Hromadžić: O identitetima

Priče iz susjedstva

Ako bismo s nekom društvenom kategorijom trebali imati ‘problem’, „mi s ovih prostora“, identitet bi mogao, a možda bi i trebao biti u užem izboru. Štoviše, iskustva koja imamo s ideologijama identiteta nalažu nam da taj simptom tretiramo sa svojevrsnim zdravim odmakom, skepsom i opreznošću, kako bismo ga pokušali osvijestiti. No na početku takvog procesa stoji potreba za stjecanjem barem minimalnog znanja, zadatak da prvo raščistimo s nekim temeljnim dihotomijama. Recimo da utvrdimo gradivo o razlikama između linearnih, esencijalističko-determinističkih (počivaju na kategorijama rase, etnije, religije, spola…) i diskontinuitetnih, socijalno-konstruktivističkih teorija o identitetu (interpretacije identiteta kao društveno-historijski varijabilne i transformativne, dakle promjenjive, a ne zadane, varijable).

Teze iz skupine ovih prvih, obrazovanoj i samosvjesnoj osobi ne bi trebalo biti teško odbaciti. Premda pritom postoje stalne prijetnje, opasnosti da upadnemo u zamku prividne zavodljivosti grandioznih meganarativa koji vrebaju da nam ponude širi kontekstualni okvir za pristupe ovom pitanju. Takva je, recimo, dobro poznata teorija o historijskom determinizmu Oswalda Spenglera. Još pogubnije su pogrešne interpretacije i zaključci, izvedeni bez prikladnih korektiva, do kojih zna doći pri čitanjima određenih filozofija, recimo one Friedricha Nietzschea.

No ne samo da su ideje o zadanim i nepromjenjivo određujućim kategorijama koje ‘iznutra’ definiraju identitet, čime se jedan društveno-historijski entitet nedopustivo hegemonijski „oprirodnjuje“, odiozne po sebi. I više od toga. Na njih se, dobro to znamo, vrlo često ‘kače’ destruktivne politike. Sjetimo se samo kako su se na identitete nezgodno nakalemile neke od najgorih ideologija ovog svijeta, fašizam i nacizam. Pa se recimo, u patološkim logikama razarajućih režima, a u kontekstima „historijske nužnosti i neminovnosti“, bijeli kršćanski muškarac tzv. zapadnog svijeta postulira kao prototip, tipski model univerzalnog čovjeka – svojevrsna pervertirana verzija Nadčovjeka – a svi ostali, koji ne pripadaju tom registru, bića su nižeg ranga vrijednosti: židovi, crnci, muslimani, žene… svejedno.

Spomenuti drugi sklop teorija pokazao se kudikamo plauzibilnijim. U njemu su se našle epistemološke alatke koje nam dobro služe za kritička razumijevanja velikih ideja 19. i 20. vijeka, a to su nacija i nacionalna država. Tzv. konstruktivistički pristupi, na primjer oni koje potpisuju Benedict Anderson ili Eric Hobsbawm, lijepo će pokazati i dokazati da iza svih tih legendi, mitova i epskih narativa o „stoljeću sedmom“ – navodno praiskonski učahurenoj jezgri etničkog sindroma koji sporo, ali ustrajno, prkoseći svim nedaćama i preprekama koje mu stoje na putu, hrabro stremi i kroči ka konačnom cilju, realizaciji kolektivnog smisla postojanja u vidu nacije i nacionalne države – nema ničeg drugog do dijalektičkog spleta historijskih konjunktura, političko-ideoloških prijeloma i kontingencija.

Treba spomenuti i socijalističko-komunističke ideje koje zaobilaze kako esencijalističko-biološke i rasno-etničke, tako i liberalne, građansko-demokratske paradigme po ovom pitanju. Platformu svoga viđenja i razumijevanja kolektivnog identiteta one pronalaze u marksističkom socijalno-klasnom registru, internacionalnom jedinstvu svjetskog radništva koje sebe nastoji realizirati preko borbe protiv kapitalističkog podjarmljivanja. U plemenitim utopijskim scenarijima komunističke vizije svijeta, identitet je identitet univerzalne jednakosti ljudske vrste, a takav uključuje i onu komponentu koja nedostaje kako liberalno-demokratskim, tako i konzervativno-kršćanskim koncepcijama na ovu temu, a to je imovinska, socijalno-klasna jednakost.

Postmodernizam, kapitalizam, tranzicija

No pored svih tih različitih kolektivističkih ideja i teza o identitetu, važno je i pitanje poimanja te kategorije u ključu individualizma. Odnosno individualnog, osobnog osjećaja koherentnosti ljudske jedinke u domeni onog što imenujemo „moje ja“. U tom kontekstu prikladnom se čini lakanovsko-psihoanalitička aparatura: ‘znam’ što sam i tko sam preko refleksije Drugog; u optici razlika spram Drugog uspostavljam sliku i priliku vlastitog identiteta. Taj Drugi može biti, a često i jest, instanca super ega (moralni ukaz društvene norme). Općenito će se takva, individualistička perspektiva doživljaja i shvaćanja identiteta, naglašeno aktualizirati tokom druge polovine 20. vijeka pod okriljem tzv. postmodernizma.

Postmodernizam se, reinterpretirajući Fredrica Jamesona, postulira kao socijalno-kulturna logika ekonomsko-političke matrice kasnog liberalnog kapitalizma, njegovo naličje. Zajedno su otvorili prostor afirmacije za naizgled benignu, no zapravo problematičnu paradigmu koja se u zadnjih nekoliko decenija 20. vijeka etablirala pod pojmom „politike identiteta“. Ideja identiteta u liberalno-demokratskoj ideologiji počiva na nominalnom poštivanju prava na (ko)egzistenciju različitosti, svetost pojedinačnog, individualnog prava na identitet (slika ‘Benettonovog svijeta’, naizgled pitoma simbioza hiljadu boja i nijansi), koji je opreka zadanim kolektivističkim poimanjima istog. Problem s liberalnim razumijevanjem identiteta je u tome što on u suštini, naglašavanjem tolerancije u različitosti, upravo različitost potencira kao common sense, razumije i tretira različitost kao samopodrazumijevajuće društveno stanje stvari. Jedna od posljedica toga, bez obzira na formalno pozivanje na prosvjetiteljske ideje humanizma, jest zaobilaženje univerzalističke platforme za ostvarivanje jednakosti čovjeka kao vrste, a takva se uvijek testira preko realiziranja ili nerealiziranja materijalnih prava za sve, kao osnove za dostojanstvenu ljudsku egzistenciju. No tako je to s ideologijom liberalno-demokratskog kapitalizma u njegovoj neoliberalnoj verziji: možeš zahtjevati bilo koje identitetsko pravo osim materijalnog, socijalno-klasnog prava.

Na takvu hegemoniju nadovezao se set spomenutih liberalno-demokratskih vrijednosti, kod nas naročito artikuliran u bloku mirovnjačkih, civilno-društvenih, ljudsko-pravaških i aktivističkih kolektiva i pojedinaca, u ratnim 1990-im i većem dijelu tzv. nultih godina, pretežno financiran inozemnim donacijama u imenu „širenja i učenja demokracije“ (iako treba podsjetiti da početke razvoja tzv. nezavisne scene, civilno-društvenih pokreta i udruženja u SFRJ pratimo od 1970-ih, a naročito u 1980-im). Ono što su nam pritom ti misionari ‘zaboravili’ spomenuti jest da u paketu s demokracijom dolazi i kapitalizam, odnosno za društvo pogubne prakse kakve su privatizacija, deindustrijalizacija, nestanak brojnih radnih mjesta… Jednom riječju, opća društvena razvlaštenost.

Ako nastavimo u pravcu aplikacije prethodno izrečenog na naša iskustva – faze tzv. tranzicije od kraja 1980-ih, preko krvavih ratnih 1990-ih, pa kroz tegobno poraće – uvidjet ćemo da je na ruševinama jugoslavenskog modela samoupravnog socijalizma i njemu pripadajuće ideje o radno-klasnim društvenim identitetima, došlo do agresivno-vulgarnih eskalacija teza o starim-novim identitetima, tim ponovno probuđenim i naizgled samosvjesnim etničkim kolektivitetima koji su se nametnuli u paktu s religijsko-konzervativnim tretmanom ovih pitanja. Na nove načine kroz ratove i tranziciju reafirmirani nacionalni identiteti na prostoru bivše Jugoslavije, u temeljima su se oslonili na narastajuću moć i utjecaj dominantnih religijskih institucija u jugoslavenskim republikama, rimokatoličku u Hrvatskoj i Sloveniji, pravoslavnu u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji, islamsku u BiH i na Kosovu.

Bošnjaci i BiH

Bila su to važna mjesta ideologizacije nacionalnih identitetâ. Reprezentativne religijske institucije dale su, a i dalje daju, presudan antagonistički zamah agresivno destruktivnim nacionalizmima svih strana. To nas ne treba i ne može iznenaditi. Jezične, kulturološke, historijske… ali i familijarne te osobno-prijateljske bliskosti i tijesne isprepletenosti među ljudima iz jugoslavenskih nacija, suzile su prostor ideološkim manipulacijama s identitetskim distinkcijama na ‘usko grlo’ religijskih diferencijacija koje su u praksi proizvele ništa drugo do destruktivne nacionalizme „narcizma malih razlika“.

Jer ako je nešto po društvo štetno, onda su to političko-ideološke i institucionalno-religijske manipulacije identitetom. Napravimo, za primjer, kratku „studiju slučaja“ onog bliskog nam, bošnjačkog identiteta. Taj pripada grupi tzv. „kasnih“ etničkih identiteta, što će reći da se radi o naciji čije oblikovanje nije započeto u evropskom prosvjetiteljskom 19. vijeku, već je ono zbog historijskih, političkih, imperijalističkih i kolonijalnih okolnosti ‘prolongirano’ duboko do pred kraj 20. vijeka. U najgrubljim crtama, taj će identitet sebe tražiti na potezu svojevrsne ekstenzije od vjerskog prema etničkom (što nije njegov eksluzivitet, puno je srodnih primjera), a to je vjerovatno najvidljivije u ‘napetosti’ koja je započeta još u razdoblju zadnje dvije decenije jugoslavenskog socijalizma. Riječ je o onoj poznatoj razlici između muslimana s malim i velikim početnim slovom. Otprilike iz istog razdoblja datira i političko-filozofski pokušaj (re)afirmacije bošnjačkog nacionalnog identiteta, aktualan u nekim političko-intelektualnim inicijativama, na primjer one Muhameda Filipovića s kraja 1960-ih, na kojeg će se u novim okolnostima ‘osamostaljenja i državnosti’, te u ratnom kontekstu, nasloniti izetbegovićevsko-cerićevska nacionalna politika u 1990-im. Ta će ideologija središnje, gotovo pa i jedino utemeljenje za novi projekt bošnjačkog nacionalnog identiteta tražiti u religiji, islamu i muslimanstvu.

No „utemeljiteljski antagonizam“ vezano uz bošnjački nacionalni identitet nije išao samo linijom Bošnjacima-muslimanima nametnutog konfrontiranja sa srpsko-pravoslavnom i hrvatsko-katoličkom paradigmom, koje povezuje imperijalno-patronažni odnos spram Bosne i Hercegovine. Na ovom nam je mjestu zanimljiviji onaj tip antagonizma kojeg je elita bošnjačkog kruga provela i provodi zadnjih trideset godina spram vlastitog historijskog nasljeđa 20. vijeka. Riječ je o ideološkom razračunavanju s procesima „zakašnjele modernosti“, reinterpretacijama iskustava modernizacije bosanskohercegovačke muslimanske populacije na ključnim društvenim područjima (uspostava administrativno-birokratskog aparata i institucijâ moderne države u poljima obrazovanja, zdravstva, zatim procesi urbanizacije, industrijalizacije…), tek započetim s Austro-Ugarskom, slabašno nastavljenim u Kraljevini Jugoslaviji, a naglašeno intenziviranim u socijalističkoj Jugoslaviji. Naravno, tako opsežni procesi sa sobom neizbježno vuku i ideološka profiliranja te preferiranja izvjesnih društveno-identitetskih modela, u prvom i drugom slučaju bio je to kapitalistički, liberalno-građanski, a u drugom socijalistički, radno-proleterski.

Ni prva, a još manje druga ideološko-sistemska paradigma, nisu poslužile neimarima bošnjačke nacije kao platforme za građenje identiteta nove-stare nacije od 1990-ih naovamo. Dapače, SDA klika će krenuti drugim pravcem, putevima „novog srednjovjekovlja“, društvene antimodernizacije i naglašene ideološke reafirmacije vjerskih osjećaja među bosanskohercegovačkom muslimanskom populacijom za koju smatra da na nju polaže ekskluzivno pravo reprezentiranja (vrlo srodno HDZ-ovoj percepciji Hrvata i Hrvatske). Stoga je više riječ o partijama koje žele biti vječne predvodnice nacionalnih pokreta, a ne o političkim strankama u modernom smislu politike i političkog. Na taj je način možda ‘stvorena’ bošnjačka nacija, ali je i napravljena visoka cijena u vidu barem dva računa koja su ispostavljena i već naplaćena.

Prvi, dugotrajno pogubniji, tipično je „tranzicijski“ učinak, a zajednički je cijeloj našoj tzv. regiji: potpuna devastacija i osiromašenje društva kao posljedica korupcije, privatizacijskih pljački u procesima „prvobitne akumulacije kapitala“, deindustrijalizacija zemlje… s poraznim rezultatima u vidu enormne stope nezaposlenosti, trajnog iseljavanja stanovništva, pogotovo mladih, opća besperspektivnost, strahovita klasna raslojavanja između bogate manjine i osiromašene većine… Sve to nam nisu napravili „drugi“, već oni navodno „naši“, tajkuni, politički podobnici, kriminalci, ratni profiteri… Riječju, ljudski šljam raznoraznog tipa, ali nominalno besprijekornog nacionalnog identiteta i političkog profila.

Drugo, tu je i poraz ideje o integrativnoj bosanskohercegovačkoj državnosti. Ima neke crne ironije u uvidu da ključne eksere u smrtni lijes s truplom BiH, u poraću nisu zabili ni Srbi, ni Hrvati, već upravo Bošnjaci. I to ne od jučer. Trendovi ekstremizacije u bošnjačko-muslimanskom korpusu došli su kao naručeni srpskim i hrvatskim nacionalistima, protivnicima i negatorima bosanskohercegovačkog identiteta. Jedini prikladan odgovor na te teške izazove, koji su započeti prije trideset godina, mogao je biti onaj za kojeg patriotska bosanskohercegovačka populacija nije imala ni kapaciteta, ni snage da ga izvede, a historijske prilike su joj pritom strahovito odmagale.

Riječ je o politici upornog, tvrdokornog i beskompromisnog inzistiranja na identitetu bosanstva kao verziji „malog jugoslavenstva“, te nekom tipu ideologije koja bi bila transetnička ili nadnacionalna, izvedena pod okriljem moderne ljevice, recimo po modelu političkog braka ekonomije demokratskog socijalizma i socijalnog liberalizma. Takav su proces u BiH mogli barem pokušati povesti – koliko god to iluzorno izgledalo u Evropi u trenutku rušenja Berlinskog zida i padanja režima tzv. realnog socijalizma – samo, tada još uvijek prepoznatljivo sekularni, bosanskohercegovački muslimani-Bosanci u savezu sa, spram bosanskohercegovačke ideje, patriotski nastrojenim Srbima i Hrvatima. Takvih je bilo, možda kvantitativno ne veliki broj, ali s kvalitativno nezanemarivim kapacitetima i potencijalima. No spomenuta politička i intelektualna kompradorska elita imala je druge planove i interese (osobna bogaćenja, moć i utjecaj, prije svega), nacionalistički se zaodjenula u ideologiju bošnjaštva, a BiH osudila na proces dugog (od)umiranja u mirnodopskoj agoniji.

Digresija za kraj

Umjesto nekog tipa sinteze prethodno izrečenog, za kraj svojevrsna alegorija o identitetu u vidu kratke i vrlo osobne priče. Istinita je, s fiktivnim dodacima tipa „šta bi bilo, da je bilo“. Danas mi je više smiješno nego žalosno sjetiti se da sam kao mlad čovjek, imao sam tek dvadeset i tri, u ulozi borca bihaćkog 5. korpusa Armije BiH umalo poginuo na samom kraju rata. Bio je vreli dan krajem jula 1995., netom prije hrvatske vojne akcije „Oluja“ koja se dijelom prelila i na sjeverozapadnu Bosnu. Moja se jedinica kretala nekom nedođijom između Cazina i Velike Kladuše, na potezu prema „domaćim izdajnicima“, „Babinim autonomašima“, kada je odnekud doletjela tenkovska granata. Neobjašnjivo je prošla kroz gustu orahovu krošnju i aktivirala se tek na mekom zemljištu, nekoliko metra iza mojih leđa. Pritom je pala tik pred noge jednom dobrom čovjeku koji je u rastegnutoj koloni hodao iza mene i raskomadala ga skoro do neprepoznatljivosti. U trenutku je bio pretvoren u nešto poput nedogorjele cjepanice u kaminu (takvog ga se i danas sjećam, nikako se ne uspjevam prisjetiti njegovog živog lika). Mene je nekim čudom tek lakše ranila, pokidala mi jedan živac na desnoj ruci i ‘počastila’ me masom sitnih gelera po nogama koje i danas nosim u svom tijelu.

Zašto pišem da mi takvo traumatično sjećanje danas više izgleda smiješnim, nego tragičnim? Naravno, gorak, kiseo je taj osmjeh. Zamišljam situaciju doletanja spomenute granate tek koji sekund prije no što je stvarno doletjela. Tada bih se našao na mjestu na kojem je tragično poginuo moj ratni drug. I onda u tom promijenjenom scenariju, za potrebe završetka ovog teksta, ‘gledam’ svoj sprovod. Zapravo sam poprilično siguran da to ne bi bila civilna sahrana, napravili bi mi sigurno dženazu, pokopali bi me po svim religijskim običajima u paketu s pripadajućim vojnim počastima. Nekoliko hodža bi nešto govorilo nad mojom rakom o stvarima u koje ne vjerujem (kako tad, a još manje sad), na meni potpuno nerazumljivom jeziku. Ukratko, ‘vidim’ prizore rituala koji od mene pravi šehida, mučenika, posthumnog muslimana, a onda i Bošnjaka. Nešto debelo sumnjam da bi mi s one strane uspjelo doviknuti okupljenoj familiji, rodbini, prijateljima, sugrađanima: „hej ljudi, to nisam ja, ne dajte da mi to rade“!

Istovremeno mislim da ne griješim kada kažem da se pritom ama baš niko od prisutnih ne bi sjetio, pa onda ni uzeo u obzir, da je u tim ratnim godinama, a mojoj produženoj adolescenciji, meni više značio zvuk i stil seattlovskog grungea, u smislu identitetsko-mentalnog preživljavanja, od svih njihovih bošnjačkih, srpskih i hrvatskih nacionalnih mitologema. Niti bih, da se ovaj scenarij odigrao, dobio priliku izrasti u ono kako sebe sada identitetski doživljavam. Kao ateista, sekularista, socijalista, zombi iz umrlog plemena bosanskih Jugoslavena.

Priče iz susjedstva


Mirza Kušljugić
Hromadžić: Naši migranti
Zubčević: Ko to tamo sneva?