foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hromadžić: S Ernaux o smrti Jugoslavije i njenim repovima

Priče iz susjedstva

Jugoslavijom je harao rat, ulicama su zviždali metci nevidljivih strijelaca, snajperista. No iako su granate nemilice ubijale prolaznike i raznosile tisućljetne mostove, a stari su nas ‘novi filozofi’ korili, trsili su se da nas posrame i do besvjesti ponavljali da je ‘Sarajevo samo dva sata leta od Pariza’, mi smo bili iscrpljeni, emocionalno smo se previše potrošili tijekom Zaljevskog rata, i to uludo. Savjest se povlačila. Hrvatima, Kosovarima i ostalima zamjerali smo što se kolju kao divljaci umjesto da se ugledaju u nas. Činilo se da ne pripadamo istoj Europi“.

Poduži je ovo citat iz izvrsnog romana Godine čuvene francuske književnice, odnedavno i nobelovke, Annie Ernaux, izvorno objavljen 2008., a ovdje citiran u prijevodu Vlatke Valentić na hrvatski jezik iz 2021. (str. 160). Citirani paragraf nabijen je simbolikom slučaja „smrti Jugoslavije“, pa ćemo ga koristiti kao epitaf, ali i kao mini arhiv polazišnog sadržaja za kratke interpretativne intervencije i natuknice u ovom tekstu.

***

Ernaux nam svega nepunu stranicu prije citiranog odlomka daje i neophodan kontekstualni okvir kako bismo navedeno adekvatno shvatili. Na tom mjestu, ne bez doze tihe rezignacije i osjećaja poraza „duhom vremena“ potkraj 20. vijeka, navodi kako je „uzbuđenje oko zbivanja u svijetu splasnulo. Pomelo nas je nešto neopipljivo“. Šta bi takva metafora mogla označavati? Šta je to „neopipljivo“?

Možda to da je sve društveno, političko, svjetsko… s tom epohom naprosto postalo zamorno, suvišno, besmisleno. Čini se da su sve one stare, klasične razdjelnice društveno-historijskog smisla – francuska, evropska i američka ‘68, poljska ‘81, pad berlinskog zida ‘89 – tada izblijedjele, izgubile na svojoj važnosti i potentnosti da bi i dalje mogle predstavljati markere za opću kolektivnu orijentaciju.

Nije to bio tek čuveni, pompozno proklamirani kraj povijesti u kojem su zemlje i društva, oni navodno nesposobni i nespremni da prihvate i suoče se s izazovima liberalno-kapitalističke demokracije, završili u krvavoj artikulaciji svojih atavizama iz daleke prošlosti. Bilo je tu i još nečeg, nečeg tiho zlokobnog. Još jednom riječima autorice, bio je to „kraj povijesti koju je moguće ispripovijedati“.

***

I ne dopustimo si pritom da još jednom upadnemo u zamku narcisoidnog samosažaljenja, tako opetovano karakterističnu za regiju, odnosno jugoslavenski prostor. O da, osim nas klali su se u toj historijskoj epohi i drugdje, u Alžiru recimo. A šta tek reći o Ruandi. Tamošnji su istovremeni masakri brojnošću i brutalnošću debelo nadmašili naše, i to toliko da im je čak i Denis Tanović posvetio kratku, ali gorko-ironičnu fusnotu u svome oskarovcu o našem ratu.

Ne zaboravimo da smo mnogi ovdje, uza sve napore, i dalje teško razdvajali tamošnje „Srbe i Hrvate“, odnosno Hutue i Tutsije. Možda nekima ovdašnjim karakter i profil tog rata ni danas nisu posve jasni, ali će se isti nerijetko gorljivo razljutiti kada neki Australijanac ili Južnoafrikanac pokaže malo ili nimalo znanja o ratnoj tragediji Srebrenice, Vukovara i Sarajeva iz 1990-ih. „Znam ja nas, jebo ti nas“.

Kao što nam je i posve jasna zaludnost hiljadama puta ponavljanih metafora poput spomenute udaljenosti, a zapravo blizine, i to ne geografske, Sarajeva i Pariza. Frazâ koje su trebale biti u funkciji svijesti i spoznaje o bosanskohercegovačkoj pripadnosti Evropi i „njenim vrijednostima koje se tamo brane“, a znamo da su praktično polučile jedno golemo ništa. Proizvele su zapravo kontraefekt u vidu traumatičnih frustracija koje ne samo da do danas ne prestaju, već patologijom svoje iščašene genealogije imaju obrnutu logiku. Rastu kako vrijeme odmiče.

Nisu nas se ni tada, a pogotovo ne sada, posebno dojmili ni „stari novi filozofi“, kako ih Ernaux ironično naziva, intelektualci koji su se stavili u službu javnog zagovaranja „našeg kozmopolitizma“. Svi ti leviji, finkelkrauti i sontagice kojima smo zbog glasnog i ustrajnog pozicioniranja na pravu stranu, uz pravdu za napadnute i za žrtve, bili zahvalni, ali smo istovremeno dobro znali da od svega toga nikakve koristi biti neće. Pogotovo ne u Evropi u kojoj je jednu od glavnih uloga imala upravo domovina Annie Ernaux, Mitterrandova Francuska. A Francuska, poručiše nam otvoreno tada, „nikada sa Srbijom zaratiti neće“.

***

Navodi Ernaux i kolektivno stanje emocionalne potrošenosti, iscrpljenosti, nemogućnost da se primjereno odgovori na velike historijske izazove potkraj 20. vijeka. Možda bi se taj fenomen opipljive rezingnacije mogao čitati i kao posljedica podsvjesne razočaranosti Zapada po pitanju vlastite slike i prilike. Svijeta koji više „ne misli“ politički, kojemu su postale strane, izlizane i suvišne sve klasične prometejske šeme, revolucionarni scenariji promjene društvenog realiteta i utopijski narativi. Tom svijetu, u njegovim suvremenim konturama u kojima više nema mjesta za otvorene horizonte mišljenja i djelovanja, više ne pripadaju „velike priče“. Kultura je to koja reflektira slike u odrazima razbijenih zrcala, kojoj svaki holizam i temporalnost dugog trajanja postaju nepoznata iskustva i vrijednosti.

Zato jugoslavenski ratovi iz 1990-ih doista jesu spomenuti „kraj povijesti koju je moguće ispripovijedati“. Morbidni, nepodnošljivi spoj divljačkog krvoprolića i duha kasne modernosti, postmoderne kulture svijeta koji se već tada uvelike preselio u šoping centre, a ubrzo potom i na internet. U vizuri svijeta koji je snažno oblikovan, etički i estetski, ideologijom konzumerizma i medijatiziranim doživljajem društvenog realiteta, slike ratnih klanja i razaranja postaju priče koje nije moguće, a ni primjereno, pripovijedati. Takve priče i slike, u najboljem slučaju, percipiraju se kao iracionalno ludilo koje ne pripada „našoj Evropi“.

No ono što taj i takav svijet Zapada u obilju proizvodi jest cinizam. Cinizam bez granica koji se bez problema potencijalno pretače u šovinizam, nacionalizam i rasizam. Otud i citirano „divljaštvo Hrvata i Kosovara“ koje se nikako ne uklapa u samodopadno oblikovan imaginarij o tropu zvanom Evropa. Bez obzira što su tamo imali tisućljetne tragove civilizacije u vidu mostova, te su iste mostove, svoje vlastite!, nemilice raznosili, a to mogu učiniti samo „divljaci“. Zato ono što se prije tridesetak godina naslućivalo i činilo, u današnjoj briselskoj političko-birokratskoj logici stanja stvari postaje bjelodano: „ne pripadamo istoj Europi“.

***

Sada pak ta ista Evropa, trideset godina nakon iskustva „naših jugoslavenskih ratova“, bez zadrške investira milijarde eura u oružju i opremi kao pomoć Ukrajini u ratu protiv starog-novog hegemona s istočnog ruba evropskog kontinenta. Kao da se na primjeru ovog recentnog konflikta pomalo raščarala prethodno skicirana postmoderna „magija“ i samodopadna uljuljkanost Zapada. Uljuljkanost koja je, čini se, posljedica agonije odumiranja jedne ekonomsko-političke paradigme, paradigme liberalno-demokratskog kapitalizma. Evropa je ponovo, preko svog velikog transatlantskog brata, uvučena u ratni sukob dosta velikih razmjera.

Ne iznenađuje stoga da su se mnogi u Bosni i Hercegovini ovih mjeseci prisjetili, otkako pratimo američko (NATO)-ruski sukob preko Ukrajine, zloglasnog embarga na uvoz oružja koji je Bosancima i Hercegovcima znatno otežao obranu prilikom agresije Srbije početkom 1990-ih. I pritom su razumljivo osjetili gorčinu i ljutnju. No današnji svijet i onaj otprije tridesetak godina nisu ista stvar, a i historijsko-politički profili spomenutih ratova bitno su različiti.

Koliko god bilo teško odvojiti se od traumatičnih emocija, u geopolitičkoj realnosti nema nikakvih sentimenata, pa stvari treba trezveno smjestiti u njima pripadajuće kontekste i nadići se iznad osjećaja o nepravdi koja je tada učinjena Bosni i Hercegovini. A konteksti su takvi da su ekonomsko-politički ulozi i interesne kalkulacije nesamjerljivi usporedimo li ratne prilike u raspadajućoj Jugoslaviji sa sadašnjom situacijom u Ukrajini. Kao što tadašnja Bosna i Hercegovina nije današnja Ukrajina, a Srbija u okvirima tadašnjeg jugoslavenskog ratnog konflikta nije ono što je Putinova Rusija u kontekstu današnjeg ukrajinskog rata. Otud i neprimjerenost prethodno spomenutih analogija, premda zdravorazumski rad svijesti vuče u tim smjerovima.

Priče iz susjedstva

Hromadžić: O identitetima
Hromadžić: Ex-Yu #MeToo
Hromadžić: Još malo o jeziku
Hromadžić: Nogometizmi
Hromadžić: Naši migranti
Hromadžić: Možemo li ovako?
Hromadžić: JNA
Hromadžić: Jahači apokalipse
Hromadžić: Granice
Hromadžić: Hladna zima
Hromadžić: Jezični ratovi
Hromadžić: Kulturocid