Priče iz susjedstva
Početkom ovog mjeseca ponovo smo se, po ko zna koji put, zatekli u nevjerici, kombinaciji šoka i smijeha, pri konzumaciji sadržaja u produkciji Hrvatske televizije. Aludiram na njihov prilog naslovljen Tea – vrsna jezikoslovka iz Karina o kojem se nedavno pisalo i na ovom portalu. Posvećen je sedamnaestogodišnjoj srednjoškolki iz sela Karin pored Obrovca čija se familija prije tri godine vratila u Hrvatsku iz Kruševca, grada u Srbiji. Pa je Tea, kazuje nam ovaj bizarni dvominutni uradak HRT-a, u tom relativno kratkom periodu savršeno ovladala hrvatskim jezikom. Toliko dobro da već ide na jezična županijska natjecanja.
Gledali smo i slušali taj prilog, napravljen u tako zastarjeloj, provincijalnoj maniri televizijskog zanata, sa smušenim, neinventivnim reporterom i oduševljenim statistima (Teina majka i školska razrednica), te optočen patetičnim komentarima s ruba razuma, da nas je kao televizijske gledatelje katapultirao barem četrdeset-četrdeset pet godina unazad. Sve smo iščekivali neki ironijski obrat, informaciju da se radi tek o lošoj šali ili pokušaju izvođenja medijskog skeča. Nešto takvo.
Ali ne, sirovost surove realnosti ponovo je nadvisila potencijale kreativne mašte i imaginarija. Stoga su se mnogi ovom prilikom, sasvim razumljivo, prisjetili davne epizode Top liste nadrealista o jezicima iz 1980-ih. Jednoj u nizu njihovih ingenioznih satiričnih anticipacija i interpretacija društveno-političkih fenomena koji su nas, uskoro smo krvavo spoznali, čekali iza prve historijske krivine. Svojevrsna slika i prilika lošije budućosti (sadašnjosti) koja nas nagovara iz bolje prošlosti.
Odmah su, čim je snimak priče o Tei procirkulirao regionalnim novomedijskim kanalima, očekivano eksplodirale društvene mreže i internetski forumi. Izvještavalo se o ovom slučaju i u klasičnim medijima. Mi ćemo pak iskoristiti nesretnu reportažu Hrvatske televizije kao povod da ponovo otvorimo i iznova promislimo očigledno nikad dovršene priče ovog prostora, one o odnosu jezika spram politike, nacionalizma, ideologije i identiteta.
HRT-ovo biserje iz prošlosti i sadašnjosti
U tom kontekstu još pokoja riječ o HRT-u i medijsko-izvedbenoj politici po pitanju jezika u Hrvatskoj. Nije recentna priča o Tei historijski novum Hrvatske televizije i radija. Niti je ona tek relativno noviji proizvod trenutno dominantne nacionalističko-konzervativne i katoličko-religijske orijentacije nacionalne dalekovidnice – kako se često tepa toj najvećoj i središnjoj medijskoj instituciji u Hrvatskoj – koja je naglašeno pojačana od 2016. s Karamarkovim HDZ-om, a u vezi s čim Plenkovićev HDZ do danas nije napravio gotovo nikakav zaokret. Dapače, što se tiče HRT-a više je riječ o dugom lošem kontinuitetu.
Bilo je srodnih bisera i u sada više ne tako bliskoj prošlosti. Na primjer, treba sačuvati od zaborava, pa nije zgoreg uvijek iznova na to podsjetiti, bizaran primjer emisije na Hrvatskom radiju koja se emitirala tokom 1990-ih. Ta je emisija bila koncipirana na način da bi se uživo u studiju ugostio neki ugledni stručnjak, kroatist ili lingvist, a slušatelji bi bili pozvani da telefonski nazovu radijsku stanicu, pa bi ih se pripustilo u eter. Slušatelji bi se potom predstavili, izgovorili nekoliko neformalnih rečenica, ugledni stručnjak bi ih sve pažljivo saslušao, a onda bi dao kratki komentar o njihovom jeziku. Tu i tamo bi – u maniri dobroćudnog očinskog autoriteta – biranim riječima upozorio na jezične nepravilnosti u iskazima i predložio korekcije. Ukratko, stručno i kompetentno bi procijenio razinu kvalitete hrvatskog jezika koju slušatelji prezentiraju. Da, nivo znanja materinjeg jezika njegovih izvornih govornika.
Naravno, neizgovorena, ali ključna motivacija ovog morbidnog medijskog uratka bila je ideološkog profila. Svim je silama, po svaku cijenu i na sve načine trebalo dati doprinos i obol kreiranju mlade države i reafirmaciji nacionalnog identiteta, pri čemu politika jezika zauzima vrlo važno mjesto. Pa i po cijenu svojevrsnog simboličkog nasilja nad vlastitim stanovništvom, narodom, nacionalnim pukom. Jer, šta je zapravo istinska nakana medijsko-javnih egzorcizama poput opisanog? U najkraćem: kreirati stanje permanenentne nesigurnosti u populaciji, straha da ne govorimo pravilno, u novim zadanim standardima, da nam je jezik – o grijeha li neoprostivog! – premrežen omraženim srbizmima, možda dakanjem koje nas odaje, prokazuje kao nacionalne izrode…
Nacionalistička je ideologija ljudima preko noći oduzela njihov vlastiti jezik, slobodu i lakoću da se praktično i neopterećeno putem njega izražavaju, onako kako su ga naučili i postupno savladali kroz život i u gabaritima svoga obrazovanja. Puno je više tu na vagi od pukog sistemskog drila, najprisutnijeg u vidu klasične školske kurikularne jezične standardizacije prema kanonima književnog jezika i službenih gramatičkih normi. Odrasle ljude podvrglo se pritisku ponovnog učenja materinjeg jezika po ideološko-političkom zadatku, stavljenog pred nacionalno osviještene i odgovorne subjekte, pionire identiteta na djelu. Da nije napisan prije više od sedamdeset godina, roman 1984 ponovo bi trebalo napisati.
U međuvremenu će okolnosti po ovom pitanju postati donekle suptilnije, ali tek u nijansama, no ništa se bitno promijeniti neće. Eno, provjerite sami u arhivi slušaonice Hrvatskog radija ako meni ne vjerujete. Svakog radnog dana ranim jutrom, s početkom u 6.15, na HR1 emitira se zanimljiva radijska minijatura, dvije do tri minute kratka forma pod nazivom Govorimo hrvatski. Njenom reklamnom trejleru ne treba ništa dodavati, ali ni oduzimati, on glasi: „Od ponedjeljka do petka u kratkoj radijskoj formi brusimo govorenje i pisanje hrvatskoga jezika. Uz prikladnu dozu zabave usavršimo hrvatski da bismo se bolje razumjeli, radi veće kultiviranosti i da očuvamo svoje!“
Izgubljeno u prijevodu
U isto to vrijeme, ostat ćemo još malo u traumatičnim devedesetim, napravljen je zanimljiv medijsko-društveni eksperiment o kojem se svojedobno puno pisalo i govorilo. Sjetit će se mnogi, mislim na onaj čuveni, a neslavno propali, pokušaj da se kultni film Rane (1998) Srđana Dragojevića – inače prvi film iz Srbije koji je doživio kino distribuciju u Hrvatskoj nakon rata – titluje, odnosno prevede sa srpskog na hrvatski jezik. Spontana, kolektivna reakcija kino publike u Hrvatskoj, dala je najbolji odgovor šta tzv. obični ljudi misle o ideološko-političkim naporima da se tek tako, političkim dekretom, od jednog naprave dva jezika.
U Zagrebu ni danas nije neobično naletjeti na nekog ko će tvrditi kako je onomad, krajem 1990-ih, išao u kino pogledati taj film ne jednom, već više puta… Jasno, razlog nije taj što bi Dragojevićev film, inače vrlo dobar, predstavljao remek djelo filmske umjetnosti koje treba iznova gledati na velikom filmskom platnu u svetoj mračnoj tišini kino sale. Razlog su naravno prijevodi. I spontani užici u vidu tako glasnog, kolektivno oslobađajućeg, katarzičnog smijeha prouzročenog ponuđenim prevodilačkim rješenjima, da se od njega navodno u dvoranama nije mogao čuti zvuk samog filma u nekim trenucima.
Prisjećajući se tog slučaja i pišući sada o tome, nalazim malo zrno razumijevanja za muku prevoditelja, prevoditeljice ili možda grupe njih koje je zapalo izvršenje ovog povijesnog zadatka s nacionalnim pečatom. Stvarno bih želio čuti te ljude, saslušati njihovu stranu priče. Ali to nije lako, jer niko nije potpisan kao prevoditelj/ica ovog jedinstvenog slučaja u dosadašnjoj historiji filmske distribucije u Hrvatskoj. Možda me pomalo rajca i to što priželjkujem svjedočiti sjećanjima na tegobe koje su, pretpostavljam, prolazili dok su se grčili, mozgali i naprezali, znojili u naporu da tipičan beogradski sleng kojim Rane obiluju, te kojeg ljudi u Zagrebu savršeno razumiju, a mnogi intimno i simpatiziraju, odgovarajuće prevedu na hrvatski u zagrebačkoj fora varijanti.
Impresivni su konačni rezultati takvih napora. Ispalo je da ispod iskaza „vežite se, polećemo“, za svaki slučaj treba staviti titl: „vežite se, polijećemo“. No zašto je pod izvorno-filmski latinični natpis Beograd, jesen 1991 sa samog početka filma, umetnut još jedan isti takav koji glumi prijevod, potpuno identičan, ostaje vječito nerazriješiva enigma. Simptomatična vinjeta koja bi mogla poslužiti kao problemski motiv za neki sociolingvistički naučni rad.
Kao i inače, najteže je, ali čini se i najinspirativnije, bilo s psovkama. S obzirom da se – parafrazirajmo ovdje čuvenu, nezaboravnu izreku Rade Šerbedžije u ulozi liječnika u filmu Variola Vera – pička kao spolni organ u Hrvatskoj očito doživljava kao karakterna osobina, to jest pizda, nije bilo druge. Citat iz Rana koji u originalu glasi: „Neću da bežim ko pička!“, valjalo je prevesti. I prijevod smo dobili: „Neću bježati kao pizda!“
Ali kako je film odmicao, a prijevod filma postajao sve ljeniji, da bi se na kraju sveo tek na dosadno prebacivanje iz ekavice u ijekavicu, tako i pička u nastavku filma više nije bila pizda, ostala je samo pička. Izgubila se moralno-karakterna dimenzija, sve se svelo na golu anatomiju tijela. Također, u Srbiji će vam jebati kevu, a u Hrvatskoj će istu stvar napraviti materi, barem tako predlaže misteriozni prevoditelj/ica Rana. Slična se stvar desila i sa frazama. Dok sranje u izvornoj srbijanskoj verziji završava u pakovanju, prema onoj dobro nam poznatoj poslovici: isto sranje drugo pakovanje, u hrvatskoj je varijanti sranje iz nekog razloga smješteno u tetrapak. I tako dalje, i tako bliže.
Pa je nakon svega toga ostala tragikomična epizoda koju evo već decenijama iznova evociramo, prepričavamo i interpretiramo. Dragojevićeva sumorna, crno-satirična filmska reprezentacija propalog Beograda iz 1990-ih – zahvaljujući tehničkim doradama kolega iz Hrvatske zaduženih za distribuciju filma, ali prije svega i budnom motrenju njihovih partijskih ideološko-političkih tutora – hrvatskim je gledateljima ostala u sjećanju kao svojevrsna komedija.
Jezik i nacionalizam
Ogroman, titanski napor uložili su i ulažu svih ovih desetljeća tranzicije u Hrvatskoj brojni angažirani na zadatku konačnog odvajanja hrvatskog od srpskog jezika. Bilo ih je i ima ih na svim razinama u strukturi, od akademskih vrhova (akademici poput jezikoslovaca Dalibora Brozovića, Stjepana Babića ili Stanka Lasića, inače zapamćenog po izjavi iz 1990-ih kako mu je sada srpski jezik jednako blizak ili dalek kao bugarski), preko lingvističkih fakultetskih katedri i velikog broja otvorenih odsjeka kroatistike koji štancaju kadrove, do spomenutih medija i novinara. Brojan je to odred lingvističkih jezikoslovnih domoljuba, izrastao na ideologiji jezičnog purizma i antiznanstvenog preskriptivizma, a upregnut zaradi izgradnje platforme za konzervativno i mitološki poimanu naciju, narod, jezik, identitet, kulturu i povijest. Takvom stroju u koji se nemilice već decenijama upumpava novac i koji iza sebe ima svu potrebnu podršku društvenih (infra)struktura i politike (bilo koje ideološke provenijencije), suprotstavljala se najefikasnije cijelo vrijeme sama zbilja, zdrav razum, nepobitna socijalna realnost satkana u tako evidentnoj činjenici da se ljudi s većeg dijela prostora Jugoslavije naprosto glatko jezički razumiju i da međusobno komuniciraju bez pomoći prevoditelja.
I onda je ta golim uhom dostupna istina dobila svoje znanstveno utemeljenje, pa su svi spomenuti nivoi, besprijekorno uglazbljeni u državotvornu kroatološku misiju, dobili fras. Došlo je do opće konsternacije. Ogroman bijes, drvlje i kamenje, sasuti su na sociolingvisticu Snježanu Kordić koja se 2010. drznula objaviti studiju Jezik i nacionalizam. No kolegica Kordić je samo napravila ono što kompetentna i stručna, a savjesna, moralna i istinoljubiva znanstvenica treba i mora napraviti u svojoj profesiji. Istančanim korištenjem adekvatnih i globalno općeprihvaćenih znanstvenih alatki, metoda i koncepata iz polja sociolingvistike, koje je precizno aplicirala na slučaj hrvatsko-srpskog jezika, pokazala je i dokazala da se na ovom primjeru radi tek o jednom među brojnim svjetskim policentričnim ili pluricentričnim standardnim jezicima.
Policentrizam vs. purizam
A policentričan je, u najkraćem, onaj jezik koji ima nekoliko nacionalnih standardnih varijanti koje se donekle razlikuju u pogledu leksičkih i fonetsko-fonoloških karakteristika, ali te razlike nisu takve da bi se na osnovu njih konstituirali zasebni jezici. Uzevši to u obzir, lako ćemo uočiti da su mnogi svjetski jezici, među njima i neki najveći, zapravo policentrični jezici. Znamo da engleski standardni jezik ima svoju britansku, američku, australijsku, itd. varijantu; njemački njemačku, austrijsku, švicarsku verziju; španski špansku i niz latinoameričkih nacionalnih jezičnih vrsta… Ista je stvar i s francuskim, portugalskim i mnogim drugim jezicima. Suprotnost njima su tzv. monocentrični jezici poput na primjer mađarskog, finskog ili slovenskog.
Lingvisti su kao ljestvicu kojom se preciznom analizom određuje donja statistička granica morforoških, leksičkih, fonetskih i fonoloških podudarnosti među varijantama nekog jezika koji se definira kao policentričan, postavili procenat 80. Taj postotak u slučaju standardnog jezika koji se zvao hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski, odnosno njegovih današnjih bosanskih, crnogorskih, hrvatskih i srpskih varijanti, iznosi visokih 98-99%, što ga svrstava u red jednog od svjetski najizrazitijih policentričnih jezika.
Ono što cijelu priču o našem jeziku čini još prozaičnijom jest uvid da i u slučajevima riječi koje pripadaju različitim leksicima, takvi primjeri u okolnostima žive društvene komunikacije – i zbog jakih historijskih, kulturnih, političkih, ekonomskih, geografskih, ali i rođačkih, lično-intimnih, odnosno prijateljskih povezanosti i isprepletenosti – često imaju status sinonima. I tako je još uvijek, bez obzira na intenzivna ideološko-politička čerečenja naškog sa svih strana, evo već preko trideset godina. Neka me neko iznenadi i razuvjeri, pa recimo napravi reprezentativno komparativno istraživanje među današnjim srednjoškolcima u ove četiri ex-Yu zemlje (BiH, Crna Gora, Hrvatska, Srbija). Baš bi me zanimalo vidjeti koliko tih adolescenata neće moći sinonimno povezati nogomet i fudbal; hrenovku i viršlu; kruh i hljeb; hiljadu i tisuću… da ne govorimo o općinama i opštinama ili o onom primjeru koji je simpatičnoj i pametnoj Tei s početka teksta, po njenom priznanju, predstavljao ponajveći problem. Naime, valjalo je slomiti jezik pa srpsko neverovatno prevesti na hrvatsko nevjerojatno.
Jezik, ideologizacija, politikanstvo
Šta ćemo tek s notornom činjenicom da se bolje međusobno razumijemo ljudi iz urbanih, gradskih sredina ove četiri nesretne države, nego što isti mi nerijetko (ne)razumijemo sunarodnjake iz nekih zabačenih dijelova i provincija u kojima više dominira regionalni dijalekt nego književni jezični standard.
Nadalje, ne bi li recimo Međimurcima više trebao prijevod Velog mista koji obiluje srednjodalmatinskim dijelektom, ili Istrijanima prijevod kajkavštine iz Gruntovčana, nego što im je potreban prijevod beogradske serije iz jugoslavenskog vremena Bolji život – da ostanemo na primjerima televizijske produkcije iz otprilike istog razdoblja, 1970-ih i 1980-ih – koja je scenaristički sročena u standardnom istočnoštokavskom narječju? Ne znam na koji bi me način neko mogao uvjeriti da tipičan Zagrepčanec jednostavnije razumije jezik čovjeka s nekog dalmatinskog otoka, nego recimo jezik Novosađana. Ili da Dubrovčani bolje razumiju Zagorce od na primjer Podgoričana, a Beograđani stanovnike Vranja lakše nego Osiječane…
Tome je naprosto tako jer granice nacionalne države nisu uvijek i ujedno granice njenog jezika. U slučaju naškog, lingvistička istina o zajedničkom jeziku kao sredstvu komunikacije, historijski utemeljenom na štokavskoj dijalektalnoj osnovi, po sebi – u svojoj istinitosti – superiorna je svakom pokušaju političko-ideološke i nacionalističke manipulacije jezikom. Spontano, u praksi, od sebe odbija takva nastojanja.
Vrhunski je cinizam da su konzervativni, puristički nastrojeni jezikoslovci, ali i desničarski orijentirani političari i intelektualci u Hrvatskoj, Snježanu Kordić prozivali za politikanstvo i jugofiliju, navodnu zloupotrebu lingvističke discipline u političke svrhe. Neki su išli tako daleko da su zahtijevali i zakonsko procesuiranje izdavača njene knjige, Durieux, zbog navodnog negiranja ustavne kategorije statusa hrvatskog jezika. A istina je upravo suprotna. Kordić se čvrsto držala lingvističke znanstvene aparature, a ostrašćeno politikanstvo karakteristika je njenih bijesnih oponenata koji u nedostatku adekvatnih naučnih argumenata srdito bljuju vatru.
Politička dimenzija – ali ona pod kojom se misli na političnost kao praksu kompetentnog, stručnog i kritički angažiranog odnosa spram društvenih fenomena – ipak se ne može negirati u dobro znanom slučaju Deklaracije o zajedničkom jeziku iz 2017., konačnom rezultatu projekta Jezici i nacionalizmi koji je tokom 2016. okupio lingviste i druge srodne stručnjake iz spomenute četiri zemlje. Zaključci su poznati i na tragu su već navedenih nalaza S. Kordić.
Nevolje s Jurajem i Vukom
Ipak, nije lako ni jezikoslovnim nacionalistima i lingvističkim puristima naših krajeva. Stavljen je pred njih težak, teško izvediv zadatak u sklopu izgradnje novih nacionalnih identiteta. Negdje sam, više se ne sjećam gdje, prošlo je otad dosta vremena, naletio na hipotezu temeljenu na lingvističkim prognozama, po kojoj bi trebalo proći još otprilike stotinjak godina kako bi se Srbi i Hrvati, a s njima i stanovnici BiH te Crne Gore, doveli na nivo jezičnog nerazumijevanja koji bi bio usporediv sa sadašnjom razinom nerazumijevanja u komunikaciji između recimo Slovenaca i Hrvata.
Ali, i to je bitna fusnota u cijeloj postavci, uz pretpostavku da se cijelo to vrijeme nacionalistička ideologizacija jezika – odnosno nasilno uvođenje rogobatnog novogovora i ljudima nerazumljivih, smiješnih riječi-izmišljotina i modificiranih arhaizama koje živi jezik naprosto ne može prihvatiti, pa ih spontano odbija (tek usputan primjer, nikada nisam čuo nikog u Hrvatskoj da je rekao nadnevak umjesto datum) – nastavi otprilike sličnim tempom kakav nam je zadan od devedesetih do danas. Kao i da se potezom nekog čarobnog štapića u zlim rukama, društvena komunikacija ljudi iz spomenutih etnija na neko vrijeme naprosto zamrzne, stavi se na stand by, ljude se kolektivno uspava pa ih se onda nakon jednog vijeka probudi, a oni se nakon toga, vidi vraga, više ne razumiju.
Znamo da kotač historije ne ide unazad. A historija, na sreću, u ovom slučaju nikako ne ide na ruku nacionalistima i jezičnim puristima. Možemo sad nagađati šta bi bilo da je bilo, ali povijesne činjenice kazuju da su na standardizaciju ovog jezika, po modelu štokavskog nadregionalnog narječja, presudno utjecali neki društveno-politički faktori u ovoj regiji polovinom 19. vijeka.
Recimo snažna naklonost ideji jugoslavenske države od strane hrvatskog biskupa, teologa i političara Josipa Juraja Strossmayera, osnivača Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu 1866., koji je u njoj vidio rješenje za hrvatsko nacionalno pitanje, tada opterećeno kolonijalnim sužanjstvom u Austro-Ugarskoj monarhiji. Ili veliki utjecaj kojeg je srbijanski jezikoslovac Vuk Karadžić – ne zaboravimo izabran za počasnog građanina Zagreba 1861. – imao na standardizaciju hrvatskog književnog jezika tokom druge polovine 19. vijeka u smjeru štokavskog, a ne kajkavskog ili čakavskog dijalekta, što su pratili utjecajni hrvatski jezikoslovci i leksikografi iz tog perioda, na primjer Ivan Broz i Tomo Maretić.
Stoga prostodušno zaključujem kako je krajnje vrijeme da se prestane s glupostima. Nisam pretjerani zagovornik zdravorazumologije jer je tzv. zdravi razum kolijevka svake hegemonije i u njemu se redovno ukotvljuju opća mjesta koja su neproduktivna za kritičko mišljenje, klišei, neproblematizirane norme, stereotipi koji vode ka predrasudama… Ali na primjeru-motivu ovog teksta svjesno pravim iznimku. Pa uljudno molim lingviste puriste i jezične nacionaliste svih četiriju provenijencija koje govore jezikom standardiziranom na štokavskom narječju da nas prestanu ševiti/karati/prcati/tucati… u zdrav mozak.
Bosanci, Bošnjaci, Crnogorci, Hercegovci, Hrvati i Srbi govore istim jezikom kojeg mogu, i to im pravo niko ne oduzima, imenovati i preimenovati kako god žele i koliko god to puta žele.