Priče iz susjedstva
Ne sjećam se više ko mi je to ispričao, ali znam da je bilo nekad potkraj 1990-ih. Pričica mi je odmah zazvučala kao poprilično zanimljiva i nevjerovatna, svakako bizarna, toliko da me nagovorila da sve to i sam neposredno provjerim. Vlastitim očima. Nije mi bilo teško, u to sam vrijeme živio usred sarajevske Baščaršije, na Telalima, još sam uvijek bio u 20-im godinama života, pa je bilo relativno brzo i dosta jednostavno popeti se uzbrdo, na Kovače.
Kao što nije bilo ni previše komplicirano, nakon kraćeg lutanja sokacima i uličicama mahale, pronaći dotičnu kuću. Bila je to jedna od onih tipično starih, tradicionalnih bosanskih kuća iz osmanskog perioda koje se još mogu vidjeti u muslimanskim naseljima. Prepoznatljivo i karakteristično se šire odozdo nagore, kao nekakve gljive. Uglavnom, na jednom njenom ćošku koji gleda na ulicu, stvarno se tamo smjestio: veliki retrovizor, mislim da je izvorno pripadao autobusu, snažno se pričvrstio na samom rubu zida kuće, tik uz prozor.
Retrovizor je bio postavljen tako da se, gledajući u njega iz unutrašnjosti sobe kroz prozor kuće, pogledom mogla obuhvatiti cijela ulica. Lako ste mogli zamisliti situaciju u kojoj osoba sjedi na otomanu u sobi, gleda kroz prozor u retrovizor i prati „zbivanja“ na ulici u „direktnom prijenosu“, ne da bi pritom nužno bio/bila nalakćen/a na rub prozorskog okna. Sve ti je servirano na uvid, kao na dlanu, a ti sjediš zavaljen na sećiji: ko je kome i kada došao, je li i kada otišao; ko je koga dopratio; ko je s kim pričao; itd. Sve pretpostavke za pravu sapunicu uživo – preseljenu sa televizijskih ekrana u neposrednu živuću stvarnost djelića mahale – bile su tu.
Naravno, opisana kuća s retrovizorom jest komično banalan primjer u poređenju s „pravim“ tehnologijama praćenja, kontrole i nadzora koje su se do danas razvile. Video kamere sve manjih i teže uočljivih dimenzija u međuvremenu su postale opće mjesto naših urbanih života. Smještene su u teško uočljive kutove. Gusto su premrežile naše gradove, svaku ulicu, raskršće, haustor i parking. Toliko ih je da je bez puno napora moguće rekonstruirati svaki korak koji bilo ko i bilo kad napravi u javnom prostoru. Svaki naš izlazak na ulicu jest ulazak u svojevrstan video kadar. To nam je dobro poznato, ali živimo svakodnevne živote najčešće nesvjesni te dimenzije.
***
Prišuljalo mi se prisjećanje na ovu staru anegdotu kako to obično biva, iznenada i iz potpuno neočekivanog pravca, dok sam nedavno čitao knjigu “Umijeće pobune. Snowden, Assange, Manning”, francuskog sociologa i teoretičara Geoffroya de Lagasneriea. U njoj se analiziraju slučajevi spomenutih, vjerovatno najpoznatijih svjetskih „zviždača“, iako je De Lagasnerie razumljivo i argumentirano kritičan prema tom pojmu jer dosege njegovih značenja opravdano smatra limitiranim u kontekstu primjera kojima se bavi i koje interpretira. Troje navedenih ljudi tretira kao prototip za novu vrstu političkog subjektiviteta u našoj epohi, model angažiranog društvenog djelovanja s revolucionarnim obrisima u 21. vijeku. Autor se dotiče i pitanjâ savremenih medijskih tehnologija – njihovih društvenih mjesta, uloga i značenja – dovodeći ih u vezu s praksama nadzora, kontrole, širenjem područja državne i korporativne moći, života građana, ugrožavanjem naših prava na privatnost i tome slično.
Takvo sjecište, obilježeno odnosima tehnologije, nadzora, kontrole, discipliniranja i života građana, može nas potaknuti na razmišljanja tragom starih problemskih pitanja koja se uvijek iznova aktualiziraju sa svakom novom generacijom sve sofisticiranijih digitalno-tehnoloških alata, hardvera i softvera. Pa se tako redovito vraćamo poprilično banalnom pitanju, jesu li tehnologije intrinzično „dobre“ ili „loše“? Nadalje, ako se odgovor naginje prema drugoj opciji, ima li smisla nekakav savremeni ludizam, borbeno-destruktivna reakcija kao odgovor na pretpostavljenu reakcionarnost mašina? No ne zaboravimo, još nas je Marx pokušavao naučiti da problem nije u strojevima kao takvim, kako su to naivno mislili proleteri s početka 19. vijeka, već je problem u vlasnicima sredstava za proizvodnju, kapitalistima, odnosno u njihovim profitnim interesima i motivima koji rezultiraju praksama eksploatacije, eliminiranjem rada i otpuštanjima radnika.
Zato naglaske uvijek treba stavljati na analize socijalnih uvjeta i okolnosti, političkih, ekonomskih i kulturalnih, koji određuju karakter i profil korištenja tehnologija, te načine njihove konačne primjene. Odnosno, i na primjeru tehnologija svjedočimo kapitalizmu kao tipu društvenog odnosa. Suština problema je u akumulaciji kapitala, odnosno u materijalno-profitnim kalkulacijama koje u kapitalističkom ekonomsko-političkom sistemu definiraju i svode prakse korištenja tehnologija na specifične i reduktivne načine.
Treba li dakle tehnologije naprosto odbaciti u što je moguće većoj mjeri, ili ih nekritički i bez zadrške prihvatiti? Ili ih je pak potrebno, služeći se znanjima, okrenuti u smjeru naše zajedničke, društvene koristi. To znači, stalnim subverzijama uvijek i iznova ih „otimati“ korporacijama, izmještati ih iz okvira profitom usko orijentiranih interesa, ali i izvlačiti iz okrilja nedemokratske države koja s pomoću tehnologija permanentno provodi prakse praćenja, nadzorovanja, kontroliranja i discipliniranja. Jesu li stoga ispravnije teze kritički orijentiranih tehnopesimista, ili pak nekritička oduševljenja tehnofila i tehnofuturista? Ili je možda ipak nešto treće posrijedi?
Kojoj se god opciji priklonili, teško je osporiti tezu da tehnologije i načini njenih društvenih korištenja nisu i nikada ne mogu biti neutralni, objektivni ili što već na tom tragu. Teze o neutralnosti tehnologija inače su bliske libertarijanskim vrijednosnim polazištima i kanonima znanstvenog (neo)pozitivizma koji sebe nameću kao široku srednjostrujašku logiku prividno racionalnog konsenzusa, smještenu između neprihvatljivih krajnosti obilježenih navodno radikalnim stavovima. Ono što znamo jest da svaka tehnologija već po sebi u velikoj mjeri utjelovljuje kapacitete za svoju vlastitu upotrebu i primjenu, u širokom spektru potencijalnih različitosti takvih modela i tipova.
No još važnije od toga, tehnologija, prakse i načini njene upotrebe i primjene, uvijek su i neizbježno vezani uz spomenute društvene kontekste, određujuće i dominantne sistemske profile, ekonomsko-političke, ideološke i kulturalne, nekog prostora u nekom historijskom vremenu. Stoga će i odgovori na izazove – šta će se, hoće li se i kako će se iz palete potencijalnih tehnoloških kapaciteta realizirati – ovisiti o dominaciji strukturno-sistemskih, ekonomsko-političkih i društveno-kulturalnih silnica.
***
Vratimo li se nakratko priči s početka teksta – autobusnom retrovizoru koji je nekom čudnom putanjom završio prikačen za zid jedne kuće na sarajevskim Kovačima – već je na tom bizarnom primjeru moguće testirati prethodno iznesene teorijske teze. U opisanom slučaju imamo situaciju izmještanja objekta (retrovizor) iz njegovog primarnog habitata (autobus), čime je dotična tehnologija razvlaštena svoje temeljne upotrebne funkcije (olakšavanje pregleda ceste za vozača pri vršenju posla vožnje). Vidimo dakle kako je objekt/tehnologija nakon izmještanja čvrsto umješten/a u potpuno novo stanište (zid kuće u naselju), te je stavljen/a u novu funkciju (praksa mahalaškog škicanja komšija). Svjedočimo kako je spomenuta tehnologija time izgubila nevinost karakterističnu za njen inicijalni upotrebni kontekst, prevedena je u konture meke represije u domeni lokalne zajednice. Postala je alat u funkciji provincijalnog „guranja nosa“ u tuđe stvari, odnosno sredstvo za praćenje i nadzor te za lako zamislive posljedice, prakse ogovaranja i tračanja.
Opisana situacija karakteristična je za kategoriju zajednice koja zajedno s društvom, državom, a smatram da toj trijadi treba dodati i korporaciju, čime ona prerasta u kvartet, u totalu tvori temeljnu makro strukturnu sociološku sliku svijeta. Pritom su represivne funkcije – praćenje, nadzor, kontrola, discipliniranje – u domeni rudimentarne tehnologije kakva je i ovdje opisana, nerijetko još i benigne u kontekstu zajednice, usporedimo li ih sa sofisticiranim tehnikama i metodama koje pronalazimo u sferama države i korporacije. Društvo svjesno izuzimam iz te postavke jer ga vidim kao kolateralnu štetu bilo djelovanja zajednice na jednoj, ili funkcioniranja države i interesnih djelovanja korporacije na drugoj strani.
Pritom bi se moglo postaviti pitanje mogu li i trebaju li se po ovom motivu jednačiti država i korporacija? Slijedimo tezu da je to ne samo moguće, već i neophodno. Premda je moderna država sa svojom glomaznom institucionalnom, birokratskom, administrativnom, zakonodavnom i represivnom aparaturom historijski dosta stariji entitet od korporacije, svi ključni politički i ekonomski trendovi tokom zadnjih barem pedesetak godina vodili su ka njihovom sve intenzivnijem povezivanju i interesnom ispreplitanju. Na račun države, a naročito društva. Na primjer, brojnim zakonodavnim promjenama i poreznim deregulacijama država je u svakom sljedećem koraku sve više servisirala interese kapitala i posljedično slabila u odnosu na njega. Pa smo dospjeli do današnje historijske situacije u kojoj svjedočimo bastardu u vidu korporacije-države i o korpokraciji koja istiskuje klasičnu demokraciju.
To je gruba skica, kroki za makro sistemsku perspektivu. Svedemo li je pak na konture problemskog motiva ovog eseja, perspektiva nas vraća pola vijeka unazad i tamo pronalazimo početke fenomena koji nas ovdje zanima. Najkraće rečeno, američka država u relativnoj tajnosti i izdašno, s mnogo javnog novca prikupljenog od poreza američkih građana, financira glomazan vojno-obrambeni naučni projekt ARPANET, davnu preteču današnjeg interneta. U isto to vrijeme na američkoj zapadnoj obali, u Kaliforniji, u nekom obliku post-hipijevskih tehno-komuna, nastaju obrisi onog što danas običavamo nazvati start up mikro poduzetništvom.
Prema kapitalu servilna država takve iz godine u godinu sve više i više financijski potpomaže, pa nakon nekoliko decenija nekadašnji garažni kompjutorski labovi i hubovi u kojima su eksperimentirali mladi freak inženjeri (Bill Gates je bio jedan od takvih), izrastaju u velike tehnološke kompanije, postaju jedno od najvažnijih i najvećih tržišta svijeta, po novcu i moći usporedivo s industrijama fosilnih goriva, vojno-ratnim i farmaceutskim biznisima. I Microsoft, i Apple, i brojni ostali giganti današnje informacijsko-komunikacijske mega industrije, dolaze iz takvih okruženja. Ili se barem praktično naslanjaju na historijat takvih praksi.
***
U najkraćem, poanta je da nešto što je nastajalo kao javno dobro, financirano javnim novcem – u ovom konkretnom slučaju su to tehnologije vezane uz internet – s vremenom biva podređeno logici i interesima kapitala. Privatizira se, a društvo se razvlašćuje od nečeg što je u počecima, preko države, ono samo financiralo i indirektno stvaralo. Općedruštveno kreirana vrijednost transformirana je u izvor privatnih bogaćenja. No s kapitalom ide i moć, pa dolazi do perverznog obrata na način da dio društveno represivnih funkcija koje je tradicionalno provodila država, sada u ponešto transformiranim formama pronalazimo i pod okriljem korporacija IT sektora.
Nekada, u mitskim vremenima starog analognog svijeta – bilo je to prije svega tridesetak godina! – svojim tradicionalnim metodama pratile su nas, nadzirale i kontrolirale „tek“ državne institucije poput policije i tajne službe. I danas iste čine isto, primjenjujući naravno nove tehnike i tehnologije, ali su im se, u skladu sa svojim poslovnim interesima prodaje svega zamislivog i nezamislivog, pridružile korporacije.
I opet, sve znamo, ali ne znamo šta bismo i kako bismo s tim. Već godinama pričamo o algoritmima koji personalizirano usmjeravaju naše pretrage preko internetskih tražilica, pa tako svako od nas dobiva „svoj“ internet. Žalimo se na tzv. društvene mreže koje nas smještaju u „eho komore“ ili „komore jeke“ (engl. echo chambers) shodno detaljnom skiciranju naših korisničkih profila i tako kreiranih zatvorenih zajednica istomišljenika u kojima se ne vode rasprave, već se samo pojačavaju već unaprijed formirana ubjeđenja i/li emocionalno istresaju lične frustracije. Neprijatno nam je zbog tzv. pametnih mobilnih telefona koji nas „prisluškuju“ iz džepa, prepoznaju riječi koje koristimo i potom nam serviraju i nude komercijalne sadržaje na osnovu takvih uvida. A sada još i umjetna inteligencija u vidu ChatGPT-ja…
Uvijek inspirativan i inovativan, Gilles Deleuze je 1990. objavio važan esej naslovljen „Postskriptum uz društva kontrole“. Bilo je to u osvit konačnog plasmana interneta na svjetsko komercijalno tržište. U idejnom ishodištu tog teksta, Deleuze se naslanja na njemu ključno važnu referencu, Michela Foucaulta, konkretnije na Foucaultove analize društva kazni, odnosno disciplinarnih društava, kao svojevrsnog tamnog naličja historije prosvjetiteljstva. Deleuzeov iskorak je teza da smo potkraj dvadesetog i u osvit 21. vijeka ušli u epohu u kojoj je nekadašnje disciplinarno društvo nadomješteno društvom kontrole. Karakteristike su društva kontrole, navodi autor, da u njemu korporacija zamijenjuje tvornicu, ono funkcionira s pomoću strojeva treće vrste – računala, a u osnovi mu se nalazi logika lozinke ili koda koja o(ne)mogućuje korisnički pristup. Riječima autora, „čovjek kontrole je valovit, ili titrav, u orbiti, u kontinuiranoj mreži. Surfanje je zamijenilo starije sportove“. Društva kontrole nameću imperativ stalnog rivalstva, kompetetivnosti, lične motivacije i takmičenja, trening je nadomjestak školi, a permanentna kontrola zamjenjuje nekadašnji moral discipliniranja.
Uključenjem korporacija u ovu priču država se naravno nije povukla i izuzela iz takvih praksi. Dapače. Prakticiranja moći, nadzora i kontrole samo su postala složenija i sofisticiranija. Kopulacijom mehanizama sistemske državne represije i tržišno-profitnih kapitalističko-korporativnih subjekata, može nastati samo čudovište. Za prve smo potencijalno neposlušni građani i neprijatelji sistema, a za druge nikad dovoljno dobri potrošači. Povezuje ih suptilno, a učinkovito korištenje savremenih tehnologija za praćenje, kontrolu, nadzor i ciljano usmjeravanje društva. Riječ je o onim tehnologijama u čijem su nastajanju participirale, nerijetko ni ne znajući za to, generacije građana. O tehnologijama koje su po svom inicijalnom habitusu mogle i trebale biti upregnute i iskorištene za neke druge, javne i općedruštvene interese.
Za sada nemamo adekvatne kolektivne odgovore na opisane izazove. Imamo tek pojedince i pojedinke koji individualnim gestama podsjećaju na svojevrsne savremene verzije Robina Hooda. One koji uzimajući bogatima i dijeleći siromašnima evociraju sjećanja na simbolički mitski lik hrabrog borca za društvenu pravdu, pokazujući nam tako puteve koje ne znamo, ne želimo, ili naprosto nemamo hrabrosti slijediti. Ali često dijelimo zajednički osjećaj da se nemamo gdje sakriti. Na pamet mi pada tek ciničan odgovor: „Evo vam sve! Uzmite sve, i više! Bez zadrške, ostatka i odlaganja. Samo neka bude brzo“. Iz takve perspektive, arhaični nadzorno-kontrolni pogledi komšija mahalaša, upućeni preko ridikulozno izmještenog autobusnog retrovizora, djeluju pomalo dječje nevino, poput tragično romantične filmske sage (s ovom se tezom vjerovatno ne bi složio Lars von Trier, barem sudeći po stavovima koje je posredovao u svevremenskom Dogvilleu).