Priče iz susjedstva
Prije nekoliko dana, tačnije u nedjelju 30. maja, završen je drugi krug lokalnih izbora u Hrvatskoj. Na njima se odlučivalo o izboru gradonačelnika, načelnika i župana u gradovima, općinama i županijama u kojima niti jedan kandidat nije dobio natpolovičnu većinu u prvom krugu glasanja 16. maja. Duel za gradonačelnika Zagreba, kao glavnog i najvećeg grada, zapravo „države u državi“ – između Tomislava Tomaševića iz zeleno-lijeve političke platforme Možemo! i Miroslava Škore, kandidata radikalno desnog Domovinskog pokreta – razumljivo je izazvao najviše interesa i dominirao je nacionalnim medijskim prostorom nekoliko sedmica. Pregledom i analizom profila tog dvoboja i kampanjâ spomenutih političara, bavit ćemo se u drugom dijelu ovog teksta. Početna premisa je da ono što smo čuli i vidjeli u tom političkom srazu jest višestruko zanimljivo i indikativno za širu kontekstualizaciju i razumijevanje nekih dominantnih političkih trendova koji daleko premašuju hrvatske i regionalne prilike.
No u taj se slučaj potrebno uvesti preko malo šireg pripadajućeg mu konteksta, kratkim prikazom rezultata ovih izbora. Generalno govoreći, najvažnija poruka ovogodišnjih lokalnih izbora u Hrvatskoj jest da je napukla politička simbioza dviju najvećih i najsnažnijih stranaka u zemlji, HDZ-a i SDP-a, duopola koji obilježava politički život Hrvatske već trideset godina. Tome treba pridodati i načetost dominacije nekih do jučer nedodirljivih stranaka s izraženo regionalnim profilom, kakav je IDS u Istri, koji je nakon trideset godina izgubio vlast u Puli, ali i oslabio u cijeloj toj regiji. Njihov Boris Miletić je sa svega pedesetak glasova više uspio zadržati mjesto župana Istarske županije. U općem presjeku, čini se da su ovakvi trendovi posljedica vezanih procesa, kako zamora klasičnim velikim političkim strankama, njihovom okoštalošću, otuđenošću od društva i njegovih problema, te problematičnim modelima vladanja, tako i pojačanog građansko-političkog aktivizma, odnosno aktivnog uključivanja u politiku niza lokalnih inicijativa, nezavisnih kandidata i lista.
Buduća prošlost: HDZ i SDP
Za obje još uvijek ključne stranke u Hrvatskoj, pogotovo za HDZ, lokalni i županijski izbori su važni jer pokazuju neke znakovite trendove koji se potom vrlo lako mogu prenijeti na nacionalnu državnu razinu na sljedećim parlamentarnim izborima. Stoga je HDZ već u 1990-im strukturirao unutrašnji ustroj Hrvatske na, iz administrativno-financijske perspektive gledano, neracionalan, kompliciran i skup način, sa stotinama općina i desecima županija u jednoj maloj zemlji s nepuna četiri milijuna stanovnika. Ali iz pozicije političke kalkulacije, takva razdrobljenost ima pokriće u činjenici da si time olakšavaju kontrolu biračkog tijela i raspolaganja resursima, na primjer radnim mjestima i politikama zapošljavanja, na mikrorazinama društvenog života. Lakše je u takvoj strukturi provoditi razne tipove koruptivnih ucjena, nepotističkih umrežavanja, interesnih uslovljavanja i klijentelističkih šemiranja.
Stoga su za HDZ rezultati ovih izbora – bez obzira što su kumulativno i ovaj put ostvarili najbolji rezultat od svih stranaka i izbornih lista, ali ipak slabiji nego prije četiri godine, osvojivši najviše skupštinskih i vijećničkih mandata, te mjestâ gradonačelnika, načelnika i župana – ipak lampica za laganu uzbunu. Tome je tako jer su izgubili neke svoje tradicionalne bastione, ili im je u njima ozbiljno poljuljana moć. Na primjer, od većih gradova i sredina, izgubili su Split, središte Dalmacije, u kojem ih je potukao relativno noviji političar, ‘centrist’ Ivica Puljak. U Rijeci i Zagrebu HDZ je već tradicionalno u opoziciji, iako su Zagrebom indirektno vladali tokom protekle decenije zahvaljujući otvoreno-prikrivenom interesnom koaliranju s pokojnim gradonačelnikom Bandićem, a to će se sada promijeniti.
Jedini od četiri najveća grada u kojem je HDZ zabilježio rezultatski iskorak je Osijek. Tamo su konačno, nakon dugogodišnje dominacije regionalne stranke HDSSB Branimira Glavaša, osvojili vlast. Ipak, tamošnji novi HDZ-ov gradonačelnik Ivan Radić dolazi iz kruga ljudi bliskih županu Ivanu Anušiću, koji je pak najjači unutarstranački oponent premijeru Plenkoviću, pa je pitanje koliko aktualnom vrhu stranke zapravo odgovara daljnje jačanje disidentski nastrojene osječke stranačke podružnice. HDZ-u je ozbiljno poljuljana moć i monopol na vlast i u sredinama koje su oduvijek bile njihove jake utvrde, u Zadru recimo. Slično je i u gospićkom kraju, Ličko-senjskoj županiji. A pogotovo je tako na krajnjem sjeveroistoku zemlje, u Vukovaru i tamošnjoj županiji, gdje će vladati Ivan Penava, nekadašnji HDZ-ovac, sada blizak krajnjoj desnici, Škorinom Domovinskom pokretu. Izgubili su i u nekim sredinama koje za HDZ imaju važan simbolički potencijal, to je slučaj Knina.
SDP je u još većim problemima. Nije preteška kvalifikacija reći da su na ovim izborima doživjeli pravi debakl i da im prijeti realna opasnost da u narednom ciklusu postanu stranka s regionalnim, a ne nacionalnim značajem. Dovoljno je navesti podatak da su u dvadeset najvećih gradova u Hrvatskoj, u kojima živi oko 1,6 milijuna stanovnika, osvojili manje od sto hiljada glasova. Pogled na njihov izborni rezultat tjera na zaključak da je SDP još jedino relevantna stranka u Rijeci i tamošnjoj Primorsko-goranskoj županiji, potom u Krapinsko-zagorskoj županiji, te u nekoliko manjih gradova poput Koprivnice, Trogira, Ploča, Čakovca i Siska. Razlozi za SDP-ov potop su brojni i dugogodišnji. Ta je stranka birokratski okoštala, kadrovski zapuštena i terenski onemoćala, već dugo vremena otuđena od svoje biračke baze. U mandatima kada su bili u prilici obnašati vlast, nisu ničim pokazali zaokret u odnosu na HDZ-ov model vladanja zemljom, perpetuirajući sve klasične društvene boljke, korupciju i klijentelizam, ne sređujući stanje u ključnim sektorima koji su tradicionalno u lošem stanju, primjerice u pravosuđu i zdravstvu… Osim toga, već se decenijama udaljavaju od ljevice prema središtu, tako da su sada tipična stranka (neo)liberalnog centra, što je otvorilo prostor za afirmaciju i rast popularnosti novih pokreta na lijevom političkom spektru u Hrvatskoj.
Trećeputaške političke polarizacije: Možemo! i Domovinski pokret
Stoga među političkim analitičarima u Hrvatskoj vlada gotovo unison stav da je ključni razlog za drastičan pad SDP-a osjetno političko jačanje i širenje platforme Možemo!. Donekle, ali vrlo uvjetno, usporediva bi se analogija mogla povući i na desnici, da je svojevrsna žilavost Domovinskog pokreta razlog za djelomično slabljenje HDZ-a. Možemo! je zaista napravio impresivan rezultat na ovim izborima. Tomašević je uvjerljivo pobijedio na izborima za zagrebačkog gradonačelnika, a politička platforma je sa četiri osvojena mandata na lokalnim izborima 2017., sada porasla na čak dvadeset i tri mjesta u zagrebačkoj skupštini. To je daleko najviše od svih izbornih lista koje su se kandidirale, pa će ova politička platforma moći komforno voditi Zagreb u koaliciji sa SDP-ovih pet zastupnika. Pritom se uspjeh Možemo! nije ograničio tek na Zagreb. Ušli su u gradske i županijske skupštine posvuda gdje su izašli na izbore sa svojim listama, čak i u sredinama u kojima je njihova politička inicijativa pokrenuta prije svega nekoliko mjeseci. Možemo! će tako sada pored Zagreba imati zastupnike u Puli, Rijeci, Splitu, Dubrovniku, Osijeku, Karlovcu, na Korčuli… Pored Tomaševića u Zagrebu, Možemo! su osvojili još jedno gradonačelničko mjesto, njihova Suzana Jašić pobijedila je u Pazinu. Više nema dilema da ova politička platforma polako, ali sigurno, izlazi sa lokalne na nacionalnu razinu.
O Možemo! smo već pisali u ovoj rubrici prije nekoliko mjeseci, u kontekstu tadašnje mini-afere unutar platforme, izbacivanja klasično lijeve političke partije Radnička fronta iz zeleno-lijeve koalicije. Sada je već moguće sa sigurnošću ustvrditi, s obzirom na ostvarene rezultate na ovim lokalnim izborima, da politika koju promovira platforma Možemo! nailazi na odjek i podršku u prepoznatljivom dijelu hrvatskog društva. Riječ je o politici koja se naslanja na već dobro poznate i oprobane modele političkog vođenja koje vidimo u nizu evropskih gradova. Uostalom, Možemo! ne skriva da im je klasičan uzor prema kojem oblikuju svoju političku agendu, prilagođenu zagrebačkom i hrvatskom kontekstu, katalonsko-španjolska Barcelona i tamošnji Podemos.
Baziraju se takve političke prakse na nekim oblicima direktne demokracije: aktivnoj participaciji građana u društveno-političkom životu, pogotovo na lokalnim razinama, transparentnim modelima administrativno-političkog upravljanja gradom, građanskim inicijativama, municipalnim i mjesnim samoupravama, konzultativnim zborovima građana, kooperativnim kvartovskim akcijama… U tom kontekstu treba čitati izjavu Danijele Dolenec – profesorice na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, novoizabrane dogradonačelnice Zagreba i neformalne ideologinje Možemo! – da za politike današnje suvremene ljevice kvart predstavlja ono što je za ljevicu 20. vijeka bila tvornica. Drugim riječima, proširimo li tu tezu – ali suho, bez namjere da se s njom ovdje konfrontiramo, za čim inače itekako postoji potreba – bavljenje urbano-komunalnom, građanskom svakodnevno-životnom problematikom, u ideologiji „socijalizma za 21. vijek“ zauzima mjesto koje su u klasičnim socijalizmima prošlog vijeka imala borbena sindikalna organiziranja i radničke, društveno-klasne borbe.
Postaje potom jasnija i korištena simbolika, opetovano naglašavanje da se radi o „zelenoj ljevici“. „Zeleno“ pritom ima denotativnu, ali i konotativnu dimenziju. Po jednoj strani, apostrofiraju se time ekološka pitanja i problemi okoliša, prirodnog i urbanog, u samo središte takve političko-vrijednosne matrice. Na drugoj, neizgovorenoj strani, time se i distancira od klasične historijske „crvene ljevice“, te se računa na simpatije i podršku one tihe većine ‘finih, kulturnih’ građana, još uvijek postojeće srednje klase koju je nacionalističko-revizionistički hegemonijski stroj tranzicije dovoljno ideološki ‘dokačio’ da s nasljeđem socijalizma ima stanovitu ‘nelagodu’, bez obzira znali to ili ne objasniti sebi i drugima.
Stoga na primjeru Možemo! nikako ne možemo govoriti o nekakvoj revolucionarnoj ljevici, kako o njima bulazne desničari. Iz perspektive nas ljevičara radi se o, u najboljem slučaju, istinski reformskoj socijaldemokraciji koja traži svojevrstan kompromis s ‘najmanje lošim od mogućih i realno izvedivih sistema’, kako mu se često laska – kapitalizmom. Također, s već spomenutim i izvjesnim prerastanjem sa lokalne zagrebačke na nacionalnu razinu, ova politička platforma više neće moći zaobilaziti neka teška ideološka pitanja na koja za sada izbjegavaju dati jasne odgovore. Na primjer, valorizirati nasljeđe jugoslavenskog socijalizma i Hrvatske u Jugoslaviji, nedvosmisleno pozicionirati historijska mjesta partizana i ustaša, Tita i Pavelića, Stepinca i NDH… Ali i reći pokoju više o kapitalizmu kao političko-ekonomskoj paradigmi. Koji je to i kakav kapitalizam prihvatljiv za „zelenu ljevicu“? Koliko kapitalizma je ‘prava mjera’ za socijalno pravednije društvo? Promjena modela upravljanja gradovima, fokusiranost na praktične komunalne probleme i njihova rješavanja, koliko god bili važni za svakodnevne živote građana, uskoro više neće moći pokriti cjelokupan ideološki horizont političkog djelovanja Možemo!.
Što se tiče ‘trećeputaške’ političke opcije na desnici, Škorinog Domovinskog pokreta kao svojevrsnog antipoda Možemo!, ta se radikalno desna politička inicijativa razvija tokom zadnjih godinu dana u Hrvatskoj. Riječ je o krajnje konzervativnoj političkoj opciji s filoustaškim elementima, platformi koja je povezala desničarske redikule s margine političkog života u Hrvatskoj, neke izdanke hrvatske ustaške emigracije i otpadnike desnog krila HDZ-a, nezadovoljne Plenkovićevom ‘centrističkom’ politikom preko koje nisu mogli zadovoljiti svoje ambicije i interese. Upravo je kritika ‘Plenkovićevog HDZ-a’ jedna od glavnih preokupacija njihovog političkog djelovanja. Logističku podršku daju im ultrakonzervativne katoličke udruge civilnog društva kakve su recimo „U ime obitelji“ Željke Markić i „Vigilare“ Vice Batarela (čovjeka koji je nedavno izbore za gradonačelnika glavnog grada u Hrvatskoj okarakterizirao kao „bitku za Zagreb u kojoj se bira između patriote i komunista“), te desno krilo Katoličke crkve u Hrvatskoj. Kao financijeri ove političke opcije u medijima i javnosti spominju se domaće privatne firme „Pevex“ i Prvo plinarsko društvo (PPD), iz međunarodne poslovne grupacije Energia naturalis grupa, što ovi naravno demantiraju.
To Škorinu stranku stavlja u širi geopolitičko-ekonomski kontekst, povezuje ih se s krajnje desnim evropskim politikama poput nacionalista-konzervativaca u Poljskoj, Orbana u Mađarskoj i Janše u Sloveniji, a u zaleđu svega su navodno ruski ekonomski i politički interesi. No problem za Domovinski pokret predstavlja objektivan uvid da je u svih ovih tridesetak tranzicijskih godina u Hrvatskoj, sklonost ka krajnje desnim politikama pokazivalo oko desetak posto populacije, koliko okvirno iznosi i sadašnji rejting popularnosti ove stranke. Ako im pripišemo i simpatizere donekle srodnog Mosta, taj se postotak penje na maksimalnih petnaestak procenata.
Prljava politička kampanja: Škoro vs. Tomašević
Nisu predizborne političke kampanje nikada vrijeme i mjesto uljuđenih, racionalnih debata i razmjenâ stavova s argumentima. Znamo da je to uvijek teren za demonstraciju podmetanja i laži, kleveta i objeda, svega što već klasično obilježava političke diskurse, pa se i prikladno imenuje „prljavom kampanjom“. No ono čemu smo po tom pitanju svjedočili tokom dvije sedmice u drugoj polovini maja, između prvog i drugog kruga lokalnih izbora u Hrvatskoj, nadmašilo je sve dosadašnje dosegnute ovdašnje ‘standarde’ s tim u vezi. A ti ‘standardi’ nisu niski.
Naime, vrsta i količina difamacija, lažnih vijesti, optužbi, prozivanja, dezinformacija, huškanja… koje je Miroslav Škoro uputio prema Tomislavu Tomaševiću – u međuvremenu izabranom budućem gradonačelniku hrvatskog glavnog grada za naredne četiri godine – nadilazi sve dosad viđeno u političkom životu Hrvatske. Škoro se sa svojom ekipom, mahom sastavljenoj od desničarskih redikula, zapravo odlučio na vođenje anti-kampanje, a ne kampanje. Jasno je i zašto. Jer u srazu s Tomaševićem, kada su u pitanju ideje, programi, promišljeni planovi i jasni projektni nacrti za vođenje Zagreba, naprosto nema što za ponuditi, pa je manje-više sve što je izgovorio u tim danima bilo usmjereno na pokušaj ocrnjivanja Tomaševića i Možemo!.
Cjelokupna Škorina retorika u toj dvosedmičnoj kampanji svela se na gomilu najjeftinijih i najprljavijih podvala i laži, zapravo na politiku najmizernije ideologizacije. Dobili smo neku verziju domaćeg ‘trumpizma’. Pokušao je Škoro, zajedno sa svojim najbližim suradnicima, među kojima su očekivano iskočili Zlatko Hasanbegović i Igor Peternel, igrati na dvije razine pritom. Prva linija difamacija ciljala je na plašenje javnosti s nebulozom o navodnoj prijetnji koja se nadvija nad Zagrebom u vidu nadolazeće „crvene, komunističke nemani“. U takav klaster, kako to vidi ta grupa ljudi, spadaju sve liberalno-lijeve vrijednosti, civilno-društvene inicijative i ljudsko-pravaške aktivnosti koje stoje na polazištima otvorenog i tolerantnog sekularnog društva, te se zalažu za jednaka prava na horizontu pluralizma identitetskih markera: spolno-rodnih i seksualnih, vjerskih, etničkih, socijalno-klasnih…
Proizveo je tako ‘škorinjak’ cijelu paletu isključujućeg diskursa namijenjenog aktivistima i aktivistkinjama platforme Možemo!. Pritom će kvalifikacija o „lezbijskom sindikalizmu“ – kojeg prema ovim desničarima, što god to značilo, zagovara i provodi zelena ljevica – zasigurno ostati trajno zabilježena kao novum u političkom vokabularu Hrvatske i regije. Tako se i kroz ovaj primjer, gotovo identično s cijelim nizom srodnih desničarsko-konzervativnih i profašistički nastrojenih politika od Mađarske do SAD-a, artikulirala zavjerenička teorija o „masonu Georgu Sorosu“, financijeru ove globalne liberalno-lijeve urote, te o civilno-društvenim aktivistima kao njegovim „plaćenicima“. Valjda je to imao na umu Hasanbegović kada je Možemo! okarakterizirao kao stranku koja „nije autohtoni hrvatski politički proizvod“.
Druga linija Škorine anti-kampanje trebala je prokazati Tomaševića kao navodno korumpiranog čovjeka koji je prema njihovim lažnim konstrukcijama, zajedno sa svojim suradnicima iz civilno-društvenog sektora i liberalno-lijevih nevladinih organizacija, tokom zadnjih petnaest-dvadeset godina rada u tom društvenom polju ‘izvukao’ stotine milijuna kuna i debelo se financijski okoristio. Tomašević je na te neutemeljene optužbe reagirao staloženo. Pozvao je sve nadležne državne institucije – uz ironičnu opasku da im se mogu priključiti kao ispomoć i „Sherlock Holmes i alanfordovska grupa TNT“ – da temeljito ‘pročešljaju papire’ ako smatraju da je to potrebno, provjere sve donacije koje su udruge u kojima je radio i s kojima je surađivao dobile, odnosno osvojile na javnim natječajima.
Istovremeno je i jasno poručio da nevladin civilno-društveni sektor u Hrvatskoj, u kojem je već preko dvadeset godina aktivan protagonist, ne samo da nije kriminalno i koruptivno leglo kakvim ga Škoro i ‘škorinjaci’ žele prikazati, već je dapače uzorit primjer modela kojeg sve političko-ekonomske strukture u tranziciji već decenijama postuliraju kao ideal-tipski, primjer efikasnog i učinkovitog povlačenja sredstava iz EU fondova i drugih međunarodnih, te nacionalnih projektno-kompetitivnih natječaja. Utoliko su i besmislenija bila Škorina podmetanja da su Tomašević i Možemo! prijetnja ne samo hrvatskim braniteljima i majkama odgajateljicama (!), već i hrvatskim poduzetnicima. Jer ako je neko pokazao umijeće i snalažljivost u vođenju projektnih aktivnosti i svojevrsnom mikro i srednje poduzetničkom menadžmentu, onda su to ljudi iz udruga civilnog društva.
Nadalje, nije nedostajalo ni trivijalnih nebuloza u klevetničkim konstrukcijama Škore i njegovih. U taj registar svakako spada i njihovo prozivanje Tomaševića i Možemo! da će kao jedan od prvih konkretnih poteza ako dođu na vlast u Zagrebu, uvesti tzv. rodno osviještene semafore. Takvo priglupo prevođenje banalnih detalja – vađenje iz konteksta činjenice da u mnogim evropskim gradovima doista postoje takvi semafori i pretvaranje tog uvida u potencijalni ‘zagrebački problem’ – mogu izvesti samo somnabulni likovi zadojeni pričom o nekakvoj „rodnoj ideologiji“ kojom desničari vrte spin-prijetnju, plasiraju priče o navodnoj opasnosti za konzervativne ideale čiste zajednice i heteronormativne obitelji. Otišli su ‘škorinjaci’ tim tragom i par koraka dalje, etiketirajući članove Možemo! kao „rodno zadojene ideologe koji razaraju obitelji i komadaju djecu“.
I tako dalje, i tako bliže. Medijima su kružile špekulacije da je Tomaševiću upućen niz ozbiljnih prijetnji i da je zbog toga dobio i prikrivenu policijsku zaštitu, što je on odbacio kao netočno, rekavši da se u Zagrebu osjeća sigurno. Ovakvo bezočno prostačko laganje i podmetanje, pa makar i u kontekstu političke izborne kampanje, sasvim je razumljivo nagnalo mnoge da Tomaševića upitaju namjerava li tužitu Škoru za klevetu i javno nanošenje štete ugledu, na što je kratko odgovorio da će o eventualnim pravnim koracima razmišljati nakon izbora.
…
I izbori su eto prošli. S njima i Škoro i ‘škorinjak’, donekle i za sada. A Tomaševića i ‘možemaše’ čeka mukotrpan posao u Zagrebu. Za početak je to čišćenje ‘Bandićevih ormara’ koje započinje nakon primopredaje funkcija u gradskoj upravi u petak, 4. juna. A u tim ormarima zasigurno ne fali kostura.