Ako se malo bolje uši načulje, moći će da čuju kako još odzvanja eho od radosti i veselja urbane čaršije kada je Kristofer Hil, jedan od udarnih američkih tenkova protiv ondašnjeg Miloševićevog režima, najavljen da će postati ambasador Sjedinjenih Država u ovoj Vučićevoj Srbiji. Njegovoj ekselenciji je istekao mandat odlaskom američkog predsednika Džozefa Bajdena, a još uvek zjapi upražnjeno mesto koga će riđokosi i ultrabogati vožd, Donald Tramp, dovesti na to mesto. No, čitava avlija je pred sam dolazak Hila šenlučila i pevala, pamti internet, jer konačno dolazi gvozdena pesnica koja zna kako se obračunava sa autokratama i despotima poput Aleksandra Vučića. Svi su računali da će ovaj iskusni bard jednom za svagda, kao nekada što je to činio zajedno sa Ričardom Holbrukom i drugim jahačima iz onog vremena, staviti našeg mušir-pašu na svoje mesto i da će ona obećana petooktobarska demokratija procvetati u ovom kazamatu.
Ipak, pokazalo se da su se naši poklonici ideje da sunce izlazi sa takozvanog Zapada – šta god on danas to bio – opet pronašli u potpunosti razočarani i, šta više, bačeni u totalno beznadežnu enigmu zašto već jednom rohanski jahači iz Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država ne stižu da nas spasu od ovih mordorskih sila mraka i haosa. Kada su počele da cure snimci i fotografije bivše nam ekselencije kako uživa u svim blagodetima srbijanskih dana i noći, da taj stari i zakleti protivnik Miloševićevih nacista sada uživa u vinima Vučićevih bašibozuka, te da isti taj koji je zajedno sa svojom družbom utovarao novce da se skinu nacional-socijalistički džiberi sa vlasti, sada sedi sa istim takvima i priča o tome kako, maltene, boljih od ovih na vlasti nema.
No, bilo kako bilo, američki prijatelj Kristofer Hil – ko zna gde je sada, a i neka uživa u svojoj mukotrpno zarađenoj penziji – nije, naravno, tema ovog napisa, ali jeste simboličan prikaz kako ovdašnja antivučićevska javnost i dalje živi u halucinacijama, koje je imala i u vremenu kada se sa vlasti skidao Slobodan Milošević.
Uskoro će godina (1. novembar) otkako je pala nadstrešnica u Novom Sadu i ugasila šesnaest života, te je od tada pokrenuta studentska pobuna koja je izazavala opštenarodnu, sa svim svojim usponima i padovima. No, od tada čitava međunarodna zajednica, od Vašingtona, preko Brisela i Moskve, sve do Pekinga, bila je i ostala poprilično uzdržana, pasivnija ili pak aktivna u svojoj podršci prema vladajućem režimu Srpske napredne stranke. Pristojnokratijski korpus sve vreme vrišti i plače da se EU i SAD, ali pogotovo EU, smilostivi nad našom sudbinom, te da već jednom učini ono što je možda, kako to slatko zamišljamo, trebalo već odavno da bude urađeno.
I, dok se kucka ovaj tekst, Evropski parlament raspravlja o društveno-političkom zemljotresu u Srbiji, a srbijanski slobodni & nezavisni mediji prenose, kako nezvanično saznaju, da će ovaj put Rezolucija biti najoštrija do sada. Detalji Rezolucije već su dospeli do javnosti, prenosi beogradski tabloid Nova, pa se jasno ističe da su politički lideri odgovorni za eskalaciju i represiju, pominju se imena bivših ministara Gorana Vesića i Tomislava Momirovića, ali komandanta jedinice JZO Marka Krička koji je pretio učesnici protesta silovanjem. Kako nezvanično saznaje Nova, među predlozima je i oslobađanje političkih zatvorenika, prekid represije i nasilja, obustava obračuna sa medijima, borba protiv korupcije i tako te slične stvari, koje već godinama unazad slušamo, u ovoj ili onoj formi.
Naravno da su svi potrčali da skoče od sreće do neslućenih visina, jer, eto, Evropa nas konačno vidi, konačno je čula vapaj građana koji se bore protiv ovih naprednjačkih tlačitelja, međutim, tužna i tragična istina je, što bi rekli u onoj sci-fi seriji „Dosije X“, negde tamo.
Opijumski sjaj novog sveta
Kada su ljudi tokom devedesetih išli protiv tiranije Slobodana Miloševića, nosili su sa sobom tu orgazmičnu želju za slobodom, za svetom koji je otišao već uveliko daleko, a Srbija je ostala u zapećku svih dešavanja. Zločini koji su se, maltene, na svakodnevnom nivou dešavali u ime srpstva, očuvanja ognjišta i ostalih plemenskih ideja bili su samo neki od ludila koje je tadašnji život u toj zemlji nosio. Teško siromaštvo, inflacija, nemogućnost izlaska iz zemlje, ulični kauboji na svim stranama, nestašica hrane, vode, struje i svih ostalih namrinica, sve je to bio deo sumornog repertoara Srbije, koja se zbog svog rešavanja povijesnog pitanja pronašla na dnu nacističke kace.
Nije baš sve bilo tako crno, na protestima 1996. i 1997. u Beogradu, onim svakodnevnim i čuvenim, kada se branila izborna volja građana, koju su Miloševićevi skakavci pokušali da pojedu, bilo je svakojakih simbola i poruka. Želelo je tadašnje građanstvo da bude deo civilizacije, deo modernizacije, progresivnosti i svega što je tadašnji svet umeo i mogao da ponudi. Raspad Sovjetskog saveza i istorijski poraz komunizma predstavljen je kao trijumf slobodarskog i demokratskog sveta, pa samim time je i na protestima bilo identifikacije sa takvom svetkovinom. Snimci i fotografije svedoče da je u to vreme na protestima bilo i inostranih zastava, čak i američkih, bila je i ona čuvena „Ferrari“, ali je bio i slogan „Beograd je svet“. Sve je to bilo nadahnjujuće i puno visprenosti i želje da se konačno skinu te bodljikave žice i vrati u koloseke planete Zemlje.
Mnogo godina kasnije, u ovoj Vučićevoj Srbiji, baš nakon svih tih promena, na ulicama Srbije ponovo su ljudi koji traže da budu deo sveta. Međutim, taj svet više nije isti kao što je bio nekada bio, a ni Srbija više nije kao što je bila. Ponovo se na protestima u prethodnih godinu dana mogao videti taj slogan, samo malo modifikovan: Beograd je (opet) svet.
No, kulturni radnik i aktivista Nebojša Milikić je za portal „Buka“ dobro primetio i objasnio zašto ovo ne bi trebalo da se posmatra kroz naočare devedesetih. On smatra da se mnogo toga promenilo, tj. da je tzv. Zapadni svet, dakle, imperijalni centar, kako kaže, podržavao i podsticao proteste a sada ta podrška naravno ne postoji, jer „nisu blesavi da podrivaju tako poslušnog i relativno uspešnog namesnika kao što je Vučić“.
„Mehaničko osvrtanje na devedesete donekle ometa sagledavanje problematike sa kojom smo suočeni kao deo aktuelnog svetskog kapitalističkog sistema, kao glavnog okvira i glavnog generatora naših problema. Ali pošto se akteri bilo sami prepoznaju, bilo od spolja identifikuju i u tim okvirima i kriterijumima, ne možemo ih ignorisati. Na primer, Boris Buden misli da još, i posle proteklih četvrt veka, živimo u devedesetima, svi problemi i dalje su na stolu. Tu ni nema nikakvog čuda, kako bi ih mogli rešiti ako su na vlasti ideologije koje su te probleme napravile i na njima izrasle u dominantne društvene ideje. To nisu samo nacionalizmi i identitetske politike i paranoje, to je i infantilna želja za ’normalnim životom’ na kapitalističkoj periferiji, i to sada, kada se centar raspojasao i pokazao u svoj svojoj što istorijskoj što najaktuelnijoj zločinačkoj prirodi i odmakloj degeneraciji. Pri čemu je sistem, to jest njegova operativna kancelarija, kapitalistička država, razvila imunitet na proteste, izbore, javnost, međunarodno pravo a fašizam joj nikad nije ni smetao“, objašnjava Milikić.
Ima tu nečega vrlo plementiog, pa čak i nadahnjujućeg što ljudi u Srbiji ponovo i iznova traže nedosanjani san koji im je obećan pre četvrt veka, a sada, sve se čini, da nikada u stvari nije bio ni namenjen da bude na ovim prostorima, već je to bila samo jedna torta iz izloga koju su ljudi gledali poput siročića u hladnoj, zimskoj noći. Ovih dana ona se rabi do krajnjih granica pucanja, iako više čak ni oni najtvdokorniji zaljubljenici u ideju o visokocivilizovanim i lepim društvima ne mogu da progutaju, jer u stvarnosti oni više ne vide ništa tome slično, pa im sada preostaje samo retoričko zamlaćivanje da od ovog kapitalističkog sistema, za sada, nemamo bolje.
Svi u boj
Samo nekoliko dana pre ove gromoglasne vesti o rezoluciji srpskog problema u Evropskom parlamentu, portal Mašina prenosi jednu vrlo zanimljivu informaciju. Naime, Bloomberg i Politico su imali uvid u „Mapu puta za odbrambenu spremnost“, o kojoj će lideri EU dalje raspravljati. Vojni plan Evropske komisije navodi da će blok postati „spreman“ za rat do 2030. godine udvostručavanjem zajedničke potrošnje za odbranu i koordinacijom vojnih kapaciteta. Dokument predlaže da EU uloži u narednom budžetskom periodu 800 milijardi evra u oružje, dronove, kopnenu borbu, veštačku inteligenciju i projekte protivvazdušne odbrane u naredni budžet.
Međutim, nećemo se tu zaustaviti, pa tako pre dan-dva, opet Mašina prenosi, postoji nova ideja za proširenje Evropske unije koja predviđa da se nove članice mogu pridružiti Uniji bez punih glasačkih prava, kako bi EU ojačala svoju geopolitičku poziciju naspram Rusije. U sredu (22. oktobar) će se zemlje kandidati sa Balkana, među kojima su Srbija, Albanija, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Crna Gora i Severna Makedonija, sastati sa predstavnicima EU u Londonu na samitu posvećenom proširenju. Suština novog predloga za proširenje EU jeste da bi nove članice mogle da pristupe Uniji bez punih glasačkih prava, prenosi Mašina, uključujući i pravo veta. Ta prava bi, navodno, bila dodeljena kasnije, nakon što EU sprovede unutrašnje reforme svog sistema donošenja odluka.
I sada, konačno, dolazimo do konkretnih odgovara koji prevazilaze moralističke floskule i u stvari mogu donekle da uokvire i prikažu šta se u stvari valja iza brega. Naime, kompradorska vlast Aleksandra Vučića, kao najviši stepen političke razjarenosti u Srbijatriji sada se nalazi pred totalnim stiskom da se odredi, ali ne u identitetskom smislu kao što je Istok vs. Zapad, već da svoju odanost prikaže kroz prestanak cinculiranja i igranja na pet stolica, već da se stavi u slepu odanost isključivo kapitalističkim strukturama koje dolaze iz, kako i sam Milikić kaže, imperijalnog centra.
Cela ta pristojnokratijska laprdarija o tome da je Vučić čovek iz Kremlja ne može biti banalnija, jer ovaj stari neoradikal je bio u potpunosti na raspolaganju naoružavanjem Izraela u istrebljenju palestinskog naroda, kao i to što je preko svojih gospodara rata slao naoružanje za ukrajinske vojnike. Na druge načine se oduživao i Velikom Bratu sa Istoka, tako što je dozovolio da ovom zemlju defiluju ruskokolonaški komesari, te da otvaraju takođe svoje propagandne centre i osnivaju kampove za obuku kojekakvih manijaka. Stoga, u tom tonu možemo slobodno reći da je Beograd, nažalost, opet svet.
Kraken u krizi
Relativno skoro je Filozofski fakultet u blokadi izdao saopštenje povodom četvrt veka od Petog oktobra, koje je naišlo na nož građanskog staleža, te su ih prozivali i unižavali da su ruski agenti, Vučićevi spavači i slično. No, u samom saopštenju je pisalo, da ne citiramo sada previše, da nakon 25 godina smo dobili suprotna očekivanja od onih koja su nam obećana: umesto prosperiteta siromaštvo, umesto slobode normalizacija represije i straha. „Suverenitet je prokockan, a Srbija je defnitivno smeštena u periferiju svetskog kapitalizma. Za trenutno stanje nisu krivi pojedinci, već sistem koji je ostao isti“, piše, između ostalog, u saopštenju.
Sve apologete kapitalističke logike i politički nepismenjakovići pokrenuli su krstaški pohod protiv tog saopštenja – kao da će ono išta da promeni – ali su time zapravo razgolitili dubinski razlog zbog kojeg petooktobarski san nikada nije ispunjen. Jer upravo ta samoproklamovana građanska elita, ta razmažena i samodovoljna srednja klasa, oduvek je bila najveća brana svakom pomeranju sa dna društvene kace – nesposobna da vidi išta dalje od svog ličnog komfora i sopstvenog standarda.
Studentima na Filozofskom se može samo zameriti što petooktobarsku promenu ne stavljaju u širi kontekst i nedovoljno ga ne povezuju sa zločinačkom prošlošću i utemeljivanjem kapitalističkog izrabljivanja kod Miloševićevih nacista, ali o tome drugi put. Dolaskom Vučićevih harambaša na vlast krenula je da stvara nova elita; stara buržoazija je počela da bude samo korišećna (Mišković, Beko, Drašković npr.) kako bi stvorila novokomponovana kasta koja danas upravlja svim resursima u ovoj državi.
Međutim, ta naprednjačka nova klasa nije vanzemaljska ili drevna sila koja može da funkcioniše van svih logika eksploatatorskih i akumulacionih sistema, već je apsolutno umrežena i povezana sa svim međunarodnim strukturama, kako onim koje dolaze sa Istoka, tako i onim što dolaze sa Zapada. U tom pogledu, ljudi koji na ulicama govore da je Beograd (opet) svet u stvari pokušavaju da budu deo sveta protiv kojeg se bore, koliko god to suludo i kontradiktorno zvučalo. Jer, hajde da se stvari lepo slegnu, pa da se shvati, a to je da Vučićev režim nije nikakav autentični autokratizam, i to se vidi po mnogim osnovama, naprotiv, njegova brutalnost jeste sirova, ali nije neviđena. U državama imperijalnog centra takođe tuku, privode i na mestu slamaju ko se, primera radi, usprotivi genocidu nad palestinskim narodom.
No, ovu naprednjačku državu treba posmatrati kao organski proizvod globalnog kapitalizma u njegovoj kolonijalnoj fazi, jer pod njihovom čvrstom rukom usavršio se savremeni mehanizam kontrole periferije, a to je da se kroz sistem društveni višak izvlači kroz subvencije, strane investicije, i takozvane infrastrukturne i građevinske projekte kao što je, primera radi, nadstrešnica.
Pre nego što se otvore sve čakre zaljubljenika u liberalnu demokratiju, jer su evropski paralamentarci sinhronizovano zapevali protiv naprednjačkih kabadahija, mora se gledati malo šira slika. Za trinaest godina vladavine, svašta je ovom zemljom prodefilovalo, takvih zuluma koje ni sam Svevišnji ne ume i ne zna da nabroji, međutim, trebalo bi gledati ovu konačnu osudu i distanciranje od SNSrbije i kroz slučaj Izraela. Dve godine je Evropska unija znala šta režim Benjamina Netanjahua radi, znala je za svako ubijeno i sprženo dete, ženu, muškarca, ali je ćutala i čekala da prođe, kao što je znala da na vlasti u Srbiji ima čoveka koji je zagovarao „sto Muslimana za jednog Srbina“. Međutim, ni jedno, ni drugo nije prošlo. Videlo se da genocid u Gazi ulazi u još monstruozniju fazu, a EU brend je već uveliko bio u kaljugama, stoga je krizni PR smislio da bi trebalo da se distanciraju, koliko-toliko, od Izreala tako što će priznati Palestinu i time pokušati da operu sopstvenu savest.
Kontekst je, naravno, ni približno sličan, ali je mehanizam identičan, samo što iza režima Aleksandra Vučića više ne stoji niko, dok kod Netanjahua i dalje stoji najmoćnija država na ovoj planeti. Više od 10 godina svi u Evropi znaju da je vlast Srpske napredne stranke, kako bi Teofil Pančić to rekao, političko krilo organizovanog kriminala, ali im nije bila tolika frka, jer sa Istoka nije pretila Zver iz Kremlja. Međutim, vremena su nova i teška, nema više mesta za talasanje, očigledno je stigao trenutak da se predsednik Srbije odredi prema kom će kapitalističkom krakenu plivati, ako mu već uveliko nije kasno.
Vvreme je da zatvaramo radnju; iluzija je dečja, ali sasvim ljudska, da ljudi odavde misle da Evropa čuje glasove potlačenih i slomljenih, naprotiv, ona sada samo vidi da onaj koji je mogao uz pomoć propagandnog kanapa i silovitog štapa da prebrodi svaku moguću krizu, sada više ne ume ništa da uradi, te da bi održala svoj nivo, ona, jednostavno rečeno, mora da odseče loše repove, a na ljudima odavde je da vide da li će se prikloniti ponovo tom svetu, koji im je odavno obećan a verovatno nikada nije postojao, ili će pak poslušati Studente u blokadi i pokušati da pronađu alternativu.
Možda je to i jedini pravi izbor koji je ostao. Da se napokon raskine s tom mazohističkom fascinacijom svetom, koji nikada nije bio ništa drugo do sistem selektivne pravde, našminkane hipokrizije i brutalne eksploatacije. Jer ako je Beograd danas opet svet, onda to ne znači da je Srbija napokon postala deo te, kao, moderne civilizacije, već da se civilizacija potpuno razgolitila u celom svom užasu i strahoti, dok Srbija to uopšte nije krila.