Hromadžić: JNA

Priče iz susjedstva

Jugoslavenska narodna armija (JNA) bila je velika institucija, a još je uvijek važna tema za razumijevanje društveno-političkih događanja na ovom prostoru u drugoj polovini 20. vijeka. Premda kvalitativno bitno drugačiji, jugoslavenski je socijalistički model preko svoje glomazne i jako skupe armije dijelio nešto zajedničko s režimima realnog socijalizma u centralnoj i istočnoj Evropi, dizajniranim po sovjetskom modelu: vojska je bila među najvažnijim institucijama u zemlji, a u jugoslavenskom slučaju možda i krucijalni faktor državne (dez)integracije. Ako nismo znali i shvaćali, onda smo to barem intuitivno osjetili kada su Milošević i Kadijević presudili da JNA, uz ritualni igrokaz kratkotrajnog kvazi ratnog sukoba, napusti Sloveniju.

Svi koji smo se te 1991. još uvijek osjećali Jugoslavenima, negdje duboko u sebi smo anticipirali da je definitivno došao kraj našoj zemlji kada je „narodna armija“ odlučila da ne stane na granice svoje države i izvrši svojevrstan vojni udar s ciljem pritiska na tadašnju saveznu i republičke politike da se pronađe mirno rješenje „jugoslavenske krize“. Umjesto toga, odlučeno je da JNA zauvijek napusti jednu od republika zemlje u kojoj je nastala. I to je bio kraj. Ubrzo smo potom to i bolno shvatili kada nas je ista ta Armija, ‘pročišćena’ i transformirana do neprepoznatljivosti po modelu velikosrpske ideologije, počela strahovito terorizirati po Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Kosovu, združena s tzv. paravojnim formacijama u vidu četnika, Arkanovih Tigrova i Šešeljevih Belih orlova.

Na ovom mjestu, ovom prilikom, nije mi namjera napraviti analizu historijsko-političke i društvene uloge JNA tokom trajanja Jugoslavije i prilikom njenog raspada. Uostalom, to je ogromna tema, a sama je institucija bila tako složena i mijenjala se tokom svoje četiri i pol decenije trajanja, da bi takav pristup zahtijevao komparativnu analizu hiljada dokumenata, izvedenu na barem nekoliko stotina stranica. Na temu JNA već su napisane brojne opsežne studije, knjige, znanstveni i stručni članci koji se međusobno itekako vrijednosno-orijentacijski i interpretativno razlikuju, pa onaj tko se želi upustiti u takvu spoznajnu avanturu mora zaorati u arhive biblioteka.

U ovom su tekstu autorska nakana i pristup bitno drugačiji. Podlogu za retrospektivu, pogled unatrag, rekapitulaciju i kratko subjektivno sumiranje jedne historijske epizode, ovdje će činiti selektivno izdvojeni elementi osobne priče. Neki prepričani detalji i fragmenti sjećanja o mom vlastitom JNA iskustvu koje je ove godine zaokružilo svoju tridesetu godišnjicu.

Odlazak…

u JNA imao je svojevrstan inicijacijski karakter, status koji bi se uvjetno mogao označiti klasičnim antropološkim konceptom „obreda prijelaza“. U narodu su to nazivali godinom u kojoj „momak postaje muškarcem“. Bio je to čin simboličnog rezanja pupkovine, pa se u mnogim slučajevima tog momka na takav put ispraćalo s tzv. oproštajnim druženjem na kojem bi se uz familiju okupili prijatelji, rodbina, susjedi… Možda je to doista i bio neki takav transformativan proces u jugoslavenskom društvu koje je, iako značajno modernizirano i urbanizirano zahvaljujući socijalizmu, još uvijek bilo prevladavajuće obilježeno patrijarhalno-tradicijskom, nerijetko i vulgarno-mačističkom kulturom. No za nemali broj nas, momaka koji smo ne svojom voljom, već ukazom Zakona, bili prisiljeni na takvo iskustvo, bila je to traumatična, izgubljena godina u našim životima.

Milošću nadležnog regrutacijskog tijela, dopalo me da prvu polovinu vojnog roka, obuku za vojnog policajca u trajanju od čak šest dugih, teških mjeseci, provedem u velikoj aerodromskoj kasarni za „plavce“ pored Sombora u Vojvodini. Ogromna je bila ta kasarna, pravi mali grad s više od pet hiljada vojnika, plus stotine oficira i pomoćnog osoblja. Bilo je to kasno ljeto/rana jesen 1990. Bila je to zadnja generacija regruta JNA u koju su došli i fantje (dečki) iz Slovenije. Dakle, sastav zadnje doista jugoslavenske JNA u punom kapacitetu.

Služenje vojnog roka u JNA bilo je višestruko traumatično iskustvo. Za većinu dječaka predstavljalo je to prvo duže odvajanje od domaćeg gnijezda, familije, rodbine, prijatelja i rodnog mjesta. No postojao je i socijalni šok. Različitosti jugoslavenskih kultura, jezika, etnija i običaja, povremena nerazumijevanja i napetosti u odnosima ljudi iz urbanih i ruralnih sredina… u JNA su prepoznatljivo dolazili do izražaja. A tek kulturološka iskustva. Dolazak iz relativno malog bosanskog grada u vojvođanski grad srednje veličine, uređen prema svim uzusima srednjoevropskog ugarskog nasljeđa – baš nekako tako je meni Sombor tada izgledao – predstavljao mi je novo životno iskustvo.

Grad širokih aleja, čistih ulica, parkova i uređenih perivoja, neobarokne arhitekture, s fijakerima u funkciji gradskih taksija… Bio sam zaista očaran Somborom u tim rijetkim danima kada smo iz kasarne mogli izaći u grad. Ali bili su to istovremeno i tužni, žalosni dani, jer bi se Somborci nedjeljom povlačili duboko u skrivenu intimu svojih domova, daleko od nas, naših pogleda i naših uniformi, prepuštajući svoj grad na jedan dan u sedmici raspojasanim i pijanim mladim vojnicima s kojima nisu željeli imati ništa. I tako smo opet, silom prilika, završavali sami sa sobom, prepušteni sami sebi i onim rijetkim lokalcima u profesionalnim ulogama uslužnih radnika, što su za dobar novac koji im se naprosto slijevao u džepove, servisirali našu neutaživu potrebu da bar nekoliko sati nedjeljno glumimo civile po kafanama i restoranima.

Boravak…

i život u JNA bili su programirani do u detalj. Naročito je to dolazilo do izražaja u prvim sedmicima služenja vojnog roka, kada je glavni zadatak precizno i besprijekorno naštimanog armijskog stroja bio da nas potpuno lobotomizira i reprogramira, ‘izbaci iz tračnica’, odvoji od osjećaja pripadnosti svijetu izvan kasarne i vojske. Trebalo nas je šokirati, isprepadati, a onda čvrsto stisnuti u svoje naručje.

I danas dobro vidim u sjećanju prizor iz šestog, sedmog dana boravka u kasarni. Sjedim na nekoj klupi tokom kratkotrajnog predaha kojeg su nam dali i gledam kiosk udaljen niti stotinjak metara od mene. Želio bih otići do njega, kupiti novine i još neke sitne potrepštine, ali se ne usuđujem maknuti iz dvorišta zgrade jer stalno prijeti mogućnost da zagrmi alarm uzbune, da nas se postroji i počne prebrojavati. Sjećam se da sam tada zaista imao dojam da se tokom višemjesečnog boravka u tom mučilištu neću uspjeti dokopati tog kioska, za mene nedokučivog objekta žudnje u tim trenucima.

Pa se desi, baš u tih prvih i najgorih deset-petnaest dana, da nesmotreno zakasniš na jutarnju prozivku, jer si na nagovor drugog vojnika otišao na poštu kasarne da nazoveš roditelje u vrijeme kada su govornice naravno prazne. Pri povratku doživiš izljev bijesa kompletnog oficirskog kadra jedinice ispred postrojene čete, urlanja i prijetnje samicom, te dobiješ naredbu-kaznu: „Imaš jednu minutu za brijanje“. Šprint uz stepenice na drugi sprat, izvlačenje novog, još neupotrijebljenog žileta i nasumično ‘brijanje’ na suho, napamet, bez odlaska u toalet, bez pjene i ogledala. Sjuriš se natrag u dvorište i vidiš stroga, ali blago šokirana lica oficira. „Obriši to i vrati se u stroj“. Pređeš dlanom preko lica, a dlan ostane pun krvi.

Poseban oblik drila u toj ranoj fazi služenja vojnog roka predstavljala je višesatna ‘igrica’ slaganja kreveta bez trunke odmora. Zvali su je „crno-bijelo“. Obično bi nam to priuštili desetari – ti svojevrsni kapoi u armijskoj strukturi – tokom vikenda, kada nije bilo redovne obuke. Princip je bio jednostavan i ubitačan. Naredba bi glasila: minut za bijelo; što bi značilo da imaš jednu minutu da razvučeš i besprijekorno zategneš posteljinu na krevetu. Testna provjera je li zadatak zadovoljavajuće izvršen bilo bi bacanje kovanice na krevetninu. Ako kovanica odskoči i ne ostavi trag na plahti, krevet je dobro složen. U protivnom dobivaš kazneni zadatak.

Onda bi uslijedila naredba: minut za crno. To je značilo da imaš minutu da krevet razvališ i posteljinu s dekama složiš u savršenu kocku na dnu kreveta. Tražilo se da rubovi kocke budu tako oštri da bi se na njih „moglo posjeći“. Nezgodna okolnost pri ovoj ‘igrici’ bila je ta da se ona odvijala na užasno malom prostoru. Četvorica smo se vrtili na svega par kvadratnih metara prostora, svako oko svog kreveta vitlajući svojim plahtama i dekama, boreći se sa sobom, drugima oko sebe i s vremenom koje je brzo curilo. Neizbježno smo se sudarali, zapinjali jedni o druge i konstantno si uzajamno smetali. Nervoza je naravno ključala, tenzije su rasle i neminovno bi uslijedili konflikti s potencijalnim fizičkim obračunima. Jasno da je upravo to bila poanta te morbidne igrice.

JNA, kao i većina drugih vojski pretpostavljam, obilovala je takvim patološkim konstrukcijama koje su imale za cilj preko noći preustrojiti dojučerašnje civile u nove  mlade vojnike. Suočiti nas s krutom i surovom disciplinom s kakvom se ranije nigdje nismo mogli sresti. Nametnuti logiku koja je bila u sukobu s uobičajnim svijetom iz kojeg smo došli, ali je davala snažan smisao internom poretku vojničkog stanja stvari („ovdje dan traje 25 sati, ako se drukčije ne naredi“; glasila je jedna od takvih iracionalnih maksima).

Moje služenje vojnog roka u periodu 1990-1991. poklopilo se s velikom političkom krizom u Jugoslaviji za koju će se ispostaviti da je bila uvertira u rat. Ta je kriza snažno obilježila dešavanja i u samoj JNA. Svi smo to osjećali, ali malo tko od nas je i razumio šta se to tačno zbiva. Uoči katoličkog Božića 1990., u Sloveniji je održan referendum o neovisnosti. Dečki iz Slovenije počeli su masovno dezertirati iz vojske. Nama su pričali priče da će ih se uskoro prisilno vratiti. Armijski propagandni stroj radio je punom parom.

Jedne večeri početkom 1991., odmah iza centralnog TV Dnevnika kojeg smo morali gledati svaku noć nakon večere, naređeno je da odgledamo i propagandni dokumentarac o tajnom naoružavanju prohrvatskih paravojnih formacija u Hrvatskoj. Radilo se o tzv. aferi Špegelj. Neki vojnici iz Srbije izrazito su burno reagirali, poludjeli su i htjeli se dokopati oružja kako bi zapucali po drugovima iz Hrvatske. Tragedija iz 1987., kada je vojnik JNA s Kosova Aziz Keljmendi, ubio četvoricu drugih regruta u kasarni u Paraćinu, još je zlokobno odzvanjala u kolektivnom sjećanju. U tako tmurnom društvenom okruženju i napetom raspoloženju odradio sam šestomjesečnu obuku za vojnog policajca i dočekao premještaj.

Prekomanda…

mi je namijenila odlazak iz Vojvodine u Hrvatsku. Heliodrom Divulje pored Trogira, nedaleko od splitskog aerodroma, bila je nova destinacija na koju sam se javio u rano proljeće 1991. Bilo bi to vrlo lijepo iskustvo da su bila neka druga vremena. Šarmantni Sombor i zimu u vojvođanskoj ravnici kojom dere ubitačno ledena košava, zamijenio sam proljećem/ljetom u ugodnoj dalmatinskoj klimi. Sve optočeno onim neusporedivim mediteranskim mirisom u zraku, opojnom kombinacijom soli i smole s borovih iglica, te zvukom cvrčaka.

Kasarna nije bila pretjerano velika, ali je bila vrlo ugodna. Smještena na obali, s nekoliko uređenih pristupa moru. U njoj su se nalazili sportski tereni koji su nam bili na raspolaganju, a vojni policajci imali smo i prešutni privilegij među kuharima da povlašteno pristupamo kuhinji s bogatim izborom jela. Za razliku od teške šestomjesečne obuke, radni zadaci u prekomandi trebali su biti prava sitnica. Odradiš svoju četvorosatnu smjenu na prijavnici ulazne kapije u kasarnu i potom te niko ništa ne pita narednih osam sati. Hoćeš li igrati tenis i košarku, kupati se u moru, čitati, skoknuti do Trogira ili Splita, gledati televiziju ili naprosto spavati, bio je tvoj izbor i odluka. Izgledalo je tako i bilo bi tako da su bile neke druge historijske okolnosti i društveno-političke prilike.

Za razliku od Sombora čiji nas stanovnici nisu previše voljeli, ali svakako nas nisu ni mrzili, lokalno društveno raspoloženje spram JNA u Kaštelima, kao uostalom i u većem dijelu Hrvatske, svakako je bilo dijametralno suprotno u to vrijeme. Bilo je izrazito neprijatno, a potencijalno i opasno, biti vojnik JNA u Hrvatskoj početkom 1990-ih. HDZ-ova nacionalističko-separatistička politika već je odradila glavninu posla u kreiranju takvih antagonizama i kolektivnih emocija, a Miloševićeva velikosrpska ideologija savršeno se skladala s time. Simboličan pokazatelj tadašnjeg stanja stvari bila je naredba da se prilikom izlazaka iz kasarne obavezno moramo presvući iz uniformi u civilnu odjeću, što je bio historijski novum u JNA.

To su bile nedjelje i mjeseci izrazitih napetosti koje su kulminirale 6. maja 1991. u onim poznatim velikim demonstracijama protiv JNA u Splitu na kojima se okupilo nekoliko desetaka hiljada ljudi. Tada je ubijen 19-godišnji vojnik JNA iz Makedonije Saško Gešovski. No ovo će „događanje naroda“ u Splitu – gradu čiji su stanovnici svega desetak godina ranije na stadionu Poljud prvo kolektivno zaridali, a potom se gordom pjesmom zakleli na vječnu vjernost „najvećem Sinu naših naroda i narodnosti“, kada je utakmica između Hajduka i Crvene Zvezde prekinuta zbog vijesti o Titovoj smrti – ostati najviše upamćeno po onom odvratnom prizoru pokušaja davljenja vojnika golim rukama na oklopnom vozilu.

U isto to vrijeme smo i mi u Divuljama prolazili srodan scenarij. Istina, prosvjednici ispred naše kasarne nisu bili agresivni. Bilo je tamo nekoliko stotina obližnjih Kaštelana oboružanih zastavama sa šahovnicama i propagandnim plakatima na kojima su dominirale poruke protiv JNA i Jugoslavije. Smjestili su se i blokirali magistralnu cestu, na nekih 200-300 metara udaljenosti od ulaza u kasarnu. Mi vojnici smo bili pod punom vojnom opremom, a naredba je glasila: metak u cijev i otkočene puške. Pa smo se tako neko vrijeme samo gledali.

Onda je stigla zapovjed da ja i još jedan drug iz jedinice – slučajno ili ne, bio je to H. Š, moj komšija i kolega iz bihaćke gimnazije – istupimo naprijed s onu stranu ulazne rampe, te da lagano šećemo između kapije i prosvjednika, približavajući im se na svega 50-ak metara. Obojica smo bili totalno balavi i nesvjesni ozbiljnosti situacije. Ispred nas su bili nacionalistički nabrijani lokalci, neki sigurno i naoružani, a iza leđa ‘naši’ drugovi iz Armije, s puškama „na gotovs“ uperenim u nas i demonstrante.

Kaštelani su nam dobacivali uvrede, psovali nam „srpsku mater“ i slali nas „nazad u Srbiju“. A nama dvojici sve je to bilo smješno, Čuj, „srpska mater i Srbija“. Svega dvije-tri godine kasnije, tada već kao vojnik novonastale Armije BiH, sjetit ću se ove situacije u novom kontekstu i s ‘novom pameću’, pa će mi izgledati da smo drug i ja možda bili u epizodnoj ulozi žrtvovanih glinenih golubova, potencijalno namijenjenih za odstrel, sve ne bi li vojska dobila neposredan povod za akciju spram demonstranata. Hadis i Hajrudin iz Bosne, no ne i Dejan iz Srbije, ili Stevan iz Crne Gore.

Situacija se u narednim danima i nedjeljama malo primirila, ali napetost je bila stalna. Radeći svoje smjene na prijavnici, primijetio sam da svaki dan barem nekoliko vojnika dolazi iz Vojno-medicinske ambulante (VMA) u Splitu s otpusnim pismom. Svi su dobili identičnu dijagnozu sa psihijatrijskog odjela bolnice: emocionalna nezrelost. To je značilo momentalni otpust iz vojske na godinu dana, pa bi nas već za dan-dva napustili i uputili se nazad kućama.

Malo sam se raspitao i zaključio da očito postoji neka polutajnovita, neformalna politika među liječnicima u VMA Split da se što većem broju regruta omogući da se na taj način izvuku iz opasne situacije boravka u Armiji. Privlačila me novootkrivena mogućnost, ali nisam bio siguran smijem li se upustiti u to. Presudio je telefonski poziv kući. Roditeljima sam opisao situaciju i objasnio opcije, a odgovor je otprilike glasio: „Ako se možeš izvući na legalan način, a da ne dezertiraš, napravi to“.

Povratak…

kući, odnosno „skidanje iz vojske“, nije baš bilo lako izvesti u onim uobičajnim i normalnim vremenima. Ali tada – u razdoblju intenzivnih nacionalističko-šovinističkih tenzija koje su mirisale na neizbježnost skorog rata – je ispalo kako je najteže bilo dobiti uputnicu za specijalistički pregled u VMA. Nju je izdavao liječnik opće prakse u kasarni i bila je preduvjet za sve ostalo.

Nakon što sam odlučio upustiti se u takvu avanturu, pohodio sam ambulantu kasarne nekoliko puta. Ili nisam uspio uhvatiti liječnika, ili mi je izvrdavao i govorio da dođem kasnije, sutra-prekosutra, da mi sad ne može izdati uputnicu i slične muljaže. Nisam odustajao i nakon nekog vremena uspio sam ga dosadnom upornošću natjerati da mi konačno izda taj komad papira koji će se pokazati ključnim. Rano sljedećeg jutra, dan nakon što sam dobio uputnicu, već sam bio u minibusu koji je iz kasarne vozio vojnike na specijalističke preglede u Split.

Od drugova koji su već prošli ovakvu proceduru, dobio sam važne informacije. Na odjelu psihijatrije u VMA radilo je četvoro psihijatara, tri doktora i jedna doktorica. Savjet je glasio da se pokušam dokopati njene ambulante. Em je žena, pa navodno ima višu razinu razumijevanja i lakše je s njom. Em joj se, kružile su neprovjerene glasine, prije više godina ubio sin u vojsci.

Stigli smo u Split, minibus je parkirao u dvorištu VMA. Dobro se sjećam sablasno prazne zgrade bolnice, nigdje nikog. Sve do dolaska na četvrti sprat. Tamo se nalazio psihijatrijski odjel i tamo sam ugledao šokantan prizor. Barem sto, možda čak sto i pedeset vojnika grubo se tiskalo, naguravalo ispred nekoliko ordinacija. Nije bilo nikakvog reda, već pravilo „ko jači, taj i kvači“ pretočeno u praksu. Osmotrio sam situaciju. Princip je očito bio da se nakačiš na jednu od postojećih grupa te da frontalno, ili s boka, mic po mic doguraš prvo do okvira vrata, njega čvrsto zgrabiš kao sidrište, a potom, s vremenom, dokopaš se i kvake. Tada si već nadomak raja. Borba je bila surova, bespoštedna. Svi smo došli s istim ciljem, da dobijemo dijagnozu koja nas vraća kućama. Pritom su neki vojnici zaista izgledali ludi i divlji.

U trenutku kada sam se tamo pojavio, vodile su se bitke ispred troje vrata. Četvrta ordinacija, upravo ona od spomenute doktorice, nije radila. To me malo obeshrabrilo, ali nisam imao izbora, morao sam odabrati i pridružiti se jednoj od tri grupe. Sve je to trajalo sat-dva, a mislim da se za to vrijeme nisam uspio pomaknuti ni za par centimetara. Rečeno jezikom današnjeg kapitalističkog svijeta, snagom i tjelesnom korpulencijom nisam bio konkurentan, a možda mi je i pristup bio loš jer nisam bio dovoljno nametljiv i prodoran.

Onda se najednom hodnik zatalasao, među nama kao da je zašuštalo. Shvatio sam da se otvara i četvrta ordinacija. Doktorica je stigla! E tada sam pokazao spretnost. Okolnost da sam bio na samom rubu jedne od grupa i činjenica da sam bio brz sportaš, omogućilo mi je da se u nekoliko skokova i za par sekundi nađem ispred njenih vrata, među nekolicinom najbržih. Uhvatio sam se za štok i nisam ga puštao po cijenu da mi ruka otpadne. Trajalo je tako neko vrijeme. Onda se prvoj ruci na štoku pridružila i druga, a potom i momenat u kojem sam dohvatio kvaku. To je značilo da sam prvi sljedeći na redu za ulazak u ordinaciju.

Doktorica je sjedila za stolom i gledala u hrpu papira ispred sebe. Sjeo sam na stolicu preko puta nje. Nije me ni pogledala, samo je rekla: „Hajde, pričaj“. „Nema se tu šta pričati, želim kući.“ (Unaprijed sam već bio odlučio da se neću ‘praviti lud’. To mi je izgledalo kao besmislena taktika jer bi profesionalac već nakon par sekundi shvatio kako diletantski foliram. Umjesto toga, odlučio sam ‘baciti karte’ na gestu: hoću kući, vi mi to možete omogućiti, molim učinite to, hvala lijepa.)

Tada je podigla glavu i pogledala me. „Hoćeš da ostaneš ovdje na odjelu dva, tri dana, odmoriš se, pa ćemo vidjeti?“ „Vidite ovu civilnu odjeću na meni? E ja ju više ne želim skinuti i obući uniformu. Ne želim više ni vidjeti pušku, a kamoli je rastavljati i čistiti.“ Izletjelo je iz mene. Par sekundi dramaturškog suspenza i onda jednostavno: „U redu“. Kratko je nešto pisala na papir. „Evo, izvoli. Sretno.“ „Hvala. Doviđenja.“ Izađem iz ordinacije, gledam u nalaz, vidim na papiru svoje ime i dijagnozu po koju sam i došao. Ne vjerujem. Imam otvoren put prema kući.

Povratak u kasarnu popodne. Sutradan već započinje procedura razduživanja iz vojske, vraćanje zadužene opreme, administrativne stvari, čekanje na otpusno pismo, pozdravljanje s drugovima i slično. Potrajat će to dva-tri dana. Još uvijek nevjerica da sam uspio. Početak je jula, ostala su mi još više od dva mjeseca do kraja regularanog trajanja vojnog roka, ali evo već idem kući. Ispalo je da sam uhvatio zadnji vlak za nešto takvo. Tih nekoliko dana bio sam preplavljen velikom srećom i olakšanjem, imao sam osjećaj da se vraćam u raj, tada još nisam ni slutio da najgore tek predstoji u Bosni…

Je li otišao dječak, a nakon skoro deset mjeseci vratio se muškarac? Ne znam, nisam baš nešto siguran da sam preko opisanih iskustava doživio neku takvu inicijaciju. Postoje puno bolji, kvalitetniji načini za izlazak iz puberteta, odrastanje i sazrijevanje. Biti vojnikom ne čini vas ni hrabrijim, niti jačim, a ni pametnijim. Vojska – svaka vojska! – odvratna je kužna tvorba koju treba pokušati zaobići na svaki zamisliv i nezamisliv način.

Svega nekoliko sedmica nakon što sam je napustio, moja će se kasarna u Divuljama, saznat ću to malo kasnije, pretvoriti u poprište tragedije. Bila je kao na dlanu servirana dalekozorima s osmatračnica aerodroma koje su pretvorene u snajperska gnijezda Zengi (Zbor narodne garde, preteča Hrvatske vojske). Puno je mladih ljudi, potpuno nevinih momaka koje sam tamo upoznao, surovo ubijeno snajperima s tih tornjeva. Kakve su to bile suvišne smrti i besmislene žrtve. Kako su to bili samo uzaludno bačeni mladi životi.

Priče iz susjedstva

Hromadžić: O identitetima
Hromadžić: Ex-Yu #MeToo
Hromadžić: Još malo o jeziku
Hromadžić: Nogometizmi
Hromadžić: Naši migranti
Hromadžić: Možemo li ovako?