Šta li ovih dana kaže bivši predsednik Srbije Boris Tadić kada vidi da se u ovoj zemlji održava kratak spoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Nije to nikakva mistifikacija, naš uvaženi i dobri prešjednik je čest učesnik u profesionalnim i nezavisnim medijima u narikanju kako nas je ova zla sudba uobličena u Srpskoj naprednoj stranci, bog te maz’o, zadesila. Naknadna pamet našeg bivšeg vlastodršca je besprekorna u poslednjim godinama, sve je on već video, i ove ljude, i ovu reku, i ovaj autobus, što bi rekao onaj bolesnik iz domaćeg filma „Ko to tamo peva“. Čak su ga mnogi već na neki čudan način abolirali, malo ga još grde, ali ga razumeju da je morao da uradi neke stvari kako bi nas, jelte, spasio od radikalskih jahača apokalipse. Pomisli li taj sedokosi Džordž Kluni naše političke scene, taj kršteni kum SNSrbije, jedan od glavnih izvođača radova za utemljivanje tajkunskog načina poslovanja, ali, pre svega, čovek koji je uspeo da poraženu Socijalističku partiju Srbije izvuče na površinu političkog spektra i napravi od nje nužno zlo, koje i dan-danas ne možemo da odstranimo, pomisli li on da li je možda ovom infernu u kojem živimo i on doprineo.
Svašta još možemo da spočitavamo gospodinu Tadiću, bilo je tu mnogo marifetluka, zbog čijih nedela danas ispaštamo i trpimo ovaj teroristički režim koji nema nameru nikada da prestane sa vladavinom, ali se nekako promaljaju isti ljudi, među kojima je i bivši srbijanski predsednik, koji svih trinaest godina ovog ludila postavljaju ista pitanja – kako se sve ovo desilo i zašto se već jednom ne završi?
Ovih dana Srbija ulazi u pola godine otkako je u Novom Sadu pala nadstrešnica i usmrtila šesnaestoro ljudi. Zahtevi Studenata u blokadi još nisu ispunjeni i verovatno se to nikada neće desiti. To znaju studenti, to zna opozicija, to zna vlast, to znaju apsolutno svi. I naravno, po starom srpskom običaju, provejava pričica o novim vanrednim izborima koji će, eto, gle čuda, rešiti ovu krizu. Svi ti sublimirani signali, želje i pozdravi dolaze od pojedinih opozicionara, antirežimskih analitičara i ostalih uvaženih mediokriteta sa jutarnjih prelistavanja, koji ne znaju drugo ništa da kažu, osim da ovom državom, nemoj reći, vlada mafija, insititucije su zarobljene, ustav se ne poštuje i ostale doskočice zbog kojih, kao, volimo da mislimo tako, Aleksandar Vučić noću ne spava. Studenti tu i tamo odolevaju tim pritiscima, veoma su rezervisani prema volejima iz opozicionih redova i tog liberalno-građanskog staleža kome očigledno nešto gori pod nogama da se do letovanja završi sa ovom revolucijom na ulicama Srbije. Prvo je bilo te prelazna, te ekspertska vlada, te se sada namiguje Vučiću da raspiše izbore, a u stvari, istina je bolna, svi oni se kreću u bolje ustaljenim i dobro poznatim okvirima, koji u biti ne menjaju suštinski ovu zemlju, već žele da umesto naprednjaka dođe neko drugačiji, lepši i ljubazniji na vlast.
No, ovih dana, u prilog celoj ovoj priči, Tonino Picula, glavni izvestilac Evropskog parlamenta za Srbiju i jedna od glavnih meta naprednjačkih zlikovaca, dao je malo opsežniji intervju za hrvatski dnevnik „Jutarnji list“, u njihovoj emisiji „Briefing“ u kojem je pričao o svom pogledu na Vučićevu vladavinu. „Francuski predsjednik Makron je prošlog ljeta posjetio Vučića i pokrenuo nabavku novih vojnih zrakoplova Rafalea, a govori se i o suradnji na razvoju srpskog nuklearnog programa. Tu je i memorandum o razumijevanju između EU i Srbije o eksploataciji različitih mineralnih bogatstava. Građani Srbije su izloženi narativu koji favorizira bratske i prijateljske veze s Pekingom i Moskvom dok su Zapad i EU demonizirani. Kada bi se sutra organizirao referendum o ulasku Srbije u EU, ne bi trebalo očekivati spektakularni rezultat. Vučić koristi EU kao bankomat”, kaže Picula koji smatra da „Srbija ne može postati članica EU dok ne prizna neovisnost Kosova i ne odustane od politike srpskog sveta“. Takođe je rekao da Srbija stagnira na evropskom putu.
Šta bi moglo da ospori ove istinite reči gospodina Picule, osim da se stave u jedan dublji i širi kontekst, pošto ove reči, baš ovakve kakve je on izgovorio, slušamo već od raznoraznih prinčeva i princeza iz takozvane građanske Srbije već godinama, a usput dobijamo elitistička sablažnjavanja kako je moguće da ovakva vlast ovoliko loše radi i čini. Podsetimo se samo 2017. godine kada se oko tadašnjeg kandidata za predsednika Srbije Saše Jankovića okupilo mnoštvo javnih ličnosti, koje su ga podržale u tome da se suprotstavi glavnom volšebniku. Prisetimo se samo kako se i tada, kao i danas, tugovalo za nekakvim civilizacijskim vrednostima, pristojnostima, dostojanstvima i ostalim tricama i kučinama, koje ne vrede pišljivog boba u borbi protiv ove stoglave aždaje, pošto je Gospodin Čudovište već u prvom krugu betonirao ovu zemljetinu, te smo ušli, nakon toga, u novi ciklus strahovlade.
Piculine reči da Srbija neće postati članica dok ne prizna Kosovo i dok ne odustane od srpskog sveta nisu ništa novo, ali, budimo realni, one su zapravo suština održavanja svih vlasti u ovoj zemlji, kontrolisanja javnog mnenja, glasača, svakodnevnih života ljudi, pa čak na kraju i smrti. Jer, hajde da se ne lažemo, koja vlast bi se tako neke moći odrekla? Moći koja apsolutno dozvoljava sve pljačkaške i srebroljubne svinjarije, dok se mase bave ezoteričnim i onostranim temama, koje u biti nemaju nikakve veze sa realnošću.
Hardkor Srbija
Ako već pričamo o građanskoj Srbiji i njenoj oštrici – iako je taj termin postao jako otrcan – onaj pravi hardkor, bila je Druga Srbija. Grupa intelektualaca koja je 1992. ustala i dreknula protiv miloševićevskog zla koje je jelo sve pred sobom. Danas se o Drugoj Srbiji priča sve najgore, a niko suštinski i ne zna šta je ona, osim što je postala asocijacija za izdajnike, plaćenike, strane agente, antisrpske lobiste, srbomrsce i slične sintagme, ali se ona u svom punom zamahu i pojavnom obliku već odavno izduvala, stoga danas imamo samo sledbenike i nosioce vatre koji pričaju, pišu, predaju, režiraju, pa čak i crtaju i slikaju o tom ratnozločinačkom vihoru koji je zadesio Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju (SFRJ).
Međutim, danas se svako ko napiše nešto kritički u vezi sa svesrpskom dogmom naziva „drugosrbijancem“, iako je i taj termin rogobatna izvedenica. Naš uzor, kolega, drug i novinar Bojan Tončić je na ovom mestu u reakciji na konstataciju Bore Ćosića da je Druga Srbija umrla, napisao o njoj sledeće: „Druga Srbija, ono što je, kako kaže Bora Ćosić umrlo, ima različite pojavne oblike, u svakom slučaju, i dalje se za sve njih može konstatovati da ono što je rekao čovek sa Ćosićevog kratkog spiska Radomir Konstantinović: ’Ako vas pitaju šta je Druga Srbija, šta je bila i šta će biti, slobodno recite: Druga Srbija je Srbija koja se ne miri sa zločinom’ (intervju Radiju Slobodna Evropa, 2002). Druga Srbija najčešće se vezuje za Beogradski krug, njegovi osnivači najviše su iritirali tadašnji (1992) režim, ali je već u vreme njegovog stvaranja postojao niz antiratnih grupa i organizacija. ’Apsolutno je bilo nemogućno, duboko ponižavajuće, ćutke trpeti nacionalistički teror… Ovo (Beogradski krug, prim. aut.) je bio otpor. I to otpor usamljenika. Veoma potreban i veoma opasan: protiv nas je bila vlast krvavog režima, ali i većinska opozicija, ogrezla u nacionalizmu. I još više: susedi, rodbina, čak i dojučerašnji prijatelji, od kojih su mnogi prestali da mi se javljaju na ulici’, zapisaće Konstantinović u sećanjima na formiranje Beogradskog kruga.“
Tončić piše sledeće: „Danas je opasno istinom se suprotstavljati vladajućoj retorici mržnje, ne manje krvožednim nacionalistima koji jedva čekaju da omirišu barut i kama-demokratama, ratnim profiterima, direktnim ili indirektnim uživaocima ratnih poraza u kojima su osramotili jedan kolektivitet užasnim neljudskostima, nanošenjem bola i patnje drugima, ubijanjem, sakaćenjem, silovanjem, progonom. Upravo to, suprotstavljanje, rade mnogi u Srbiji, rizikujući zbog istine, mladi ljudi koji poučavaju još mlađe, one koji se nisu ni rodili u vreme zverstava počinjenih i u njihovo ime. Oni koji širom Srbije drže predavanja, seminare, tribine, ne znajući da li će prostor u kome govore napustiti razbijene glave; koji istražuju i publikuju ratne zločine, govore i pišu o njima, ma koliko to nekad delovalo iracionalno.“
Ipak, na tragu Bojanovih mudrih reči, danas suočavanje sa ratnozločinačkom prošlošću uopšte nije mejnstrim tema, naprotiv, ona je veoma marginalizovana i, kada to neko spomene, uglavnom nailazi na, u najblažu ruku rečeno, prevrtanje očiju. Jer je upravo to Zlo preživelo sve ove decenije, ono jeste se pritajilo početkom dvehiljaditih, tihovalo je, sve vreme mutiralo, ali je ubrzo počelo da pokazuje svoje drugačije lice u duhu novog milenijuma. Retki su mediji tada pisali i govorili o takvim stvarima, na prste jedne ruke da nabrojiš, možda Peščanik, e-novine, ali je to bilo suzbijano do krajnjih granica, i to upravo od takozvane građanske družine, jer, bila je parola – hajde, molim vas, pa sa time se završilo, idemo dalje. Mic po mic, ta takozvana građanska Srbija je počela sve više i više da se odvaja od realnosti i da živi u svojim nedosanjanim snovima o nekoj lepršavoj i bajkovitoj Srbiji u kojoj očigledno vladaju samo jako pametni, ekstremno obrazovani i pedeset i pet generacija rođenih u svili i kadifi, kada, eto, dođosmo do 2012. godine i dolaska na vlast svinjočuvarske kaste.
Sijamski blizanci
Književnik Svetislav Basara u svom redovnom dopisivanju sa Miljenkom Jergovićem u srbijanskom tjedniku „Nedeljnik“ pisao je o tome pod naslovom „U čemu greši građanska Srbija“. „Već godinama ne prestaje – ne da me nervira, nego da me fascinira – imbecilna vera većeg dela tzv. građanske Srbije da jedna veoma loša i nasilnička politika – a uzgred Vučićeva nije ni najlošija ni najnasilnija – može savladati nepolitičkom sprdačinom ili – gori slučaj – suštinski istom tom politikom koju bi na duhovit i vrcav način vodilo neko ’neokaljano’ lice. Nije u Srbiji primarni problem politika – politika je posledica – nego bazična psihologija, preciznije, kompleks osujećene superiornosti, sindrom uvređene seoske mlade, zajednički maltene svima u Srbiji. (…) Svi ti ’građanski’ muškarci i žene pate od kompleksa osujećene superiornosti u odnosu na dominantnu Srbiju. Koji, doduše, ima izvesno uporište u činjeničnosti; svi ti muškarci i žene jesu prosečno obrazovaniji, uredniji, uljudniji i čestitiji od dela populacije koja se svrstava uz (svaku) vlast. Ali opet (kao sa ćacijima): šta s tim uraditi? Obrazovanje uljuđenost, čestitost, lepi maniri, sve to ama baš ništa ne mora da znači u politici, pogotovo u politici balkanskog tipa. Moglo bi, naravno, da znači – i bilo bi dobro da znači – ali samo ukoliko se dovoljan broj ljudi koji dele te osobine i neguju te vrednosti politički organizuje, uđe u političku arenu – u ovdašnjem slučaju septičku jamu – pobedi na izborima, preuzme stvari u svoje ruke i zavede novo zakonopravilo.“
Basara dalje piše: „Stvar je u suštini prosta: dominantna elita bolje razume srpsku realnost i psihologiju prosečnog Srbina i prema toj realnosti i toj psihologiji kroji (pret)političku kapu. Ta se realnost i ta psihologija nisu bitno promenile – ne od 1882, formiranja Radikalne stranke – nego od XV veka naovamo. Odsustvo istorijskog iskustva renesanse i prosvetiteljstva – koji su Hrvatsku i te kako okrznuli, mada nisu dali their best – naprosto se ne može nadoknaditi. Stvar se dodatno iskomplikovala kad se – umesto da se posle ustanaka krene od nule – istorijska rupa pokušala zatrpati ruralno-romantičarskim nofabulacijama, a zaglavila se na večitoj stranputici kada je nacionalna energija počela traćiti na projekte restauracije (i dodatno proširenja) snolikog carstva nestalog pre pola milenijuma.“
On u svom tekstu dodaje da „postoji još nešto zajedničko dominantnoj i nedominantnoj populaciji Srbije što ih čini sijamskim blizancima koji se ne podnose, a ne mogu da se razdvoje“.
„To je basloslovno samoprecenjivanje i preuveličavanje sopstvene važnosti. Taj dvokomponentni imploziv, navodi predstavnike dominantne elite na grotesko nespretna nastojanja da Srbiju postave na ravnu nogu sa svetskim silama – a velike sile umeju da iz toga izvuku korist za sebe – a predstavnike nedominantne Srbije na neprestane jadikovke nad ravnodušnošću EU i Amerike nad njihovim patnjama pod Vučićevim režimom. (…) Nedominantna tzv. građanska elita, u svojoj pasivno-agresivnoj antipolitici računa sa nekim idealnim ljudima, kakvih nema nigde na svetu, operiše sa metafizičkim konceptima i moralnim panikama i – kao i njena sestra, dominantna Srbija – uvek teži nemogućem i nedostižnom“, piše on.
Ovakvo pisanje može da ukazuje na jedan aspekt ove ujdurme u kojoj živimo, a to je da se pored svega ostalog u Srbiji vodi i kulturni rat. Da će uvek i zauvek biti tih gibanja između Zapada i Istoka, modernizma i tradicije, nacionalizma i kosmopolitizma, ali u ovom trenutku to može samo da bude jedan aspekt, ali ne i motor koji pokreće ovu zabačenu jazbinu na periferiji Evrope. Kao što je danas dosta banalno pričati o nacionalizmu, a ne spomenuti kapitalizam, tako je dosta suvoparno pričati o skidanju Vučića sa vlasti, a ne pričati o suštinskoj promeni sistema. Posmatrati Vučića kao izolovanu ličnost, a ne kao kulminaciju svih vlasti do sada, greška je u koracima i pokazuje da srbijansko društvo – pogotovo ovaj pristojnokratijski deo – i dalje se kreće po starim modelima svrgavanja gospodara sa gvozdenog prestola. Sve je to razumljivo, jer kako sebi priznati, barem građanski stalež, da sve ono čemu se težili i želeli da se ostvari sada se, zapravo, nalazi u rukama jednog čoveka iza kojeg stoji pedeset nijansi globalnih siledžija.
Mržnja prema demokratiji
Svima su puna usta demokratije i njenog nedostatka u Srbiji. Jedna od većih zaostavština Aleksandra Vučića i njegovih satrapa jeste da su apsolutno svima ogadili termin „politika“, ali da bi se došlo do zgroženošću nad politikom, morao je da se utaba put preziru prema samoj demokratiji. Za tako nešto su takođe zaslužne i prethodne vlasti, nakon pada nacional-socijalističkog režima Slobodana Miloševića, koje su svojim oportunizmom i korumpiranošću svele demokratiju na izrabljivačko-klijentelističku platformu. Naprednjački bašibozuci su samo nastavili i produbili ta korita za nesmetano šibanje kapitala, dok su već uveliko naštelovanu demokratiju okrenuli protiv svojih građana. Niko više ne spominje demokratiju od Aleksandra Vučića, kada mu god neko spočita da nešto radi mimo svake pameti, a toga vazda ima često, on odmah izvuče keca iz rukava i saopšti tim nitkovima da je ovo demokratska država i da može svako da radi ko šta hoće. Njegovo pozivanje na demokratiju se upravo odražava kroz stalne izbore, budući da su za njega to „praznici demokratije“, te dovodi svakoga u nezgodnu situaciju da je u stvari, kao, protiv demokratije.
Ipak, moramo razočarati građansku klasu, koga drugog, da Srbija nije nikakav unikat u ovom teroru demokratije. Francuski filozof Žak Ransijer je u svojoj knjizi „Mržnja prema demokratiji“ još 2005. objašnjavao kakve će sve posledice da ostavi uterivanje demokratije, te kako će elite, zapravo, da nametnu apolitičnost kao mejnstrim kako bi neometano mogle da vladaju, ali kako ne bi trebalo da se čudimo kada ekstremističke snage budu bile reakcija na tolike doze demokratičnosti.
„Bolesti od kojih pate naše ’demokratije’ prevashodno su uzrokovane nesajažljivim apetitima oligarha. Mi ne živimo u demokratijama. Ne živimo ni u logorima kako nastoje da nas ubede izvesni pisci koji smatraju da smo svi lišeni svojih biopolitičkih prava. Živimo u državama oligarhijskog prava, što će reći, u državama gde je moć oligarhije ograničena dvostrukim priznavanjem narodnog suvereniteta i individulanih sloboda. Poznate su nam prednosti, kao i ograničenja tog tipa države. Izbori su u njoj slobodni. Njima se, u suštini, osigurava reprodukovanje iste vladajuće garniture pod različitim, uzajamno zamenljivim nazivima, ali glasačke kutije po pravilu nisu pretrpane tako da se njihov sadržaj može proveriti bez izlaganja životnoj opasnosti“, piše francuski filozof.
On kaže da je „neumoljiva istorijska nužnost u suštini samo spoj dvaju partikularnih nužnosti: jedne, za neograničenim uvećanjem bogatstva, i druge, za uvećanjem oligarhijske vlasti; jer, navodno slabljenje nacionalnih država (podsetnik da je ovo pisano 2005. i da su se stvari u međuvremenu promenile, prim. aut.) na evropskim teritorijama i širom sveta samo je prividno“.
„Nova preraspodela moći između međunarodnog kapitalizma i nacionalnih država vodi jačanju, a ne slabljenju države. Iste države koje se odriču svojih privilegije pred zahtevima slobodne cirkulacije kapitala, opet ih zadobijaju kada je državne granice poželjno zatvoriti pred slobodnom cirkulacijom svetske sirotinje u potrazi za poslom. (…) Nova mržnja prema demokratiji je stoga, u izvesnom smsilu, samo posledica mnoštva značenja koji se tom pojmu pripisuju. Ta mržnja dodatno uvećava zbrku i onemogućava postizanje saglasnosti time što u ’demokratiji’ vidi ideološki činilac koji depolitizuje probleme javnog života kako bi od njih načinio ’društvene pojave’, poričući pritom forme dominacije kojima je društvo strukturisano“, naglašava autor.
On dalje piše „ona (demokratija prim. aut.) zabašuruje vladavinu državnih oligarhija poistovećujući demokratiju sa jednom formom društva, dok vladivnu ekonomskih oligarhija prikriva izjednačujući je sa nezasitim prohtevima ’demokratskih pojedinaca’“. Navodi da „na taj način, ona je u stanju da, bez trunke ironije, porast nejednakosti u društvu pripiše kobnoj i ireverzibilnoj pobedi načela ’jednakosti’ i da oligarhijskom poduhvatu ponudi ideološko uporište: protiv demokratije se mora boriti, zato što je ona totalitarizam“.
„Demokratija nije ni ona forma vladavine koja oligarhiji dopušta da vlada u ime naroda, ni ona forma društva kojim upravlja moć robe. Ona je vid delovanja kojim se oligarhijskoj vlasti neprestano uskraćuje monopol na raspolaganje javnim životom, a bogatstvu osporava svemoć nad životima pojedinaca. Ona je moć koja bi danas, više no ikad, trebalo da ukaže na spregu tih vlasti i bori se protiv njihovog objedinajvanja u jedan isti zakon dominacije. Otkriti iznova osobenost demokratije, istovremeno znači steći uvid u njenu usamljenost. Žudnja za demokratijom je dugo bila vođena ili ostajala u senci ideje jednog novog društva čiji će elementi biti izgrađeni u okvirima postojećeg“, zaključuje Ransijer.
Ukoliko uzmemo u obzir da je Vučićeva Srbijatrija postala već odavno rupčaga u kojoj teror konstante napetosti, straha i uterivanja nasilne demokratije nauštrb održavanja stabilokratije, možemo slobodno reći da je ona, zapravo, postala savršeni model onoga o čemu francuski filozof Ransijer piše u svojoj knjizi. Gospodin Vučić je, zapravo, misionar tog terora demokratije koji pod njenim barjakom širi pošast oligarhijskih elita celoga sveta, ali upravo na takve stvari, da se vratimo na glavnicu ovog teksta, građanska Srbija u stvari nema kontraargumenta. Kako se boriti protiv čoveka kada iza njega stoji ceo taj svet u koji se verovalo da je bolji, drugačiji, civilizovaniji i uspešniji? Kako je moguće, postavlja se pitanje, da su umesto njih odabrali njega?
Košmar bez kraja
Trinaest godina traje horor. Tu dileme nikakve nema. Na vlasti je liga izuzetnih bitangi i secikesa, ali očigledno veoma sposobnih da drže ovaj kazamat pod kontrolom. Vlasti nakon Miloševića bile su poprilično neodlučne, želele su da budu verne sluškinje neokolonijalnim gazdama, ali su se plašile sopstvenih senki, pa su svoje kompradorske usluge činile u ublaženim verzijama, budući da nisu imale stvarnu i realnu snagu da odgovore na nezadovoljstvo ljudi. Međutim, nakon što je gospodin Tadić dao svoj maksimum, ali više od toga nije umeo, bilo je vreme da na njegovo mesto dođe ekipa, koja ima iskustvo sa terena (čitaj: ratišta & ulice), ali i dovoljno političke inteligencije i društvenog miljea da oseti klimu koja se zbiva u svetu.
Gospodin Picula u svom intervjuu nije otkrio nikakvu toplu vodu: Kosovo se neće priznati, bilo koja vlast da je u pitanju, jer bi to bilo bacanje jedine karte koja je iracionalni pogon za održavanje ludila u ovoj zemlji, dok sa druge strane odustajanje od takozvanog srpskog sveta znači odustajanje od čitavog veka krstaškog pohoda Srbije protiv ostatka planete. Obe stvari su sve političke, intelektualne i klerikalne elite koristile kao alatke za kontrolisanje narodnih masa, osim u kratkim periodima tokom naše istorije. Možda gospodin Picula ne zna, hajde da tako kažemo, ali Vučić i ima zeleno svetlo od Brisela, Vašingtona, Pekinga, Moskve, arapskih zemalja i ostalih gazdinstava koje mu daju podršku na aktivan ili pasivan način, da održava ovu neofeudalnu straćaru, dokle god njima isporučuje sve ono što im je potrebno, bilo to rudno bogatstvo, zemljište, interes, nije bitno, važno je da se radi bez pogovora.
Za ovih trinaest godina, Vučić je uspeo da u sebe upije sve ono što su prethodne vlasti tako zdušno pokušavale. Tadićev slogan „I Kosovo, i Evropa“ u stvari je Vučićeva realnost. Vučić je uspeo da slomi građansku Srbiju, žao mi je, ali mnogi antimiloševićevski ratnici, pa onda petooktobarski borci, Đinđićevi bliski saradnici, svi ključni igrači iz demokratske garniture od 2000. do 2012, a na kraju i dobar broj pripadnika Druge Srbije prešli su reku u Hadu i priklonili se njegovom carstvu. Možemo tim ljudima pronaći mnoštvo opravdanja: i da su, jelte, ceo život takvi bili, i da su uvek voleli novac, i da im je bitno da budu na ili pri vlasti, ali je suštinski on ogolio da i pristojni, i učeni, i omiljeni među svima nama, i oni najlojalni i najdemokratskiji – padaju.
Građanska Srbija pokušava ovih dana da pronađe pukotine kroz koje bi da proturi crno-beli profil Vučića, pa tako možemo naići na zarđale fraze da je on ruski čovek, da on obavlja posao za Kremlj, da se on divi Putinu, ali takođe, da budemo realni, i od nacionalne Srbije dobijamo slične baljezgarije kako je on čovek Zapada, da je njega tu Brisel postavio, ali i jedni i drugi u stvari ne znaju gde udaraju.
Prava i tužna istina je sledeća: Aleksandar Vučić kao grozomorna manifestacija ove vlasti je oksimoron, nakaradni spoj dve Srbije, kosmički sudar dve dijametralno suprotne tačke koje se spajaju u jednom trenutku, uspešni projekat i mutant svega onoga što je Srbiju zadesilo u prethodnim decenijama. Sve ono najgore, najpodlije i najpodmuklije se nalazi kod njega, ali i u ovom trenutku očigledno i najsnalažljivije i najprilagodljivije. U sebe je uvukao, kao crna rupa, sve ono što je mu je trebalo iz Srpske radikalne stranke, ali i za DOS-a, zato i jedna i druga strana nestaje pod novim talasom ovog vremena.
Ono što jedino je za utehu svih nas, ukoliko već nemamo snage, volje i želje da zajedno sa studentima menjamo sistem, da će nakon njega doći ponovo neki blago arogantni, pristojniji, malo uplašeniji komprador, koji će imati lepe manire, komuniciraće na izuzetnom nivou u odnosu na ove džibere ispred dragstora, ali da sve ono o čemu građanska Srbija, a i sva ostala, sve ove godine sanja u stvari je samo opijumsko snoviđenje, koje u biti nikada nije imalo dodira sa realnošću. A možda, da ga zamračimo pred kraj, možda se taj san građanske Srbije i ostvario, ali im niko nije rekao da snovi jako brzo postaju košmari.