Da li je Vojislav Šešelj mogao da zamisli, dok je gulio u Zenici zbog disidentstva osamdesetih, da će sve ovo danas što se dešava u Srbiji biti, manje-više, i njegovih ruku delo? Dobro, nije baš samo njegovih, on je više tu kao misionar, a pored njega ima tu još svakojakih mešetara, ali da li je taj zlokobni lakrdijaš na našim ramenima mogao da nasluti da će svojim sejanjem mržnje i prezira, uzduž i popreko, posaditi u ovo društvo ono najgnusobnije seme zla, ali ne samo ono nacionalističko? Da li pomisli on na sekund iz svog zatamnjenog džipa, okružen bodigardovima, upasane polo-majice, i kada sedi po emisijama Milomira Marića i tumači stvarnost, proriče budućnost i interpretira prošlost, da je možda mogao ipak da ostane veran komunizmu? Da li ga bude barem malčice sramota kada mu svake godine na Sajmu knjiga prilaze deca da se slikaju s njim kao sa klovnom u cirkusu? Da li pomisli, barem onako pred san, dok klone u REM fazu, da sve ovo što se dešava sa ovom zemljom i društvom, zapravo – ne valja?
Naravno da je njegova biografija prepuna svega i da on u biti dočekuje svoje najstarije dane u najboljim plodovima svoga rada. Ali nije on u tome usamljen; njegovi kumovi i ideološki srodnici – Vuk Drašković, Tomislav Nikolić, Aleksandar Vučić – vrlo su dobro kapitalizovali svoje vucaranje sa šubarama na glavama, druženje sa dugim bradama, arlaukanje na mitinzima, prećenje svim nesrpskim populacijama klanjem, proterivanjem, batinanjem i mučenjem, kao i obračunavanje sa svim srpskim izdajnicima i nepodobnicima.
Iako je Vuk Drašković danas naizgled postao liberalni četnik i zagovara Srbiju u Evropskoj uniji i NATO paktu, te je već tokom zločinaštva u Bosni i Hercegovini počeo da pravi otklon, jer je shvatio šta je zamutio, njegova uloga u kulturnoj kontrarevoluciji u pretposlednjoj dekadi XX veka, tokom koje rehabilituje četništvo na sva zvona, ne može i nikada neće biti zaboravljena. Čak i Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić morali su da skinu svoje velikosrpske mantije, da kažu da Srbija ne može i neće izlaziti na tri mora, kako bi mogli da naprave nešto od svoje političke karijere i da izađu iz Šešeljeve pećine. Zašto je to tako? Šta to tačno nije funkcionisalo i kako se nisu uklapali u svet koji se menjao? Polako, doći ćemo do toga.
Jedino je njihov vojvoda ostao do kraja veran ezoteričnoj ideji, ali je izlaskom iz haških ćelija shvatio da je bolje živeti ceo život kao milijunaš nego jedan dan kao siromah. Čaršija će govoriti za njega da se prodao, da je za trideset srebrnjaka izdao svoje koljačke ideje, da je prešao reku u Hadu i priklonio se Vučićevim demonima, ali u suštini – to uopšte više nije bitno.
Vojislav Šešelj, kao i svi drugi spomenuti, zapravo su se obogatili na tim idejama. I tu polako dolazimo do veće suštine od samog velikosrpskog nacionalizma. Pored njih možemo nabrojati i neke poput Ivice Dačića i Aleksandra Vulina, ali i mnoge druge koji su, zapravo, profitirali kako u ratnim, tako i posle u mirnodopskim uslovima. Često se može čuti da je velikosrpski nacionalizam ogroman problem u našem društvu; o tome često piše likovni umetnik, pisac i univerzitetski profesor Dejan Atanacković, kao i mnogi drugi autori i autorke, poput autora koji piše i ovaj napis. Međutim, mora se presaviti tabak i sagledati u kakvom društvu, odnosno sistemu, taj nacionalizam obitava, valja i čemu on suštinski služi. Konačnog odgovora nema, ali se može proniknuti trag.
Pakt u krvi
Velikosrpski nacionalizam nastaviće da živi i bez Vojislava Šešelja, i Vuka Draškovića, i Aleksandra Vučića i mnogih drugih satrapa, ne zato što je on nepobedivo i neukrotivo stvorenje protiv kojeg nema leka, već zato što je savršeno oruđe za rasplamsavanje i obuzdavanje masa. Naime, tokom devedesetih godina, pod gvozdenim ručerdama Slobodana Miloševića i njegovih ideologa, taj ultrašovinizam doživeo je na svim frontovima vojne poraze. Celi politički i vojno-bezbednosni establišmenti dočekali su kraj stoleća u totalnom rasulu, pošto im se akumulirana stvarna moć raspala u paramparčad, budući da su svi planovi za proširenje teritorije i ostvarivanje nadmoći nad drugim stanovnicima Jugoslavije završili u ćorsokaku. Kada čujemo da je velikosrpski projekat preživeo Peti oktobar, to i dalje ne znači da je on preživeo poput nekakvog vampira, iako to ima jak literarni prizvuk; naprotiv, nacionalizam je tada postao samo još jedna alatka, odnosno on jeste vojno i politički poražen, ali je prepakovan u drugačiju vrstu oruđa.
Dr Zlatko Hadžidedić je pisao o toj fuziji između nacionalizma i kapitalizma, odnosno tvrdi da “klasa kapitalista je tako uspostavila ideologiju nacionalizma kao neupitnu društvenu religiju, gdje ’nacija’ igra ulogu neupitnog božanstva i gdje apriorni legitimitet ima ona vlast koja propagira tu religiju i sebe identificira kao sveštenstvo koje tom božanstvu služi“.
„Ali, paradoksalno, dok je zatvorila društva unutar virtuelnih granica nacija i unutar teritorijalnih granica prema njima skrojenih država, i dovela ih time u stanje međusobne mentalne i fizičke izolacije, klasa kapitalista je istovremeno uspostavila vlastitu strukturu koja po potrebi funkcionira preko i mimo tih granica, kao trans-nacionalna mreža, stvarajući na taj način uslove za ekstra-eksploataciju populacije koju je dvostruko izolirala granicama nacija i nacionalnih država“, navodi on, pa dalje nastavlja: „Jer, kapital po svojoj prirodi nije samo a-nacionalan nego i trans-nacionalan: dok sa jedne strane teži da eksploatirane klase što više međusobno izolira unutar odvojenih nacija pomoću ideologije nacionalizma koja nacije i nacionalne države nameće kao jedini mogući modus vivendi, kapital sa druge strane u potrazi za ekstra-profitom teži da vlastite korporacije i monopole izgrađuje kao trans-nacionalne, neovisne o fizičkim, političkim i psihološkim granicama koje nacionalizam projicira na ostatak društva“.
Najtvrđi dokaz da nacionalizam ima svoju upotrebnu vrednost koja i dalje hara hodnicima poput zloduha u našem društvu jeste i nesretno saopštenje Filozofskog fakulteta u Beogradu povodom devetojanuarske proslave postojanja Republike Srpske, gde se u stilu radikalskog manijaštva, maltene, poredi studentska borba protiv naprednjačkih dahija sa ratom za tobožnji svesrpski opstanak u Bosni. Nakon nešto oštrije reakcije virtuelne čaršije na taj nacionalistički treš, par dana kasnije to saopštenje je uklonjeno sa njihovog profila i – pojeo vuk magarca, kao da se ništa nije ni desilo.
Međutim, to će se dešavati, sa studentima ili bez njih, jer ovo društvo – kao i sva ostala na jugoslovenskom prostoru – drogirano je nacionalističkim bajkama, budući da im je realnost mnogo mračnija i ogavnija od one koju im taj opijum prikazuje. I upravo tu dolazimo do ključne tačke u kojoj ne smemo da se zaustavimo na nacionalizmu kao takvom, jer on u biti ne lebdi u vazduhu kao metafizička pojava, već u sadašnjem trenutku, u ovoj 2026. godini Gospodnjoj, zapravo služi kao ozbiljan anestetik unutar ovog kapitalističkog sistema. Na tom tragu, nacionalizam je u eri globalnog kapitalizma postao samo sredstvo iliti pak put ka ostvarivanju ciljeva, odnosno za zamagljivanje pravih i realnih problema.
Vreme je pljosnati krug
Valjalo bi da se razume da su sve državice koje su nastale nakon raspada Jugoslavije, zapravo postale poluperiferna tampon-zona u kojoj je, maltene, sve moguće. Srbija je vazda imala čitav spektar tobožnjih demokratskih manijaka i ovih naprednjačkih karakondžula; Crna Gora je, primera radi, decenijama na vlasti imala jedinog pravog profitera svih ratova i tranzitnih vremena, Mila Đukanovića, a sada naširoku koaliciju pravoslavnih krstaša, liberalnih hipstera i svakojakih mutivoda; Hrvatska je u stalnom previranju između HDZ-a i SDP-a i njihovih flertovanja sa raznoraznim silama mraka; Bosna i Hercegovina se zabavila o svome trojnom paklu – u suštini svaka zemlja na kraju postala samo kolonijalna straćara u ovoj svetskoj mašineriji tlačenja, izrabljivanja i ubiranja ekstra-kajmaka. Kapitalizam je u svim tim zemljama zajednička ideologija koja vlada sve vreme; forme mogu da budu drugačije, ponekada su konzervativne, ponekada liberalne, ponekada odu kao u Srbiji u teške autokratije, ali je suština ista – a to je pljačka, pljačka i samo pljačka.
Novinar i esejista Viktor Ivančić je to baš dobro uokvirio kada je komentarisao kako je Hrvatska, zapravo, imala svoju prvu akumulaciju. „Nacionalizam i kapitalizam su savršeno usklađeni. Doduše, nacionalizam je adaptibilan i u stanju je prilagoditi se svakom poretku. No, u našim konkretnim prilikama nastup je bio toliko sinkron da se po mome mišljenju može govoriti o jednom te istom zlu. Ratovalo se uglavnom zato da bi se kralo. Velika pljačka narodne imovine obavljena u vrijeme najžešćih ratnih okršaja nije bila nikakva neželjena posljedica rata – nešto što je tobože prošlo ’ispod radara’, jer smo imali ’važnija posla’ i nismo obraćali pažnju na devijacije u pozadini – nego dio generalne strategije, jedna od ključnih operacija u pothvatu ’oslobađanja domovine’. Inducirano domoljublje, kao neka forma kolektivnog mazohizma, itekako je pospješilo taj kriminalni proces: najvažnije je da ’imamo Hrvatsku’, makar ostali bez onoga što smo imali dok Hrvatsku imali nismo. Nacionalizam je tako bio nezaobilazni alat kapitalističke uzurpacije. U jednom davnom tekstu sam cijeli taj paket nazvao prvobitnom akumulacijom gadosti.“
Danas će apologete i relativizatori kapitalizma poput Miše Brkića ili pak Gorana Vojkovića pričati svuda kako, eto, ovo kod nas na Balkanu još nije kapitalizam. Međutim, ne moramo ni da gledamo našu prošlost – možemo odmah da bacimo fokus prema Pojasu Gaze i paklenom planu Donalda Trampa i njegovih harambaša, gde će oni da grade komplekse na teritoriji na kojoj su ljudi pobijeni. Dakle, nakon zatiranja palestinskog tkiva kroz ultrašovinističko-rasističku mržnju, došlo je vreme da se kapitalističke hijene naslade tom krvlju. To će se slično desiti i u Ukrajini, nakon što se ovaj beskrajni rat završi; doći će ponude sa svih strana kako bi se zemlja obnovila, ali će zato kolonijalno tlačenje Ukrajine biti nastavljeno u mnogo žešćem maniru nego što je bilo pre invazije Rusije.
Novinar i esejista Ivan Cingel takođe piše o tome kako se profitira nad patnjama Palestinaca: „Kad se počne ovako nabrajati imena kompanija, zvuči taman poput izvještaja nirnberškog suda o profiterstvu na držanju lopovskih genocidu. Sve u svemu, preko 1.600 svjetskih kompanija masno profitira na čerečenju i istrebljivanju Palestinaca. Za trajanja genocida, izvijestila je Albanese s kraja proljeća, telavivska burza skočila je za 213 posto (akumuliravši kroz skok 226 milijardi dolara). Ili koliko već stotina postotaka ovisno o točnom danu mjerenja – do danas je za procijeniti i više, naročito s obzirom na zabilježenu akceleraciju (68 od 226 milijardi akumulirano je samo u mjesecu koji je prethodio izvještaju).“
Pošto ćemo u kapitalizmu imati i one koji su protiv tako monstruoznog profitiranja, ali neće nikada dovoditi poredak u pitanje, Cingel takođe piše da „u tom svjetlu treba gledati i recentnu good cop/bad cop igricu u kojoj sile pod Charlesovom Commonwealth krunom kao priznaju Palestinu, a velesila SAD onda kao ne da i ulaže neka veta, dok se Netanjahu grozi peračima ruku čak i samo zbog toga što ih peru, itd“.
„Priznanje, naravno, ništa ne znači dok god ne podrazumijeva sankcije, embargo, povlačenje aparthejda i unutarnje okupacije Zapadne obale te zaustavljanje genocida u Gazi – a što će reći: zaustavljanje protoka kapitala, biznisa, profita. Svi jako dobro znaju da je u igri profit kompanija te da priznanje ostaje šuplja gesta dok god se s kolosalnim profitima mora nastavljati“, piše on.
Upravo na tragu ovih reči, borba protiv nacionalizma – ma u kakvom god se on obliku pojavio – ne može da bude sama po sebi dovoljna, jer će kapitalizam kao nadideja nastaviti da kreira i proizvodi nove mutacije i nova obličja koja će nas iznova i iznova vraćati na početak igre.
Peti element
Kada sve saberemo i oduzmemo, vraćamo se na sadašnji trenutak u Srbiji, pa bi možda trebalo na tragičnom primeru objasniti. Smrt šesnaestoro ljudi u Novom Sadu i pad nadstrešnice nisu posledica velikosrpskog nacionalizma, kao što nisu ni rezultat nekakve mitološke kletve nad ovim narodom, kao što nisu ni proizvod necivilizovanosti, nepismenosti ili pak bilo čega sličnog. Napadati nacionalizam kao glavni uzrok apsolutno svega lošeg što se dešava može da zamagli problem, da nas odvede u misticizam gde bismo počeli da se borimo sa nečime što se konstantno svuda pojavljuje. Stvar je u tome, vođen rečima Cingela, Ivančića i Hadžidedića, da nije samo nacionalizam problem sam po sebi, on je taj koji pustoši naše živote, dok kapitalizam ne samo da uništava, već je ta ideologija nametnula sebe kao nedodirljivo demonsko božanstvo, koje je neupitno i normalizovano poput vazduha, vode, vatre i zemlje, odnosno kao peti element našeg života.
Samim time, kapitalizam sam po sebi može apsolutno svaku kritiku da proguta, on će čak i da ti dopušta da pljuješ po njemu, da ga mrziš, prodavaće ti čak i proizvode koji udaraju po njegovom imenu, osnaživaće sve ljute neprijatelje da ustaju jasno i glasno protiv svih oblika nepravde i nejednakosti, ali ono što neće nikada moći da pretrpi jesu diranja klasnog pitanja i protoka kapitala. U tom trenutku, kada se pipne u ta dva zastrašujuća nervna završetka, nastupa odbrana zveri kroz fašistička delovanja.
Stoga je zločin u Novom Sadu, koji je odneo sve te živote, rezultat kapitalističke halapljivosti, odnosno posledica je deregulisanja i uzimanja što većeg profita uz što manje investiranje. Drugim rečima, apsolutno sve postaje nebitno naspram zarade, pa čak zakoni i institucije, na kraju i ljudski životi. Režim Aleksandra Vučića u tom kontekstu – nakon što je usledila pobuna – predstavljao je upravo čeličnu odbranu takvog poretka na mikro-nivou, koliko god izgledalo besmisleno i beznadežno u ovom balkanskom bespuću.
Odbrana takvog poretka na makro-nivou je trenutno i u Sjedinjenim Američkim Državama i njihovom imperijalističkom razvaljivanju ostatka sveta, ali i post-fašističkom konsolidovanju krupnog kapitala i državnog aparata unutar zemlje. Zato ne bi trebalo ni da nas čudi donekle kada smo gledali Vojislava Šešelja i njegove radikalske manijake kako nose majice Donalda Trampa i navijaju za njega. Zato se i Šešelj borio u ovoj zemlji, kako god to danas zvučalo – da mala i odabrana družba vlada masama potlačenih i porobljenih, da se zna ko caruje, a ko klade valja.