Priče iz susjedstva
Bilo je samo pitanje vremena kada će i tzv. regija ili zapadni Balkan, odnosno prostor nekadašnje socijalističke Jugoslavije, dobiti svoju inačicu globalnog #MeToo pokreta. Prisjetimo se, njega je 2006. inicirala Tarana Burke, a intenziviran je od 2017. preko novomedijskih društvenih mreža, Twitter pozivom kojeg je američka glumica Alyssa Milano uputila svojim kolegicama i drugim ženama žrtvama seksualnog zlostavljanja i nasilništva da svoja iskustva podijele s drugima, a počinitelje takvih zločina prijave. Prekretnicu je predstavljao slučaj poznatog holivudskog filmskog producenta Harveya Weinsteina kojeg je više od osamdeset žena prijavilo za seksualno napastvovanje i spolno uznemiravanje, u vremenskom rasponu dužem od četrdeset godina, što je rezultiralo podizanjem optužnica protiv njega za silovanja i presudom iz februara 2020. kojom je dobio dvadeset i tri godine zatvora.
Kao što je poznato, a o čemu regionalni mediji već sedmicama neprestano izvještavaju, razotkrivanje ovdašnjih afera tog tipa pokrenule su beogradske glumice Milena Radulović i Iva Ilinčić prije petnaestak dana. One su podnijele tužbe za silovanje i bludne radnje protiv Miroslava Mike Aleksića, tamošnjeg režisera, glumca, scenarista, producenta, vlasnika i voditelja jedne privatne glumačke škole kroz koju je prošlo preko tri hiljade mladih glumica i glumaca. Primjer Radulovićke i Ilinčićke slijedilo je više od dvadeset djevojaka koje su s Aleksićem imale ista ili slična traumatična iskustva, te je Viši sud u Beogradu odredio da ga se, zbog mogućeg utjecaja na svjedoke, zadrži u pritvoru trideset dana.
Potom se stvar zahuktala i klupko se počelo odmotavati. Tome je zasigurno pripomogla i okolnost da se i u našim društvima, bez obzira na retrogradne neokonzervativne i retradicionalizacijske trendove tokom zadnjih par decenija, nešto ipak promijenilo i pomjerilo po pitanju detabuiziranja određenih, dugo vremena taloženih problema, kakav je i ovaj. Društvena klima po ovom se pitanju donekle promijenila, porasla je kolektivna svijest o neprihvatljivosti takvog ponašanja.
Potaknute i ohrabrene svime time, četiri glumice, bivše studentice sarajevske Akademije scenskih umjetnosti, otvorile su Facebook grupu „Nisam tražila“ koja je preplavljena svjedočanstvima iskustava zlostavljanja i seksualnog uznemiravanja, ali i izjavama podrške, ohrabrivanja, psihološkim i pravnim savjetima… Stranica trenutno ima nešto više od četrdeset hiljada pratiteljica i pratitelja. Mi ćemo se na ovom mjestu posvetiti prikazu i analizi detalja i okolnosti vezanih uz zagrebačku i hrvatsku verziju ove priče.
ADU, Filozofski, Veterina…
A ona je započela na Akademiji dramskih umjetnosti (ADU) u Zagrebu. Do trenutka pisanja ovog teksta, zaprimljeno je dvadeset i sedam prijava za neki tip seksualnog zlostavljanja protiv osam sadašnjih i šest bivših profesora te akademske institucije. Mnoge se prijave odonose na slučajeve koji sežu dvadesetak i više godina unatrag, ali ima i onih novijeg datuma. Dokumentaciju o tome preuzela je krimpolicija, a proslijeđena je i DORH-u (Državno odvjetništvo Republike Hrvatske).
Dekanica ADU-a Franka Perković Gamulin razumljivo je i opravdano zauzela oštar stav, između ostalog rekavši „moj posao je da zaštitim studentice i studente, možda ga nisam dovoljno dobro obavila“, ali da će „učiniti sve, i ne vidim razlog da mi ne uspije, da ljude koje treba maknuti, da ih sklonim od studenata“. Osnovala je radnu skupinu na fakultetu koja radi na zaprimanju i obradi svih prijava, najavivši da će takvo tijelo postati trajno, to jest bit će institucionalizirano, a pokrenuta je i anketa koja sudionicama i sudionicima garantira anonimnost.
S ADU-a se afera prelila na Filozofski fakultet u Zagrebu (FFZG). Tamo je prikupljeno nekoliko prijava protiv, za sada, četiri profesora, a jednom od njih već je izrečena interna mjera ograničavanja pristupa nastavi i komuniciranja sa studentima. „Dosad je uglavnom bilo verbalno nasilje, putem poziva, videopoziva i poruka. A sad ova zadnja prijava se odnosi i na fizičko zlostavljanje“, izjavila je tim povodom Norma Trkovnik, pravobraniteljica za studente FFZG-a.
No otegotna okolnost vezana uz daljnje aktivnosti i procesuiranja ovakvih slučajeva na FFZG-u, najvećem fakultetu u zemlji, je u tome što on – prvenstveno zahvaljujući kontinuiranom sistemskom nasilju koje nad njim već godinama provodi njegov vlastiti rektor Damir Boras, uz podršku svojih suradnika i korumpirane većine u Senatu Sveučilišta, a o čemu ćemo u ovoj rubrici uskoro više pisati – otežano funkcionira. Upravo je Boras zadnjih dana učestalo prozivan jer je otkriveno da se jedna od prijava sa FFZG-a odnosi na umirovljenog profesora kojemu je fakultetsko Vijeće prije par godina uskratilo podršku za kandidaturu za prestižno zvanje emeritusa, ali mu je kontroverzni rektor bez obzira na to, i bez obzira na već tada postojeću prijavu o seksualnom uznemiravanju, titulu ipak dodijelio.
Afera seksualnog nasilja dotakla je i Veterinarski fakultet. Tamo je na adresu jednog umirovljenog profesora do sada stiglo čak devet prijava koje je u ime već bivših studentica-prijaviteljica objedinio i na daljnju obradu policiji i DORH-u uputio izvanredni profesor Tomislav Gomerčić. Najstarija prijava vezana uz Veterinarski fakultet seže do 2008.
Dodatne poteškoće pri zakonskom procesuiranju ionako teških primjera kakvi su ovi vezani uz seksualno-spolno nasilništvo, predstavlja postojeća pravno-sudska legislativa u Hrvatskoj koja nalaže zastarijevanje slučaja nakon tri mjeseca od kada se isti dogodio, ali uz mogućnost – koju kao mjeru prilagodbe i razumijevanja, a s obzirom na okolnosti i specifičnosti ovakvih zločina, sudovima sugeriraju i neki ustavni suci, poput Gorana Selaneca – da taj tromjesečni rok zastare počinje teći od trenutka saznanja o prijestupu. Reagirao je i Sabor. Predsjednica saborskog Odbora za ravnopravnost spolova Marija Selak Raspudić, inače zastupnica s liste vrlo konzervativnog Mosta, najavila je sazivanje tematske sjednice tog tijela i javno apelirala da se pooštre zakonski propisi o seksualnom uznemiravanju, a nadležne institucije kadrovski i na svaki drugi način ojačaju.
Diktatura tzv. političke korektnosti
Neslužbeni izvori iz kojih su procurili dijelovi sadržaja prijava, a na tragu prethodno citirane studentske pravobraniteljice sa FFZG-a, ukazuju da pored onih prijava koje su bazirane na manje-više eksplicitnim optužbama za različite tipove fizičkog, odnosno tjelesnog seksualnog napastvovanja, u nekima od njih opisani su i različiti tipovi omalovažavanja, nipodaštavanja, korištenja neprimjerenih iskaza, neprihvatljivog riječnika i načina obraćanja, rada u pijanom stanju… Dakle, vrlo širok spektar argumentacija koje traže pažljive i detaljne istrage kako bi se za svaki pojedinačni slučaj jasno i nedvosmisleno utvrdilo šta se tačno desilo. Jer koliko je jasno da zločini seksualnog nasilja trebaju biti beskompromisno raskrinkani do zadnjeg takvog primjera, a počinitelji odstranjeni sa institucija, adekvatno zakonski i sudski procesuirani te primjereno kažnjeni, istovremeno je važno i da se suzi prostor eventualnih zloupotreba, manipulacija, mogućih lažnih prijava motiviranih osobnim interesima, osvetoljubljem, malicioznošću i slično.
Takvi problemski aspekti ovakvih slučajeva upućuju nas da nakratko iskoračimo iz zadanih okvira teme teksta i zađemo do širih konteksta ove rasprave, naslanjajući se pritom na već prilično podrobno raskrinkane i elaborirane posljedice paradigme koju se naziva politička korektnost. Na tzv. zapadu je već decenijama na djelu praksa permanentnog monitoringa i sve osjetljivijeg razdvajanja prihvatljivog od neprihvatljivog diskursa, s vidljivim posljedicama i na mikrorazinama svakodnevice, u vidu sužavanja prostora komunikacije, kreiranja međusobnog nepovjerenja, straha, stalnog osjećaja prijetnje da ćemo zbog nečeg, možda i zbog jedne jedine izgovorene, a potencijalno pogrešno shvaćene riječi koja je izvučena iz njoj pripadajućeg konteksta, biti optuženi za isključivost, nacionalizam, rasizam, seksizam, šovinizam i slične negativnosti.
Kratka digresija u vidu filmske reference, prikladna na ovom mjestu. U filmu The Human Stain iz 2003., Anthony Hopkins glumi lik Colemana Silka, bivšeg univerzitetskog profesora klasične književnosti koji je na vrhuncu svoje karijere bio prisiljen dati otkaz. Zašto? Zato što je na kraju jednog predavanja, primijetivši prilikom provjeravanja prisustva studenata da se neki njemu nepoznat student redovito ne pojavljuje na nastavi, taj uvid popratio digresijom koja je trebala biti tek neobavezno duhovita, ali se pokazala fatalnom. Upitao je prisutne studente radi li se na primjeru nepoznatog studenta možda o duhu ili sablasti, pritom nesretno i nespretno upotrijebivši riječ „spook“, koja se u američkom slengu ponekad koristi kao rasistička kleveta za crnce. Silk, naravno, nije znao da je dotični student, nezainteresiran za njegova predavanja, bio crn da crnji ne može biti. Odnosno tamnoput, rečeno rječnikom političke korektnosti.
Ako na trenutak i odmislimo spomenute dimenzije mogućih manipulacija u društveno široko kreiranom prostoru konsenzusa za osude nepodopština o kojima je u ovom tekstu riječ, i dalje ostaje otvorenim pitanje kako je moguće nepogrešivo kontrolirati sferu konotativnog, a da ne zabrazdimo u orwellijansku noćnu moru totalitarnog stremljenja ka apsolutnoj kontroli jezika, misli i osjećaja? Ne treba zaboraviti da je tzv. politička korektnost raskrinkana priručna alatka licemjerne liberalne demokracije, sredstvo za diskurzivna prikrivanja istina o realno razarajućim, destruktivnim učincima kapitalističkih režima. Na djelu je rezultat politike samodopadljivo-ciničnog poliranja, navodno korektnog i besprijekorno obazrivog jezika koji oralno masturbira na zgarištima socijalno, ekonomski, klasno, ekološki… devastiranog svijeta.
Filmsko-scenska industrija i spektakl aktivizma
Jedan od motiva koji upada u oči pri analizi društvenog problema ovakvih slučajeva seksualnih zlostavljanja jest profesionalni profil prijaviteljica takvog tipa nasilja. Odnosno pitanje kako i zašto tako velik, dominantan broj tih žena, kao i onih koje nisu prošle traume tog tipa, ali su se pri svemu tome aktivistički angažirale, dolazi iz filmskog, glumačkog i modnog svijeta, ili općenito iz estradno-zabavljačke, scenske industrije. Šta je to – ako uopće nešto jest, odnosno ukoliko ne griješimo u procjeni – posebno u tim profesionalnim poljima, njima pripadajućim branšama, protagonisticama i protagonistima, da se zločini seksualnog nasilja u tolikoj mjeri javno artikuliraju upravo preko njih?
Je li to blizina medija, koji su zapravo neodvojivo konstitutivan element filmske i dramske umjetnosti? Ili činjenica da se radi o naglašeno estetiziranim profesijama, optočenim atraktivnošću, glamurom i sjajem, u kojima se glumice nerijetko mačistički fetišiziraju, vide i tretiraju kao seksualni objekti (naravno, u međuvremenu će i neki muški glumci steći takav status)? A možda je presudna okolnost da se radi o financijski i društveno-simbolički izuzetno moćnoj industriji u kojoj, bez obzira na kvantitativnu dominaciju žena, glavnu riječ najčešće vode veliki muški autoriteti s aurom ugleda i ogromne moći, a zapravo predatorski likovi poput Weinsteina, Aleksića i njima sličnih?
Radi li se o tome da su pažnja i senzibilitet društva i medija veći kada je u pitanju seksualno napastvovanje glumica i/li manekenki, nego kada su istom takvom nasilju izložene hiljade nevidljivih, anonimnih žena, nerijetko izrabljivački upregnutih u neatraktivnim servisnim, uslužnim, trgovačkim i drugim teškim poslovima? Hoće li ovakav tip aktivizma žena iz ipak privilegiranih, financijski unosnijih i atraktivnih sfera rada i života pomoći ovim drugim, puno brojnijim, slabije plaćenim ženama koje se tiho nose sa srodnim problemima, a žive u puno lošijim uvjetima, s manjom razinom ekonomskog, socijalnog, simboličkog i kulturnog kapitala? Ne znamo, za sada se čini da je prerano donositi zaključke o tome. Navijamo da hoće. Ovime ne želimo umanjiti doprinos i važnost javne artikulacije ovih problema od strane protagonistica filmskog i modnog svijeta, dapače, no neki se disbalansi pritom nameću i neka pitanja još uvijek ostaju otvorena.
Dakle, ono oko čega pak nema dilema jest da je aktivizam nekih među glumicama dao ključan zamah pri raskrinkavanju ovakvih afera i skrenuo je pažnju šire javnosti na njih. U Hrvatskoj se za to mjesto izborila glumica i producentica Jelena Veljača koja se od jeseni 2019. – kada je pokrenuta inicijativa „Pravda za djevojčice“, a čiji je povod bio gnjusan slučaj kontinuiranog, godinu dana dugog kolektivnog silovanja maloljetne djevojčice u Zadru od strane petorice muškaraca koji su nakon saslušanja pušteni da se brane sa slobode – pretvorila u zaštitni znak takvog aktivizma u Hrvata. Ne konstatiramo ovo bez trunke cinične ironije, za što pronalazimo barem dva razloga, a oba su sistemskog karaktera i globalnog su profila.
Prvi je taj da zahvaljujući srednjostrujaškoj medijskoj konstrukciji socijalne zbilje koja zaobilazi makrosistemsku perspektivu, te u svakoj priči traži pojedinačnu žrtvu, ali i individualnog heroja ili heroinu, u široj javnosti često ostaje neprimjećen i nezabilježen sustavan, višegodišnji rad cijelih grupa i institucija posvećenih temeljnim društvenim problemima. Pa je onda u tako skrojenoj realnosti moguće da najednom, odnekud iskoči neka Veljača, preko noći postane hvaljena, pa i obožavana nacionalna ikona u borbi za ženska prava i slobode, a naporan rad udruga poput B.a.b.e., CESI, Centra za ženske studije, Domine i brojnih drugih koje u Hrvatskoj već decenijama sistematično, danonoćno i mukotrpno rade na promicanju ženskih prava i sloboda, rodnoj ravnopravnosti, emancipaciji i feminističkoj edukaciji… ostane neprepoznat i uglavnom nepriznat.
Direktno je to povezano s razlogom broj dva. Sve prethodno spomenuto moguće je i potpuno razumljivo u historijskoj epohi čija obilježja u velikoj mjeri oblikuju idiomi društva spektakla, s njima pripadajućim subjektima i karakteristikama kulture selebrizma, to jest tzv. slavnih. U medijsko-javnoj slici takvog društva, njegovih vrijednosti i reprezentativnih aktera, ne preže se od ničeg. Jer spektakl jest pustošeća sila suvremenosti koja nikog i ništa ne pušta po strani, kako nas je već svojevremeno u ovu temu uveo Guy Debord.
Potom nije neobično, dapače društveno se percipira čak i kao simpatično, da neka živuća persona koja je direktan proizvod industrije zabave i intenzivno je premrežena ideologijom spektakla u svom medijsko-javnom uprizorenju – a Jelena Veljača je upravo jedan takav klasičan primjer – prije neki dan prekine televizijski intervju uživo od kuće preko zooma na temu kojom se bavimo i u ovom tekstu, jer je eto njena mala djevojčica, kojoj je ‘spontano’ dopustila neometan pristup u televizijski eter, uporno u njega upadala glasnim povicima da je kakala i neka mama izvoli doći u toalet da joj pomogne dovršiti posao.
Zaključak, o šutnji
No pustimo majku i kćerkicu u medijski idilično složenoj oazi spektakularnog aktivizma, povucimo vodu iz vodokotlića i pozabavimo se nakratko završnim problemskim motivima u tekstu.
Jedan od problematičnijih, pa i degutantnijih, aspekata društvenog tretmana fenomena seksualnog nasilja jesu komentari, dvosmislena pitanja i dileme koji se odnose na okolnosti da se prijave zlodjela često pojavljuju dosta godina nakon što su se takvi zločini desili. Odnosno da je nasilje popraćeno navodno znakovitom i dugo vremena trajućom ‘šutnjom’. Taj tip ‘primjedbi’ ne uzima u obzir, svjesno ili nesvjesno, direktno određujuće kontekste takvih pristupa i odluka. Njih nekoliko već smo uzgredno spomenuli, podržavajuću ili nepodržavajuću socijalnu klimu po pitanju tretmana takvog nasilja, kao i veliki autoritet i moć koju nasilnici s takvim profilom često imaju u društvu.
Ono što tome treba još pridodati jesu razumljivi strahovi, kao i osjećaji stigme koje žrtve nose još dugo vremena nakon što se nasilje dogodilo. Tome nerijetko slijedi povlačenje, nesigurnost, spontani bijeg u anonimnost. Potom posljedice onog što se naziva sekundarnom viktimizacijom, odnosno ponovno preživljavanje trauma kroz svjedočenja. U našem kontekstu je tu i tradicija, ne bez pokrića, klasičnog nepovjerenja u institucije sistema, njihovu funkcionalnost, spremnost i sposobnost da adekvatno i pravično provedu i zaključe takve procese.
Ne smije se ni izostaviti kultura općenitog zazora prema žrtvi, pogotovo ženskoj, u konzervativno-patrijarhalnim društvima kakva su naša. Zatim stalna traganja za pozadinskim motivima i interesima koji, smatraju skeptični, ‘moraju’ postojati u takvim slučajevima… Da li stvarno neko vjeruje da bi se sedam, osam ili deset žena naprosto urotilo, zavjerenički organiziralo i lažno prijavilo nekog profesora tek tako, da mu napakoste, unište mu karijeru i ugled, te ga možda pošalju i u zatvor? Također je tu i dobro nam poznata kultura nezamjeranja, lijepo simbolizirana onim čuvenim ‘dobronamjernim’ savjetima koji zvuče poput narodnih umotvorina: „šuti, ne pričaj, čuće te neko…“. Dakle, više nego dovoljno, pregršt razloga da žrtve zlostavljanja ‘zašute’.
Ponajbolji odgovor na sve ovo dala je novinarka-urednica televizije Newsmax Adria – Srbija Jelena Obućina u svom već kultnom „Pregledu dana“ iz 18. 01. ove godine, koji je u međuvremenu opravdano postao virilni hit. Obućina je emisiju započela s „dobro veče“, potom odšutjela dobrih petnaestak sekundi koje u televizijskom eteru traju kao godina, pa četrdesetak sekundi taksativno, nemilice nabrajala političke, privredne i općedruštvene nepodopštine koje se u Srbiji (ali i bilo gdje u tzv. regiji) konstantno događaju već decenijama, a o kojima licemjerna društva uporno šute i ‘ne talasaju’, da bi potom efektno poentirala: „Mi ćutimo kada ne bismo smeli. I zato nemojte nikada više pitati žrtve zašto su ćutale. Nemate pravo, nego ih podržite da progovore kad god da su spremne“.
Baš tako. Obavezno gledanje… i slušanje. Najiskreniji respekt.