Ne može euforija zauvek da traje, mora malo da se presavije tabak. Studentska pobuna je u Srbiji učinila više nego što je bilo kakvo opoziciono delovanje uradilo za ovih trinaest godina naprednjačke strahovlade, ali je došao trenutak da ostatak ovog kazamata preuzme štafetu i nastavi borbu. Međutim, to se i dalje ne dešava. Koza nostra na vlasti ne ispunjava nijedan zahtev (objavljivanje kompletne dokumentacije, procesuiranje napadača na demonstrante, odbacivanje optužbi protiv privedenih, smanjenje školarina), niti ima nameru da to učini, već, naprotiv, ulazi u agresivnu ofanzivu prema svima onima koji učestvuju u ovoj pobuni. Neoradikalski teroristi dižu tenzije na svakom mogućem koraku, te sve deluje kao da se oni bune protiv naroda, a ne narod protiv njih. Svakojaki kokošari i đilkoši su izgmizali iz svojih rupa u prethodnih par meseci kako bi se odužili Partiji koja im je pružila šansu da uživaju u ovoj oazi za belosvetske i domaće zločince, tajkune i mutne glave, koji imaju dovoljno novca da plate svoje počasno mesto u Srbijatriji.
Studentska omladina više ne zna na koji način da prodrma javnost, odnosno na kom jeziku više da im saopšti da moraju sami da uzmu stvari u svoje ruke i da ne mogu samo na njih da čekaju da ih povedu u budućnost. Stoga se javila i ideja o zborovima, opet od studenata, da se građani na lokalu samoorganizuju, te da direktnom demokratijom odlučuju o svojim budućim koracima. Da ne ulazimo sada u detalje i finese da li je to dobro, da li nije, vreme će pokazati, ali ono što jeste bitno, a to je da probuđeni žitelji ove rupčage još uvek nisu shvatili da studenti nisu i ne žele da budu vlast u ovoj zemljetini. To je heterogena skupina mladih, pametnih, punih sebe i energije, raznih političkih shvatanja i pogleda na svet, to su u biti jako zeleni ljudi koji osećaju neku vrstu debele nepravde u ovoj zemlji i jednostavno su ustali i rekli – aman, dosta više! Međutim, ne lezi vraže, eto ti našeg takozvanog naroda, uvek željnog vođa i čvrstih ruku, napraviše od Studenata u blokadi novog mesiju, koji će da razdvaja mora i okeane, pomera planine i da vodi svoje stado ovčica kroz mećave i bure.
Počelo je kolokvijalno po čaršiji da se laprda na sve što se politički dešava da će biti kako plenum kaže. Za neupućene: studenti sve dosadašnje odluke, čak i one mikro i naizgled benigne, donose veoma staloženo i temeljno na svojim plenumima, i to je nešto što je ovu vlast rasturilo u milijardu komadića, pošto kakvi su prirepci, sve vreme su pokušavali da dokuče kako i koga da natakare na bodež propagandnih asasina, ali u tome nisu uspeli. Ipak, studentarija je uvek bila za nekoliko koraka ispred predsednika Srbije Aleksandra Vučića i njegovih crvjezika, te ovih dana – najavili su to veoma šeretski – očekuje se desant studenata i studentkinja na televiziju Informer.
No, da se vratimo na građanstvo, dakle, ono sada očekuje od mladih ljudi da učine apsolutno sve i da ovu celu borbu protiv Vučića i njegovih kerbera dovedu do samog kraja, a onda, jelte, da oni preuzmu kormilo. Ipak, u svemu tome i leži jedna diskretna i tiha opasnost koja se ovih dana polako akumulira i preti da se, zapravo, prikaže u svom pravom obliku.
Tiha većina
Na marginama ove studentsko-prosvetarske pobune dešavaju se stvari koje na neki način i prikazuju u kakvom smeru će sve ovo ići. Skoro pet meseci smo u svemu ovome otkako je pala nadstrešnica u Novom Sadu i usmrtila 16 ljudi. Da, do skoro je bilo 15, ali pre nekoliko dana je još jedan povređeni mladi čovek podlegao povredama. Kao što je već pisano, vlast uopšte nema nameru da ispuni zahteve, jer da bi ispunila sve to, ceo državni vrh bi morao da završi u buvari. Ipak, ako počnemo da pravimo presek gde smo i šta smo, osim oslobođenosti od straha, suza radosnica i grljenja po ulici – što uopšte nije mala stvar – i dalje smo u jednom društvenom zapećku. Da, po prvi put smo videli vlast da je u potpunom rasulu, te da joj je svaki korak gori od prethodnog. Međutim, sve je ostalo poprilično pasivizirano i, kao što je rečeno, očekuje se od studenata da narede šta je dalje činiti.
Cela ta floskula koja se ovih dana širi da je na delu regeneracija društva i da posle ovoga nećemo biti isti, nekako izostaje da se prikaže na terenu. Pisac, kulturni radnik i aktivista, Vladimir Arsenijević, primera radi, ima veoma nemilo iskustvo na ogromnom protestu 15. marta, te je u svom intervjuu za banjalučki portal Buka rekao: „Kada smo mi 15. marta izašli na ulice s ukrajinskom zastavom, gruzijskom zastavom, palestinskom zastavom i zastavom EU i kad smo doživeli to što smo doživeli, mi smo pre toga zvali različite ljudi, različite organizacije da nam se pridruže. Nažalost, to je izostalo, jer su ljudi ili otvoreno govorili da strahuju ili da ta naša namera ne poštuje studentski nalog da se na protest ne izlazi ni sa kakvim zastavama osim sa zastavama Srbije. Pominjale su se neke civilizacijske vrednosti u ime kojih treba da se pasiviziramo i da odustanemo, znači, da pristanemo na izgubljenu borbu. Jer neki drugi ljudi su već zagadili tu sliku sopstvenim simbolima koje niko nije imao volje ili hrabrosti da ukloni odatle. Mi smo želeli da se tome suprotstavimo.“
On je takođe veoma dobro oslikao kako je, zapravo, na hiljade ljudi oko njih ostalo nemo kada je desetoro njih htelo da ih linčuje.
„Činjenica da smo mi u tom trenutku bili u okruženju hiljada ljudi za koje bi se očekivalo da ne dele stavove s tih desetak nasilnika, a da zapravo niko apsolutno nije prstom mrdnuo, da su nas ljudi gledali bledo, onako, kao neki poludosadni reality. Nekoliko ženskih osoba prišlo je čak da nas prekorava zato što, kao, provociramo, što je klasično okrivljavanje žrtve i potvrda one stare teze da nije kriv ubica već ubijeni. Ti nasilnici su nas okružili i skandirali ’samo srpske zastave, samo srpske zastave’, a onda su nekako naglo prestali s tim. Jedna žena im se pridružila (jer uvek imate te nesrećnike koji bi tako rado plesali pred lomačama samo kad im se ukaže prilika) i na kraju je ostao samo njen glasić koji je skandirao: ’samo ruske zastave, samo ruske zastave’. To je bila stvarno fenomenalna freudovska omaška, jedna duboka istina o mokrim snovima tih naših sunarodnjaka koji bi najradije da Srbija bude nova ruska gubernija. Nažalost, takvo raspoloženje vlada i među protestujućim masama, oko toga se ne bi trebalo samozavaravati. I ne dešava se to samo po perifernim slojevima protesta, nego na raznim mestima simultano“, rekao je on.
Možemo donekle da razumemo zašto ljudima smetaju zastave Evropske unije – da, sve vreme podržavaju na ovaj ili onaj način ovu zločinačku vlast iz, naravno, samo njima znanih razloga, ali nije to poenta u ovom Arsenijevićevom izlaganju, već u toj tihoj većini. Većini koja je ćutke prolazila i nije želela ništa da kaže, već je nemo posmatrala kako jedna skupina vucibatina želi da sastavi sa zemljom družbu koja je nosila zastave, koje se njima nisu sviđale. Upravo se na tim marginama i fusnotama ove pobune gradi kičma i kristališe kakvu to mi, zapravo, budućnost očekujemo.
Bombardovanje inteligencije
Sve vreme ovih protesta se provlači i narativ o apolitičnosti njihovoj. Nameće se priča o tome da ovo nema veze sa politikom, niti studenti žele da se bave njome, već je ovo sve borba za bolje društvo. U redu, sve je to legitimno, samo što je apolitičnost takođe deo politike. Druga je stvar što su Vučić i svi ostali vlastodršci pre njega zatrovali „politiku“ kao termin i polje u kojem moraju da se prepliću i dešavaju društveni procesi. Ipak, 24. marta – na dvadesetšestogodišnjicu otkako su se na Saveznu Republiku Jugoslaviju (SRJ) sručile NATO bombe – Studenti u blokadi su organizovali celodnevnu feštu u vezi sa tim činom u Beogradu, stoga su se tu vijorile svakojake zastave o Kosovu, transparenti o tome kako su pokušali da nas ubiju, ali nisu, o „Milosrdnom anđelu“ (lažni naziv za bombardovanje koji se koristio u nacionalističke svrhe) i tako slične baljezgarije o kojima već slušamo i čitamo godinama.
Međutim, da se ne lažemo, ovo više nije periferija protesta, već njegova dalja epicentrična determinacija. Mi svake godine – pogotovo otkako su ovi zajahali na naše grbače – imamo svečana narikanja i samosažaljevanja zbog tog, jelte, zločinačko-fašističkog čina belosvetke bulumenta. Ceo svet se udružio, da sravni jednu malu, nevinu i naivnu Miloševićevu zemljicu, koja nikome ništa nije nažao učinila. Neće autor ovog teksta, ne brinite, da pomisli u iskrenost zapadnih suza nad zločinima koja je srbijanska vojska i policija činila na Kosovu nad albanskim stanovništvom 1998. i 1999. godine, već je videla sjajnu priliku da stavi pod kontrolu ovo podneblje, ali, odmah da budemo jasni, nisu Amerikanci i Nemci prevozili hladnjače prepune leševa civila – dece, staraca, žena – po Srbiji kako bi ih sakrili od NATO čizme, već naši sugrađani.
Svake godine slušamo o nekakvih 3.000 poginulih, ali nikada ne nailazimo na izvore tih brojeva, već se to, onako paušalno, šeruje po društvenim mrežama, priča po propagandnim centrima i nezavisnim medijima, i to sve, naravno, van svakog mogućeg konteksta, kao da se desio zemljotres ili je bila erupcija vulkana, a ne kulminacija svih zbivanja koja su mu prethodila u prethodnoj deceniji.
No, za taj voz su se ovaj put zakačili i studenti, što samo govori o vanvremenskoj moći propagande i indoktrinacije koja ovde seže već decenijama unazad. Očigledno je da niko nije imun, pa ni studenti u koje ljudi gledaju kao u male bogove, ali na kraju balade, vidiš da su i oni ljudi, pa čak i žrtve ovog grozomornog sistema.
Nećemo biti cinici kao neki, pa lamentirati nad ovim teškim faulom, ali ćemo svakako za obavijest javnosti ostaviti propuštenu faktografiju na ovakvim dešavanjima.
Dakle, država Srbija nikada nije sačinila zvaničan spisak žrtava NATO bombardovanja. Poimenični popis žrtava je 2014, u okviru projekta pomirenja REKOM, objavila nevladina organizacija Fond za humanitarno pravo. Prema tom popisu, u NATO napadima poginulo je 756 ljudi – i to 452 civila i 304 pripadnika oružanih snaga. Na teritoriji Srbije ubijena je ukupno 261 osoba, 10 u Crnoj Gori, a 485 na Kosovu. Od ubijenih civila, njih 206 su bili srpske ili crnogorske etničke pripadnosti, 218 su bili Albanci, 14 Romi, a 14 civili drugih nacionalnosti. U bombardovanju je stradalo 275 pripadnika Vojske Jugoslavije (VJ) i policije, i 29 pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova (OVK). Popis je i dalje otvoren za upisivanje žrtava.
U javnim obraćanjima, medijima, političkim govorima, na protestima protiv NATO-a ili prilikom obeležavanja godišnjica, gotovo nigde se ne spominje da je tokom tromesečnog bombardovanja Srbije i Crne Gore stradalo oko 7.000 Albanaca, prema podacima Fonda. Ukupno je tokom sukoba 1998. i 1999. godine život izgubilo 10.500 ljudi, od kojih je 8.700 bilo civila.
Takođe, gotovo niko ne govori o tome da su, dok su bombe padale, stotine hiljada Albanaca bilo prisiljeno da napusti Kosovo. Prema procenama Hjuman rajts voča (HRW), taj broj dostiže i 800.000, koliko ih se kasnije vratilo nakon dolaska međunarodnih snaga.
Fond za humanitarno pravo objavio je i to da su “najmasovniji zločin počinile srpske snage 27. aprila 1999. godine u selu Meja. Tada su iz kolona albanskog stanovništava, proteranog iz sela u opštini Đakovica, izdvojili najmanje 300 muškaraca, zadržali ih, potom streljali i njihove posmrtne ostatke prebacili u Srbiju, i ukopali ih u sedam masovnih grobnica na policijskom terenu Specijalne antiterorističke jedinice (SAJ) u Batajnici kod Beograda.”
Za zločine na Kosovu pred Tribunalom u Hagu osuđeni su potpredsednik Vlade Jugoslavije Nikola Šainović, komandant Treće armije Vojske Jugoslavije (VJ) Nebojša Pavković, načelnik MUP-a Srbije za Kosovo Sreten Lukić, komandant Prištinskog korpusa VJ Vladimir Lazarević, bivši načelnik MUP Srbije Vlastimir Đorđević i nekadašnji načelnik Generalštaba VJ Dragoljub Ojdanić.
Tamna strana meseca
Ne možemo da ne spomenemo i to, kao spontano obezbeđivanje studentskih protesta od veterana 63. padobranske brigade. Iako smo baš na ovom portalu pisali o zlodelima Crvenih beretki, odnosno veteranima koji su obezbeđivali Vučićeve kvazi-studente, ipak, ovo je ostalo u senci svih tih dešavanja. Plebs se po internetima oduševljava probuđenim patriotizmom i tim muškarcima u uniformama, koji, eto, odlučili su da stranu na pravu stranu istorije.
„Ono što mene u svemu ponajviše uznemirava jeste činjenica da takozvani ’veterani’ ozloglašene 63. padobranske brigade, koja je notorna po zločinima koje je vršila na Kosovu, postaju nekim neobjašnjivim principom samoprozvana parapolicija protesta. Ko je njima delegirao to pravo? Oni se postroje s onim beretkama i pivskim stomacima, pa, kao, obezbeđuju protest i pritom vrše nekakva ’građanska hapšenja’. Postoje snimci kako ljudima vezuju ruke i negde ih odvode. Da li bilo ko zna ko su ti ljudi? Zašto su ih nekakvi drugi civili koji sami sebe nazivaju veteranima lišili slobode? Gde su ih odveli? Da li bilo koga to uopšte interesuje? Kako je tako nešto uopšte moguće? Mene to prestravljuje, ta arbitrarnost jedne izbezumljene, ulične pravde koju provode ljudi kojima bi pre svega trebalo suditi za ratne zločine. A građani oduševljeno aplaudiraju tome, pozdravljaju to divljaštvo i još dodatno erotizuju te negativce koji su se ubacili tamo gde nikada nije trebalo da budu, nazivaju ih herojima, delijama, pravim Srbima, junacima, divnim dušama i šmekerima, uvereni da će oni zaštititi nas i našu decu“, pričao je u svom opsežnom intervjuu Vladimir Arsenijević.
Očigledno da niko ne želi da priča o slonu koji se nalazi u sobi, ali hajde barem mi da pokušamo. „Pripadnici 63. padobranske brigade učestvovali su u svim ratovima na prostoru bivše Jugoslavije tokom devedesetih. Prema podacima Fonda za humanitarno pravo, u sudskim presudama se pominje učešće pripadnika 63. padobranske brigade u akciji ’Reka’ iz aprila 1999. godine. Tom prilikom je došlo do najmasovnijeg zločina na Kosovu, kada je više od 300 pripadnika albanske zajednice iz sela Meje odvojeno od porodica i ubijeno na putu do Đakovice. U presudama generalima tadašnje Vojske Jugoslavije Nebojši Pavkoviću i Vladimiru Lazareviću za ratne zločine nad albanskim civilima, ne pominje se odgovornost komandanata ili načelnika štaba 63. padobranske brigade. U tim optužnicama fokus je bio na vojnom vrhu Vojske Jugoslavije“, piše Radio Slobodna Evropa.
Ima još mnoštvo slonova u ovom balonu u kojem se nalazimo. Pre nekih desetak dana, pisao je već Tomislav Marković o tome ovde, mladi ljudi iz Pokreta slobodnih građana i organizacije Stav su pušteni niz vodu pred očima svih nas, te je deo njih priveden i utamničen zbog navodnog pokušaja rušenja ustavnog poretka. I to se sve desilo, nakon što su propagandni dobošari pustili u javnost snimak njihovog čalukanja o tome šta bi, kao, hteli da rade 15. marta u Beogradu. Studenti u blokadi su se odmah ogradili od njih, javnost je, maltene, tapšala i navijala da se navedeni privedu i procesuiraju, stoga psoglavi čuvari poretka nisu časili časa, već su pohrlili da to učine. Tek nakon što se to diglo na nivo malo veće ozbiljnosti, i jeretici u ovom društvu krenuli da vrište do neba da će se to desiti svakome, ukoliko budemo na sve ćutali, počelo je da se priča o tome kako su ti ljudi politički zatvorenici, te su, ruku na srce, čak i Studenti u blokadi objavili saopštenje kako to nije smelo da se učini. Međutim, sve je to u ovom trenutku bilo kasno, jer ti ljudi su pred očima svih – i vlasti, i opozicije, i ogromnog dela javnost – izgubili obeležja ljudskosti, stoga je na kraju dana svima bilo svejedno šta će sa njima biti. Što bi rekli, ne kune majka sina što se kocka, nego što se vadi.
No, čemu ovoliko pisanije, pitaće se retki koji su stigli do kraja ovog teksta. Naime, cela ova sažeta činjenicologija je morala da se naređa kako bi moglo da se razume, barem donekle, u kojem smeru ovaj bunt može da ide. Nećemo mračiti i predviđati da će ovo da bude još samo jedan propali dernek koji je skrenuo u nacionalističko ludilo, naprotiv, nije to ovde tema, već se kroz ove stvari na veoma stidljiv način pokazuje kolika je, zapravo, spremnost našeg društva da se uhvati u koštac sa istinskim promenama.
Nisu problem studenti, oni su – da li moramo da ponavljajmo – učinili mnogo toga, i razumljivo je da ne moraš apsolutno sve da znaš, niti se to od njih zaista očekuje, ali oni stariji borci za pravdu i bolje sutra, koji sebe nazivaju iskusnijim i mudrijim, u stvari su pali na ovom ispitu. Ovih dana, imamo prilike to da vidimo po javnim nastupima, mnogi antivučićevski vitezovi i viteškinje ulaze u apsolutnu aboliciju svega onoga što pojedinima smeta tokom ovih protesta. Mnogi od njih se ponašaju kao komesari koji određuju ko je Vučićev, a ko je pravi. Naklapaju binarno po jutranjim prelistavanjima i dežurnim smatračnicama, šire dogmatsko razmišljanje po hodnicima tviteraških akademija nauka, pišu strogo birokratske članke i kolumne za ona dva i po slobodna medija u Srbiji, te se može naslutiti da više nema mesta za drugačije poimanje stvarnosti, već se cela ova ujdurma svela na to „ili si sa nama ili si protiv nas“.
Otuda više ne smeš ni da kažeš da ti eventualno možda i smetaju veterani 63. padobranske, ali je zato poželjno da kudiš što su prekoputa oni iz JSO? Odjednom nema mesta da uputiš kritiku da podaci, koji se šire poput kuge, u vezi sa NATO bombardovanjem nisu tačni, jer, jelte, ti radiš protiv ove borbe. Nisi smeo u najvažnijem trenutku, osim pojedinih hrabrih ljudi, da kažeš da nije dobro što su mladi ljudi iz organizacije „Stav“ i PSG bačeni u naprednjački oganj, jer, eto, tako je plenum rekao.
Zato i ne čudi što šira javnost traži od studenata da ih povedu kroz ove biblijske nedaće, kada mnogi prekaljeni borci i borkinje su izgubili kičmu na ovom putu. Ne bi trebalo ni da bude šokantno što se sklapaju paktovi sa raznoraznim đavolima i demonima iz naše prošlosti, kako bi se sutradan pobedio Lucifer lično. Sve je to, zapravo, donekle i normalno, samo nije normalno da se protiv tiranije i diktature borimo cenzurom i jednoumljem.