Hromadžić: Turistifikacija na primjeru Une i Bihaća

Priče iz susjedstva

Bihać je, kao i već pozamašan broj gradova i krajeva u Bosni i Hercegovini, ali i u tzv. regiji, posljednjih godina poprište sve izrazitijih trendova tzv. turistifikacije. Pojmom turistifikacija označavamo fenomene i procese vezane uz pojačan udio industrije turizma u privredi i društvu neke zemlje – riječ je o sve prisutnijim servisnim i uslužnim poslovima u nacionalnoj strukturi zapošljavanja, potom o tzv. rentijerskoj ekonomiji i s njom neraskidivo povezanim hotelijerstvom, te o trendovima apartmanizacije urbanih i ruralnih područja – što sve vodi ka nizu suspektnih i dugoročno problematičnih gospodarskih, društvenih i ekoloških efekata.

Problemi su to s kojima se susreću gotovo sve tzv. postindustrijske, u našem slučaju i postsocijalističke zemlje, koje su izložene nezaustavljivoj pošasti deindustrijalizacije, to jest propadanja klasične industrijske proizvodnje i s njom uparenih politika masovnog zapošljavanja, naročito tokom posljednjih tridesetak godina. U radno-socijalnom smislu, posljedice deindustrijalizacije najvidljivije su upravo u intenzivnim promjenama profila prevladavajućih modela zapošljavanja. Sada dominiraju poslovi u neproizvodnim djelatnostima kakve su trgovina, ugostiteljstvo i turizam.

Globalni su pokazatelji neumoljivo jasni i bolni, pa ne puštaju mjesta sumnji u slijedeću konstataciju: sve zemlje u kojima je turizam vodeća ekonomija, ili jedna od tek par preživjelih i uspješnih privrednih grana, siromašne su, neprosperitetne i naglašeno socijalno-klasno raslojene države i društva. Takve su, među ostalima, sve one egzotične otočke države kojima često ni imena ne znamo, ali pred čijim nam foto i video reprezentacijama pješčanih plaža s palminim krošnjama sline cure. Jer, jedno je imati razvijenu i prepoznatljivo važnu turističku industriju u zemljama poput Francuske, Španije ili Italije, koje još uvijek održavaju i relativno visoke razine izvozno orijentiranih klasičnih proizvodnih ekonomija, pa na njih turizam eventualno uspješno kalemiti.

Druga je pak stvar strukturno ovisiti o toj branši. Takav je primjer današnja Hrvatska u kojoj udio turizma u nacionalnom bruto domaćem proizvodu doseže visokih 20% (u kontekstu EU-a usporediv je primjer Grčke). Siguran je to put u neizvjesnu budućnost – dugoročnu pauperizaciju i marginalno tavorenje na evropskoj periferiji – u kojoj ovisite o faktorima na koje ne možete ili teško možete utjecati (globalno zatopljenje, virusi, ratovi, migracije…).

Uži kontekst problemskog motiva

Iz kratkog uvodnog eksursa u širu globalno-ekonomsku perspektivu, vratimo se najavljenom primarnom motivu ovog teksta. Prethodno spomenuta recentnija turistifikacija Bihaća posljedica je i upravo nekih među navedenim globalnim problematičnim trendovima. U kratkom historijskom periodu, od kasnih 1950-ih i ranih 1960-ih do kraja 1980-ih, relativno prosperitetan gradić na sjeverozapadu BiH doživio je potpunu društveno-industrijsku devastaciju u ratu (1992-1995) i poraću. Nitko od bivših, a za naše prilike gigantskih, bihaćkih privrednih subjekata u nekad uspješnim proizvodnim sferama tekstilne, drvnoprerađivačke i metaloprerađivačke, ambalažno-proizvodne… industrije, nije preživio u današnjoj BiH. Nema više tvornica kakve su bile Kombiteks, Krajinametal, Polietilenka, Šipad… koje su zapošljavale hiljade radnika i radnica, te izvozile u desetke evropskih i svjetskih država.

Primarni razlozi za to ne nalaze se isključivo u tragičnim ratnim okolnostima, agresiji i razaranjima, iako im oni naravno jesu pripomogli. No glavni su se problemi desili nakon rata, tokom pljačkaške privatizacije nekad društvenog, a potom državnog vlasništva. Važne uloge u razaranju lokalnih privrednih kapaciteta imale su pritom i tzv. kompradorske političke elite, nominalno sve odreda nacionalni stranački heroji i ratni junaci, a u razvojno-ekonomskom i socijalnom smislu zapravo veleizdajnici. Sve je to na kraju rezultiralo katastrofalnom deindustrijalizacijom domaće ekonomije, permanentno visokom stopom nezaposlenosti, sve većim egzodusom ljudi i postojećim okolnostima potpune ovisnosti o uvozu (ne proizvodimo više ni šarafe, a pravili smo nekad sofisticirane strojeve). Stoga govoriti o ovim stvarima danas, znači i dekonstruirati nacionalističko-kvazipatriotsku retoriku koja nije ništa drugo doli smokvin list za procese brutalne neoliberalne restauracije kapitalistističkih ekonomsko-političkih procesa na prostorima razorenog, a nekad društveno-razvojno orijentiranog i modernistički progresivnog, socijalističkog sistema.

Sve navedeno tek je kroki nacrt za potrebe iscrtavanja konteksta, nužna skica koja nam služi kao uvod i pozadina kako bismo ponešto složenije pokušali zahvatiti procese, kao i razumjeti njihove posljedice, aktualne turistifikacije na primjeru gradova kakav je današnji Bihać, u zemlji koja je ovakva kakva jest, svakakva i nikakva, „dejtonska BiH“. Uzevši u obzir prethodno kratko navedene lokalne i nacionalne društveno-historijske i ekonomske okolnosti, kao i postojeće globalne evropske i svjetske trendove, potom nije nimalo iznenađujuće da i gradovi poput Bihaća traže svoje mjesto, svoju „šaku mrvica“ s ‘trpeze’ zvane turizam. A središnji trop bihaćkog turističkog imaginarija i reklamno-oglašivački idiom, tačka oko koje sve tamošnje priče o turizmu započinju i završavaju jest „jedna i jedina“ rijeka Una. Za Bihać, na Uni, oko Une i preko Une prelamaju se svi ključni aspekti spomenutih procesa.

Mitski narativi i legende o Uni

No Una je i motiv preko kojeg je moguće pratiti i šire identitetske (re)konstrukcije vezane uz Bihać i njegove stanovnike, što nas ne udaljava, upravo naprotiv, od zadane linije u elaboraciji teme teksta. Takav odnos rijeke i lokalnog stanovništva koje naseljava bihaćku dolinu – Pounje, jest ambivalentan, a upravo će se svojevrsna kontrastna napetost koja obilježava taj odnos, pokušat ćemo to pokazati u nastavku teksta, vrijednosno premrežiti i nosive karakteristike turistifikacije Bihaća i Une.

Na jednoj je strani gotovo neprikrivena, pomalo i naivna, nominalna zaljubljenost Bišćana u rijeku koja presijeca njihov grad. Takva se fascinacija odražava preko, često potpuno nekritičke, glorifikacije Une, njene ljepote kao unikatne i neusporedive s bilo čim drugim na ovom svijetu. Pritom se takav dar prirode, dovedemo li ga u vezu s čistom kontingencijom „bačenosti u svijet“ – okolnošću da smo spletom okolnosti rođeni tu, a ne negdje drugdje, pa nam je zato ‘naš’ prirodni habitat bliži i ljepši od svih drugih koje zapravo ni ne poznajemo, a često nas ni ne zanimaju previše – nesvjesno i pomalo djetinjasto slavi kao čin vlastitog postignuća, nečeg što je eto baš naš učinak, rezultat napora i pregalaštva nas lokalaca koji tamo živimo. Ovaj aspekt problema možda ponajbolje dolazi do izražaja u reprezentacijama kakve su brojne napisane i fotografski ovjekovječene monografije o Uni, ili na recentnijim poučnim tablama koje se nalaze na mnogim lokacijama uz rijeku.

Diskurs kojeg je moguće pronaći na tim mjestima i u takvim knjigama nerijetko je patetični omaž Uni, ne odveć uspio pokušaj da se kvazi uzvišenim, pseudo renesansno-romantičnim tonovima pri tkanju jezika i visokoparnim intonacijama, pokloni pred „Rijekom svih rijeka“. Nije antropomorfizacija flore i faune, rijeka, planina i životinja, nepoznat fenomen kada ih se pokušava ‘prevesti’ u socijetalne i ekonomsko-političke kontekste, prišiti im karakteristike i vrijednosti društvenog svijeta. U tom je smislu Una najčešće ‘poetizirana’ i portretirana kao prelijepa, čista i svježa, a neuhvatljiva i neukrotiva djeva. Ona je vječna mitska ljepotica koja odbija biti uhvaćena, prisvojena, u stalnom je ‘bijegu’ i zato toliko legendi i praiskonskih priča o njoj, njenim slapovima, sedrama, nevidljivim i opasnim virovima, brzacima… Otud toliko oduševljenja i bolne, a samodopadljive patnje kojoj je ta „vječna djevojka“ uzrok.

Ali, avaj, nigdje manje realnog uporišta za takve diskurzivno-vrijednosne formulacije od objektivnih uvida u stvarno i aktualno stanje te rijeke, a što posebno dolazi do izražaja zadnjih godina s omasovljenjem turizma vezanog uz Unu. Odnosno, s takvim trendovima povezanih interesno-poslovnih investicija i profitabilnih kalkulacija koje su kratkoročne – sa što manje ulaganja i održavanja nastoji se ostvariti što veći profit – te u konačnici pogađaju rijeku, devastiraju nju, njenu obalu i okoliš. Tome treba pridodati i često odsustvo svijesti i odgovornosti tzv. malih, običnih ljudi u njihovom praktičnom odnosu prema Uni. Kada se sagleda ta druga strana priče, potom ona „čista, neukrotiva, a prelijepa i vječna djevojka“, poprima obličja „brutalno izmrcvarene i silovane žene na umoru“.

Sveopće zagađenje rijeke i njene obale

Nije betonizacija obale Une potpuno nov fenomen. Bilo je toga i ranije u slučajevima manjih intervencija takvog tipa od familija i pojedinaca koji žive neposredno uz rijeku, na primjer u gradskom naselju Hatinac. No ono što jest negativan novum – a što datira negdje u sredinu 1990-ih, upravo dakle s uspostavom „nove, nezavisne Bosne i Hercegovine“ – jesu veći građevinski posezi komercijalnog tipa, započeti i poduzeti od strane privatnih vlasnika ugostiteljskih objekata smještenih tik uz rijeku, na njenoj obali. Kršio se tako otvoreno, korak po korak, postojeći Zakon o vodama FBiH koji definira da se u području vodnog dobra, pojasu širine najmanje 15 metara od rijeka, ne smije graditi, sve sa svrhom njihove zaštite i očuvanja. Pa smo tako dospjeli u današnju situaciju u kojoj su terase nekih kafića sazidane doslovno na samoj rijeci, skršeni su dijelovi njene obale i bukvalno se penetriralo betonom u njeno korito.

Njihov su primjer slijedili veći građevinski poduhvati, izgradnje hotela, motela i restorana uz samu Unu. Ubrzo se pokazalo da ti objekti ne poštuju ni sanitarne standarde. Nerijetko je preskočena izgradnja adekvatnih kanalizacijskih odvoda i septičkih jama, kao minimum minumuma potrebnog da bi se rijeka koliko toliko očuvala. U Bihaću više nije nikakva nepoznanica da treba zaobići neke stolove na terasama takvih hotela ukoliko želite izbjeći neugodnost jakog smrada fekalija koje se iz cijevi tih objekata direktno izlijevaju u Unu. Nadalje, situacija se rapidno pogoršala u zadnjih deset-petnaest godina nakon što je započela izgradnja rafting kampova, apartmana i hotela, te raznoraznih rezidencijalnih rančeva – redovito upakiranih u atraktivne trendi markere „eko, agro, natura, bio…“ i optočenih prozelitizmom new age diskursa u kombinaciji s mitskim konstrukcijama lokalne historije – sve naravno u svrhu komercijalne turističke konzumacije i boravka.

Rezultiralo je to i s pomalo neobičnom slikom novog, ‘turističkog’ Bihaća u ovim ljetnim mjesecima. Svojevrstan je to ‘postmoderni’ kolaž novih geopolitika i historijske realnosti još uvijek mladog 21. vijeka. U njemu se na malom prostoru susreću i preklapaju inače teško spojive populacijske grupe. Tu su tradicionalni domaći turisti-gastarbajteri, na odmor pristigli iz zapadnoevropskih zemalja. Potom ‘pravi’ turisti-stranaci, mahom iz arapskih zemalja. Rado su viđeni gosti jer su bez puno oklijevanja spremni platiti najam luksuznih kuća za odmor i za dnevnu cijenu od 500-600 KM, plaćati skupe apartmane i sobe u hotelima, te obilato konzumirati hranu u lokalnim restoranima. Ali tu su i hiljade onih nesretnika, ‘iščašeni’ i nepripadajući, a nijemo sveprisutni ljudi u statusu migranata. I na kraju, ili na početku, svejedno, lokalci. Među njima i nemali broj socijalno depriviranih i osiromašenih, pa stoga nije nerazumljivo da i oni gledaju kako bi izvukli koji euro od turizma. Mjerkaju tako ne bi li se dalo neki komadić svog stambenog životnog prostora prenamijeniti u rentijerske svrhe, ili barem prodati neki suvenirski ili prehrambeni proizvod s pečatom lokalnog brenda i sa eko-natur aureolom.

Rijeka, rekosmo već središnja tačka svih ovih procesa, pritom i dalje teče, ali i sustavno pati. Osim spomenutog zagađenja kanalizacijskim otpadom, tokom ljetne turističke sezone koja traje tri-četiri mjeseca, čamci upregnuti u više desetaka dnevnih raftinga koji voze turiste niz adrenalinski uzbudljive slapove, nepovratno oštećuju unske sedre, gule njene alge, što ima za direktnu posljedicu promjenu strukture riječne vode. Betonizacija obale zbog izgradnje apartmana, restorana, hotela i motela dovodi do erozija, za sobom povlači okolne vrbe, drugo drveće i rastlinje vezano uz rijeku i njeno korito koje se neprirodnim i nasilnim intervencijama mijenja. Područja Lohova i Račića, nedaleko od Bihaća, prednjače u ovim negativnim praksama, ali ni šire gradsko područje ne zaostaje pritom.

Pored velikih sustavnih štetočina, vlasnika firmi eko i rafting kampova, hotela i restorana, ništa boljim nisu se iskazali ni ‘mali’ zagađivači. Ljudi koji su ‘pravovremeno’ došli u posjed atraktivnih lokacija uz rijeku i na njima grade turističke apartmane. Pa potom i oni među tzv. običnim ljudima koji Unu doživljavaju kao vodeno smetljište i u nju bacaju staru isluženu i pokvarenu bijelu tekniku, frižidere, bojlere i pećnice, a može se naletjeti i na automobilsku karoseriju. Za vrijeme kurbana navodno se mogu vidjeti trupla iskasapljenih životinja kako plutaju riječnim tokom. S potpunom sigurnošću mogu zapisati, lični iskustveni uvidi daju mi pokriće za tvrdnju, da nema niti jednog jedinog gradskog ili prigradskog piknik izletišta uz Unu – „voljenu jednu i jedinu“ – na kojem nećete naletjeti na velike hrpe odbačene plastike, prava brda smeća koje ostaje za neodgovornim grupama nakon što su iskonzumirali hranu i piće.

Svemu ovom treba pridodati dosad nerealiziranu, ali uvijek moguću i pritajenu opasnost da Una, kao i još neke rijeke u BiH, doživi izgradnju hidroelektrana, što bi vjerojatno bio konačni kraj rijeci u dosad poznatom nam njenom izdanju. S obzirom da je Una glavna atrakcija Nacionalnog parka „Una“, takva je prijetnja zasad manje izgledna, ali iskustva nas uče da je u BiH sve moguće, pa i po ovom pitanju treba biti stalno na oprezu.

Kako do rješenjâ?

Neće biti lako pronaći rješenja za nastalu situaciju. Evidentno je kako je postojeće stanje stvari vezano uz zagađenja Une i njene obale posljedica sustavnog zaobilaženja postojećih zakonskih propisa koji i dalje na papiru reguliraju ono što se u praksi sistematično krši. Česti nedostatak političke volje i sistemske regulacije zakonskih odredbi, te izostanak kontrole i nadzora u poštivanju propisa, ali i kažnjavanja za prekršaje – sve premreženo sveopćom korupcijom koja razara Bosnu i Hercegovinu više od svakog zamislivog nacionalizma – strukturni su razlozi za ovakav ekološko-društveni i ekonomsko-politički problem kojim se bavi i ovaj tekst.

Bihaćki gradonačelnik u drugom mandatu Šuhret Fazlić – iz redova lokalne liberalno-građanske stranke POMAK (Pokret za modernu i aktivnu Krajinu) – nedavno je javno najavio da će svi nelegalni objekti uz Unu, izgrađeni bez potrebnih dokumenata i odobrenja, morati biti uklonjeni, to jest srušeni. Na to je, nakon što je izravno prozvan zbog nelegalno izgrađene betonske ploče na rijeci, direktno reagirao poznati bihaćki poduzetnik Nedžad Čavkunović koji je sam srušio spomenuti objekt. No pitanje je, ako dopustimo mogućnost da su Fazlićeve najave i ambicije iskrene, postoji li tu doista stvarna politička snaga koja bi se upustila u otvorenu konfrontaciju s interesnim skupinama, moćnim silama kapitala, poduzetničko-investicijskim, hotelijersko-rentijerskim i građevinskim lobijima koji su vođeni isključivo motivom zarade i u Uni vide samo resurs za oplodnju profita.

Druga strategija otpora i borbe za rijeku i njen okoliš jest spora i dugoročna, a to je edukacija. No u historijskom vremenu u kojem su sve društvene institucije oslabljele i kvalitativno unazađene, možda je (pre)ambiciozno očekivati da današnje škole mogu proizvesti adekvatan pozitivan efekt po pitanju promicanja ekoloških standarda i spoznaje o potrebi očuvanja prirode. U konkretnom slučaju Une, postoji već dugi kontinuitet sistematičnog rada na izgradnji ekološke svijesti i promicanju njoj srodnih vrijednosti. Riječ je o organizaciji „Unski smaragdi – Društvo za stvaranje kulture čuvanja i zaštite rijeke Une“ koje je osnovao Boško Marjanović 1985.

Premda ovo udruženje nema više snagu i značaj koje je imalo za vrijeme Marjanovićevog života i rada – preminuo je 2003., a skandalozno i sramotno je da ovaj izniman čovjek, zbiljski entuzijast i vrstan ekološki aktivist još uvijek nema ulicu ili trg u Bihaću koji bi nosio njegovo ime – „Unski smaragdi“ su i dalje važna lokalna karika u širenju i zagovaranju vrijednosti očuvanja prirode i prirodnih resursa, održivog razvoja, upotrebe obnovljivih izvora energije umjesto fosilnih goriva, itd., kao i za organiziranje praktičnih aktivnosti na tom planu, naročito među mlađom populacijom.

Nadalje, bude li se ovakav trend turistifikacije nastavio u narednim godinama, a sve su prilike da hoće, možda nije na odmet razmišljati o mogućnostima za osnivanje i pokretanje kantonalnog Ministarstva za turizam i okoliš, s obzirom da postojeće uređenje Bosne i Hercegovine dopušta takve razine lokalnih i regionalnih zakonodavno-izvršnih autonomija vlasti. Time bi se stvorio izvršno-politički okvir za sustavnije planiranje i provođenje ekološki održivije industrije turizma. Postojeće institucije, Turistička zajednica Grada Bihaća i spomenuti Nacionalni park „Una“, jesu važni akteri u svemu ovom i moraju i dalje aktivno biti uključeni u kreiranje politika turizma, ali dojam je da rapidno širenje turistifikacijskog trenda nadilazi njihove trenutne kapacitete.

Zaključni osvrt

Nakana ovog teksta nije samosvrhoviti i samodopadljivi kriticizam, već argumentirana kritika postojećih trendova vezanih uz aktualne ekonomsko-društvene politike i prakse turistifikacije koji se negativno odražavaju na rijeku Unu i Bihać, a sve kako bi se iste promislile, te kako bi se spram njih osmislile i provele primjerene strategije i taktike. Da ne bude dilema i zabuna, Una je još uvijek iznimno lijepa i intrigantna rijeka koja nudi pregršt uzbuđenja i doživljaja, pa se neki prizori – poput primjerice unikatnih kadrova okoliša u riječnom kanjonu između Kostelskog buka i Bosanske Krupe – neizbrisivo usijecaju u pamćenje. U tome se i nalazi svojevrstan paradoks. Napor svih napora po ovom pitanju jest kako iznaći i sustavno provoditi adekvatne, održive ekonomske i ekološke politike koje bi spomenuta iskustva mogla očuvati i za ljude koji će se, nadati se, diviti Uni i za dvadeset, pedeset ili sto godina.

Priče iz susjedstva


Mirza Kušljugić
Hromadžić: Naši migranti
Zubčević: Ko to tamo sneva?