Priče iz susjedstva
Podsjetila su me nedavna fašistička orgijanja na Partizanskom groblju u Mostaru – taj odvratni nacistički dernek noćnog razaranja jugoslavenske antifašističke spomeničke baštine i kulturnog spomenika prve kategorije, remek-djela Bogdana Bogdanovića – na jednu situaciju otprije nešto više od pet godina koja se dogodila na srodnom bihaćkom groblju.
Okupila se na jednoj konferenciji u Bihaću zanimljiva grupa ljudi iz akademsko-teorijskih, istraživačkih i umjetničko-aktivističkih miljea. Zadnji dan događanja nekoliko nas – bili smo u grupi Boris Buden, Azra Hromadžić, Vjeran Pavlaković, Janja Sesar, pokojni Marijan Crtalić i ja – odlučili smo napraviti kratki „antifa tour“ po gradu. Otišli smo do Muzeja Prvog zasjedanja AVNOJ-a, a potom produžili prema spomenutom partizanskom groblju Borići.
Groblje se nalazi na lijepom proplanku pri kraju bihaćke aleje Borići, nasuprot gradskog nogometnog stadiona. Kako i samo ime aleje govori, groblje je smješteno u sjenci borova, uvijek ušuškano u duboku tišinu. Do njega često dopire svježe strujanje vazduha, prijatan vjetrić s obronaka obližnje planine Plješevice. S obzirom da je dan bio poprilično topao za to doba godine, bila je druga polovica marta i proljeće se obilato najavljivalo u zraku, prijatno je bilo biti tamo.
***
Izgradnja groblja Borići započeta je 1963., a dovršeno nakon pet godina, 1968. Podignuto je u spomen i sjećanje na 868 poginulih boraca bihaćkih partizanskih jedinica iz Drugog svjetskog rata. Na njemu se nalazi ukupno 907 grobnih oznaka, a u središtu je 5-6 metara visok mramorni spomenik. Pored kamenih grobnih oznaka položenih u nekoliko dugih redova na tlu, postavljeno je par desetaka stalaka-bisti s metalnim poprsjima likova partizanskih narodnih heroja, svaki oko metar i pol visok. Nekoliko stalaka je prazno jer su poprsja vjerojatno ukradena ili uništena. Centralni spomenik je u dosta dobrom stanju, boljem nego što su spomen-ploče i biste, iako je groblje 2019. prošlo minimalnu sanaciju i uređenje.
Upravo je jedno od metalnih poprsja, ne sjećam se imena narodnog heroja kojemu je posvećeno, razlog zbog kojeg o ovom pišem i zašto me strašna recentna priča iz Mostara na njega sjetila. Boris je to prvi primijetio i pozvao nas ostale da pogledamo taj, na specifičan način propucan spomenik. S jedne strane na sljepočnici glave tog poprsja nalazi se ulazna rupa od metka iz pištolja, a na drugom je kraju izlazna rupa očito istog tog hica. Da, neki lokalni nacionalni fašist osjetio je potrebu da pištoljem propuca glavu spomenika partizanskog heroja. Da „ubije“ spomenik i ono što isti simbolizira.
***
Hiljade spomenika partizanskoj antifašističkoj narodnooslobodilačkoj borbi iz Drugog svjetskog rata, srušeno je tokom proteklih tridesetak godina na prostoru socijalističke Jugoslavije. Najviše njih, između tri i tri i pol hiljade, na teritoriji Hrvatske. To je više od polovice ukupnog broja spomenika tog tipa koji su u Hrvatskoj podignuti u razdoblju 1945-1990. (oko šest hiljada).
Mnogi od njih nepovratno su uništeni u naletu radikalnog desničarskog historijskog revizionizma koji se nije dovršio do danas, dapače. Razarani su dinamitima, nerijetko i u izvedbi ratnih jedinica Hrvatske vojske ili paravojnih fašističkih postrojbi. Drugi su uklonjeni ili nagrđeni, išarani ustaškim i NDH obilježjima. Neki od tih srušenih, devastiranih i propadanju prepuštenih spomenika – recimo „Spomenik slobodi“ Antuna Augustinčića u dalmatinskom mjestu Gradac u blizini Makarske, ili „Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna“ Vojina Bakića na Petrovoj gori – prava su remek-djela socijalističke modernističke umjetnosti i arhitekture, u svjetskim okvirima. Dakle, svojim značajem značajno nadilaze memorijalno-komemorativne ili sistemsko-ideološke funkcije.
Zato je prvi projekt umjetnika političkog performansa Siniše Labrovića „Zavijanje ranjenika“, izveden u Sinju 22. juna 2000., na Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj, pogodio u sridu. Labrović je istoimeni antifašistički partizanski spomenik Ivana Mirkovića, postavljen u sinjskom gradskom parku za vrijeme socijalizma, a eksplozijom prilično oštećen početkom 1990-ih, odlučio prvo temeljito očistiti od smeća, boca i šprica, potom ga medicinskom otopinom dezinficirati i namazati ljekovitim mastima, te ga na kraju omotati zavojima poput ranjenog ljudskog bića. Na taj je način umjetnik rekao i pokazao puno toga što na ovu temu treba biti izrečeno.
***
Pritom su te kukavičke fašističke pizde, koje pod okriljem noći poput nekrofila i kanibala skrnave grobove i spomenike, fino uvaljane i uljuljkane, zaštićene sistemom koji im daje indirektnu, ali sasvim neupitnu podršku. Ne možete u jednoj noći sistematično uništiti 700 kamenih spomen-ploča bez jake političke, sistemske, organizacijske i logističke podrške. Bez planski provedene akcije koja je pripremana i koordinirana nedjeljama i mjesecima unaprijed.
A tko ju je pripremao i organizirao, ili tek naprosto podržava takve scenarije, pokazalo se odmah na licu mjesta u Mostaru, dan-dva nakon devastacijske orgije. To su sve one politike i institucionalne religije koje se nisu ni oglasile, niti su se pojavile na mjestu zločina, među onom grupicom građana koji su dan nakon rušenja došli prosvjedovati na Partizansko groblje. Nema dilema, Partizansko groblje nisu rušili isti ljudi koji su prije skoro trideset godina srušili Stari most, ali i jedno i drugo rušila je ista nacifašistička politika i ideologija.
Jasno je i zašto nacifašistički jurišnici s ovih naših prostora čak i 2022. – a nastavit će i dalje, nemojmo sumnjati u to – imaju misiju uništavanja preostale socijalističke spomeničke baštine visoko na listi svojih prioriteta. Partizanski antifašistički spomenici znakovi su jednog vremena i vrijednosti jednog prostora koji po svim svojim kapacitetima nadilaze ono što naši aktualni tranzicijski režimi mogu i imaju za ponuditi. Ti spomenici su i simboli nadnacionalne i transnacionalne ideologije, sistema koji je gradio, povezivao, vizionarski i utopijski stremio naprijed.
***
Takve memorabilije direktan su vrijednosni antipod ideologijama mržnje, razaranja i isključivosti. Stoga moraju biti uništeni, izbrisani iz sjećanja i kolektivne memorije, sve kako bi postojeće društvene slike mogle biti uprizorene manje odvratnim i tegobnim nego što objektivno jesu. Stari Mostar, kao uostalom i cijela socijalistička Bosna i Hercegovina, te Jugoslavija, neposredni su primjeri nekad realiziranog uspješnog modela prosperitetnog jugoslavenskog suživota. Upravo je Mostar bio jedan od najjugoslavenskijih gradova te mrtve zemlje.
U Mostaru su gotovo u ravnomjernim postocima živjeli Hrvati, Muslimani (današnji Bošnjaci) i Srbi. U njemu se radilo i proizvodilo, kao uostalom i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Imao je dakle i snažan radničko-industrijski, socijalistički identitet. Bio je to grad s jednim od najviših postotaka nacionalno izmiješanih brakova u odnosu na broj stanovnika u Jugoslaviji. Neobično je šarmantna mostarska mješavina urbanih elemenata Orijenta, renesansnog Mediterana i ruiniranih ostataka jugoslavenske socijalističke industrijske modernosti. Šoping estetiku pseudoglamura, a zapravo teškog tranzicijskog kiča i neukusa, koja dominira današnjim zapadnim Mostarom, svjesno isključujem iz prethodne jednadžbe. U Mostaru sam se uvijek osjećao kao da sam jednom nogom u Sarajevu, a drugom u Dubrovniku. I zbog svega toga ga se tako nemilice i sistematično razaralo, a razara ga se, vidimo, i dalje.
Među stanovnicima svih jugoslavenskih gradova koje sam na različitim mjestima po Evropi i u različitim kontekstima imao priliku upoznati tokom proteklih sad već gotovo tridesetak godina, Mostarci su se redovito i specifično izdvajali kao ljudi s nekom tihom, a opet prepoznatljivom i naglašenom tugom koju su duboko i traumatično pohranili u sebe. Neki od njih, koji već tri decenije žive negdje u svijetu i nikada se nakon odlaska nisu vratili u svoj rodni grad, čak ni u kratkotrajnu posjetu, rekli su mi da to nisu napravili i ne mogu napraviti jer imaju osjećaj da bi u tom slučaju umrli od tuge. Siguran sam da mnogi od njih, premda imaju već odavno realizirane živote daleko od ove naše tuge, ovih dana tiho pate gledajući i slušajući vijesti iz svog rodnog grada.
***
Spomenici su i više od svega prethodno spomenutog. Izazov su da se pokuša o sadašnjosti razmišljati drugačije. Da se neki odgovori na postojeće otvorene probleme Bosne i Hercegovine ne nalaze u raznoraznim evropskim kolonijalističkim direktivama, još manje u aktualnim nacionalnim kapitalističko-šovinističkim projektima, nego možda u lekcijama iz vlastite prošlosti koje je potrebno ponovo naučiti i preraditi. Zato oni koji ruše preostale partizanske spomenike po našim gradovima ne uništavaju samo sjećanja na našu prošlost. Oni nam time oduzimaju i potencijalnu budućnost.