Priče iz susjedstva
Nedavno odgledan ovogodišnji Netflixov dokumentarac Obični ljudi: „Zaboravljeni holokaust“ (Ordinary men: „Forgotten Holocaust“) – režirao ga je Manfred Oldenburg, a snimljen je prema knjizi američkog historičara Christophera Browninga koja nosi isti naziv, ali ima drugačiji podnaslov Rezervni policijski bataljon 101 i konačno rješenje u Poljskoj (Ordinary men: Reserve Police Batallion 101 and final solution in Poland) i prvi je put objavljena 1992. – potaknuo me na niz novih-starih dilema i razmišljanja. Pritom sam siguran da u tome nisam usamljen. To su ona vječita i teška pitanja što graniče s nevjericom, a koja je prije puno decenija Hannah Arendt objedinila u svojoj dobro poznatoj, čuvenoj elaboraciji na temu banalnosti zla. Na poprištima zločina na kojima bismo očekivali da ćemo zateći klasične psihopatološke figure poremećenih krvnika i sadista, nalijećemo na šarmantne, inteligentne i naizgled simpatične ljude kakve viđamo posvuda oko sebe.
U podlozi knjige i filma jest arhivski dobro dokumentirana i svjedočanstvima potkrijepljena priča o njemačkom nacističkom bataljonu sastavljenom od policajaca rezervista – „običnih ljudi“ – koje je u sklopu provedbe holokausta dopao strašan zadatak. Tokom 1942. izvršili su višestruke masovne pokolje nad hiljadama Židova u Poljskoj, od kojih su brojni bili djeca, žene i starci. U fokusu je svojevrsna psihologija zločina i portret zlikovca „običnog čovjeka“, ali i tema društveno-sistemskih i političko-ideoloških konteksta u kojima se zločini takvih razmjera događaju. Odnosno teza da su okolnosti ono presudno važno što stvara pretpostavke za zločine i kreira zločince, ne da bi pritom nužan preduvjet bio psihopatološki poremećaj u pojedincima. Tegobna je to spoznaja da smo svi mi, bez izuzetka, ma šta i kako mislili o sebi, u određenim okolnostima i pod određenim uvjetima potencijalni zločinci, ljudi sposobni počiniti zlo.
Teza je radikalna, teško ju je prihvatiti, ali je nepobitno tačna. Nije nam jednostavno odbaciti zdravorazumsku pretpostavku, spontano prostodušno očekivanje da je u presjeku najstrašnijih zločina uvijek neka krajnje bolesna, očito sadistička figura. Takvih primjera, naravno, ima napretek. No ono što u nama izaziva još veću jezu jesu zlikovci ubojice s profilom „običnih ljudi“. Ti naizgled jednostavni, ni po čemu posebni, često se čini tako dobri susjedi. Poput onih mobiliziranih u njemački rezervni policijski bataljon 101, na specijalnom „zadatku“ u Poljskoj 1942. Uljudni i pristojni građani, pritom nerijetko i obrazovani, kultivirani, koji se u specifičnim historijskim trenucima mogu pretvoriti u zvijeri. I to brzo, „preko noći“. Hiljade su primjera u historiji koji to potvrđuju. Puno je pak manje onih koji se, bez obzira na ponekad i krajnji rizik po vlastiti život, ipak odluče postaviti drugačije, kontrirati situaciji i nametnutom sistemu logike zločina.
I po tom su motivu nalazi iz spomenute knjige, prikazani u filmu, posebni i fascinantni. Pokazalo se naime da su pojedinci koji su se odlučili izdvojiti od velike većine ostalih, odbiti naredbu da masovno ubijaju ljude, doista bili šikanirani, ali niti izbliza na načine koje bismo možda i očekivali, u vidu zatvaranja, smaknuća ili egzekucije. Ne. Provociralo ih se, vrijeđalo, prozivalo kukavicama i slabićima, davali su im se češće nego ostalima neprijatni dodatni zadaci poput čišćenja sanitarnih čvorova, ali nije ih se ubijalo zato što su odbili ubijati druge ljude. I zbog toga su uvidi o „običnim ljudima“ u takvim društveno-historijskim situacijama – koji, iako svjesni da bi eventualnim odbijanjem da izvrše takve naredbe ipak vrlo vjerojatno preživjeli, ali bez obzira na to prihvaćaju da ostanu dijelom zločinačke kohorte, u misiji izvođenja stravičnih masovnih pokolja – još nevjerojatniji i logici uma teže dokučivi.
***
Film me zatekao na još jedan način. Pri samom njegovom kraju, kada je strašna priča ispričana pa mi se hoćeš-nećeš prišuljalo prisjećanje i asocijacija na bosanskoherecegovački rat, baš u tom trenutku uslijedio je kratki kolaž u vidu fotografija drugih usporedivih historijskih slučajeva koji su uslijedili nakon holokausta, pri čemu su se Srebrenica i Bosna našli na samom početku takvog niza. Autor ih je smjestio ispred jednog zločina u Vijetnamu iz 1968. i grozomornog pokolja oko 800 hiljada ljudi u Ruandi 1994.
Genocid u Ruandi uvijek treba posebno apostrofirati. Slučaj je to nakon kojeg je brazilski fotograf Sebastião Salgado – čovjek koji je u četrdesetak godina nevjerojatnog radnog i životnog iskustva zavirio valjda u svaki kutak planete u ključnim momentima, kako bi besprijekornom kombinacijom profesionalizma i ljudske empatije posvjedočio mnoge istine ovog svijeta – rekao da je bespovratno izgubio svaku nadu u ljudsku vrstu. Izuzetno smo nasilni, izjavio je s tim u vezi u vanserijskom dokumentarcu Sol zemlje (The Salt of the Earth) iz 2014. koji je posvećen njegovom radu i životu, a potpisuju ga Wim Wenders i Salgadov sin Juliano Ribeiro.
No vratimo se Srebrenici, toj otvorenoj i nezacijeljenoj rani. Kada o njoj, to jest o srebreničkom genocidu, razmišljam u kontekstu Oldenburgovog filma, nalazim neke sličnosti, ali i bitne razlike. Iako niti jedan zločin u svjetskoj historiji, po obimu i karakteru, nije usporediv s holokaustom (otud i jedinstvenost tog pojma i njegovog preciznog značenja koje se ne može širiti), znamo da se neke simboličke paralele između njega i drugih genocida, pa tako i srebreničkog, mogu povlačiti. Prije svega je to poznata sistematičnost pri organizaciji i provedbi zločina. Svojevrsna planska industrija ubijanja na tekućoj traci. Precizna podjela zaduženja u izvedbi zločin-zadataka u čemu sudjeluju hiljade ljudi, a uključena je i tehnologija različitih razina kompleksnosti. Sve je to podrobno istraženo, zabilježeno i dobro nam poznato. Možemo to znati, ako želimo to znati.
Ipak, postoje tu i neke bitne razlike. „Obični ljudi“, ubojice Židova iz redova njemačkih rezervnih policijskih jedinica, svoje žrtve nisu neposredno poznavali niti u jednom jedinom slučaju. To istovremeno ne znači da jednom broju njih, više je takvih primjera, nije bilo izuzetno teško ubijati druge ljude. Pa su neki od takvih doživljavali tjelesno-duševne kolapse prije no što bi krenuli na izvršavanje „zadatka“. Ili bi ispovraćali „dušu“ nakon obavljenog „posla“. A bilo je i slučajeva kratkih razgovora koje bi započeli sa svojim žrtvama netom prije smaknuća, nekakav perverzan ritual upoznavanja tamo gdje mu nije mjesto ni povod. Barem u jednom takvom dokumentiranom primjeru krvnik je kroz razgovor shvatio da je u Münchenu prije rata često odlazio u kino čiji je tadašnji vlasnik bio upravo čovjek kojeg će tek koji minut kasnije zvjerski ubiti. Bio je to Jevrej iz Njemačke koji je u 1930-im, nakon dolaska nacionalsocijalista na vlast, uspio prebjeći u Poljsku, ali nije uspio umaći tragičnoj sudbini.
***
Specifičnost Srebrenice, tamošnjeg genocida, ali i drugih lokacija u Bosni i Hercegovini gdje su počinjeni masovni zločini, ogleda se u nemalom broju slučajeva u kojima su lokalni Srbi – mobilizirani na raznolike načine u Vojsku Republike Srpske ili su kao dobrovoljci pristupili nekoj od paravojnih četničkih formacija – poprilično dobro poznavali svoje komšije Muslimane, a koji će tek nešto malo kasnije postati njihovim žrtvama. Žrtvama fašističkog zločina izvedenog u ime ideologije velikosrpstva. Puno je takvih primjera, ljudi koji su u prijeratnom razdoblju zajedno živjeli, radili, prijateljevali, družili se, dobro se poznavali… da bi se u ratu sve to obrnulo naglavačke i pretočilo u stravične zločine.
To su historijske situacije nekog tipa pervertiranog interregnuma – kada obilježja sistema u nestajanju nisu do kraja izblijedjela, a konture onog što nastaje nisu do kraja izoblikovane – pa u tom haos-vakuumu ispunjenom zlom „obični ljudi“ mogu postati i zvijeri. Zamislimo jedan takav radikalan scenarij. To što je kratka priča koja slijedi izmišljena, ne znači da nije tačna i da se nije dogodila. Nažalost, desila se. Ne tek jednom ili dvaput, već puno previše puta.
Dakle, zamišljamo običnog muškarca koji je potkraj 1980-ih u kasnim dvadesetim godinama života. Dat ćemo mu ime „Miloš“. Po zanimanju je, na primjer, mašinski tehničar i recimo da je u to vrijeme zaposlen u lokalnoj tvornici za proizvodnju elektrotehničkih uređaja u Višegradu. O „Milošu“ niko ništa ružno nema za reći. Nenametljiv je i pristojan, s njim nikad niko nema problema. Poslije posla s momcima zna otići na pivo, dvaput nedeljno sa svojom ekipom ide na termin malog fudbala. Jest da je nekima čudno što još uvijek živi s roditeljima i nije u vezi. Ali Višegrad je mali grad, pa svi znaju da je „Miloš“ već par godina zagledan i nesretno zaljubljen u djevojku koju ćemo u ovoj ružnoj priči imenovati „Merima“. Ona je lokalna dvadesettrogodišnja ljepotica, frizerka je po struci, a „Miloša“ ne ferma ni pod razno, zbog čega je ovaj frustriran. Naprosto nije „Merimin“ tip, ne uklapa se u njene snove i životne planove.
Mali skok u priči i evo nas na početku 1990-ih. Jugoslavija se raspada. „Miloš“, kao i mnogi ostali u njegovom okruženju, sve više priča o politici, državi i naciji. Otkriva srpski svet oko sebe, a u sebi većeg Srbina no što je do jučer mislio da jest. Slobodan Milošević „Milošu“ zvuči poput Mesije, u njegovim riječima čuje i prepoznaje vlastite misli. A nisu mu strane, iako potiho priznaje je čovjek pomalo „čudan“, ni ideje Vojislava Šešelja. 1992. sve se „Milošu“ konačno razbistrilo i postalo jasno. Zna gdje i kome pripada, zna šta mu je i za koga činiti. Najednom mu ljudi s kojima živi, radi i druži se cijeli život, ali imaju „turska imena“, izgledaju strano i prijeteće. Posvuda vidi ustaše i balije.
Preko lokalne jedinice Teritorijalne odbrane zadužuje oružje iz arsenala JNA, kalašnjikov, tri redenika municije i četiri ručne bombe. Ubrzo se prijavljuje kao dobrovoljac u odred „Srpskih orlova“ koji ima zadatak „očistiti“ grad od „Turčina“. Prilikom jedne takve noćne akcije, u grupi ljudi koju njegova jedinica privodi u fiskulturnu salu srednje škole pretvorene u „prihvatni sabirni centar“, „Miloš“ ugleda „Merimu“. Sve je u njemu proključalo, sve su frustracije izbile van. Vreba prikladan trenutak, usred noći izvlači „Merimu“ napolje, odvlači je do obližnjeg parka, tamo ju brutalno seksualno zlostavlja, a zatim i zvjerski zakolje, te njezin leš ostavlja u najbližem grmu kao odbačenu automobilsku gumu.
Naš „dobri Miloš“, komšija koji ni mrava ne bi zgazio. Ranije bi uvijek priskočio u pomoć, popravio bravu na vratima ili skoknuo bakici ili nani – svejedno, razliku je znao, ali mu nekad nije bila važna – po mlijeko i hljeb u obližnju prodavnicu. Svako bi ga poželio za sina ili brata. Tako bi vjerovatno i ostalo da „Miloša“ u 1990-im nije nagovorio radikalizam srpskog nacionalizma, a sve oko njega radilo u prilog tome da ideološki-propagandno iskonstruirana patologija postane opće stanje stvari i parametar pri definiranju društveno-političke stvarnosti. Zapovjedni glas uzvišenog autoriteta, nagovor na činjenje krajnjeg zla koji ubijanja i silovanja pretvara u normativne vrijednosti i prihvatljive prakse. Štoviše, pretvara ideologiju u ličnu obavezu, doprinos za „našu svetu stvar“.
Reprezentira li dakle „Miloš“ tek lik ludog sadiste? Sve govori u prilog da tome tako jest, ali vrlo je moguće da simptomi njegove bolesti nikad ne bi izbili na vidjelo da se nisu poklopile opisane historijsko-političke okolnosti i da u društvu nije izdominirala ideologija zla. Da nije došlo do rata i da nije prevladala nacionalistička ideologija mržnje, za pretpostaviti je da bi „Miloš“ artikulirao znakove svoje patologije na puno benignije načine, vrlo je moguće da ne bi postao zločinac, silovatelj i ubojica.
***
I ako se složimo s prethodno spomenutom tezom o historijskoj i društveno-političkoj kontekstualnoj uvjetovanosti zločina, o ideologijama i politikama koje stvaraju zločince, i dalje je to teško racionalno shvatiti i prihvatiti. Malo kada je to postalo tako brutalno očito kao u Indoneziji sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka kada su gangsterske paravojne jedinice, uz odobrenje, jasnu podršku i infrastrukturnu pomoć tadašnje državne vlade, izvele ideološki motiviran genocid nad tamošnjim komunistima, pobivši u svega dvije godine oko milijun ljudi. S obzirom da su dokumentarni filmovi referentni okvir u ovom tekstu, sve preporuke da se na tu temu pogledaju višestruko nagrađivani Čin smaknuća (The Act of Killing) iz 2012., kao i svojevrstan nastavak istog, napravljen dvije godine kasnije, Pogled tišine (Look of Silence), oba u režiji Joshue Oppenhaimera.
Pri svemu ovom još se najmanje plauzibilnim čine tvrdnje o višegeneracijski potiskivanoj mržnji koja je čekala pravi historijski trenutak kako bi sebe artikulirala u vidu najgorih zamislivih zločina. Kao što je teško uopće zamisliti razinu i težinu vječne traume koja se ne može iscrpiti kod žrtava, recimo silovanih žena, kada se u svakodnevnim životnim situacijama nađu licem u lice sa zločincima silovateljima. I Ruanda, i Somalija, i Bosna – ne samo Srebrenica ili Višegrad, već i Prijedor, Foča, Trebinje… – još su uvijek živa poprišta takvih užasa.