Priče iz susjedstva
Misao utopije i njoj pripadajuća gesla neizostavan su, sastavni dio svake zbiljski lijevo orijentirane političke ideologije i teorijske ideje. Kada definiramo zbiljsko ili stvarno u tom kontekstu, onda mislimo na progresivističke, revolucionarne ideje i prakse, nikako ne na konformističke reformske politike, na pseudo-ljevici primjerice oličene u vidu socijaldemokracije koja još od 19. vijeka gradi kompromis s kapitalizmom. A temeljni i jedini pravi kriterij za ocjenu u kolikoj je mjeri neka politika doista lijeva ili je zapravo kvazi lijeva, jest upravo njen odnos spram kapitalizma.
Utopijska misao ljevice nije, kako bi se možda na prvu moglo pomisliti, nekritička zagledanost u ovozemaljski raj na udaljenom i teško dostižnom horizontu komunističke slike svijeta. Još je to manje pročišćeno-romantičarski i nostalgični pogled unatrag, u mitski zamišljenu prošlost izgubljenih „starih dobrih vremena“. Ni jedno, niti drugo, već je posrijedi nešto sasvim treće.
Ako učimo od ponajboljih učitelja utopije, takvi su na primjer Ernst Bloch ili Fredric Jameson, onda znamo da je utopija kritička, dijalektički konfrontirajuća misao prezenta, ono što čini da ovo sada i ovdje, realitet neposredne društvene zbilje, bude shvaćeno, interpretirano i tretirao na adekvatan način. Odnosno, upravo utopijski narativi čine da naš postojeći, neposredno živući trenutak bude podnošljiviji i smisleniji.
Ovaj je tekst složen kao kratki triptih. U njemu ćemo se pozabaviti kratkim interpretacijama tri čuvene izreke koje ćemo tretirati kao utopijska gesla ljevice i aplicirati ćemo ih na neke historijski svježe društveno-političke kontekste. Tek jedna od njih (treća) ima formulaciju i status klasične utopijske parole, a prve su dvije to tek uvjetno i nemamo adekvatnu argumentaciju s kojom bismo se primjereno obranili od eventualnih kritika koje bi nam proturječile tvrdnjama da tu nije riječ o utopijskim geslima. Štoviše, te dvije parole mogle bi se čitati i interpretirati čak i kao distopijske formulacije na ljevici. Također, linearnost historijske kronologije u redosljedu tek je koincidencija, primarni je kriterij smislenost nadovezivanja preko ponuđenih interpretacija, to jest njihovih aktualizacija.
Jedanput kao tragedija, drugi put kao farsa“
Svi koji su obrazovani tokom „mračnog doba“ – ili oni koji su nekim drugim putanjama učili zahvaljujući osobnom pregnuću, a u suprotnosti s normativnim znanjima karakterističnim za tzv. postsocijalističku tranziciju – znaju tu čuvenu Marxovu rečenicu sa samog početka 18. Brumairea Louisa Bonapartea. Iako se ona u našem jeziku često navodi u formulaciji „povijest se uvijek ponavlja dvaput, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa“, obje se verzije prijevoda odnose na isto. Radi se o Marxovom dodatku Hegelovoj tezi da se sve velike svjetske historijske činjenice i ličnosti pojavljuju takoreći dva puta.
Marx nas u nastavku te misli podsjeća da ljudi stvaraju vlastitu historiju, no ne prema svojoj volji i u uvjetima koje su sami odabrali, već prema neposredno zatečenim i nasljeđenim okolnostima. Stoga valjda i propuštaju priliku da, nastavlja Marx, u uvjetima revolucionarne krize stvore nešto čega još nije bilo, pa umjesto toga u svoju službu bojažljivo prizivaju duhove prošlosti.
Brojne su aplikacije te znamenite Marxove teze. Slavoj Žižek ju recimo koristi kao polazište za svoju interpretaciju onog što naziva dvostrukom smrću neoliberalnog kapitalizma u 21. vijeku. To su američki i globalno traumatičan 11. septembar 2001., bio bi to kraj neoliberalizma u smislu političke doktrine, te financijska kriza započeta 2008. kao njegov dovršetak u vidu ekonomske teorije. Na tom tragu Žižek iznosi tezu prema kojoj lažna dilema – kapitalizam ili socijalizam – treba biti nadomještena neodgodivim zagovaranjem komunizma.
Mi ćemo se pak poigrati s verzijom interpretacije koja počiva na inverziji, to jest pokušati promiješati niz u iskazu. Što ako recimo zamijenimo redosljed u rečenici pa krenemo od premise da se povijest doista ponavlja dvaput, ali možda prvi put kao farsa, a tek potom kao tragedija. Ima li to smisla? Nisu li pojave ličnosti poput Hitlera i Mussolinija prvo bile farsične po sebi – znao je to dobro prepoznati i obraditi svojevremeno i Hollywood, preko Charlieja Chaplina recimo – a tek će potom postati okidači za tragične historijske epizode epohalnih razmjera?
U našoj eri tome se ponajviše približio Donald Trump, iako nikako ne i samo on. Nešto farsično-dijabolično s elementima fašistoidne tragedije prepoznajemo i u Silviju Berlusconiju na primjer, političaru i magnatu s obilježjima fikcionalnog lika Jokera, Batmanovog negativnog antipoda. Ima nešto cinično, duboko sedimentirano u ljudskoj povijesti, a više puta praktično ovjekovječeno činjenicom da je velikim užasima i katastrofama prethodilo ismijavanje iz karikaturalnih likova koji će nas nedugo potom povesti u kolektivne tragedije.
Socijalizam ili barbarizam“
Gotovo dvadeset godina nakon pisanja i prvog objavljivanja 18. Brumairea, rođena je Rosa Luxemburg, velika revolucionarka i teoretičarka kojoj se pripisuje ovo dobro poznato geslo, jedna od najupečatljivijih formulacija lijeve misli. U užem krugu osnivača i osnivačica Komunističke partije Njemačke netom nakon Prvog svjetskog rata – malo nakon toga zvjerski ubijena od strane predsjednika socijaldemokratske vlade, usto i njenog bivšeg učenika – Luxemburg je već rano, u osvit Weimarske republike, znala da će historijska putanja, ukoliko ne krene putem socijalizma, neminovno završiti u nekom obliku barbarizma. Trebalo je proći svega dvadesetak godina kako bi njena teza nažalost bila potvrđena u vidu katastrofa Drugog svjetskog rata.
No nije se aktualnost slogana „socijalizam ili barbarizam“ iscrpila s užasima 20. vijeka, prelila se ona obilato u 21. vijek. Ostaje živa i vitalna do danas, kada su socijalne, ekološke, zdravstveno-sigurnosne, radno-egzistencijalne… posljedice izazvane ubrzano mutirajućim kapitalizmom, vidljive na dnevnoj bazi. Postale su dio svakodnevnog javno-medijskog globalnog menija.
Predočene slike svijeta nakon vrlo moguće i ne tako daleke socio-ekonomske i ekološke kataklizme, nisu tek distopijski prizori iz znanstveno-fantastične literature i srodnog filmskog žanra, već vrlo realni scenariji koji počivaju na premisi da je zamislivi kraj kapitalizma ujedno i kraj svijeta kakvog poznajemo. Ono što slijedi nakon toga jest nekakav neofeudalni kasno srednjovjekovni barbarizam u novom ruhu – svojevremeno ga je, još u kasnoj fazi epohe tzv. Hladnog rata, zgodno uprizorio serijal filmova o Mad Maxu – u kojem više nema niti ostataka sistema društvenog ugovora već se šačica preživjelih na sve načine nemilosrdno bori na život i smrt oko ono malo preostalih resursa potrebnih za puko preživljavanje.
To što se tiče veza između kapitalizma i barbarizma. Kada je pak riječ o socijalizmu i nerijetkim prigovorima da se ni on nije proslavio kao potencijalna alternativa u vidu svojih režimskih realno-socijalističkih izvedenica diljem svijeta tokom 20. vijeka, takve primjedbe previđaju jednu ključnu stvar. Ta se tiče razlika u koncepcijama ideja koje se nalaze u temeljima svake političko-ekonomske paradigme.
Dok svaki kapitalizam u svojoj esenciji počiva na nejednakosti, nepoštenom prisvajanju viška realiziranih vrijednosti, praksama eksploatacije jednih nad drugima i neminovno vodi ka nesrećama za mnoge, a to je velika većina isključenih, marginaliziranih i podređenih… socijalizam je, u najkraćem, ideologija koja baštini izvorne vrijednosti Francuske buržoaske revolucije – slobodu, jednakost i bratstvo. Odnosno, za razliku od staljinizma koji je predstavljao devijaciju u odnosu na izvorne ideje socijalizma/ komunizma, Hitlerove i Mussolinijeve politike bile su dosljedne i vjerne praktične izvedenice nacifašizma u paktu s korporativno-industrijskim kapitalizmom prve polovine 20. vijeka. To su historijski primjeri koji pokazuju da je kapitalizam u obrani svojih interesa spreman upotrijebiti sva raspoloživa sredstva, uključujući destruktivnost fašizma i nacizma, kako bi nesmetano nastavio s daljnjom akumulacijom kapitala. Sve do katastrofa (neo)barbarizma ako treba.
Zato je binarna opcija koju podastire Rosa Luxemburg u svom sloganu zapravo alternativa bez stvarne alternative. Prevest ćemo je na sljedeći način: ili će biti svijeta u nekom tipu realiziranog socijalizma/komunizma, ili će prevladati barbarizam kapitalističkog nacifašizma u kojem poznatog nam planeta više biti neće.
Budimo realni, tražimo nemoguće“
Ovo se geslo s vremenom etabliralo kao jedan od zaštitnih znakova, klasični simbol pariških, francuskih i evropskih društveno-političkih nemira iz proljeća ‘68. Iako je rečenicu, prema nekim izvorima, prvi izrekao ikonički revolucionar Ernesto Che Guevara. Mnogi su mišljenja da ‘68 nije bila samo zadnji revolucionarni pokušaj u Evropi, izveden u kohabitaciji studentskih i radničkih pokreta, već i zadnja generacija Evropljana koja je barem pokušavala misliti utopijski. Otud pomalo i začudan obol recepcije koji danas prati spomenutu rečenicu. Kako biti realan ako tražiš nemoguće, nije li to paradoksalan apel?
Evropa je naime u međuvremenu – danas – postala do te mjere lobotomizirana i pacifizirana pod okriljem liberalno-demokratskog kapitalizma i kulturalnog postmodernizma, da je model „dobrog, transparentnog i odgovornog“ tehnokratskog upravljanja postao vrhunac zamislive politike, njeno ideal-tipsko načelo koje vedri i oblači evropskim horizontom. Najbolji primjeri toga su profili središnjih institucija EU-a u Bruxellesu i Strasbourgu te njima pripadajući akteri. Usporedo s takvim političko-ekonomskim procesima tekla je i NGO-izacija civilno-društvenih i alternativnih pokreta koji su nekad živu, konfrontirajuću i borbeno protestnu scenu nadomjestili direktno demokratskim, primjerice grassroots aktivizmom, ili na primjer tzv. održivim zelenim politikama.
No u 1960-im je još uvijek izgledalo da bi moglo i trebalo biti drugačije. Studenti su bili angažirani i ljutiti, radnički su sindikati bili borbeni, a komunističke partije sjedile su u parlamentima zemalja poput Francuske, Italije i Grčke. U kulturno-umjetničkim sferama evropskih društava još se prepoznavao odjek dadaizma i nadrealizma (situacionizam ih je neposredno održavao na životu), a teorijska misao bila je na svojim vrhuncima.
Zato se u društveno-političkoj praksi još uvijek moglo eksperimentirati s elementima socio-političkih analogija i transgresija. Odnosno, još se uvijek moglo misliti utopijski, zamišljati i zagovarati drugačiji, bolji, pravedniji svijet. Sve se to artikuliralo u kontekstima jakih antiimperijalističkih, antikolonijalnih i antiratnih sentimenata (protiv američke vojne intervencije u Vijetnamu i francuske u Alžiru), generacijskih i seksualnih sloboda, prvih izborenih pobjeda Drugih s društvenih margina (žena, crnaca, gejeva i lezbijki…), brojnih subkultura… No ubrzo će sve te vrijednosti u ekonomsko-političkim okvirima neoliberalnog postmodernizma biti učinkovito podvedene logici kapitalističkih tržišta, profitabilno prevedene, oblikovane i isporučene u nizovima dopadljivih životno-stilskih identiteta.
Vratimo se ipak na kraju korak unatrag i pokušajmo nakratko razumjeti ono „nerazumljivo“, zahtjev da se preko traženja nemogućeg bude realan. Naprosto plijeni prostodušna i plemenita naivnost kojom je izvorno bilo protkano geslo „budimo realni, tražimo nemoguće“, taj apel za boljim i pravednijim svijetom. No i nešto drugo bilo je tu na djelu. Bio je to poziv da se promisli, a potom i pokrene promjena čitavog društvenog poretka, uključujući njegove ekonomsko-političke, društveno-institucionalne, ali i logičke postavke.
Naravno da je nešto takvo nezamislivo, ili barem teško razumljivo u svijetu koji je u međuvremenu do te mjere postao obilježen ideologijom konzumerizma i oblikovan spektaklom suvremeno-tehnološke slike, pa se naši životi velikim dijelom žive gledajući. Stoga „budimo realni, tražimo nemoguće“ danas može funkcionirati tek kao zgodan reklamni diskurs, T-shirt parola na mladenačkim grudima.
Kao uostalom i sama ideja utopije koja se sada doživljava tek kao proizvod neke kulturne industrije, a ne potencijalno ozbiljna alternativa postojećem društvenom realitetu.