono je u Hrvatskoj i dalje, a kako povijesno vrijeme teče čini se i sve više, središnji totem, simbol oko kojeg je izgrađeno, i stalno se iznova gradi, nacionalno jedinstvo i konsenzus. Tako se domoljublje u proteklih tridesetak godina hrvatske (post)tranzicije prometnulo u jedan od temeljnih ideoloških kanona po sebi, postalo je velika, štoviše konstitutivna i nezaobilazna vrijednosna varijabla u samoj srži kolektivnog nacionalnog identiteta.
Samo je tako, slijedeći spomenuti trag, moguće razumjeti neke najnovnije inicijative koje dolaze sa nominalno lijevog hrvatskog političkog spektra, od strane Socijaldemokratske partije (SDP) i platforme Možemo!, a tiču se ideologije domoljublja. Ovdje navedenoj ljevici s razlogom prišivamo pridjev nominalna, jer između njih i vladajuće desno-konzervativne većine u hrvatskom Saboru, kao i u ostatku opozicije, postoji prešutni konzenzus ekonomsko-političke naravi. Takav konsenzus, u najkraćem, glasi da kapitalizam nema alternativu. I tako je u velikom dijelu svijeta. Kada su koordinate postavljene na takav način, sve se političke razlike svode na identitarno-svjetonazorska pitanja, pri čemu „ljevica“ pokazuje veću razinu razumijevanja i socijalne tolerancije prema Drugima, društvenim marginama i manjinama rodno-seksualnog, etničkog, vjerskog, subkulturnog ili nekog drugog sličnog tipa identiteta.
Stoga nije nimalo neobično da se ta i takva „ljevica“ u Hrvatskoj uvijek iznova upeca u stupice koje im desnica neprestano postavlja svih ovih godina na poljima koja suvereno kontrolira, određuje im profile i zadaje ritam, a to su i pitanja nacije, nacionalne države i nacionalnog identiteta, patriotizma. Na tim su kategorijama, na kraju krajeva, i izgradili svoju političko-ideološku agendu već krajem 1980-ih i početkom 1990-ih. Domoljublje je pritom provjerena i sigurna „karta“ za hrvatsku desnicu, kategorija za koju smatraju, ne bez razloga, da su je oblikovali, te da ju sigurno i neprikosnoveno posjeduju i kontroliraju. Prije no što prikažemo i ponudimo interpretacije zadnjih inicijativa hrvatske liberalne ljevice po tim pitanjima – prvo SDP-ove krajem septembra, a potom i od Možemo! prije nekoliko dana – uvijek je važno uputiti se u pripadajući kontekst priče.
A taj je kontekst takav da je hrvatska desnica – bez obzira što joj je spomenuto domoljublje uvijek visoko pozicionirana roba u svim društveno-političkim borbama tokom proteklih decenija – intenzivirala svoje aktivnosti i napore tog tipa unazad nekoliko mjeseci. O tome smo uostalom već pisali u nekoliko navrata na ovom mjestu proteklih mjeseci. Počevši od zloglasnog Thompsonovog koncerta u Zagrebu početkom jula, do koordiniranih zabraniteljskih inicijativa dijela radikalno desnih, ustašofilskih udruga veterana Domovinskog rata tokom ljeta koje je iza nas, usmjerenih na pokušaje otkazivanja festivala liberalno-lijevog aktivističkog profila, kao i na prijetnje njihovim protagonistima. Takav tip društveno-političke profašističke radikalizacije u Hrvatskoj na tragu je širih, globalnijih trendova u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama, s tendencijom da se i progresivnim antifašistički nastrojenim društvenim akterima prišije oznaka – teroristi.
***
Nakon što su (pre)dugo neobjašnjivo šutjeli o recentnim trendovima jačanja ustaštva i neofašizma u Hrvatskoj, SDP kao da se konačno probudio iz ugodnosti ljetnog kunjanja u hladu jadranskih plaža, tek onda kada su se silom profesionalne političke afilijacije morali vratiti u društveno-politički život potkraj septembra. Tada je klub zastupnika SDP-a u Saboru predstavio stranačku platformu domoljublje.hr, svojevrstan odgovor te partije na spomenutu ofanzivu desnice u Hrvatskoj. Natrusili su SDP-ovci sve i svašta u sklopu te inicijative. Od stava da Hrvatska ne pripada nijednoj političkoj stranci, jasno time aludirajući na HDZ i njihov neprikosnoveni status u državi, preko teze da je domoljublje briga za zajednicu, pošten rad, sloboda mišljenja i izražavanja, odgovornost za prirodu i ljude oko nas.
I tako sve do tvrdnje da je model domoljublja kakvo se u Hrvatskoj prikazuje završena priča jer moramo graditi novi razvojni model gdje će odnos rada i kapitala biti puno drugačiji i gdje će se dobit dijeliti s radnicima koji rade, a ne da odnos bude 80 prema 20 za vlasnike kapitala, kako je tom prilikom ustvrdio predsjednik te stranke Siniša Hajdaš Dončić. Stoga su pozvali građane i građanke da na njihovoj novopokrenutoj internetskoj platformi izraze svoj stav, artikuliraju razmišljanja što za njih znači domoljublje, očito se nadajući kako će prikupljeni materijal pokazati da je domoljublje za mnoge Hrvate i Hrvatice nešto drugo od onog što preko te kategorije naturaju desne političke stranke, mnoge udruge veterana Domovinskog rata, Katolička crkva u Hrvatskoj i konzervativne udruge civilnog društva.
Od pitanja je li ta inicijativa SDP-a infantilan uradak, nedorastao izazovima društveno-političkog trenutka u Hrvatskoj, ili je pak dobro promišljen i izveden stranački politički marketing – poduzet s ciljem da se HDZ-u parira na temi na kojoj teško da mogu polučiti neki značajniji rezultat za sebe i svoj rejting – čini nam se važnijim prisjetiti se što je sve ta partija činila u prošlosti i time doprinjela da dospijemo do ovakve situacije u kojoj smo danas. Njihov ponajveći krimen u kontekstu teme domoljublja predstavlja Deklaracija o Domovinskom ratu, dokument koji je oblikovan i usvojen u hrvatskom parlamentu tek kratko nakon što je SDP početkom 2000., s Ivicom Račanom kao premijerom na čelu stranke i Vlade, preuzeo vlast u Hrvatskoj. Uz tragikomično „raskuživanje i dezinfekciju“ čuvene „Kockice“ – zgrade na Prisavlju gdje je dugo godina stolovao Savez komunista Hrvatske (SKH), a kasnije i SDP kao njegova transformirana sljednica – koju je na Račanov poziv izveo kardinal Franjo Kuharić poškropivši taj objekt svetom katoličkom vodicom, Deklaracija o Domovinskom ratu svakako je najindikativniji marker politike SDP-a Hrvatske u postsocijalističkoj tranziciji.
Tom Deklaracijom stvoreni su svi preduvjeti da se Domovinski rat dodatno ideologizira, da ga se dovede do statusa mita, što se i dogodilo. U sklopu toga su njegovi ključni akteri – branitelji – stavljeni u poziciju doživotnih čuvara tekovina rata u poraću, spremni da se isključivošću, ali i potencijalno agresivno, suprotstave svima i svemu za koje procjenjuju da odstupaju od njihovih normi i interpretacija tog rata, ali i profila hrvatskog društva općenito, onako kakvim ga oni vide i žele. U vrijeme kada se o nasljeđu Domovinskog rata, ali i ostalih jugoslavenskih ratova iz 1990-ih, ulogama i pozicijama svih strana koje su u njih bile uključene, još uvijek moglo razgovarati i raspravljati kritički i polemički, SDP je iz sebično stranačkih razloga usvojio Deklaraciju kojom je značajno sputao i dugoročno onemogućio da do takvih raprava u Hrvatskoj dođe.
Istovremeno se aktere Domovinskog rata – ratne veterane koji to ne žele biti, već inzistiraju da ih se tretira i imenuje kao branitelje, što istovremeno implicitno pretpostavlja i da se rat nikada ne može do kraja okončati – stavilo u privilegiranu, ali i frustrirajuću poziciju. Omogućeno im je da, paradoksalno, društveno-politički ojačavaju s protokom historijskog vremena, kako se odmičemo od perioda rata. U tom procesu, koji za uključene protagoniste predstavlja i lukrativnu, materijalno unosnu nišu, domoljublje je iskorišteno kao učinkovit alat za potkusurivanja, laži, prozivke i podmetanja.
***
Trebalo je proći mjesec dana nakon SDP-ove promocije portala domoljublje.hr, pa da njihov partner na „ljevici“, platforma Možemo!, predstavi svoju srodnu inicijativu. Srodnu, no naravno ipak i ponešto drugačiju. Dok se SDP obratio najširoj hrvatskoj javnosti, građanima i građankama, Možemo! se odlučio na malo fokusiraniji pristup. Okupio je svoje članove i simpatizere koji su bili sudionici Domovinskog rata, te na platformi sloboda.možemo.hr ponudio njihove priče i svjedočanstva o ratu, o motivima koji su ih pokrenuli da se u njega uključe, o Hrvatskoj koju su željeli i za koju su se borili i o Hrvatskoj koju su danas, zajedno s ostalima, dobili ovakvu kakva jest.
Slogan ove inicijative Možemo! glasi „Branili smo slobodu!“ U kratkom uvodnom obraćanju na početnoj stranici portala, prave jasnu distancu, odbacuju svaki tip ustaštva, NDH-a i ustaškog pokliča, a pogotovo njihovih povezivanja sa smislom Domovinskog rata. Pritom je vrlo znakovito da ta grupa sebe naziva veteranima, a ne braniteljima. Pozivaju se na političku, profesionalnu i generacijsku diferencijaciju vojnih postrojbi u kojima su bili aktivni, zagovaraju pravo na različitost, slobodu govora i stvaralaštva bez straha, s naglaskom da su se borili za Hrvatsku koja stoji na temeljima antifašizma, jednakosti i solidarnosti.
Koliko su se društvene prilike ideološki zaoštrile u Hrvatskoj posljednjih mjeseci, govori i ovakva inicijativa Možemo!. Stranka koja se već poslovično kloni svjetonazorskih pitanja i ideoloških ratova, izbjegava ih koliko god može, na kraju se naprosto morala uključiti u priču. Pored tendencija ka svojevrsnoj transideološkoj politici i dojma da Možemo! kao krajnji domet politike i političkog vidi fukcionalne gradsko-komunalne prakse i poštenu tehnokraciju, ta stranka često dobiva i kritike da više nalikuje relativno zatvorenoj sekti, a ne modernoj političkoj stranci, čemu u prilog ide i činjenica da osim Zagreba – „države“ u državi Hrvatskoj – koji vode već petu godinu, ne uspijevaju napraviti značajniji iskorak na nacionalnoj političkoj razini. A čini se i kao da ih to ne opterećuje previše, barem za sada, kao da su zadovoljni svojom sadašnjom opozicijskom pozicijom treće najjače stranke u zemlji, s relativno stabilnih desetak posto biračke podrške.
Blizak ovakvim inicijativama SDP-a i Možemo! jest potez koji su ovaj mjesec udruženo napravili Antifašistička liga Hrvatske koju vodi Zoran Pusić, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću Vesne Teršelič i udruga VeDRA – Veterani Domovinskog rata i antifašisti, u javnosti najprepoznatljivija progresivna organizacija što okuplja bivše pripadnike Hrvatske vojske, a vrijednosnim se profilima razlikuju od desničarsko-ustašofilskih branitelja. Navedene organizacije su, zajedno s još troje građana koji su preživjeli ustaške i nacističke zločine, Ministarstvu unutarnjih poslova podnijeli prekršajnu prijavu protiv Marka Perkovića, poznatijeg po nadimku Thompson.
Prijava se odnosi na Thompsonovo izvođenje ustaškog pozdrava „Za dom spremni“ na koncertima održanim 5. jula 2025. na zagrebačkom Hipodromu i 4. augusta u Sinju. Podnositelji prijave smatraju da je time počinio produženi prekršaj protiv javnog reda i mira, jer se radi o uzvikivanju simbola suprotnog Ustavu i vrijednostima antifašizma na kojima počiva Republika Hrvatska. Iako su i sami, za pretpostaviti je, svjesni da takva prijava teško da može polučiti neki konkretan pravosudni učinak, nju treba shvatiti kao simboličku javnu poruku da nisu svi spremni odšutjeti nacifašistička divljanja po Hrvatskoj. Kao takva, ona je važna.
***
Utisak je da su se progresivne društveno-političke snage u Hrvatskoj, one s nominalnim lijevim predznakom, pregrupirale nakon zadnjih naleta desnice na liberalno-lijeve inicijative tokom proteklih mjeseci, te da sada konačno uzvaraćaju. Ipak, vidimo pritom brojne limite. Iako se može činiti da su spomenute incijative hrvatske političke liberalne ljevice progresivan iskorak spram dominantnih društveno-političkih trendova u Hrvatskoj koje diktira desnica, one su doista takve tek na razini površinskih reakcija. Takve se bave tek simptomima problema, bez dubinskog i slojevitijeg ulaženja u njegov sukus, čemu bi slijedile strateški promišljene društveno-političke aktivnosti na duži vremenski rok. Kada bi se takav pristup doista osmislio i proveo, e tada bismo ljevici mogli izbrisati onaj prefiksni pridjev – nominalna, ili formalna.
Ljevica bi, u klasičnim postavkama svojih ideološko-političkih pozicija, uvijek morala i trebala kritički preispitivati vrijednosti koje ostaju zarobljene u granicama nacije i nacionalnog identiteta. Jedna od takvih vrijednosti je i domoljublje. Znači, umjesto dokazivanja da postoji drugačije domoljublje i drugačiji domoljubi, trebalo bi kritički valorizirati i samô domoljublje kao takvo, kao vrijednost po sebi. I to iz perspektive lijevog internacionalizma.
Naravno, isuviše je naivno takvo očekivanje. Navodna ljevica, ne samo ona u Hrvatskoj, već velikim dijelom i globalna, preko trideset godina sklapa trule kompromise sa silama kapitala koji vrlo efikasno manipuliraju klasičnim kategorijama poput nacionalne države, nacije, domovine i patriotizma. Svjesni smo da se kritički odmak spram takvih vrijednosti niti izbliza ne može artikulirati, a kamoli pretočiti u partijski politički program i praksu, u historijskim okolnostima i vremenima kada su se navodno lijeve stranke odrekle makar i natruha marksističke misli i djela.