Više od sto godina traje rasprava šta je to konkretno što je nateralo Gavrila Principa i ostale pripadnike Mlade Bosne da ustrele simbol austrougarskog imperijalizma. Tomovi i tomovi knjiga, pregršt filmova, predavanja, pozorišnih predstava i koječega drugog je stvoreno kako bi se ponudila interpretacija tog čina. Svako se danas češe o zaostavštinu te smele družbe koja je u spletu nesrećnih i srećnih okolnosti napravila možda i najveći odjek u istoriji XX veka. Za neke su oni nacionalisti, za neke teroristi, za neke anarhisti i proto-levičari, ali šta god oni bili u našim dnevnopolitičkim tlapnjama, njihov potez je bio usmeren protiv Imperije i opresije.
Ipak, odmaknimo se malo od prošlosti, ona nam je bila samo uvod za predvorje ovog pakla u se kojem trenutno živimo. Nego, ima li ovaj svet danas nekog svog Gavrila Principa, Bogdana Žerajića, Nedeljka Čabrinovića, Muhameda Mehmedbašića i ostale ljude koji su prkosili ondašnjem svetskom poretku? Moglo bi se reći da oni postoje, ali i da je Imperijalni centar – taj koncentrat zemalja koji je od 1492. brao najslađe plodove kolonizacije, eksploatacije i ratova – od tada naučio dosta na svojim greškama, te neće delovati fatalično kao što je to činio pre više od jednog stoleća reagujući na poteze pojedinaca i grupa.
Primera radi, Luiđi Manđione, mladi Amerikanac, optužen za ubistvo direktora jedne od najvećih zdravstvenih kompanija “United Healthcare” decembra 2024. u Njujorku, postaje, makar na kratko, figura koja kod dela javnosti izaziva neobičnu vrstu simpatije zbog onoga što taj čin očigledno simbolizuje, bez obzira na motive počinioca, a to je – bes prema sistemu koji melje ljude. Takođe, pre manje od mesec dana, u Kaliforniji, Čamel Abdulkarim pali ogroman distributivni centar robe svog gazde koji mu nije isplaćivao plate, ostavljajući iza sebe poruku: “Sve što ste trebali da uradite je da nas platite dovoljno da živimo.” Treći slučaj, pre neki dan, Daniel Moreno-Gama, baca molotovljev koktel na kuću direktora OpenAI, pokušavajući valjda da zapali maskotu naredne etape ovog sveta u kojem živimo.
Ipak, Princip ne mora nužno ni da bude u jednoj osobi, on se ogleda u pokretima otpora u Gazi i Libanu; Principa ima i u odbrani Irana; kao što ga ima i kod propalestinskih pobunjenika širom Evrope i Sjedinjenih Američkih Država (SAD); ali mladobosanske krvi se može pronaći i u antikolonijalnim akcijama širom Afrike, Južne Amerike i Azije. Neko bi rekao da su ovi slučajevi incidenti i verovatno bi bio u pravu, jer je Imperijalni centar pažljivo na tome radio da te stvari ne budu povezane u jednu celinu, te da deluju kao da nemaju apsolutno nikakve veze jedne s drugima, ali se dešavaju u vrlo kratkim vremenskim rokovima i kreiraju, ipak, određene poveznice u ovom vremenu u kojem živimo. Svi ti pokušaji, zapravo, dolaze iz najmračnije utrobe kapitalističke logike, samo u različitim formama se javljaju. Nervni završeci koji trenutno krvare u kapitalističkom sistemu – pogotovo po periferijama, a sada i u samom Centru, da ne kažemo srcu te zveri, pokazuju sebe kao simptome nadolazećih promena. Kada se sve to sabere i skupi pod jedan kišobran, može se reći da postoje određena pomeranja i dešavanja na krupnom planu.
Propast civilizacija
Ali, kako se to pomera kada nam politikolog, politički filozof i profesor Tarik Haverić kroz dva svoja opsežna teksta (Da, sukob civilizacija; Obala sigurnog svijeta) podtekstualno objašnjava kako je sve relativno u redu, kulturalizuje sve vrlo konkretne i materijalne probleme kroz narative o “liberalnim civilizacijama”, te reobrađuje Hantingtonove i Fukujamine smislice i nanovo nam ih opisuje kao, maltene, neshvaćene pisce, pa objašnjava kako smo zastranili sa ovim autokratskim pojedincima (Tramp, Putin, Erdogan, Netanjahu…), ali da sistem u biti radi ko sat, samo su ovi zlikovci zloupotrebili demokratiju u svoju svrhe, pa nam je sada ovako kako je.
Sa druge strane jugoslovenskog ogledala, profesorica kulturnih studija u Rijeci, Katarina Peović, kaže u skorašnjem intervjuu za TPortal da nas ovde na periferiji dežurni ideolozi uveravaju da je nerazvijenost tek faza u razvoju, te da ćemo, dosegnemo li idealnu formu kapitalizma, sustići bogate zemlje. No nerazvijenost je nužan preduvjet kapitalističke geopolitike, veli profesorka i dodaje da dominantni narativ europske birokracije ima vrlo konkretnu funkciju – održavanje mira između bogatog centra i siromašne periferije.
Profesor Haverić propušta da navede u pomenutim tekstovima koliko je samo kompanija profitiralo za vreme genocida u Gazi – tog najbešćutnijeg prostora trenutnog imperijalističkog delovanja, ali to često liberalnim teoretičarama ne spada u zdrav kapitalizam, već u nekakve njegove devijacije, stoga ćemo i razumeti zašto to nije tako spomenuto.
Ne propušta profesor da sve potkrepi istorijskim činjenicama – tu nema spora – mada sve to provlači kroz liberalno-identitetski filter, pa te činjenice deluju blistavo i šljašteće odsečene od bilo kakvih ekonomskih, a u ovom trenutku najvažnijih aspekata – ali tu smo, gde smo. No, ne propušta ni da vrlo spektakularno kritikuje one kojima su misli na levoj strani nazivajući to sve, jelte, ekstremnom levicom, pa još gospodin Haverić trijumfalno podcrtava kako je levica u potpunosti prazna. Veli on da konceptualno-afektivnu prazninu izazvanu urušavanjem revolucionarnih poredaka marksistički autori i ljevičarski aktivisti nastoje da popune na različite načine i tako prebole gubitak.
Objašnjava profesor i ljuti se na levičarske emisare kako su se jedni upustili u tkanje novih metahistorijskih naracija sastavljenih od obećanja o “milionima stanova i kuća” koje bi čak i osnivači naučnog socijalizma proglasili fantazmagorijama. No, profesorova kivnost što su ljudi ogorčeni jer nemaju svoj krov nad glavom previđa da vrlo mali broj ljudi ove planete drži 65% dobara, prema Oxfamu, kao što previđa rentijerski kapitalizam u kojem kompanije masovno grade i kupuju komplekse, i budućnost u kojoj je imati svoj krov nad glavom ekvivalent luksuzu. Pokazuje profesor svoju evropocentričnu perspektivu, koja nije nelegetimna, ali je u sadašnjem trenutku raspada ovog sveta postala passé.
Dalje piše: “Drugi, najbrojniji u jugoslavenskom historijskom prostoru, ispisuju stotine kolumni u kojima prosipaju histerični gnjev zbog stanja svijeta i samog postojanja liberalizma i (naročito!) kapitalizma, iako je pisanje protiv kapitalizma jednako smisleno kao i pisanje protiv Himalaja.”
Nije baš najjasnije ko to toliko piše protiv liberalizma i kapitalizma, a da to nisu desničarske falange koje su branitelji kapitalizma i kojekakvi liberalni popravljači sistema, dok su progresivni autori stigmatizovani i progonjeni poput hrišćana u Starom Rimu, te čim nešto drugačije kažu u mejnstrimu što se kosi sa tom linijom bivaju poništavani i prozivani da rade za Rusiju, Kinu ili neke treće zemlje. Pisati protiv kapitalizma možda za profesora jeste pisanje protiv Himalaja, ali za ljude koji to čine jeste ukazivanje sa kog izvorišta dolaze svih problemi, jer se toliko puta do sada pokazalo da smenom jedne buržoaske frakcije ili pak pojedinca – sada su to Tramp i Netanjahu – neće se ništa suštinski promeniti.
Ali lepota toga jeste što leve, progresivne misli ne moraju nužno uopšte više da se jave u obliku u kakvom su bile ranije, kao što nećemo moći ni nužno odmah da ih prepoznamo kao leve, one će dolaziti, kao i uvek, sa margina, sa totalnog dna, iz najčvršće prakse, a ne iz ovih naših berlinskih salona i bečkih dvora. Sve ono što smo videli tokom XX veka bili su projekti, pripreme za nadolazeće faze.
Smak svih svetova
Ipak, profesorka Peović konkretnije pojašnjava da su širenje ratova i pretnja ekološke kataklizme dva glavna problema današnjice, s potencijalom da unište svijet kakav poznajemo. I jedan i drugi ne mogu se riješiti bez promjene neracionalnog kapitalističkog načina proizvodnje. Ona kaže u intervjuu da su (trenutni, prim. aut.) ratovi posljedica ekonomskih kriza koje SAD “rješavaju” ulaganjem u vojno-industrijski kompleks, a od ratova profitiraju kapitalisti. Kapitalizam je način proizvodnje usmjeren na stvaranje profita, kaže Peović, zbog čega se ne proizvodi nužno ono što nam treba, niti u količinama koje su nam potrebne, nego ono što donosi zaradu. Taj mehanizam nije tek posljedica pohlepe pojedinaca, nego strukturne logike sustava. Čak i kada bi svi kapitalisti bili pošteni, pravila igre ostala bi ista – oni koji ne teže rastu i profitu, propadaju. Zato je ključno razumjeti da se ratovi kapitalističkoj klasi isplate. Za nas ostale, nije ih briga, ističe profesorka.
Sve nas to otprilike i dovodi do vakuumskog trenutka u kojem ratovi, ali i pobune širom sveta nastaju kao odgovori na tu sve veću klasnu razliku, potpuno raslojavanje bajke o uspehu slobodnog tržišta, liberalnoj demokratiji i individualističkim pravima kao najvišoj civilizacijskoj tekovini. Klimatske promene takođe nisu posledica božjeg kažnjavanja, već posledica ljudske oholosti radi profita. No, pobuna u Srbiji koja traje već godinu i po otkako je nadstrešnica usmrtila šesnaestoro ljudi u Novom Sadu pokazala je – možda čak i najbolje na evropskom tlu – do kakvog kolapsa u stvari može doći liberalno-kapitalistička civilizacija o kojoj profesor Haverić tako lepo priča.
Profesorka Peović, naprotiv, vidi upravo u srcu te krize parlamentarne demokracije da ljudi više ne vjeruju politici i smatraju da su svi isti. Ona i u srpskim studentima vidi neku vrstu alternative političkog promišljanja, jer su tokom blokada odbacivali izbore kao rešenje te su tražili direktnu demokraciju, zborove građana, saradnju sa sindikatima i generalni štrajk kao oblik borbe za korjenite promjene.
“Možda još nisu izborili ono za što su se borili, ali je postavljena klica stvarne promjene, a mnogi su se prvi put susreli s modelom direktne demokracije. Iskustva socijalističkih revolucija pokazuju da partijske elite ne mogu donijeti stvarne promjene, već samo stvoriti nove hijerarhije i u konačnici restaurirati kapitalističke odnose”, govori Peović, pa dodaje da prava promena mora doći tako da se svi uključimo, a ne davanjem mandata nekom drugom da “u naše ime” i “za nas” menja stvari – jer se to neće dogoditi. Prava promjena nije zamjena jednih lica drugima, nego sistemska transformacija – promjena načina na koji zadovoljavamo svoje potrebe za obrazovanjem, zdravstvom, prehranom i stanovanjem. Te potrebe treba izuzeti iz diktata tržišta i učiniti dostupnima svima. Elite to neće dozvoliti, zaključuje ona.
Štaviše, i profesor Haverić se u svom tekstu slaže da je nekim stvarima polako došao kraj, ali ne izbegava da opravda njihovo postojanje, pa kaže da “američki ustavni sistem, Evropska unija, NATO – svi ti pravno-politički kompleksi ozbiljno su uzdrmani, ali bez toga ne bismo znali odgovaraju li svrsi i jesu li foolproof”. Neki od njih možda se neće održati, smatra profesor, što će značiti da je njihovo vrijeme isteklo. Rekao bi Hegel, »sve što je u povijesti propalo, propalo je s razlogom«, zaključuje Haverić.
Principe, vrati se
Vratimo se na početak; krvari ovaj svet, toliko krvari, da može biti da se Sarajevski atentat događa svaki dan ponegde u svetu, ali smo postali imuni na sve to, jer je nasilje kao takvo postalo sastavni deo naše svakodnevnice.
Godine prolaze, a laste nam ne dolaze, ali zato stižu ratovi, inflacije, koncetracioni logori, etnička čišćenja, otopljavanje planete, represivne mere, klimatske katastrofe, Epstinovi apostoli i sve veći jaz između siromašnih i bogatih. Kapije Hada se otvaraju od Kube preko Sudana, Irana i Gaze sve do Nepala; bune protiv genocida kao one u Nemačkoj ili marionetskih vlastodržaca poput ovih u Srbiji guše se batinama, privođenjima i zastrašivanjem.
Ulazimo u novo doba, kažu ovi iz zločinačke kompanije Palantir koja profitira od krvoprolića, objašnjavaju nam gromoglasno kako su neke kulture zaostale i regresivne, a druge superiorne, te da nije trebalo Nemačku i Japan toliko uštrojiti, jer sada plaćamo cenu toga. Prvi plodovi tog doba osetiće se i u Srbiji kada Elbit Systems otvori fabriku za dronove-ubice za daljnja i nova istrebljenja naroda.
Danas možda Mlade Bosne, ipak, ima više nego ikada, svuda su po svetu, dolaze u različitim pojavnim oblicima, javljaju se kroz individualne činove, kroz grupne pobune, blokade i raznorazne revolte, a ni Imperija nije više kao što je bila pa da prestolonaslednik kruzira kroz velegrad.
Mada u svemu tome i leži vrlo težak problem, kako se boriti protiv nečega što ima na tisuće lica? Imperija se razlila kroz banke, fondacije, konglomerate, tehnološke gigante, vojne alijanse i političke strukture koje funkcionišu kao produžena ruka krupnog kapitala; Imperija posluje sada putem algoritama, apsorbuje sve veći digitalni kapital, investira u naše živote, pretvara ih u brojeve, rasprodaje informacije o nama, zadužuje i naša potomstva kako bismo ostali u točkićima da pokrećemo ovu mašineriju.
Upravo kroz taj momentum mi možda i možemo da razumemo – upravo sa te ljudske strane potlačenosti – šta je taj žar koji je vodio Mladu Bosnu da zabode glogov kolac u srce vampira, da oslijepi Kiklopa, i da ga prepusti žrvnju povijesti oduzimajući mu budućnost. Nisu mogli znati da upravo to čine, ali su znali da moraju nešto da učine. I učinili su. Njihov posao je završen. Ali za razliku od njih, mi danas živimo u svetu u kojem se Imperija prilagođava, umnožava i vraća sve jača, pa je, zapravo, smislenije pitanje kakav svet je moguć nakon njihovog pada, a da (po)traje. U suprotnom, ostaćemo zarobljeni u vremenu u kojem svi osećaju da nešto mora da se desi, ali se, nažalost, ništa zaista ne događa.