Ko će ga znati, možda i zazvoni telefon na Andrićevom vencu u Beogradu; možda se naš predsednik Srbije Aleksandar Vučić obraduje što su ga zvrcnuli za pomoć i savet; možda mu i izmame osmeh na licu, tokom ovih tmurnih i teških dana u prethodnih godinu i kusur, pošto su načuli da je uspeo da pobedi obojenu revoluciju. Zvaće ga iz Tirane njegov pobratim Edi Rama, a bogami možda i iz Sarajeva, svi odreda, pošto se ovi naši evropski cvetići demokratije na Balkanu suočavaju sa onim u čemu, eto, naprednjački velikomučenici izgoreše. Dobro, možda nije baš u istoj formi; kod Rame bacaju i molotovljeve koktele, opozicija organizuje proteste, jer je njegova garnitura uhvaćena sa rukama duboko u korupcionaškom medu, dok pak u Sarajevu višedecenijski trulež počinje da izbija na površinu, slično kao i u Srbiji.
Možda će baš u tim momentima naš predsednik shvatiti da bratstvo i jedinstvo nije baš tako glupa i tupa krilatica, već, naprotiv, ona sada može da nosi novu formu, i to baš u duhu Epstinovog skandala, kada se elite solidarišu i pomažu, budući da pobunjeni narodi traže novog Robespjera i giljotinu nasred trga.
Mada, nije to palo juče, valjalo se iza debelog brega skoro decenijama šta će biti kada revolucionarna generacija iz Drugog svetskog rata pomre. Razmišljalo se i većalo po dijasporama, po Evropi i Amerikama – da li južnim, da li severnim, sve zavisi koliko si značajan bio – baljezgalo se po salonima, trućalo po katedrama, tribinama, književnim i pesničkim večerima, a onda je sve eksplodiralo tokom devedesetih godina na jugoslovenskom tlu, pa su nastajale te mikrodržave, pretvarale se u poluperiferne tampone i obećavala diznilendska carstva umesto onog strašnog i zločestog komunističkog jednoumlja.
Inače, najveća đavoljeva ujdurma jeste što je ubedio čoveka da on ne postoji. To možemo malčice da parafraziramo, pa da kažemo da je najveći uspeh liberalno-kapitalističkog poretka to što je ubedio ljude da je on jedini moguć.
Plivanje kroz mulj tranzicije
Stoga kontrarevolucija koja je krenula osamdesetih godina kroz kulturno manijaštvo, pa devedesetih kroz ratnozločinaštvo, a onda dvehiljaditih kroz neoliberalizaciju, danas doživljava svoj vrhunac u ovim kolonizovanim žabokrečinama tako što se kroz političke nomenklature brane postojeće forme vladanja.
Srbija u tome, zapravo, najviše prednjači, odnosno vlastodršci imaju možda i najsavršeniji model u poređenju sa ostalim novonastalim zemljama, pošto su ovdašnji politički establišmenti uspeli da objedine nacionalizam, kompradorizam, proimperijalizam i ratnozločinačko nasleđe u jednu formulu, dok ih ostale balkanske zemlje u stvari verno u tome prate, svaka, naravno, na svoj način.
Bosna i Hercegovina je među evropskim zemljama sa najvećim procentom mladih koji žele da emigriraju, ali ne samo zato što je to postao trend, već zato što se unutar te ratom iskasapljene zemlje nalazi razvaljeno društvo, endemsko siromaštvo, partokratijska vladavina i potpuna ekonomska zavisnost od međunarodnih finansijskih tokova, a to je samo nekoliko segmenata zašto kuva u Sarajevu, pa i svuda drugde po Bosni i Hercegovini. Kada se na to nadovežu protesti ili socijalni bunt – još od onih februarskih protesta 2014. do današnjih pobuna usled iskakanja tramvaja iz šina – odgovor se pronalazi u čitavom procesu koji traje od razvaljivanja Jugoslavije.
Tirana, s druge strane, iako nije bila u jugoslovenskom kolu, igra vrlo sličnu ulogu. Edi Rama se već godinama predstavlja kao liberalni reformator, umetnik u politici, evropsko lice Albanije, persona koja će uvesti tu zemlju u Evropsku uniju, veliki erudita i šaljivdžija, dok se u stvari iza tog brenda krije onaj klasični model sprege političke vlasti, građevinskog kapitala i organizovanog kriminala. Protesti u Tirani, koji su neretko brutalno razbijani, reakcija su na bahatost buržoaske družbe okupljene oko njega. U tom smislu, Sarajevo i Tirana su takođe ogledni primeri u kojima se vidi ista matrica, samo prilagođena lokalnom folkloru i pokojem istorijskom aspektu, ali svakako ono zajedničko Beogradu, Sarajevu i Tirani jeste to što su njihove elite naučile da plivaju u ovom mulju tranzicije, te liberalnu demokratiju rabe dok kroz nju legitimišu i legalizuju sveopštu pljačku.
Ali, hajde da se spustimo iz tih apstraktnih visina na realan teren, da baš tu formulu neoliberalnog pakla razložimo na nešto sitnije delove, što bi rekao naš predsednik, kako bi narod razumeo.
Čuvari pakla
Nije ni ta formula baš nastala ni slučajno, ni spontano, niti je proizvod nekakve balkanske mentalitetske greške, kako to vole da objasne salonski liberalni rasisti. Naprotiv, reč je o vrlo svesnom političko-ekonomskom projektu koji je zapravo rezervisan za poluperiferne i periferne zemljice. Sreća u nesreći jeste što su države na Balkanu, ipak, deo Evrope, stoga ne mogu da budu u potpunom izolovano-podređenom položaju, te im se uvek mora davati neka vrsta šargarepice kroz nadu da će jednog postati ponosne članice prvosvetaškog kluba.
Upravo na tom tragu je kod nas taj projekat dobio lokalni šmek, ali će ga apologete često relativizovati i govoriti kako neoliberalizam i kapitalizam nisu ni prismrdeli ovim prostorima. Međutim, oni su i te kako prisutni, samo ne u onoj formi kakva nam je obećana kada se sve raspadalo tokom devedesetih. Ovde su privatizacije zaista postale pljačkaški pohod u svom najprimitivnijem smislu, države su se transformisale u prčvarnice za lizanje krupnog kapitala, a nacionalizmi su se stavili u službu disciplinovanja masa, nema tu mnogo velike filozofije.
U Srbiji je taj proces formalno započet Zakonom o privatizaciji iz 2001. godine – iako restauracija kapitalizma kreće uveliko tokom nacional-socijalističkog terora Slobodana Miloševića i njegovih zločinaca kroz prvobitnu ratnozločinačku akumulaciju kapitala – koji je, zapravo, doveo do propasti većine privatizovanih preduzeća, uz desetine hiljada radnika bačenih na ulicu i ispod granice svakog normalnog i pristojnog života. Dakle, umesto obećanog tržišta, pravde, demokratije i blagostanja, dobili smo oligarhiju, teoriju o tome da nikada nećemo biti dovoljno dobri, večno siromaštvo i kompleks niže vrednosti.
Otuda i ova današnja histerija oko tzv. obojenih revolucija u naprednjačkim redovima. Kada god se pojavi autentično nezadovoljstvo – bilo da ono dolazi od studenata, radnika, prosvetara ili bilo koga ko dovodi u pitanje sam poredak stvari – vlast poseže za već izlizanim repertoarom o stranim plaćenicima, CIA-i, Sorošu, destabilizaciji države i kojekakvim drugim mistifikacijama.
Paradoks je u tome što su upravo ti isti režimi, poput ovog naprednjačkog, duboko integrisani u zapadne političko-ekonomske sisteme; dakle, upravo SNSrbija živi od MMF-ovih aranžmana, preko investicionih sporazuma sa multinacionalnim kompanijama; upravo ti vlastodršci opstaju zbog potpunog prilagođavanja spoljne politike interesima krupnog kapitala, ali ih to i dalje ne sprečava da glume nezavisnu mahnitost pred očima javnosti.
Zato je današnja retorika predsednika Vučića i njegovih mlatimudana o obojenoj revoluciji u stvari kontrarevolucionarna defanziva, koju mogu vrlo lako da koriste sve jugoslovenske garniture, ukoliko im bude ta vrsta narativa zatrebala. Ali to je takođe i najopasnija moguća stvar po kolonijalno-kompradorske elite, jer oni onda zaista jesu u strahu od povratka politike koja, zapravo, kreće odozdo. I upravo zato se danas, u ovoj balkanskoj periferiji globalnog kapitalizma, kontrarevolucionarne elite na vlasti i svi oni blizu njih predstavljaju kao nužna stabilnost, dok se svaki tračak potrebe za alternativom proglašava pretnjom.
U potrazi za nemogućim
Zašto je sada ovoliko posvećeno Srbiji, pitaće neki radoznali čitalac? Pa upravo zbog toga što se u Srbiji najviše ogoljavaju stvari koje se svuda uglavnom čine, samo u ovom kazamatu više ne mora nužno da se prikriva upravo zbog njenog razgoropađenog stanja kompradorske vlasti Aleksandra Vučića, pa su i sami primeri dosta banalniji i siroviji, a samim time i lakši za razumevanje.
Elem, mladi koji su izašli na ulice Sarajeva usled tramvajske nesreće traže isto kao i mladi koji su izašli na ulice Srbije usled pada nadstrešnice, a to je, što bi se reklo ’68. – traže nemoguće. Traže pravdu od formata koji sam po sebi ne može i ne ume da bude pravedan, jer to nije u duhu profita. Pad nadstrešnice i iskakanje tramvaja jesu nesreće, ali nisu posledice vremenskih neprilika i božje sile, već višedecenijskog bahaćenja, nemara, razvrata i ubiranja najslađeg kajmaka svih onih koji su se strasno valjali među plodovima kontrarevolucije.
Kao što smo gore rekli, u Srbiji se više i ne glumi; kompradorska vlast Srpske napredne stranke i njenih nakaza jeste skinula rukavice, pošto je akumulirala dovoljnu političku i društvenu energiju, pa ima kapaciteta da brani svoj gvozdeni presto već više od dvanaest meseci, a vazda ima šta da odbrani brani od pobunjenog naroda.
Ipak, kada se strane gleda, da ne kažemo preko Drine, sve to što se dešava u Sarajevu, konkretno rečeno, nije odraz samo čistog lokalnog besa i očaja, jer se desila neka vrsta incidenta – iako to jeste prvobitni osećaj; kao što se ne sme ni pripisivati nekakvom mladalačkom idealizmu, niti skliznuti u lakoverno promišljanje o popravljivosti imaginarnog sistema; naprotiv, ovo što se u Sarajevu prvenstveno zbiva jeste intuitivna klasna optužnica protiv kapitalističkih ekspozitura u kojima je pljačkaški pohod jedini ispravni pravac.
U tom duhu rečenog, balkanske elite su branile, brane i braniće svoje položaje, interese i umnožene imetke – bile one na vlasti ili u opoziciji – pričaće o tome kako je, eto, kriv Ovaj ili Onaj, kako bi, kada bi oni došli na vlast, sve to bilo bolje, dok prava suština jeste da upravo oni sprovode obojene kontrarevolucije protiv sopstvenih naroda i narodnosti. Ovo što se dešava u Srbiji samo je ekstrem onoga što sve čeka, ogledalo u kojem se ostatak regiona, a bogami i sveta, može pogledati i videti svoju budućnost ako nastavi da veruje da će biti bolje samo ako smenimo jednu ili drugu vlast. Bauk revolucije kruži Balkanom, luta po dvorovima, plaši gospodu.