Krećemo odmah u glavu, jer više nema smisla za prikrivanjem, dakle: režim Srpske napredne stranke i njenih pratećih satrapa bi građane i građanke Srbije tukao, jurio po ulicama, lomio im kosti, otimao, davio ih, zatvarao u tamnice i bacao ključ, gurao sa krovova, terasa, niz stepenice i u reke, ali ne može – još! Još nije dovoljno metastazirala ova svetska kancerčina koja sada tinja između predsednika Sjedinjenih Američkih Država Donalda Trampa i predsednika Ruske Federacije Vladimira Putina. Dolaskom riđokosog domaćina na čelo za sada najmoćnije države na ovom svetu, cela planeta kao da je ušla u novu fazu potpune propasti.
Svi mogući zlikovci, autokrate, diktatori, tirani, zločinci i manijaci ovog sveta i oni koji teže ka svemu tome dobili su trostruke orgazme onog trenutka kada je ovaj antiglobalistički multimilijarder i manifestacija svega onoga što čvrstorukaški gospodari žele da budu – počeo da potpisuje one silne dekrete o zabrani i uvođenju te ovoga te onoga, ali i kada je krenuo da pokazuje kako će se ophoditi prema dosadašnjim tobože diplomatskim mekušcima i liberalnodemokratskim pahuljicama. U danu je stegao izraelskog premijera Benjamina Netanjahua i naredio mu da do daljnjeg zaustavi ceremonijalni genocid nad palestinskim narodom, a sada već zajedno sa svojim pobratimom Putinom će da dogovori završetak rata u Ukrajini, bez ikakvog uplitanja evropskih komesara i, nedajbože, ukrajinskih predstavnika. I niko ne sme tome da se usprotivi, osim pojedinih hrabriša, stoga svi strepe šta će sajberpankovana verzija Vojislava Šešelja sledeće da uradi.
U redu, kakve sada to veze ima sa početnom rečenicom i najmoćnijim čovekom u Srbiji, a možda i u regionu? Najnovija dešavanja u našoj čudesnoj zemlji iz noćnih mora liče kao na one vesti iz Belorusije ili vražje Rusije. Nakon što je direktor američkog Federalnog istražnog biroa (FBI) Keš Patel lanuo da će svi odgovarati koji su zloupotrebili sredstva USAID-a, po nalogu Posebnog odeljenja za suzbijanje korupcije Višeg javnog tužilaštva u Beogradu, policija je u utorak, 25. februara, uletela u prostorije pet nevladinih organizacija (CRTA, KOMS, Centar za praktičnu politiku, Trag fondacija i Građanske inicijative) radi prikupljanja dokaza zbog tih navoda. Za one neobaveštene: predsednik Tramp je obustavio protok novca putem USAID, stoga odatle cela ta pompa u vezi sa izjavom direktora FBI. Dan pre toga je privedeno pet opozicionara – Goran Ješić, Predrag Dragojević, Vladimir Vrsajkov, Brajan Brković i Srđan Đurić – tokom sukoba sa policijom ispred Skupštine grada Novog Sada, ali su 24 sata kasnije svi pušteni.
No, vlast u Srbijatriji doslovno sanja o ovakvim činovima. Njihovi vlažni snovi su i bazirani na nasilničkim aktivnostima prema svima onima koji se slučajno usude da se usprotive njihovom slovu. Nema ovo nikakve veze sa finansijama, već sa uterivanjem nemira i nespokoja među one koji se usprotive nešto drugačije da kažu. Strahovlada Aleksandra Vučića koristi sve moguće mehanizme sistemskog nasilja, koje se prethodnih meseci u potpunosti ogoljava. Upad policijskih snaga u kancelarije nevladinih organizacija, koje se suštinski bave borbom za poboljšanje uslova života u ovoj zemljetini, pokazuje kakva nemila budućnost nas očekuje u neoradikalskom infernu.
Borba bez kraja
Faktografija kaže sledeće: Ušli smo u četvrti mesec otkako je pala nadstrešnica u Novom Sadu i usmrtila 15 ljudskih života. Studentska pobuna traje već tri meseca, a njihovi zahtevi još nisu ispunjeni (objavljivanje kompletne dokumentacije, procesuiranje napadača na protestante, odbacivanje optužbi protiv privedenih, smanjenje školarina). Prosvetni radnici su obustavili ove nedelje nastavu u osnovnim i srednjim školama i uopšte nemaju nameru da se smire, te su poprilično živahni i borbeni u podršci studentima. Advokati ne rade do 4. marta. Udruženje Efektiva konstantno poziva na bojkote megamarketa i pravi akcije da se u njih ne ide, studenti u blokadama to takođe šeruju na svojim društvenim mrežama i pozivaju na borbu protiv monopolizacije visokih cena na sve namirnice. U Bogatiću, Rači, Kraljevu i Zaječaru, pa čak i u samom Novom Sadu u poslednjih par dana bunt se diže na viši nivo, te pobunjeni građani upadaju u institucije ili barem pokušavaju da to učine, ali i gađaju predstavnike vlasti jajima i čime stignu. Drugim rečima: uzeli su stvari u svoje ruke, pošto su videli da od dijaloga sa koza nostrom nema više nikakve vajde. Čak su u jednoj mesnoj zajednici, Miločaj, mestašce kod Kraljeva, upali u zvanične prostorije i spalili zastavu Srpske napredne stranke. Studenti i studentkinje ponovo marširaju, ali ovog puta za Niš i na taj način nastavljaju oslobađanje varoši i sela. Novi veliki skup je najavljen za 1. mart u Nišu.
U međuvremenu, predsednik Vučić hapsi svoje dojučerašnje sluge i sluškinje optužujući ih za mito & korupciju, naravno, to sve u korist kao propagandne reakcije na studentsku pobunu, budući da naš svemogući živi od toga da osluškuje javno mnjenje šta mu je u kom trenutku potrebno. Međutim, niko se nije još upecao na iskrenost tih privođenja, budući da se radi o starim saborcima ili sitnijim igračima.
Baš je ta gorepomenuta organizacija CRTA objavila pre koji dan istraživanje u kojem navodi da „oko 80 odsto građana Srbije podržava većinu zahteva studenata, a trećina populacije navodi da je učestvovala u aktuelnim protestima.“ Dalje piše: „Studentima veruje gotovo 60 odsto građana a isto toliko smatra i da predsednik Republike nije nadležan za rešavanje studentskih zahteva. Većina građana ne veruje medijskim i političkim manipulacijama kojima se pokušavaju diskreditovati studenti. Za 72 odsto građana protesti su posledica državnog nemara i korupcije, a ne pokušaj ’obojene revolucije’ ili ’vojvođanskog separatizma’. Štaviše, korupcija se vidi kao ubedljivo najveći problem u Srbiji.“
Ovakvi podaci ulivaju ogromne doze optimizma; pomisliće čovek – pa on je gotov, on više nema šta da traži u ovoj zemlji, ova vlast je završila svoju karijeru. I verovatno bi bio u pravu, ali kada bismo živeli – da, znam otrcana fraza koja ništa ne znači – u nekoj normalnoj i civilizovanoj zemlji.
Svi putevi vode u Rim
Da bismo razumeli o kakvim mufljuzima je reč, odnosno kakav koncept vladanja je u stvari na delu u Srbiji, uzećemo skorašnji primer ili, kako bi ga neki nazvali, skandal. Povodom trogodišnjice ruske agresije na Ukrajinu, Srbija je glasala „za“ rezoluciju u kojoj se osuđuje Ruska Federacija za rat u Ukrajini, dok su Sjedinjene Američke Države glasale „protiv“. Odmah nakon toga predsednik Srbije se oglasio i javno se izvinio svima što je Srbija to učinila, da je to greška, te je rekao da on snosi odgovornost za tako nešto, kako navodi, zato što je umoran, pod stresom mučenik, pa ne može sve da stigne da iskontroliše. Međutim, to su priče za malu decu i njegove glasače, jer predsednik Srbije i njegova družba poprilično dobro znaju šta rade i to rade za sada veoma dobro. Znaju oni odlično koliko je srbijansko društvo indoktrinirano neutemeljenom rusofilijom, ali takođe zna da svi putevi novca vode ka Rimu – dobro, ne baš Rimu, ali ka Briselu, Berlinu, Parizu, Londonu i Vašingtonu.
Srbija nije nikakav unikat u ovakvom svetu, već je samo paradigma razjarenog neoliberalnog sistema, koji je počeo da izjeda samoga sebe. Kada smo spomenuli normalnu i civilizovanu zemlju, možda smo mogli da pomislimo na neku iz bajke, jer u ovakvom svetu za potlačene, ponižene, osiromašene i duhom slomljene nikakva normalna i civilizovana zemlja ne postoji, već postoji država u kojoj dobijaš ili bukvalan bič po leđima ili bič kapitalizma. Ili oba, u najgorem slučaju. U postjugoslovenskoj Srbiji, to je malo sve ogoljenije, nije suptilno kao u Sjedinjenim Američkim Državama ili pak sirovo kao u Ruskoj Federaciji ili Kini, ali ima svoje specifičnosti.
U knjizi „Ukrajinske vinjete“ od Mitje Velikonja, koji opisuje pred kakvim sve problemima i izazovima se sadašnja Ukrajina nalazi, on piše: „Politika uvek ima potrebu da iza nje stoji čvrsta ideološka podloga, a to danas nude pobedonosni neoliberalizam i etnonacionalizam. Oba su od konstitutivnog značaja za tranzicijske države, čine njihovo idejno jezgro i praktičnu posledicu, a sakrivaju se iza krupnih reči kakve su ’demokratizacija’, ’integracija’, ’sloboda’, ’zaštita ljudskih prava’ itd. Ni jedna ni druga ne znaju za pojam solidarnosti: u neoliberalizmu vlada opsesivni individualizam, u etnonacionalizmu plemenska zatvorenost u sebe same, a uvek i svuda deluju neraskidivo zajedno, komplementarno. Za obe ideologije je osnovni princip onaj koji se izražava poznatom metaforom da je čovek čoveku vuk, te da je jedina prava sredina za vuka – krdo vukova. Posledica njihovog delovanja jeste devastacija društva, desocijalizacija, poimanje solidarnosti kao nečeg lošeg.“ Dalje piše i to da „neoliberalizam kreira klasne razlike, nacionalizam ih etnički niveliše.“ „Ukratko rečeno, ono što neoliberalizam materijalno osiromaši, to etnonacionalizam idejno opravda“, navodi on u svojoj knjizi.
Ove reči mogu da se primene i prema ostalim zemljama sa jugoslovenskih prostora, ali Vučićeva maherska sposobnost za održavanje takozvane stabilokratije nauštrb grbače sopstvenih građana vredno je i gađenja i divljenja. Sa jedne strane, raznorazne kapitalističke strukture i mafijaške organizacije dobijaju svoj reket, a sa druge njegova družina prstena dere kožu s leđa ljudi koji žive u ovoj močvari, dok ih On uverava da je sve okej, da smo mi, maltene, najjača država na svetu i da nam niko ništa ne može. Propagandni čarobnjaci i mistici omađijaju narodne mase koje poveruju u laži, spinove i pseudoinformacije, svi srećni i zadovoljni, a on uze trinaestu godinu vlasti. I to je moglo da funkcioniše, do nekog trenutka. Ali, sada mu se sve to vraća kao bumerang. A, ipak, ne nazire se još kraj.
Izlazak iz pećine
Pošto je Srbija odavno već poražena u svakom ratu tokom devedesetih, vojno je uštrojena, hvala svevišnjem, pa ne može više da ide i da čini zločine okolnim nesrpskim narodima, neoradikalska kamarila se dosetila da upravo taj etnonacionalizam posadi među plebs, pošto su stomaci počeli polako da krče i da se kaiš steže sve više.
Pa bi taj etnonacionalizam, pošto ne može da juriša okolo, mogao da se u ovoj dekadentnoj fazi naprednjačke pošasti izokrene naopako, pa da ljudi budu jedni protiv drugih. Da se poseje paranoja, anksioznost i strah kako su sve oko nas ustaše, balije, Šiptari, strani agenti i službe, te da se iskoristi taj zombi velikosrpskog nacionalizma još jednom za obračun protiv sopstvenih građana. I da se na taj način zamažu oči svima kako ne bi videli socijalni i materijalni jaz između ljudi koji suštinski više nemaju ništa i njihove novopečene klase koja uživa u svim blagodetima ove neokolonijalne rupčage. U krajnjem slučaju, da niko ne pokrene pitanje gde su sve one godine nestale koje su nam pojeli raznorazni vučići.
Neoliberalni sistem ne zanima da li ćeš ti biti ljuti autokrata ili pahuljasti eko-demokrata, njega samo zanima da krvotoci kapitala nesmetano protiču i šibaju. Gospodin Vučić je sve ove godine pratio trend u svetu i prilagođavao se svim klimama, stoga će sada imati veoma posebno uho za milozvučne urlike prekookeanskog Vođe Svih Vođa. Postoji, naravno, tu još faktora, Evropska unija još nije dovoljno slomila sopstveni duh i stavila se u podređeni položaj prema riđoj kosi, ali sve su izgledi da će to uskoro biti stvarnost.
SNS velikašima i ostalim feudalcima odgovara da se studenti konstantno ograđuju od svih, da javnost nemo posmatra kako naprednjačka soldateska upada u prostorije NVO – jer, bogo moj, to je samo NVO, ko zna odakle njima taj novac – da se opozicija posmatra kao nešto nečastivo i najgore ikada stvoreno, i da se svi tako fino i lepo usitne, kako se nikada ne bi povezali u jedan front. Sasvim je legitimno da se paralelne bitke vode na više strana, ali bi umreženost i bolja koordinacija mnogo više godila u borbi protiv naprednjačke hidre.
U suprotnom nas ne očekuje ništa dobro, budući da se naprednjačke dahije polako bacaju u ofanzivu, a očigledno da niko neće želeti spolja da ih u tome zaustavi. Studenti i studentkinje drže odstupnicu i ne posustaju u svojim rovovima, ali još uvek ne dozvoljvaju da se povežu sa ostalim organizacijama, udruženjima, strankama i pojedincima. Maraton počinje da bude već naporan za trčanje, iako je cilj jasan. Svi se nadaju da će stići neko novo proleće. Da konačno već jednom izađemo iz ovog sivila i sumraka.