Priče iz susjedstva
Idemo odmah „u glavu“, bez pripreme u vidu uvoda u tekst, pa postavimo temeljno problemsko pitanje već u prvoj rečenici: zašto bi – ako je početna teza uopće smislena, a mi ćemo zagovarati da jest – proces starenja danas predstavljao drukčije iskustvo u poređenju s njegovim tretmanom i percepcijom u nekim prijašnjim historijskim razdobljima? Igrom varijacija mogućih i potencijalnih odgovora na to pitanje, bavit ćemo se nakratko u ovom mini eseju.
No prije toga ipak kratki ekskurs u vidu svojevrsnog kontrapunkta fenomenu o kojem će biti riječi. Uvijek su mi bila pomalo zanimljiva djeca koju u našim južnoslavenskim kulturama (ne znam kako je s tim kod drugih) nazivaju „starmalim“. Mlad, a već nekako starolik, na čudne načine star, a još uvijek jako mlad… To bi mogao biti, u najkraćem i pojednostavljenom opisu, tzv. starmali. Obično bi taj fenomen male djece s vidljivim obilježjima starih – raspoznatljiv u formama tjelesnog držanja, načina razmišljanja, govorenja i dikcije, groteskne ozbiljnosti, facijalnih ekspresija, šala… – objašnjavali kao posljedicu naglašene izloženosti takve djece utjecajima ljudi srednjih i poznijih godina koji bi dominirali u bliskom im okruženju. Naprosto bi ih bilo više nego dječijih vršnjaka. Pa potom takvo dijete, po principu „žedne spužve koja sve upija“, spontano kopira, preuzima i poprima spomenute karakteristike starijih, te ih nadalje reproducira na simpatično dječije načine.
Ili, nastavimo s pitanjima, stare li oni skloni da svoj život „zaokruže“ već nekad oko 25. godine života – što bi značilo nastojanje da se školovanje/zanat, zapošljavanje, kućenje, stvaranje obitelji i srodne stvari koje tradicionalno pripadaju svijetu odraslih, manje više već konkretiziraju do tada – drukčije od onih koji su skloni odlaganju izvršenja takvih društvenih normi, ako već ne i odbacivanju istih? Riječ je i o onima koji slijede, za razliku od tradicionalnije nastrojenih, agendu „vječne mladosti“, permanentne svježine i tjelesno-duhovne agilnosti, kad-tad pokazat će se ipak iluzornu. Naravno, sve uz nužan uvjet da odmislimo činjenicu kako su spomenute vrijednosti stvar sistemskih životnih uvjetovanosti, prilika i mogućnosti, te si umjesto toga dozvolimo to predstaviti kao predmet našeg izbora, tek jedan u nizu. Upravo svijet tih drugih zanimat će nas više u nastavku ovog kratkog spisa.
Postavljena su pitanja naravno preopćenita, čak i za žanr publicističkog eseja, jer ne možemo u nastojanju pronalaska potencijalnih odgovora na njih dospjeti daleko ako ne uključimo orijentacijske varijable. O kojem to prostoru, društvu i kulturi govorimo, i u kojem historijskom vremenu, kada slažemo konture nekog problema, u ovom slučaju je to karakter procesa starenja? O kojim socijalno-ekonomskim klasama je pritom riječ? Kako pri svemu tome stojimo s rodnim omjerima? Ili, faktor koji se sve češće uzima kao validan, diskrepancija između birokratsko-administrativne ili kalendarske starosti i one „stvarne“, biološke starosti organizma.
I tako dalje, dug je potencijalni niz. Svojevrsna paušalnost eseja kao forme omogućuje nam da te problemske markere, iz perspektive naučne analize važne i nezaobilazne, ovdje ipak djelomično pustimo po strani. Odnosno, da ih ne tretiramo kao rigidne i obavezujuće metodološke putokaze, već više kao inspirativne dileme.
Ono što teško može biti osporeno kao jedna od karakteristika epohe u kojoj živimo jest društveno visoko rangiran kult vječne mladosti. Virilnost, vitalnost, pokretljivost i promjenljivost, sklonost i spremnost na transformaciju… tek su neka obilježja vremena u kojem ideologija permanentne mladenačke svježine želi odnijeti prevagu i nad biološko-prirodnim procesima kakvo je starenje. Gledajući i slušajući marketinško-konzumerističke agitprope, recepte, savjete i preporuke kako živjeti – štoviše dobro, kvalitetno i zdravo živjeti! – a sve kako bi se ostalo vitalnim i vječno mladim, stječe se dojam da je starenje svedeno na razinu osobne odgovornosti. Slično je i sa suvremenim ideološkim tretmanom zdravlja. Ostarjet ćete i razbolit ćete se jedino ako ste neodgovorni i lijeni, ukoliko sebe „zanemarite“, loše se hranite i ne krećete se dovoljno. Nagovoreni smo imperativnim ukazom: sve je u vašim rukama, do vas je i do nikog drugog.
Zygmunt Bauman će, u razradama svog koncepta tekuće modernosti, suvremene fenomene srodne ovom o čemu je ovdje riječ nazvati idealom forme. Biti u formi, piše Bauman, znači imati fleksibilno i prilagodljivo tijelo velike moći upijanja, biti spreman prihvatiti neuobičajeno, nerutinsko, izvanredno, novo i iznenađujuće. Teško je ne uočiti srodnost takvih društveno-kulturnih fenomena s profilom suvremenog kapitalizma. Zapravo, srodnost je možda pogrešna riječ, prije da se radi o određenosti dominantnog društveno-kulturnog profila s obzirom na tip ekonomsko-političke hegemonije.
Jer, nisu li neke tipične odrednice zapadnog kapitalizma unatrag barem pola vijeka, nerijetko imenovanog postindustrijski ili postfordistički, upravo dinamičnost, promjenjivost, kreativnost, mutirajući svijet stalnih noviteta u kojem sve brzo zastarijeva. Svijet softvera koji je nadišao ograničenja hardvera. Svijet u kojem ne postoji jučer, već samo ovo danas okrenuto ka onome sutra, koji negira starenje kao takvo. Svijet dokinuća dijakronije. Diktatura prezenta.
Jedan drugi veliki autor, vremešan ali još uvijek vitalan filozof Alain Badiou, pišući o današnjem stvarnom životu (fran. la vraie vie), iznosi dojam da starci žele ostati mladi po svaku cijenu, prije no što mladi teže postati odrasli. Badiou je nerijetko i duhovit, pa tako i ovom prilikom kada konstatira fenomene svih generacija okrenutih neumjerenom džogingu, tenisu, fitnesu… navodi komičnu prispodobu: starci u trenirkama trče po šumi mjereći krvni tlak.
Moglo bi se prigovoriti prvoloptaški pa zapitati, tko to ne bi htio ostati vječno mlad, ne ostarjeti? No definitivno je nešto ne samo patološko, već i duboko infantilno, u toj nategnutoj tendenciji duha današnjice da se mladost protegne u vječnost, poput nekakve nedovršene adolescencije. I nije fenomen tako suvremen kao što se možda može na prvu takvim činiti. Vjekovima je životno razdoblje mladosti motiv za žal i čežnju kod onih ostarjelih. Tomovi književne literature nastali su na toj temi.
No ono što je zasigurno historijski novo jest promijenjen društveni status starih koji su sada zamijenjeni figurom mladih za koje se čini da žive život kao da nikada neće ostarjeti. Drugim riječima, klasične tradicionalne vrijednosti poput iskustva i mudrosti, koje bi došle sa stažom proživljenih godina i dugo su predstavljale nekakvu satisfakciju za izgubljenu svježinu mladosti, danas su izgubile na društvenom statusu, vrijednosti i cijeni. Nije li to, na kraju krajeva, plastično simbolizirano u današnjoj promjeni statusa autoriteta. Profesori, inženjeri, liječnici… u društvenim reprezentacijama gotovo redovito sredovječni i stariji likovi, statusno su istisnuti od strane selebritija, influensera i jutjubera, po pravilu mladih i poletnih.
Zato i čuveni poklič – živjela mladost! – danas odzvanja ponešto drukčije nego ranije.