Priče iz susjedstva
Jednom sam, prošlo je otad već više od deset godina, posjetio to mjesto i popeo se na obližnje brdo koje deseci, vjerojatno i stotine milijuna katolika iz cijelog svijeta smatraju i tretiraju kao sveto, pa ga stoga mnogi rado i pohode. Desilo se to prilikom putovanja iz Dubrovnika za Sarajevo, na želju dvoje prijatelja iz Budimpešte koji su bili više zainteresirani za tu priču od mene i moje partnerice. No dobro, mislio sam, zgodna je prilika, pa idemo i to vidjeti. Zažmirit ću na sve, zašit ću svoja ateistička usta, stisnuti agnostički nos i začepiti sekularne uši, te se prepustiti antropološkim i sociološkim opservacijama.
I imalo se bogami – to je prava riječ na pravom mjestu, to jest u kontekstu – štošta za vidjeti i doživjeti. Pritom ne mislim na ono očekivano, hrpe ljudi što bilo pojedinačno, u manjim ili većim grupama, te u različitim verzijama – šutke ili mrmljajući molitvenu krunicu, obuveni ili bosi krvavih stopala, a neki i na izranjavanim koljenima – vođeni osjećajem iskonskog grijeha isposnički mile puževim ritmom prema vrhu brda. Takvi prizori, koliko god bili relativno impresivni, dojmljivi, ali i zastrašujući u pripadajućoj slici, ipak su nešto već viđeno.
No meni ono zanimljivije pripada nekim drugim registrima. Tamo su bili i živi primjeri ekonomske materijalizacije jedne, pokazat će vrijeme, vjerske pričice koja će vrlo brzo nakon što je „pukla“ dokazati da je i vrlo lukrativna. Simboliziraju to, recimo, ogromne kuće, prave viletine što su nikle na mjestima bivših potleušica u ne tako davno jako siromašnom mjestašcu, gdje je već i pristojan obrok predstavljao luksuz. Ne znam postoji li danas tamo ijedna kuća niža od tri sprata, a većina ih je barem dijelom apartmanizirana.
A tek raskošna, iako naravno ultra kičasta šoping zona izrasla u podnožju brda, s tonama religijske plastične krame u vidu suvenira namijenjenih turistima. I ne samo to. Pronaći ćete tamo i navijačke rekvizite, šalove i dresove hrvatske nogometne reprezentacije, kao i najpopularnijih hrvatskih klubova, grbove i zastave braniteljskih udruga, te slične nacionalne relikvije. Butici su to u kojima se trguje mahom eurima, iako smo u Bosni i Hercegovini, a simptomatično je i da se predominantno komunicira na talijanskom jeziku. Ili na engleskom i lošijem hrvatskom, s jakim talijanskim naglaskom. Zna se u kojem smjeru odlazi veći dio ogromnog profita koji se tamo vrti.
Vezano uz to mjesto čuo sam meni jedan od simpatičnijih viceva na pripadajuću temu. Vrlo je kratak, ide otprilike ovako. Dolazi grupica vjerskih turista u jednu od tamošnjih suvenirnica, želeći kupiti nekoliko suvenira s motivom glavnog simbola njihove religije, pa u tu svrhu prodavcu rekoše: „Dajte nam molim vas tri s gimnastičarom i dva bez gimnastičara“.
No vratimo se ipak ekonomskim i njima pobočnim aspektima, a vezano uz nedavni relativni rasplet više od četrdeset godina stare priče o ukazanju Svete Majke na dotičnom hercegovačkom brdu. Prevelik je to biznis postao, a da bi se Vatikan mogao oglušiti. Jer svjesni su stari crkveni lisci koji vode tu najstariju i jednu od profitabilnijih kompanija na svijetu s imenom Katolička crkva, ogromnih uloga koji su se u međuvremenu tamo pojavili.
Stoga je dugo iščekivani službeni stav-priopćenje o međugorskim ukazanjima koje je iz vatikanske središnjice konačno stiglo do Hercegovine prije dvije sedmice, školski primjer mudre promućurnosti ljudi koji u kontinuitetu grade tu najstariju živuću instituciju na svijetu već dvije hiljade godina. Vatikan ima svoju vlastitu, izdvojenu historijsku temporalnost koja nema veze s našim svjetovnim doživljajem vremenitosti. Zato je i vijećanje oko „čuda u Međugorju“ trajalo (pre)dugo za naše, ali sasvim primjereno za njihove standarde.
Previše su iskusni, mudri i lukavi oni koji vode tu mega instituciju, a da ne bi znali kako je po pitanju „gospe u Međugorju“ potrebno zadovoljiti ambiciju koja se može podvesti pod onu frazu, „i ovce i novce“. To bi značilo da je ljudima-ovcama, kojima Međugorje predstavlja izvorište za vjersku duhovnu snagu, poručeno neka tako i ostane. Nema problema, može, samo dajte. U tome je suština onog dijela priopćenja Vatikana koje govori o brojnim, obilnim i pozitivnim duhovnim plodovima koje vjernicima donosi posjet svetištu Kraljice mira. Odnosno, njihovim riječima, „promicanje zdrave prakse života vjere“.
No ono neizrečeno u službenom stavu Vatikana odnosi se naravno na ono ključno, spomenute novce. Međugorje je u protekle četiri decenije postalo prevelik biznis u kojem se vrte barem deseci milijuna eura godišnje i uz Sarajevo je to turistički najposjećenije mjesto u Bosni i Hercegovini, te jedno od popularnijih u cijeloj regiji, a da bi se takve činjenice mogle tek tako, olako ignorirati i bagatelizirati. Tamošnji je posao dobro uhodan i treba ga podržati kako bi bio još unosniji, svjesni su u Vatikanu.
Međugorje je zasigurno inspiracija, mokri san i onog opsjenama sklonog nadriarheologa što pored Visokog pronalazi materijalne tragove drevnih, najstarijih civilizacija svijeta, i to tako što ih nemilice gradi kopajući i preoblikujući okolna brda. Usput primijećeno, ako pratite medije u Hrvatskoj možete zapaziti narative koji prikazuju Međugorje na načine kao da je ono sastavni dio Republike Hrvatske.
Istovremeno vrhonodavnim crkvenim ocima iz Vatikana ne pada na pamet upustiti se u avanturu službenog priznanja nadnaravnog ukazanja Gospe u Međugorju 1981., jer itekako dobro znaju da je priča o šestoro tada mladih vidjelaca tek jedna obična prevara. To se uostalom da vrlo jasno iščitati između redaka u religijsko-diplomatski sročenom vatikanskom priopćenju o fenomenu Međugorja. Na primjer u sugestijama vjernicima „da prihvate kako se na hodočašće ne ide radi susreta s navodnim vidiocima, nego radi susreta s Marijom, Kraljicom mira“, te u još eksplicitnijem stavu o lažnim prorocima kao onima „koji daju katastrofična predviđanja“, a u čemu se eksplicitno mogu prepoznati i takozvane vidjelice iz Međugorja.
No ta se priča, za razliku od brojnih drugih, dobro primila među vjernicima i pozicionirala je Međugorje kao poznatu i popularnu hodočasničku destinaciju. Stoga se Vatikan našao u situaciji da ju mora podržati s oprezom. A oprez je opet iz njihove perspektive sasvim razumljiv, plod je jasne racionalne prosudbe. Naime, nikako ne smiju dopustiti hiperinflaciju nadnaravnih kršćanskih fenomena i dati im službenu ovjeru, jer suština te dogme počiva na unikatnom i neponovljivom činu uskrsnuća Sina Božijeg kako bi, voljom i milošću Boga Oca, otkupio naše grijehe. U Vatikanu itekako dobro znaju koliko može biti opasno stvaranje bilo kakve „konkurencije“ tom događaju bez presedana jer bi to potencijalno moglo slabiti glavnicu kapitala u samoj jezgri mita-dogme oko kojeg su izgradili ogroman ekonomsko-politički i društveni imperij koji kroz historijsko vrijeme samo jača.
Na kraju dana, poruka je jasna. Idite u Međugorje, slavite katoličanstvo, Majku Božju, njenog Sina i njegovog Oca, jačajte svoju vjeru i kršćansku duhovnost, a usput i ponešto potrošite, ostavite koji euro u nekoj od brojnih međugorskih „škrabica“. Njima novca nikad dosta.