foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hromadžić: Domovinski ukrajinski rat

Priče iz susjedstva

Ukrajinska ulica u Zagrebu nalazi se u novozagrebačkom kvartu Travno. Jedna je to tipična, baš ni po čemu specifična zagrebačka ulica, pa stoga i malo kome poznata osim stanovnicima tog naselja. Takvom bi i ostala da se nije desila eskalacija ukrajinskog rata prije dva mjeseca. Status joj se potom neslužbeno, ali u praksi itekako prepoznatljivo, promijenio.

Dobar dio stanara te ulice – za pretpostaviti je da su to u velikoj većini etnički Hrvati katoličke vjeroispovijesti – interpeliran masovno medijskom, javnom i političkom halabukom vezanom uz spomenuti rat, sada se prepoznao u posebnoj i specifičnoj društvenoj situaciji, štoviše u svojevrsnoj moralnoj misiji koju prati napadno iskazivanje posebne vrste patosa. Pa su shodno tome natprosječno naglašeno, uspoređujući to s ostatkom hrvatskog glavnog grada, okitili svoje balkone, prozore i fasade zgrada ukrajinskim zastavama i parolama kakva je i ona nezaobilazna „slava Ukrajini“.

U toj istoj ulici, na broju 1, prije skoro sedam godina podignut je spomenik ukrajinskom pjesniku i književniku Tarasu Ševčenku, čime je obilježena dvjestota godišnjica njegovog rođenja. Iako se radi o jednom od najvećih ukrajinskih simbola u mozaiku nacionalno-identitetskog mita – nekoj vrsti njihove ikone u sklopu prosvjetiteljsko-preporoditeljske epohe, onog čemu bi u Hrvatskoj ekvivalent bili „iliri“ predvođeni Ljudevitom Gajem – Ševčenko je u Hrvatskoj razmjerno, i sasvim razumljivo, nepoznata historijska ličnost.

Izgovorite li prezime Ševčenko, u Hrvatskoj, ali i bilo gdje drugdje u svijetu, asocijacije u sekundi vuku na Tarasovog prezimenjaka Andrija, najpoznatijeg i vjerojatno najboljeg ukrajinskog nogometaša svih vremena. I najrasprostranjeniji internetski pretraživač na svijetu, upišete li prezime Ševčenko u tražilicu njegove hrvatske verzije, prvo izbacuje wikipedijinu referencu na Andrija, a tek potom i link s natuknicom o Tarasu. Nikada i nigdje književnici nisu niti izbliza tako dobro kotirali kao nogometaši. I neće.

Elem, u opus i životno djelo Tarasa Ševčenka upućeni su ovdje tek rijetki, uglavnom oni profesionalno afilirani u istočnoevropsku, rusku i književnost tzv. ruskog svijeta. Ili poneki rijetki pasionirani čitatelji čiji je broj zanemariv. Sukladno tome, spomenuti je spomenik do prije dva mjeseca bio manje-više nevidljiv i ignoriran trop, osim možda na obljetnice kada bi izaslanstva sastavljena od članova ukrajinske ambasade u Zagrebu, te ponekog domaćeg predstavnika Grada i/li Ministarstva kulture, prikladno ritualno položila cvijeće uz njegovo podnožje. No sada je to, historijsko-političkom kontingentnošću, postalo mjesto od posebnog pijeteta, komad mramornog kamena preplavljen buketima i nebrojenim lampionima s upaljenim svijećama koje tamo ostavljaju očito potreseni građani i građanke hrvatske metropole.

Patos i ideologija

Nisu naravno prizori poput opisanih tek kuriozitet Zagreba i Hrvatske. Već nedjeljama svjedočimo gotovo identičnim „spontanim“ javnim iskazivanjima podrške Ukrajini i Ukrajincima, žrtvama ruske agresije, u nizu gradova i država koje geopolitički označavamo pojmom „zapadni“. Organiziraju se masovna okupljanja i javni prosvjedi u prepoznatljivoj žuto-plavoj koreografiji i s pripadajućim transparentima i parolama, a zapadne se države skoro pa utrkuju koja će poslati više oružja Ukrajini, humanitarne pomoći i primiti više ukrajinskih izbjeglica od nekoliko milijuna unesrećenih ljudi što su u strahu za živote morali napustiti svoju zemlju i gradove.

Dakle, sve na tom tragu što gledamo i slušamo u Hrvatskoj zadnja dva mjeseca bilo bi tako tipično i prepoznatljivo, već više puta viđeno. No ima tu jedan niz malih, ali znakovitih i interpretativno potentnih momenata razlike koji čine cijelu priču oko Ukrajine i tamošnjeg rata specifično distinktivnom u kontekstu Hrvatske. Na primjer, od samog početka eskalacije sukoba u toj zemlji, premijer Plenković nastoji u Bruxellesu i na razini EU-a promovirati i ponuditi hrvatsko iskustvo tzv. mirne reintegracije Podunavlja, odnosno istočne Slavonije, iz druge polovice 1990-ih, kao model koji bi mogao biti primjenjiv i na problem istočne Ukrajine, odnosno tamošnjih separatističkih regija s većinskim ruskim življem.

Plenković je jasno, kao profesionalni političar i karijerni diplomata cijelog svog života, prvenstveno zainteresiran za ojačavanje svojih pozicija u perspektivi nekog svog budućeg političkog angažmana na nekoj od prestižnih pozicija u vodećoj strukturi Unije. Stoga je svaka njegova inicijativa prema središtu EU-a vođena i takvim kalkulacijama. Ali ima tu i dodatne prtljage.

Hrvatska koja je, zajedno s Bugarskom i Rumunjskom, na samom začelju EU-a prema svim validnim ekonomsko-socijalnim pokazateljima razvoja, naprosto nema što za ponuditi – avaj! – toj evropskoj alijansi osim destinacija za ugodan turistički boravak, te svoju kolektivno-iskustvenu kolekciju ratno-traumatičnih priča otprije tridesetak godina. Tzv. domovinski rat – taj stožerni mit suvremene hrvatske države – u takvoj se perspektivi pojavljuje kao pervertirani političko-izvozni proizvod. Postoji pritom i pregršt načina kako se – s ne baš jasnom logičkom argumentacijom, ali evidentno uspješno i učinkovito – povezuje nacionalno iskustvo domovinskog rata s ukrajinskom recentnom tragedijom, sve za unutarhrvatske dnevno-političke i društveno-ideološke potrebe.

Paralele u režiji medija

Na nedavnoj uskršnjoj propovijedi, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić veliki je dio svoga obraćanja javnosti posvetio apelu na svakovrsnu pomoć prognanicima iz Ukrajine, naglasivši da „naše nedavno iskustvo rata, stradanja i prognanstva pojačava našu otvorenost za velikodušnost“. Na stranu pritom relativnost temporalne kategorije „nedavno“. Trideset godina možda je doista ništa u perspektivi vječnosti kraljevstva nebeskog, ali je to u ovozemaljskim kategorijama dosta dug period, dovoljan da odraste cijela jedna generacija ljudi koja ne dijeli ista iskustva i živa sjećanja na vrijeme otprije tri decenije. A u kakvom su odnosu i omjeru profili i tipovi spomenutih iskustava s „otvorenošću za velikodušnost“, još je veća enigma i nije nam poznato kojom je metodologijom Bozanić izveo nalaze za takvu tezu.

Posebna uloga u konstruiranju paralela između iskustava patnje, progona i razaranja iz domovinskog rata s aktualnim prizorima smrti iz Ukrajine pripada – kao i u primjerima formatiranja mnogih drugih društvenih fenomena – dnevnicima Večernji list i Jutarnji list. Iako nominalno različitih orijentacija, te dnevnike puno više vrijednosno povezuje nego što ih razdvaja. Na primjer, iako će Večernji list – kao novina koja promiče konzervativan svjetonazor i u većinskom je vlasništvu austrijske katoličke Crkve – očekivano obilato sukreirati nacionalno-vjerske identitetske vrijednosti u Hrvatskoj, navodno liberalni Jutarnji list svih ovih tranzicijskih godina njeguje nekonfrontirajući odnos spram tako uspostavljene hegemonije u društvu.

Zajedničko im je i ono što već poslovično krasi veliku većinu današnjih medija općenito, blagonaklon odnos prema kapitalizmu. U takvom poretku vrijednosti, industrija kulture spektakla ima značajan udio prilikom promocije vrijednosti kakve su profit i tržište, pa je zato razumljiv senzacionalistički i bombastičan tretman društvenih tema i fenomena, bez obzira iz kojih domena dolazile, jer takvi pristupi plijene pažnju i povećavaju interese oglašivača.

U patetično-senzacionalističkim oblikovanjima priča iz ukrajinske tragedije, Večernji, Jutarnji, kao i veliki dio ostatka medijske scene u Hrvatskoj – hineći geste zabrinutosti i suosjećanja do neprijatnih razina susramlja – posebno mjesto dodjeljuju Mariupolju. Za taj, danas razoren grad na jugoistoku Ukrajine, malo tko je čuo do prije dva mjeseca, a sada je on sastavni dio dnevnog menija svjetskih medija. U Hrvatskoj je pak Mariupolj i novi toponim za staru, ali nikad prošlu i završenu, ratnu tragediju svih tragedija iz domaće perspektive.

Mogli bismo naime reći da se Mariupolj u hrvatskoj javnosti i medijima pojavljuje – ne konotativno, već doslovno, denotativno! – kao drugo ime za Vukovar. Pa se tako ovih dana, recimo, opkoljena čeličana u Mariupolju, navodno posljednja linija obrane tog grada prema medijskim izvještajima, uspoređuje s vukovarskom ratnom bolnicom. A kada su se u medijima prije par sedmica pojavili prvi narativi i svjedočanstva o masovnim zločinima i grobnicama, takve su se paralele samo još pojačale.

Hrvatska i Ukrajina; Srbija i Rusija; Jugoslavija i SSSR…

No takve su linije poređenja višestruko problematične, i očito su medijski i ideološki proizvedene za domaću dnevno-političku upotrebu. Jer rat, onaj domovinski, nikada ne smije završiti. Njegov kraj značio bi i kraj jedne ideologije koja se uporno održava na životu proizvođenjem antagonizama i razlika spram najbližih susjeda s istoka. Kao i ostalim konstrukcijama iz takvog tipa žanra, tim pričama nedostaje kontekst. Odnosno, kontekstualna prtljaga u takvim naracijama mora biti anulirana kako bi iste mogle polučiti učinke. A što bi pripadajući konteksti pokazali?

Za početak, pokazali bi važne razlike između nekadašnje ekonomsko-političke pozicije Hrvatske u socijalističkoj Jugoslaviji u poređenju s nakadašnjom pozicijom Ukrajine u sklopu bivšeg SSSR-a. SFRJ nije bila isto što i SSSR, kao što Hrvati u Jugoslaviji naprosto nisu bili ono što su Ukrajinci bili u SSSR-u. Također, Rusi nisu Srbi, a ni Putin nije Milošević. Posebna uloga i mjesto u širenju takvih umobolnih poredbenih konstrukcija pripada licemjernoj hrvatskoj desnici, kako u politici, tako i u medijima. To su isti oni društveni akteri, raznorazne bartulice, bujanci, raspudići… koji su do prije koji mjesec, a godinama unazad, bez zadrške veličali Putina i uzdizali njegov režim, a danas su u prvim redovima pljuvača.

Naravno, moglo bi se opravdano postaviti pitanje zašto takvim tipovima poistovjećivanja i jednačenja nismo svjedočili u prijašnjim ratovima koji su se dešavali i dešavaju se u svijetu svih ovih godina nakon domovinskog rata. No odgovori na takve potencijalne dileme su jasni. Ratovi u Afganistanu, Iraku, Siriji, Somaliji, Libiji… za razliku od ovog ukrajinskog, nisu nudili potrebne razine identifikacijskih markera – etničkih, vjerskih, rasnih, kulturoloških, civilizacijskih… – kako bi politička praksa prepoznavanja i posljedični ideološki spin, mogli biti pretvoreni u djelatan društveno-medijski i javni performans kolektivnog prepoznavanja i povezivanja. Iz istih se razloga ne provode usporedive politike i ne proizvode njima prikladni tipovi kolektivnih društvenih sentimenata kada su na jednoj strani bliskoistočni, azijski i afrički „migranti“, a na drugoj ukrajinske „izbjeglice“.

Nadalje, za razliku od spomenutih ratova u kojima je uloga negativaca u velikoj mjeri pripala Amerikancima, Britancima, Francuzima i ostatku vodećih sila „zapadnog svijeta“ kojima želimo pripadati – jer to se i pored svih agitpropovskih targetiranja „islamskih terorista“ naprosto nije moglo prikriti – ukrajinski nam je rat konačno ponudio dobro znanog starog negativca – „Rusa“. Stoga je i bespogovorno svrstavanje malih marginalnih državica i nacija s istočnog ruba Evrope uz zapadnu vojno-političku alijansu, pritom još uvijek historijski svježe obilježenih stigmom „postsocijalističke zemlje“, istovremeno bio i čin jasnog geopolitičkog opredjeljivanja.

Teško se, prateći političko-medijsku scenu u Hrvatskoj, oteti zaključku da javni obredi utrkivanja tko će pokazati višu razinu žalosti i pijeteta nad sudbinom Ukrajinaca, u sebi nose perspektivu iz drugog plana koja je pritom odlučujući faktor. To je sindrom veličanja sopstvene žrtve i samodopadnog narcističkog oplakivanja vlastite teške ratne traume koja zauvijek mora ostati svježa. Zato je rat u Ukrajini, između ostalog, i drugo ime za domovinski rat, taj središnji temporalni graničnik, orijentir u historijskom vremenu za sve nacionalne političke paradigme. Jučer, danas i sutra koje traje. Diktatura vječnog prezenta.

Priče iz susjedstva

Hromadžić: O identitetima
Hromadžić: Ex-Yu #MeToo
Hromadžić: Još malo o jeziku
Hromadžić: Nogometizmi
Hromadžić: Naši migranti
Hromadžić: Možemo li ovako?
Hromadžić: JNA
Hromadžić: Jahači apokalipse
Hromadžić: Granice