Ko zna, možda su Pablu Eskobaru, čuvenom narko-gospodaru iz Kolumbije, prolazile vizije kroz glavu dok se tumbao i bacakao bosonog po krovu svog skrovišta, boreći se za sopstveni život, kada su mu udružene snage američke DEA i kolumbijske policije došle glave. Možda, pored toga što mu je ceo njegov život pred očima prolazio, scene kako njegov proizvod uveseljava severnoamerički kontinent, ali i evropsko područje, kako njegovi desperadosi otimaju i ubijaju sve one koji se nađu na putu njihovog kartela, ali i sve one paretine koje je gomilao i njima finasirao i korumpirao ceo region. Možda mu se u tim preletima pojavila i budućnost, šta će njegov proizvod u obliku kokaina nastaviti da radi širom planete, da to više neće biti toliko ni droga za bogate koliko će biti standardno kerozinsko gorivo za široke mase, koji se više neće nazivati pukim korisnicima narkotika iliti narkomanima, već funkcionalnim samoprivrednicima i onima koji, zapravo, kako se to pomodarski kaže, kroje sopstvenu sudbinu, te im ova supstanca dobro dođe da prežive dan i noć.
Možda će mu se i na mikrosekund pojaviti scena da će u nekoj tamo paradajz-republici Srbiji, mnogo godina kasnije, opozicionarka optužiti predsednika te države da se njegova fotografija nalazi na paketu kokaina zaplenjenom na švedskoj jedrilici na Tahitiju. Možda je tokom poslednjeg izdaha shvatio, ako se tako nešto pred njegovim očima zbilo, da on kao narkobos, kao kralj belih planina, arhibog južnoameričkog kontinenta, možda je osetio olakšanje, da njegova Kolumbija i nije tako loše prošla, pošto se u Evropu i Sjedinjene Američe Država (SAD) vratilo sve ono što se unazad po ostalim kontinentima sejalo.
Naime, jedna od glavnih opozicionarki naprednjačkom režimu u Srbiji, Marinika Tepić, kako bi mladi rekli, ispalila se kada je gromoglasno i ponosno otkrila javnosti da su na spomenutom brodiću 2022. zaplenjena 423 kilograma kokaina u paketima na kojima se nalazila fotografija muškarca, za koga je potpredsednica Stranke slobode i pravde (SSP) rekla da je predsednik Srbije Aleksandar Vučić. Naravno, kao i uvek, digla se dževa, da bi se na kraju ispostavilo da je na tim zamućenim fotografijama predsednik Kolumbije Gustavo Petro. Nema potrebe sada seiriti i smejati se ovoj neveštoj stativi u borbi protiv Vučića, ali, ruku na srce, vladajući režim u Srbiji jeste u potpunosti povezan sa kriminalnim strukturama i kartelima, koji se prepliću sa ostalim mafijaškim udruženjima širom sveta.
Od Krušika do Jovanjice, od maskiranih bagerista u Savamali koji usred noći ruše kućice mimo svakog zakona i propisa do obespravljenih vijetnamskih radnika koji spavaju u barakama kineske kompanije Linglong ‒ sve linije idu ka jednoj adresi – Andrićevom vencu u Beogradu (kabinet predsednika Srbije). Ima li jasnijeg portreta ovog režima od afere u kojoj se naoružanje iz državne fabrike iznosi kroz zadnji magacinski ulaz, po povlašćenoj ceni, pravo u firmu sada pokojnog Branka Stefanovića? Otac tadašnjeg ministra Nebojše Stefanovića trgovao je oružjem kao da prodaje šibice, dok je uzbunjivač Aleksandar Obradović, koji je zavapio o tome, završio u kućnom pritvoru.
Zatim „Jovanjica“: 1,6 tona marihuane, operativci Bezbednosno-informativne agencije (BIA) kao baštovani; Predrag Koluvija, vlasnik plantaže, gostuje na propagandnim televizijama i objašnjava kako je zapravo uzgajao spasenje, samo ga policija nije razumela. Suđenje se rasteže kao žvaka ‒ taman toliko da se javnost umori, a svedoci zaborave šta su videli. Sa druge strane, klan izvesnog Veljka Belivuka toliko je porastao i oteo se kontroli, da je na kraju taj krak morao da bude odstranjen od povezivanja sa vlašću, te je cela družba utamničena i sada se nalazi u beskrajnim pravosudnim procesima, koji će trajati godinama.
No, da ne dužimo o povezivanju gangstera i predstavnika vlasti, dovoljno je za početak. Dakle, ovih sedam meseci u Srbiji dok traje uporna studentska pobuna protiv naprednjačkih dahija, ljudi i dalje sanjaju i željno iščekuju da se ostvari ono što nisu uspeli da dobiju svih ovih decenija. Lokalni izbori u Zaječaru i Kosjeriću – iako je za dlaku, onu najkvarniju, Srpska napredna stranka (SNS) uzela vlast, ali ni to još do kraja nije sigurno šta će biti, svima je već jasno da je ovoj & ovakvoj kamarili u potpunosti dogorelo. Ipak, zaista bi lako bilo da je ova država poput one od Pabla Eskobara, kada je on u zenitu svoje slave bio polubožanstvo koje hoda, te je zbog praškaste materije držao sve pod svojom kontrolom, pa je na kraju morao i da nastrada zbog nje. Nažalost ili pak na sreću – kome se šta više sviđa – stvari ovde stoje malo drugačije. Možda malo više drugačije.
Neoliberalni monarh
Da rezimiramo očigledno: u ratu za Srpsko Pitanje devedesetih nismo osvojili ni milimetar, samo smo izgubili sve što se moglo izgubiti – gradove, ljude, čast i razum. Jugoslovenska narodna armija (JNA) posle prefarbana u Vojsku Republike Srpske (VRS), potom u Vojsku Jugoslavije (VJ), pa potpomognuta brigadama iz beogradskih birtija i seoskih bazova, dok su činile genocide, entička čišćenja, masovne zločine, bile su strojnice koje su živele na budžetu mitologije Srpske akademije nauke i umetnosti (SANU) i molitvama vrha Srpske pravoslavne crkve (SPC).
Kada se prašina slegla, iza tog tobožnjeg herojstva i branjenja svesrpskog ludila, ostali su srušeni gradovi, spaljena sela i masovne grobnice. Problem je što je posle vojnog poraza usledila moralna amnestija: isti akteri, samo u novim odelima, preživeli su tranziciju i uredno dočekali SNS renesansu. Vučić, međutim, nije Milošević. On vodi soft-verziju istog projekta, prilagođenu 21. veku: zastavu drži u jednoj ruci, investicioni memorandum u drugoj. Zato naprednjačka vizija danas paradira između Beograda na vodi i murala ratnih zločinaca, zavisno od toga da li im je potreban devizni priliv ili dnevna doza patriotske adrenalinske injekcije. Pred kamerama predsednik Srbije ratuje s fantomima i nepostojećim agenturama, ali čim izađe iz kadra daje subvencije korporacijama koje Srbije pretvaraju u kolonijalnu rupetinu.
Saša Dragojlo još 2019. odlično primećuje: “Aleksandar Vučić ne samo da je obesmislio trodelnu podelu na izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast, već je svoj autoritarizam doveo do vrhunaca užasa političke postmoderne. Državni provizorijum Srbija već duže vreme podseća na laboratoriju za testiranje inovacija političkog inženjeringa, međutim, stvari su otišle predaleko – do srednjeg veka. Naime, srpski predsednik praktično je zaigrao ulogu monarha na poluperiferiji kapitalističkog sistema, rešavajući probleme ‘naroda’ direktno, bilo to prekrajajući zakone i procedure ili ih čak potpuno ignorišući. Odgovarajući na masovne proteste i pretnju bojkotom koji bi odjeknuo u svetskim medijima, Vučić je odlučio da uradi ono što opozicionari ne mogu, ali izgleda i ne umeju – zapuši mnogobrojne socijalne rupe koje su se razjapile pod njegovom sedmogodišnjom vladavinom.”
Kompradorski paket uključuje sve: možeš biti i branilac srpstva i najbolji prijatelj Svetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), samo treba znati ko ti je stvarni gazda i koliko košta tvoj patriotizam, ali i na koji način da podmićuješ i namiruješ ljude u tvojoj zemlji. U toj paradigmi represija nije više peron za rat, to je socijalni algoritam: tabloidi, SLAPP tužbe, policija, po potrebi batinaši, huligani i bezbednjaci, svi su u službi odbrane Krupnog Kapitala. Funkcioniše dokle god veliki igrači u Vašingtonu, Moskvi, Pekingu i Briselu dobijaju šta su poručili. Zato ratovi devedesetih dokazuju koliko nas je skupo koštala ideja da smo jači od sveta, ovaj režim to dobro zna i sada švercuje mit, ali kešira mir.
Krv, tlo, novac
Srbija, dakle, pod Aleksandrom Vučićem predstavlja najmaligniju mutaciju svih ranijih režima. U njenom genetskom kodu i dalje pulsira neprocesuirana ratnozločinačka prošlost, ali je preko tog kostura navučena nova, visokotehnološka koža neoliberalizma. Tako je nastala hibridna neman: istovremeno čuvar mitskog svesrpskog ludila i poslušni izvođač radova globalnog kapitala. Devedesete su nam ostavile svakojake avetinje i akrepe, neraščišćene masovne grobnice, fobije od tisućugodišnjih neprijatelja, ezoteričnu bajku o Srbiji na tri mora i jednu jezivu naviku da se zločin racionalizuje kao istorijska neminovnost.
Vučićeva vlast te gene nije odbacila – naprotiv, pretvorila ih je u politički softver koji se, po potrebi, pali i gasi: kada treba da zastraši unutrašnjeg protivnika, vaskrsavaju ratnici; kada treba privući strani kapital, nacionalizam se spakuje u fioku i na scenu stupaju investicioni forumi i stabilokratijski događaji. Taj dvostruki mehanizam omogućio je eliti da istovremeno neguje kult smrti i potpisuje ugovore sa multinacionalnim korporacijama i konglomeratima. Istim rukovanjem kojim se odobrava mural Ratka Mladića u centru grada, potpisuju se i dogovori za Rio Tinto, Linglong ili arapske milijardere za projekte u Beogradu na vodi. Zločini prošlosti postaju ornament patriotskog narativa, a neoliberalni dogovori – pokretač današnje stvarnosti.
Ivan Cingel o tome veoma jasno piše: „Primjer Srbije pod Vučićem je neusporedivo ilustrativan, kao neoliberalni multiprotektorat, koji odlazi nekoliko koraka dalje u općem smjeru, drastičan u svođenju državne politike na kompradorsko otvaranje širom vrata svakoj vrsti regresivnog kapitala, s urušavanjem svih standarda radničkih prava, zaštite okoliša ili urbanog prostora. Kineski Linglong može u Zrenjaninu držati radnike u doslovno ropskim uvjetima, zagađivati može tko kako hoće, ruske investicije su dozlaboga napumpale cijenu kvadrata po većim srpskim gradovima, a arapski Beograd na vodi je samo vršni slučaj općeg modusa operandi razaranja grada kapitalom. Pod patronatom ’liberalnodemokratske’ tehnokracije u EU parlamentu Srbiju ima da dokači i najbrutalnija kletva resursa, taman kao iz Konga. Pritom interesi umreženog multinacionalnog Kapitala probijaju i barijere velikih geopolitičkih blokova: najveći udio vlasništva u britansko-australskom Rio Tintu, koji bi kopao litij za Ursulu von der Bruxelles, ima kineski Chinalco, a isprepletenost lokalnih firmi-kćeri Rio Tinta, kanadskog Dundeeja i kineskog Zijina, koji također mučki rudare po Srbiji, teško je i raspletiva.“
Uprkos trčanju studenata ka Briselu i Evropskoj uniji, Evropska komisija je odgovorila srbijanskoj javnosti time što je uvrstila projekat Jadar kao strateški projekat, te drugim rečima poručila svima onima koji su sumnjali da će tako nešto da učini da su samo najobičniji naivci koji veruju u bajke. Kolonijalizam ne zna za granice i emocije, on samo zna za profit i kapital, a gospodin Vučić je velikodušni upravnik ove jame u kojoj čamimo.
Vapaji iz dubine
A sada dolazimo do ključne i najteže moguće tačke, a to je, koliko god mi to ne želeli da čujemo i priznamo, trenutna i ovakva Vučićeva Srbija je i dalje deo ovog sveta koji razara sve pred sobom. Da, ona se jeste razbahatila i apetiti srbijanske buržoazije su probili plafon, a njihova proždrljivost postaje sve veća i veća, ali, moramo da se opasuljimo i pripremimo, kada ovaj pabloeskobarovski kartel padne, da će na vlast doći družba koja će takođe provoditi srodnu ekonomsku politiku. Dobro, u nešto umivenijem i finijem maniru, bez ovolikih zločinaca, bitangi i ganstera, ali, da se razumemo, i oni će morati da ljubi skute i carski prsten MMF i Svetskoj banci, te da uvode svakojake mere bušenja i stezanja kaiša, budući da razmere pljačke ove vlasti ćemo tek – i to možda – videti kada padnu sa gvozdenog prestola. I, nažalost, to uopšte nije ništa novo, niti svojstveno za nas, iako ljudi u Srbiji, razumljivo je, očekuju da će neka nova vlast poništiti sva nepočinstva ove stare, ali, nažalost, to se neće desiti, ukoliko ne dođe – a toga vazda neće skoro biti – do one prave i korenite revolucije. Najveći maksimum mogu biti populističke mere kao kada je pao lord Milo Đukanović u Crnoj Gori, pa su četničko-litijaške grupacije, kao, napravile nekoliko privođenja i davanja otkaza za kamere.
Kristof Herman piše da privatizacija javnih službi jedna je od temeljnih karakteristika ere neoliberalizma. „U Europi je taj proces započeo kada je vlada Margaret Thatcher 1984. prodala British Telecom, a nastavio se tijekom idućih triju desetljeća, uključujući golemu rasprodaju javnih dobara u sektorima poput telekomunikacija, poštanske službe, opskrbe plinom i električnom energijom, vodoopskrbe i odvoza smeća, javnog prijevoza i u novije vrijeme socijalne i zdravstvene skrbi. David Harvey je za taj proces iskovao termin ’akumulacija obezvlaštenjem’. Prema odgovarajućem narativu, kriza poslijeratnog kapitalizma 70-ih godina prošlog stoljeća, koja je prevladana neoliberalizmom, bila je kriza hiperakumulacije. To znači da tadašnji obrasci proizvodnje i potrošnje više nisu mogli davati sve veći prinos kakav su tražili vlasnici kapitala. Umjesto da investiraju u nove pogone za proizvodnju uz neizvjesna očekivanja u pogledu profita, kapitalisti su se sve više fokusirali na transformaciju nekapitalističkih sfera proizvodnje, kao što su javne usluge ili javna dobra. Tu se višak povećava stjecanjem državnih dobara ili dobara u zajedničkom posjedu umjesto inovacijom i ekspanzijom postojećih oblika proizvodnje i reprodukcije, a promjene se mogu opisati kao akumulacija obezvlaštenjem.“
Elem, Vučić i njegova bulumenta jesu primarni i osnovni i jedini cilj u ovom trenutku, kada je u pitanju obračun, da se jednom i za svagda neoradikalska pošast zbriše sa ovih prostora. I tu spora nema. Međutim, čuju se vapaji, porađa se Kraken neoliberalizma, pokušava da rodi novu vlast ovoj zemljetini, ali se još nije našao niko ko bi mogao tako jako i hrabro da preuzme ovu upravničku štafetu. I tu dolazimo do one najgore i najtmurnije pomisli, a to je da opozicija u Srbiji – kakva god ona bila – još nema dovoljno te beskrupuloznosti i hladnokrvnosti da nastavi tamo gde Vučić i njegova sekta budu stali. Jer, iza njega ostaje pustoš, prah i pepeo, a pred nama je sve gladnija neman, kojoj apetit raste iz dana u dan. Ne bih opoziciji bio u cipelama kada sutra dođu na vlast.