Odlične vesti stižu iz najdublje noćne more, a to je da vlast u Srbiji ponosno nastavlja da bude saučesnica u genocidu nad palestinskim narodom. Naime, BIRN i Harec nam otkrivaju da je naša ljubljena, dostojanstvena i pitajbogaštasvejoš zemlja u prvoj polovini 2025. u Izrael izvezla municiju vrednu oko 55,5 miliona evra, više nego tokom cele prethodne godine, kada je izvoz dostigao rekordnih 47,9 miliona evra. To je odista zavidna cifra, ko kaže da Srbija ne može da se nosi sa svetskim silama, rame uz rame stoji sa Sjedinjenim Američkim Državama i mnogim evropskim zemljama, koje ovih dana su, kao, u moralnoj krizi, jer genocid kipi na sve strane, budući da prizori dece u obliku skeleta više ne mogu nigde da se sakriju. Dva miliona ljudi, brojke ne lažu, umire od gladi i žeđi, ali ne zbog toga što je u Pojasu Gaze nestašica hrane i vode, niti se tamo desila nekakva vanredna situacija sa vremenskim i drugim prilikama, ne, ne i ne, već Izrael veoma smišljeno i precizno ne dozvoljava dotok tih namirnica.
Dobro je Belma Buljubašić u svom tekstu „Čemu nas je naučila Gaza“ napisala: „Nikada besmislenije, ispraznije i tužnije nije zvučala krilatica Nikad više, nego na tridesetu godišnjicu genocida u Srebrenici. U momentu dok su se odvijale komemoracija i kolektivna dženaza kojima su prisustvovali brojni časni i oni manje časni ljudi, u Gazi se nesmetano uz punu podršku ‘naših osvjedočenih prijatelja’ odvijao najnoviji genocid.”
Naravno da se ponavlja, samo što se ponavlja u mnogo gorem obliku. Što i sam Boris Buden potvrđuje – stiže nam nešto mnogo gore od fašizma. Dok se ljudi u Srbiji i dalje bore za svetlu budućnost, onu obećanu budućnost od pre dvadeset i pet godina, kada smo odbacili Miloševićev kanibalistički nacional-socijalizam i prigrlili sve ono o čemu smo maštali, ali smo na kraju dobili robovlasnički sistem, i to uglavnom na kredit. Sve ono što se dešava oko naše zemlje samo ukazuje da nas očekuje apokaliptična budućnost, iako to ne mora da znači da će se desiti sutra, kao što se možda neće desiti za našega života, ali neizbežni proces kapitalističke dekadencije ulazi u završnu fazu.
O tome priča i Nebojša Milikić u intervjuu, o toj infantilnoj želji za takozvanim normalnim živom na kapitalističkoj periferiji i „i to sada, kada se centar raspojasao i pokazao u svoj svojoj što istorijskoj što najaktuelnijoj zločinačkoj prirodi i odmakloj degeneraciji“.
Nema tu, naime, ničega lošeg, ljudi su željni udobnog i komfornog života, ali je gorka istina da ovo podneblje nikada nije bilo rezervisano za tako nešto. Pogledajmo samo Ukrajinu, ta upropašćena zemlja, zauvek zaglavljena u vrtlogu tranzicije i nikada dovoljne demokratizacije, sada razorena od Putinove Rusije, a gurnuta napred da bude prva linija odbrane prvosvetaške ekipe.
Alternativa u tamnici
Možda su Studenti u blokadi u Srbiji imali šansu da ponude alternativu ovakvom sistemu – pokušali su, ne možemo to nikako da zanemarimo – ali su jake klerofašističke struje u ovom kazamatu, te ne dozvoljavaju ništa što ispada iz koloseka Kosova, ćirilice i pravoslavlja, dok je to sve, na kraju krajeva, u službi krupnog kapitala. Zbog svega toga, nikako ne smemo da iz društveno-političkih dešavanja u Srbiji izuzmemo Gazu, ma koliko god nas liberalne i desničarske pahuljice ubeđivale da moramo da čistimo sopstveno dvorište. Ali upravo iz te naše avlije odlazi municija za ubijanje palestinskog naroda. Poneka opoziciona partija, poput Zeleno-levog fronta, osudila je taj čin, ali to u ovom trenutku deluje kao čaša vode na stihijski plamen.
Ima tu nečega čemernog i jadnog, kada se ove državice, koje su nastale nakon raspada Jugoslavije, drve i kolju oko toga koja je bolja, luđa ili pak naprednija, ali tragedija njihovog postojanja se pronalazi upravo u podnožju ovog pakla koji se odvija na Bliskom istoku. Primetićemo da sve one zajedno sede za istim stolom, kada je u pitanju ovaj novi genocid, čak se i politički establišment Kosova očitovao što se tiče toga.
Ovo će možda delovati beznadežno i okrutno, ali sve se i dalje svodi na nastavak koračanja utabanim stazama u kojima ćemo imati beskonačni univerzum nekih novih vučića, dodika, plenkovića, đukanovića, čovića, izetbegovića, spajića i drugih kolonijalnih upravnika i namesnika, koji će možda pokušavati da imaju autentičnu politiku, ali će iznad sebe uvek imati neoliberalno božanstvo kojem će se klanjati.
Prokleta avlija
Čućemo u liberalno-građanskim krugovima da se treba boriti protiv nacionalizma, pa ćemo tako rešiti sve naše probleme, jelte, ali zapravo – to ne znači ništa. Zalagati se za nekakvu pristojnu & dostojanstvenu Srbiju jednako je prazno, jer pristojnost u ovom uređenju nije ništa drugo nego tanki sloj pudera na lešu.
Kapitalizam – naročito ovaj naš, periferni, kolonijalni – uvek će iznova proizvoditi nove tenzije, nove sukobe i nova poniženja, samo da bi se održao netaknut. Njegova najveća magija je upravo u tome što uspeva da skrene pažnju sa sopstvene suštine – da je on izvor bede, a ne puki okvir u kojem se beda slučajno događa. Upravo zbog toga treba Zlo gađati u glavu, ići direktno prema strukturama koje u svojim ručerdama drže poluge moći.
U suprotnom, kada jednog dana padne Vučićev kartel, a on će pasti – tu zaista više nema nikakve sumnje – budimo spremni da gledamo reprizu. Naći će se neka nova garnitura koja će, uz osveženi rečnik i poneki reformski gest, nastaviti da služi istom gospodaru. Mediji će pričati o kulturnim obrascima, sociolozi će se nadmetati u teorijama o mentalitetu, a politički gurui će nam objašnjavati da je sve to posledica nedostatka demokratske tradicije.
Korozija mraka
Zato je u ovom trenutku pitanje svih pitanja – Gaza, a ne institucije koje rade svoj posao, korupcija, vladavina prava i ostale pijačarske trabunjalice za dobrojutarnja prelistavanja na slobodnim i nezavisnim televizijama.
A zašto, pitaće oni nedovoljno uvereni, ali odgovor neće biti jednostavan, jer upravo na tom pitanju, u onom suštinskom i najtvrdokornijem smislu, može se videti kako svi ti pobrojani segmenti: korupcija, vladavina prava i ostale čarobne reči ne znače ništa, kada je u pitanju odbrana pozicije moći, bogatstva i uticaja. I te institucije, i ta vladavina prava, u koju se pristojnokratijska Srbija kune, pale su na kolena pred infernom koji se dešava u Pojasu Gaze. Ništa nije više razgolitilo frakture i šupljine liberalnodemokratske birokratije, nego dvogodišnje ubijanje palestinskih muškaraca, žena i dece.
Nakon svega, bez lažnog moralisanja, potrebno je da se zapitamo da li se mi u Srbiji borimo za samozadovoljavajuću simulaciju slobode u kojoj ćemo nastaviti da budemo deo igrokaza ili za ono dugotrajno, možda mukotrpnije ali, pre svega, katarzično oslobađanje od grozomornog tlačiteljskog sistema.