foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hromadžić: Slike i prilike rata

Priče iz susjedstva

Ove se godine navršavaju pune tri decenije otkako je francuski teoretičar postmodernističke orijentacije, Jean Baudrillard, uznemirio svjetsku intelektualnu javnost polemičkim stavovima iznesenim u tekstu „Rat u Zaljevu se nije dogodio“. Meni za potrebe uvoda u tekst, a vama kao kratki podsjetnik, Baudrillard se u svom eseju interpretativno poigrao tezom da je prva američka invazija na Irak 1991., koju je predvodio „tata Bush“, bila brižno skriptiran medijski događaj – stoga i svojevrstan „virtualni rat“ u već realiziranoj permanentnoj simulaciji suvremenog hiperrealnog svijeta – izveden pod okriljem američkog vojnog intervencionizma i „novog svjetskog poretka“.

Nerijetko pogrešno shvaćen, Baudrillard je zbog takvih interpretacija višestruko žestoko osporavan i napadan. Recimo od strane Susan Sontag, koja je djelić svoje slave, izgrađene i na pedigreu velike svjetske humanitarke, stekla na ratnoj tragediji Sarajeva i Bosne, vrućoj političkoj i medijskoj temi baš kada i Baudrillardov tekst. Optuživalo se tako Baudrillarda da je cinični, bezdušni ignorant, moralni idiot, nečovjek koji neposrednu ljudsku patnju, stradanja, razaranja i nedužne smrti tretira drugorazredno, odnosno stavlja u drugi plan u odnosu na hiperrealnost medijskog svijeta.

Previdjela je takva površna i banalna kritika, načelno izvedena u imenu humani(tari)zma, samu suštinu Baudrillardovih teza. Najkraće i najjednostavnije rečeno, naravno da autor niti jednog trenutka nije doveo u pitanje istinitost stvarne događajnosti iračkog (ili bosanskohercegovačkog ili bilo kojeg drugog) rata u smislu njegovih strahota i tragičnih posljedica, ali se zapitao jesu li ti događaji usporedivi s onim kako su isti medijski reprezentirani. Odnosno, kako adekvatno imenovati slike tih i takvih medijskih konstrukcija? Jesu li (i) to ratovi?

Ako to ipak jesu ratovi, tragom Baudrillardovih razmišljanja dospjevamo do pitanja što mi, kao gledatelji-‘svjedoci’, o nekom udaljenom ratu možemo ‘znati’ izvan dosega proizvoda medijske mašinerije koja i najveće ljudske nedaće, perverznom logikom svoga funkcioniranja, pretvara u nizove prizora svojevrsnog spektakla stradanja i tragedije? Bila je 1991. i tek su se pojavljivale naznake komercijalnog prodora interneta, izuma koji će nepovratno mijenjati svijet i naše percepcije o njemu.

Zaljevski rat još je po nečem bio historijski novum. Bio je to prvi rat u svjetskoj povijesti koji je direktno medijski, televizijski prenošen. Naravno, filmske snimke ratova puno su starije, sežu sve do vremena Prvog svjetskog rata. Kao i radijski, te novinski prikazi izvjestitelja direktno s ratnih poprišta. No u slučaju rata u Zaljevu, kamere i novinari CNN-a – tog medijskog bastiona američke liberalno-demokratske kapitalističke hegemonije – bili su po prvi put sastavni dio trupa okupacione američke vojske. Nepune dvije godine nakon neposrednog televizijskog ‘prijenosa’ rumunjske revolucije i prikaza smaknuća bračnog para Ceauşescu, svjedočili smo prvom ratu „uživo“.

No bio je to tek ‘nedužan’ nagovještaj svega onog što će uslijediti 15-20 godina kasnije, kada su se mikro kamere našle usađene na prednjem, čeonom dijelu kaciga američkih vojnika. Pa smo tako dobili priliku da preko interneta perverzno pratimo ‘uzbudljivi’ war stream u real timeu. Recimo drhtave žive slike neposrednih upada američkih marinaca u rovove afganistanskih talibana. Kao u nekakvoj virtualno-kompjutorskoj igrici.

Medijska produkcija rata

Sjetio sam se Baudrillarda i njegovih teza prateći zbivanja u Ukrajini. Zanimalo bi me, kada bi to bilo moguće, pročitati njegove interpretacije ovog rata. Jer smatram da je ukrajinski rat, u domeni medijskih konstrukcija pripadajuće nesreće, dobrim dijelom još jednom potvrdio ono što je Baudrillard suštinski anticipirao u svome tekstu prije trideset godina.

Pritom su se okolnosti vezane uz tehnologije, pa i medijske, naravno bitno promijenile. Ako je zaljevski rat 1991. bio prvi „televizijski rat uživo“, onda nema dilema da je ukrajinski rat prvi pravi „rat na novomedijskim društvenim mrežama“. Još preciznije rečeno, osim realnim i objektivnim okolnostima ljudskih stradanja i materijalnih razaranja u Ukrajini, na primjeru takvog slučaja upravo svjedočimo i twitter tweets waru.

I naravno da su onda reprezentacije tog rata sukladne njegovom pripadajućem, dominantnom medijskom formatu. A u tom ‘formatu’ je najmanje formata, u klasičnom smislu te riječi. Sve vrvi od heteroglosije, sve bubri od zaglušujućeg višeglasja. Autentičnost izvora pritom je jako teško provjeriti. ‘Informacije’ dolijeću iz svih pravaca, nemoguće ih je sve pohvatati, koliko-toliko objediniti u homogenu sliku i steći nekakav objektivan dojam. Sofisticirani softveri, u zanatski vještim informatičkim rukama, s nevjerojatnom mekoćom i preciznošću slažu pokretne slike protagonista i događaja u kolaže koji se možda nikada u takvoj verziji nisu desili. Posljedični rezultat je potpuna recepcijska hektičnost, nepovjerenje i pogubljenost.

Čak i tzv. eho komore (echo chambers), karakteristične za zatvorene korisničke balone i ‘debate’ istomišljenika na Facebooku, nakon iskustava s načinima artikulacija stavova preko twitter tweetova, izgledaju skoro pa nedužno. Teren je ‘lijepo’ pripremio donedavni američki predsjednik Trump, do sada najtipičniji „twitter predsjednik“ u historiji, koji je preko tog kanala zaobilazio nesklone mu CNN, New York Times i ostale američke srednjostrujaške medije klasičnih formata, te širio lažne vijesti i najbezočniju medijsko-političku propagandu „postčinjeničnog svijeta“.

Format novomedijskih društvenih mreža na internetu takav je da onemogućuje svaki pokušaj trezvene, racionalne, promišljene i argumentativne rasprave. Takva mu je naprosto ‘narav’. ‘Trola’ se, šire se dezinformacije, poluinformacije i lažne vijesti. Pojačavaju se emocije, podižu se tenzije i kreira svađalačka atmosfera. Jer informacije bazirane na osobnim psihološkim profilima korisnika društvenih mreža jesu glavna sirovina koju te mega korporacije obrađuju i s njima trguju na kapitalističkim tržištima. Zato je i opće raspoloženje na tim mrežama naelektrizirano, virtualno okruženje osjetljivo, a osobni ‘fitilji’ kratki. Traži se brzo opredjeljivanje i svrstavanje. Na djelu je radikalizam binarne logike. Eliminirane su „sive zone“. Ili si s nama ili si protiv nas.

Klasični masovni mediji ‘tromog’ formata, znajući da su izgubili bitku s modelom novomedijskih društvenih mreža, odlažu svoj kraj i na način da suspendiraju vlastite temeljne postulate. Recimo onaj nekad važan kriterij u medijskoj produkciji nazvan „gatekeeping“. To jest model „čuvara“, svojevrsnog uskog grla pri uredničko-redakcijskim politikama stroge i odgovorne provjere informacija i izvora, prije no što se sadržaji obrade i pripuste u medijsku cirkulaciju i distribuciju.

Razumljivo je zato da se klasične televizijske slike prilikom medijsko-propagandnog formatiranja ratnih događanja – prikazu granatiranja, bombardiranja, materijalnih i ljudskih razaranja, slijedi red direktnih uključenja novinara s terena i izjave oficijelnih osoba, a potom ide red emocionalno potresnih prizora stradanja tzv. običnih ljudi u izbjegličkim kolonama, s naglaskom na djeci i ženama (u slikama iz Ukrajine pridruženi su im i kućni ljubimci, to je novost) – miksaju s amaterskim uradcima. To su neposredni snimci s lica mjesta, u ovom slučaju iz ukrajinskih gradova, koje su napravili građani i ‘šerali’ preko tzv. pametnih telefona. Dojam o slici koja nastaje kroz takve kolaže je stanje koje ćemo nazvati uvjerljivom neuvjerljivošću.

Meni zanimljiv motiv koji se ovih dana ustrajno ponavlja u televizijskim izvještajima iz Ukrajine jesu vjenčanja, mahom reprezentirana slikama koje kombiniraju vojno-crkveni miseenscène. Takvi se rituali medijski uokviravaju kao kuriozitetni, s obzirom na tamošnje aktualna (ne)prilike, ali se tim narativima cilja na konotativne učinke kod publika u smislu poruka koje bi se mogle čitati kao „pobjeda ljubavi i života nad mržnjom i smrću“.

Spektakl ratne tragedije

U klasičnim masovno medijskim prikazima društvenih događaja nema ničeg ‘realnog’. Što ne znači da takvi događaji, u vidu svojevrsne polazišne ‘sirovine’ za medijsku industriju, ne postoje. Da, oni su vrlo često tu, dakle ‘realni’ su i ‘stvarni’ kao „sirovina iz društvenog svijeta“, no kako bi isti prodrli u javnost i postali „medijska priča“, moraju biti ‘obrađeni’, moraju proći višerazinske procese prerade prema zakonitostima medijske produkcije.

Konačni proizvodi takvih procesa su medijski konstruirane društvene zbilje koje međusobno stoje u većem ili manjem suglasju, odnosno nesuglasju. Ovisno o tome koliko su interesi vlasnika pojedinih medijskih industrijskih proizvođača – ekonomski, politički i ideološki – kompatibilni ili ne. No uzevši u obzir spomenuto napuštanje svih klasičnih standarda u velikom dijelu današnje medijsko-uređivačke proizvodnje i novinarske struke, naravno da je sada moguće, bez ikakvih konsekvenci, i potpuno obrnuti prikaze događaja u odnosu na neposredni realitet zbilje, pa recimo na naslovnici nekog srbijanskog dnevnog tabloida ovih dana hladno objaviti bombastičan naslov: „Ukrajina je napala Rusiju!“

S obzirom na dominantne vrijednosne profile naše epohe, u velikoj mjeri određene ideologijom konzumerizma potrošačkog društva, ne može biti neobično da je jedan od temeljnih filtera pri oblikovanju, ali i doživljaju našeg današnjeg svijeta – spektakl. Ta pustošeća sila ovog svijeta koja nikog i ništa ne pušta po strani. Nema tog društvenog polja, fenomena ili osobe koji potencijalno nije utrživa roba za matricu spektakla. Nema te univerzalne vrijednosti, moralnosti ili etičnosti koja bi se suvislo suprotstavila ideologiji spektakla. A rat i njegovi protagonisti ne samo da nisu nezanimljivi za medijsku industriju koja počiva na idiomu spektakla, već su za nju itekako lukrativna, unosna roba.

Glumac Zelenski i predsjednik Holoborodko

I nisu tek internetski memovi, više ili manje duhovite obrade dnevno-političkih aktualnosti u malom formatu, simptom spomenutih trendova. Još je zanimljivije uočiti kako se i važni protagonisti društvenog svijeta, oni sa značajnom težinom tzv. performativnog identiteta, vrlo zgodno uklapaju u postojeće okvire spektakla katastrofe. Uzmimo za primjer ne odveć uvjerljiv lik ukrajinskog predsjednika Zelenskog.

Što taj čovjek proizvodi kada izvodi neki tip video selfija ‘šeranog’ preko društvenih mreža – dok drugi-treći dan nakon napada Rusije na Ukrajinu kruži oko zgrade predsjedništva u Kijevu s mobilnim telefonom u ruci i drži kratki agitpropovski govor – ako ne nešto što bi se moglo nazvati youtube/twitter one man šou? Ili njegov pajdo po trenutačnom zanimanju, gradonačelnik Kijeva Vitalij Kličko, inače poznatiji kao bivši profesionalni boksač u teškoj kategoriji. S obzirom na količinu i vrstu medijskog video materijala kojeg na dnevnoj bazi proizvodi u vlastitoj produkciji, te naveliko distribuira svim raspoloživim platformama i kanalima ovih dana, reklo bi se da Kličko nikad nije ni izašao iz ringa.

Za Zelenskog znamo da je u svijet politike dospio iz komercijalnog svijeta industrije zabave. I nije prvi takav slučaj. Sjetit ćemo se, na primjer, kontroverznog američkog predsjednika Reagana koji je početkom 1980-ih došao u Bijelu kuću direktno iz Hollywooda. No Zelenski nam je još zanimljiviji slučaj jer je njegovom stvarnom ‘predsjednikovanju’ prethodilo zagrijavanje i priprema za tu funkciju u ukrajinskoj televizijskoj političkoj satiri nazvanoj „Sluga narodu“ u kojoj je glumio – predsjednika.

I ne samo da je glumio, Zelenski je tu seriju osmislio i producirao. A osmislio ju je na način da scenarij serije neobično nalikuje njegovoj kasnijoj političkoj karijeri i uspjehu. Jer glavni lik u seriji kojeg glumi Zelenski, srednjoškolski je profesor povijesti koji na jednom satu nastave održi nadahnut govor protiv korupcije na najvišim razinama države. Njegov je istup kriomice snimio telefonom jedan od đaka u učionici, snimak je potom distribuirao društvenim mrežama, te je isti naravno postao viralni hit… Ostalo je povijest. Popularnost serije koja se emitirala od 2015. do 2019. (51 epizoda, 3 sezone), ponukala je Zelenskog da se uključi u stvarnu politiku. 2018. osnovao je stranku s imenom identičnim nazivu serije, kandidirao se na predsjedničkim izborima 2019. i nadmoćno pobijedio u drugom krugu (70% glasova).

E sad, je li Zelenski uspješniji kao glumac ili kao političar ne znamo, to nije ni bitno za temu ove rasprave. Važnije nam je nešto drugo, a tu ćemo se za asistenciju ponovno nakratko osvrnuti na Baudrillardovu teorijsku ostavštinu. Zanima nas kakav je proces proizvođenja slike društvene realnosti na djelu kada uzmemo u obzir primjere poput upravo opisanog. Baudrillard je nadaleko odjeknuo sa svojim tumačenjem koncepta simulakruma. U slobodnijoj interpretaciji, radi se o tipu kopije kopije, odnosno o kopiji druge razine koja nema za uporište ništa što bi bilo utemeljeno na nekom obliku realno postojećeg, ali ju to ne sprječava da operativno živi svoj ‘realni život’. Primjer toga mogao bi biti lik neke virtualne junakinje, koji izvorno potječe iz okruženja kompjutorskih igrica, smješten na naslovnicu Playboya i time ‘transformiran’, preveden u ulogu seksualizirane zavodničke žene.

Dakle, čega je ‘stvarni’ Zelenski, aktualni predsjednik Ukrajine, rezultat? Je li on „kopija bez originala“, to jest tek blijedi ovosvjetovni odraz fiktivnog lika kojeg je kreirao i utjelovio u svojoj seriji? Gdje završava Vasyl Petrovych Holoborodko, kako glasi ime središnjeg junaka serije koji u ulozi predsjednika samo želi biti „sluga narodu“, a gdje započinje Zelenski? Ili će biti da je ipak obratno? Slijedom takve konfuzije, tko nam se obraća u spomenutom twitter video uratku otprije par dana? Je li to stvarni predsjednik Zelenski, ili je to možda situacija u kojoj ipak progovara njegov alter ego Holoborodko? Kakogod, učinci su u svakom slučaju višestruko problematični.

Bilo da je riječ o Zelenskom, ili pak o Holoborodku, svako se video obraćanje tog lika završava sa suspektnim pozdravom „slava Ukrajini“. Pozdrav je to koji je naročito populariziran među radikalnim ukrajinskim nacionalistima, sklonima nacizmu, tokom Drugog svjetskog rata koje je predvodio Stepan Bandera. Snažno je reafirmiran među njihovim brojnim štovateljima i sljedbenicima u Ukrajini tokom zadnjih 7-8 godina, a sada vidimo kako se spontano, samopodrazumijevajuće i neproblematično preuzima među mnogima koji njime žele simbolički iskazati podršku Ukrajini ovih dana.

Dodatak medijskom spektaklu rata: o čemu bi zapravo trebalo govoriti?

O onom što se – zbog svega prethodno navedenog u ovom tekstu: preobilja spektaklskih verzija medijskih sadržaja; tzv. hibridnog informatičkog ratovanja; kakofonije u produkciji društvenih mreža i dominantnih formata u koje su isti upakirani; te njihovih efekata na recepcije društvene zbilje – teže probija do naših očiju i ušiju. Zato za kraj, osobni autorski summa summarum političko-ekonomskih aspekata recentnog rata u Ukrajini koji se talože iza njegovih medijsko-propagandnih i industrijsko-spektaklskih prikaza. I to onih aspekata ovog rata preko kojih se pokušava prodrijeti iza jednoobrazno stvorene slike binarne matrice u kojoj je stvoren neproblematičan konsenzus da je sve vezano uz ukrajinsku stranu dobro, a sve vezano uz rusku stranu priče nedvojbeno zlo.

Zato postaje gotovo nemoguće dovoljno jasno i glasno osuditi nedopustivu ratnu agresiju na Ukrajinu koju je pokrenuo ruski despot i autokrata, te istovremeno kritički interpretirati politike SAD-a i EU-a po pitanju Rusije, a da ne preuzmete rizik da vas se zbog toga proglasi „putinovcem“. Je li to minimalna cijena koju treba platiti da bi se kritički prosuđivala prvenstveno američka, a potom i evropska, ekonomsko-politička i vojno-imperijalistička interesna politika širenja i ekspanzije, istina upakirana u proziran celofan „širenja demokracije“ u svijetu?

Drugo, kako osuditi već nakratko spomenute okolnosti evidentnog i višegodišnjeg jačanja ukrajinske ekstremne nacionalističke desnice s neofašističkim obilježjima koja je čak inkorporirana i u formalne strukture te države – recimo, primjer bivših boraca Azova, ukrajinske neonacističke postrojbe iz 2014., koji su u međuvremenu postali dio tamošnje Nacionalne garde pod okriljem državnog Ministarstva unutrašnjih poslova – što SAD i evropske države dosljedno ignoriraju i o čemu šute, a da vas se ne označi kao „rusofila“? Ili, može li itko normalan ostati pribran ovih dana prilikom bezumnog, a licemjernog, utrkivanja institucija kulture u nizu evropskih zemalja, tko će brže i više uradaka ruskih klasika skinuti sa svojih repertoara i otkazati gostovanja ruskih umjetnika?

Da, Rusija je pod Putinom država koja ima nedemokratski karakter, zemlja u kojoj se brutalno progone neistomišljenici, a cenzura dosljedno i sve restriktivnije provodi. Ali i zemlja koja ima dugu historiju svjetske sile, carstva i imperija, te si stoga geopolitički ne može dopustiti da joj po granici slobodno marširaju trupe onih koji joj ustrajno prijete. Upravo isto onako kao što Amerikanci nisu smjeli ostati pasivni 1962. kada su im Sovjeti došli u neposredno susjedstvo, na Kubu, s idejom da tamo razmjeste arsenal svojih nuklearnih bojevih glava.

Što je potom moglo bilo rješenje za Ukrajinu u ovoj historijskoj epohi? Možda razumna politika neutralne pozicije po pitanju NATO statusa, politika koja bi bila dosljedna, a ne tek deklarativna? Zelenski se izgleda kockao, i po svemu sudeći prevario, kada je u pitanju evropska i američka konkretna vojna pomoć u opasnom ukrajinskom kontriranju ruskom hegemonu. Očito nije uzeo u obzir da SAD-u očito odgovara situacija relativno nadzorovane ratne konfrontacije Rusije u koju oni nisu neposredno uključeni, a da od neodlučne i heterogene EU ne možeš očekivati puno više od ritualnih gesti podrške i patetičnih fraza o pravednoj ukrajinskoj borbi.

S obzirom da Rusiji nije uspio planirani blitzkrieg kojim su namjeravali srušiti postojeću vlast u Ukrajini i instalirati neku svoju marionetsku političku figuru u toj zemlji, te da se Ukrajina pokazala žilavom u obrani, a da će se Ameri i Evropa zadržati na dostavi vojne pomoći Ukrajini i blokadama Rusije, ali se sigurno neće direktno umiješati u konflikt, svi su izgledi da će rat još dugo trajati i da se neće (za sada) dalje širiti. Kakvi će biti dugoročniji efekti američko-evropskih ekonomskih sankcija Rusiji, to će tek trebati vidjeti.

Rusija dobar dio svojih potreba u hrani i energentima može sama pokriti, a što se tiče roba široke potrošnje tu je naklona joj Kina koja je uvijek bila, a i dalje će biti, sklonija Rusiji nego Zapadu. SAD-u je uspjelo i ono što im je bilo visoko pozicionirano na listi prioriteta u ovoj priči, eliminirati veliku njemačko-rusku, energetsko-sirovinsku trgovinsku suradnju (propast projekta plinovoda Sjeverni tok 2) i učiniti Evropu ovisnom o svome plinu. Ipak, Gazpromov plin još uvijek i dalje, svih ovih ratnih dana, nesmetano teče ispod zemlje prema Evropi…

Treba spomenuti i dodatni aspekt licemjerja evropske visoke politike kada je o Putinu riječ. Nije Putin preko noći ‘poludio’ i iznenada postao diktator-ubojica, dugo je on već takav kakav jest. A to su znali i evropski diplomati još onda kada su ga, svi odreda, srdačno dočekivali i oduševljeno gostili. Donekle slično kao što su tretirali i libijskog predsjednika Gadafija. Ali Putin nije Gadafi, niti je Rusija Libija.

Još gori i opasniji od toga jest otvoren, i sve službeniji, rasizam i nacionalizam u mnogim evropskim državama, razvidan na primjeru radikalno različitog tretmana ukrajinskih izbjeglica u usporedbi s migrantima iz Azije i Afrike koji već godinama čame na evropskim granicama u uvjetima nedostojnim za čovjeka. Retorika koja se pritom pojavljuje grozi i plaši. Primjerice, za bugarskog premijera Petkova Ukrajinci su „Evropljani, inteligentni i obrazovani“, za razliku od „ljudi za koje nismo bili sigurni u njihov identitet, ljudi nejasne prošlosti, koji su mogli biti čak i teroristi“, dok je slovenski ministar unutrašnjih poslova Hojsa na društvenim mrežama napisao da ukrajinske izbjeglice imaju drugačiji tretman u Evropi jer dolaze „iz okruženja koje je u kulturnom, vjerskom i historijskom smislu drugačije od okruženja iz kojeg dolaze izbjeglice iz Afganistana“. Odvratno i sramotno.

Priče iz susjedstva

Hromadžić: O identitetima
Hromadžić: Ex-Yu #MeToo
Hromadžić: Još malo o jeziku
Hromadžić: Nogometizmi
Hromadžić: Naši migranti
Hromadžić: Možemo li ovako?
Hromadžić: JNA
Hromadžić: Jahači apokalipse
Hromadžić: Granice
Hromadžić: Hladna zima