Kada je Vinston Čerčil, neustrašivi borac protiv Adolfa Hitlera i hladnokrvni tlačitelj kolonizovanih naroda po drugim kontinentima, održao onaj zapaljivi govor o tome kako će se boriti svuda, gde god bude trebalo, niko nije prema tome, razume se, ostao ravnodušan. „Branićemo naše ostrvo, bez obzira na cenu, borićemo se na plažama, borićemo se na desantnim zonama, borićemo se na poljima i na ulicama, borićemo se u brdima; nikada se nećemo predati“, grmeo je premijer Ujedinjenog Kraljevstva. Međutim, te reči, mnogo decenija kasnije, možemo da prepoznamo i u sumanutom govoru predsednika Srbije Aleksandra Vučića, samo što ovog puta to više nije upućeno nacistima i fašistima na tlu Evrope, već neposlušnim građanima Srbije kojima bi on trebalo da bude predsednik.
Naime, naš vođa je u subotu, 12. aprila, na Svenarodnom skupu objavio rat svima onima koji u budućnosti budu prkosili njegovoj volji. Na trodnevnom derneku, u organizaciji Srpske napredne stranke i njenih crvjezika, a očigledno pokriveno našim novcima, obznanili su se takozvani zahtevi vlasti prema tužilaštvu u Srbiji. Da bi onima iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore, Kosova, Albanije i ostalih zemalja bilo jasno, u našoj državi postoji nekoliko paralelnih univerzuma, koji protiču kroz ovaj prostor i vreme, stoga sve što izgleda kao apsurd i defekt, uglavnom je suva i surova istina.
Dakle, vlastrodržac je uputio sledeće zahteve tužilaštvu: da u okviru svojih ustavnih i zakonskih nadležnosti pokrenu postupke kako bi se uspostavio red i mir u državi; da se utvrdi pravna odgovornost svih lica koja su učestvovala u vandalskim nasrtanjima na građane prilikom mirnih okupljanja, a naročito, kako je dodao, podstrekači mirnih događaja u Nišu; da se svakom đaku i studentu omogući da se školuje i studira ukoliko to želi; da se otkriju počinioci, podstrekači i pomagači u vršenju aktivnosti napada na vitalne objekte i institucije; i da se spreči svaka aktivnost kojom se samovlasno parališe privredna delatnost i onemogućavaju građani da sprovode životne aktivnosti. Sve ovo, naravno, kao i do sada, ukazuje da se vlast bavi simuliranjem, kopiranjem i umnožavanjem stvarnosti koja polako počinje da liči na Marvelov multiverzum u kojem građani više ne mogu da se snađu.
No, sa druge strane, Studenti u blokadi, opozicija, aktivističko-medijska scena, intelektualna zajednica i ostalo građanstvo se rve i bori šta joj je činiti. Ekspertska ili prelazna ili kakva god tehnička vlada postoji kao jedna vrsta ideje zbog koje se vrši pritisak prema studentima da je oberučke prihvate. Meanwhile, vlast se rekonstruisala i oformila novu vladu i, čini se, da uopšte nema više nameru ni za kakvom vrstom dijaloga. Nije je imala ni ranije, ali sada, kada vidi da je u potpunosti ogoljena u svojoj mahnitosti, ludilu i agresiji, više ne želi ni da se pravi da joj je stalo do bilo kakvog rešavanja krize.
Oteglo se sve ovo, maraton postaje sve iscrpljujući, ljudima je potrebna katarza ili pak presecanje ovog čvora. Uskoro će pola godina otkako je pad nadstrešnice u Novom Sadu usmrtio 16 osoba, a pet meseci kako ova studentsko-prosvetarska buna protiv dahija traje. Međutim, antivučićevskoj sceni se očigledno ukazala prilika, barem onima iz građansko-liberalnog staleža, da im se kroz ovu bitku protiv neoradikalskih falangi ispuni taj obećani san o svitanju Šestog oktobra. Za neupućene u čaršiji: Šesti oktobar je neostvarena fantazija demokratske Srbije, dan koji nije nikada svanuo zbog toga što su nove vlasti, nakon pada režima Slobodana Miloševića, napravile kompromisne ustupke i sklopile paktove sa mračnim silama iz prošlosti. Upravo zato što taj dan nije došao, generalno je mišljenje, kao posledicu danas imamo Aleksandra Vučića, Ivicu Dačića, Aleksandra Vulina, Vojislava Šešelja i ostale manijake u mejnstrimu.
Nedavno preminuli književnik Filip David je upravo o tome govorio: „Oni ljudi koji su nas doveli dotle gde smo bili krajem devedesetih su isti oni koji sad treba da nas spasavaju i vode u Evropu. Malo mi je sumnjivo koliko su oni iskreni. Ili nisu bili iskreni onda ili nisu iskreni danas. Čisto sumnjam da razni drecuni, vulini, vučelići mogu da nas odvedu u Evropu. (…) U vreme Miloševića izgledalo je da će, ako ode Milošević, Srbija da se promeni, da će sve krenuti nabolje. Posle Petog oktobra videli smo da nije baš tako, da tu postoje različiti interesi. To je glavni problem – alternative nema. Nema je ni u Evropi. Šta može da zameni jedan sistem koji briše svaku solidarnost, gde je profit glavni, gde je izvršena pljačkaška privatizacija…“
Na tragu reči jednog od naših najvećih književnika bi trebalo i da razumemo šta je, zapravo, bio Peti oktobar i da je, zapravo, Šesti oktobar i te kako svanuo, a nakon njega i Sedmi, i Osmi, i svaki sledeći.
Cela ta romantičarska priča o neuspešnosti toga je samo elegija za one koji su mislili da će padom jednog čoveka sve svoje probleme rešiti. Danas se ulažu veliki napori i učitavaju se u ovaj studentski bunt sve propale misli i akcije, koje se i dalje očigledno kreću u okvirima devedesetih, kada je slika bila, da kažemo, jednostavnija nego sada, pa se pričinjava prvoborcima iz tog vremena da je sada ponovo došao trenutak da učine ono što tada navodno nisu uradili.
Izgubljeni u prevodu
Profesor Univerziteta u Ljubljani Mitja Velikonja u svojoj knjizi „Ukrajinske vinjete“, gde opisuje u kakvom je stanju Ukrajina usled agresije Rusije na nju, pisao je i o tome kako je na ovu državu uticao spoj neoliberalizma, nacionalizma i sveopšteg bogaćenja novopečene klase, koja je bila tu i pre nego što je rat krenuo. „Iako poseduje bogate prirodne resurse, razvijenu industriju i strateški položaj, Ukrajina je bila u rasulu i pre rata. Prema rečima poznatog slovenačkog tranzitologa, ukrajinska tranzicija je u znaku vladavine domaćeg kapitala (koji je sasvim klijentelistički podredio politici), a taj je kapital rentijerski, parazitski, neproduktivan (kapitalisti ulažu u nekretnine, u bankarske oaze, u svetski centar, ali ne u razvoj svoje zemlje), dok država ostaje područje sukoba između različitih kapitalskih frakcija“, piše autor.
On navodi da „već u uvodu svoje knjige ’Ukrajinska noć’ Marsi Šor povlači jasne analogije između delovanja ’američkog kapitalizma i post-sovjetskih oligarhija’“. „Ukrajinski istoričar Plohi kaže da tajkunske klanove čine grupe ’mladih, ambicioznih i nemilosrdnih poslovnih ljudi’, koji su se basnoslovno, nekontrolisano, bezočno obogatili u vreme raspada Sovjetskog saveza, ulazeći u kriminalne poslove i privatizaciju ’koja se sastojala od rasprodaje državnog imetka u vrednosti od samo jednog delića njegove stvarne vrednosti’. Metode njihovog bogaćenja su bile inovativnost, oportunizam, ulizištvo, potkupljivanje, pa čak i obračuni vatrenim oružjem. Legalni lopovluk, dakle“, piše profesor u svojoj knjizi.
Dalje uokviruje: „Kako je zapisao njegov kolega Jekelčik, u državi se razbokorio ’najgori oblik pajtaškog kapitalizma’: ’novi bogataši su se naglo obogatili jer su se povezali sa vlašću ili su čak bili na važnim političkim položajima, a pojedinci su čak ulazili u gangsterski biznis’. Pošto uđu u unosne insider deals, oni sponzorišu stranke, a ove ih onda za uzvrat imenuju na važna politička mesta čime im jamče imunitet. (…) Pobednici tranzicije – nacionalističke političke elite, oligarsi, tajkuni – u sprezi sa novim protagonistima, trgovcima oružjem i ratnim zločincima, mogu samo još više da učvrste moć.“
Sve ove reči su izuzetno primenjive i na sadašnju petooktobarsku Srbiju, samo što je kod nas išlo to u malo drugačijem smeru, budući da smo prvobitno imali rat i raspad, a tek onda smo ušli u tranzitni vrtlog u kojem smo se u potpunosti izgubili. Međutim, postavlja se i pitanje da li tranzicija uopšte i ima izlaz za zemlje kao što su Srbija ili pak Ukrajina, ili one, zapravo, i služe da budu zauvek zarobljene u toj vetrometini u kojoj nikada neće biti dovoljno dobre, dostojne, demokratske, vladavinopravne, ljudskopravaške i transparentne. Sve su to mrtva slova na papiru u koje mogu samo da poveruju oni koji su ostali zarobljeni u prethodnom milenijumu. Naravno, razume se, nije Srbiju nikakva viša sila dovela do nepravednog položaja, niti su se protiv nje urotili masoni, Vatikan i duboka država Zapada, već je ona zbog svog neostvarenog tisućugodišnjeg sna, koji je kulminirao tokom devedesetih godina prošlog stoleća, završila kao kolonijalna jama nad kojom se samo smenjuju njeni upravnici.
Gorak ukus slobode
Pisali smo već na ovom mestu o tome, ali pošto ne krečimo za džabe, nije greh to sve ponoviti. Dakle, uvrediće se prinčevi i princeze iz pristojnokratijske Srbije, ali mi živimo danas u Petooktobarskoj republici. Nakon više od decenije zločina, pad nacional-socijalističkog režima (BHS jezik: nacističkog režima, jer to je jedini pravi opis doktrine koju su velikosrpski ideolozi iz tog vremena stvorili) Slobodana Miloševića, koji je bio praćen masovnim zločinima, etničkim čišćenjima, genocidima, jamama, hladnjačama, koncentracionim logorima, ubistvima političkih neprijatelja i novinara, Savezna Republika Jugoslavija (SRJ), posle Državna zajednica Srbije i Crna Gore (SCG), vratila se u koloseke planete Zemlje.
Kada govorimo o pozitivnim stranama Petooktobarske republike, mislimo na povratak Srbije u svetske tokove, izlazak iz izolacije, otvaranje granica, uspostavljanje mira sa susedima, dostupnost osnovnih resursa poput hrane, vode i struje, mogućnost putovanja, slobodu izbora i širenje životnih prilika. S druge strane, pod pojmom njenih posledica podrazumevamo usvajanje antiradničkih zakona, sveopštu i često kriminalnu privatizaciju, masovna otpuštanja, dominaciju stranog kapitala, gubitak suverenosti, nesigurnost u pogledu imovine, eksploataciju jeftine radne snage, prodaju prirodnih resursa – vode, vazduha, zemljišta – i ostale oblike sistemske erozije koje danas živimo u još intenzivnijem obliku.
Matija Medenica u svom tekstu „Peti oktobar i učenik koji je prevazišao učitelja“ za portal „Mašina“ napisao je: „Britanski Gardijan je u nedelji nakon revolucije izveštavao da Nebojša Čović (danas kod Vučića prim. aut. NK), tadašnji Đinđićev čovek od poverenja, obilazi neposlušne štrajkače i ubeđuje ih da se vrate na radna mesta. Nedostatak nezavisne političke organizacije radničke klase, dugogodišnja beda i rascepkanost i kooptacija sindikata u privatizacionu logiku – koju su podsticale kako vlast, tako i opozicija – osigurali su da prvobitni otpor radništva ostane kratkog daha. Opčinjena idejom tržišnih reformi i uspostavljanja pravne države, nova vlast je bez puno muke sprečila dalji razvoj dinamike štrajkačkog pokreta. Stare institucije klasne vladavine ostale su netaknute. Politička, demokratska revolucija počela je i završila se istog dana; socijalna je sasečena u korenu.“
On piše da je „gorak ukus suzavca ubrzo zamenila gorčina izdaje petooktobarskih nadanja“.
„Neoliberalno restrukturiranje, koje je opozicija nudila kao lek za ’spas Srbije iz ludnice’ – privatizacija, čvrsta monetarna politika, deregulacija i liberalizacija tržišta, sve u cilju privlačenja stranih direktnih investicija – privuklo je gotovo isključivo špekulativni kapital. Spirala privredne destrukcije nastavljena je srozavanjem vrednosti preduzeća i njihovom prodajom u bescenje domaćim tajkunima i stranom kapitalu. Oko milion ljudi ostalo je van radnih mesta, od kojih većina posao traži duže od godinu dana. Javni dug je probio plafon i postao glavni mehanizam putem kog međunarodne finansijske institucije i velike sile diktiraju unutrašnju politiku u zamenu za nove kredite. Privatizacija i liberalizacija koju su sprovodile demokratske snage bile su odlučnije i sveobuhvatnije od Miloševićevih, ali su označile kontinuitet vere u tržišna rešenja koja su još 80-tih zemlju osudile na dva kruga devastirajućih MMF šok terapija i postavile temelj za raspad SFRJ, krvave ratove i nastavak pljačke društvenog bogatstva“, napisao je Medenica.
Zbog streljanja premijera Zorana Đinđića od crnorukaških vucibatina pod blagoslovom političkih, vojnih i bezbednosnih struktura, koje su ostale odane Kontinuitetu iz prethodnog veka, danas i dalje ne možemo da imamo normalizovani kritički osvrt prema njemu i njegovim saradnicima, koji su bili utemeljivači ovog neoliberalnog sistema koji i dan-danas živimo. U Srbiji postoji agresivna cenzura kada je u pitanju njegov lik i delo, upravo zbog toga što je bio žrtva na oltaru sukoba. Bez obzira na njegovu smrt, zvaničnici Srbije su nastavili, više ili manje, brže ili sporije, uz drugačije forme, da sprovode njegovu viziju.
Nakazna tvorevina
Ovaj, hajde da budemo malo blaži, malignitet Petooktobarske Srbije u kojem gospodar Aleksandar Vučić zajedno sa svojim vernim slugama i pomagačima, zapravo, ispoljava sve ono što sadašnji neoliberalni svet u stvari može i da ponudi. Pre samo nekoliko godina, u fabrici „Jura“ u Leskovcu, procurele su informacije da radnici moraju da nose pelene, jer im nije dozvoljeno da idu do toaleta, kao i da doživljavaju psihičko i fizičko nasilje na radnom mestu. Takođe, iz iste te fabrike su dve radnice završile na Urgentnom centru zbog toga što ih je menadžer iz Južne Koreje gađao stolicom. Mnoštvo je ovakvih slučajeva širom Srbije, tamo gde je strani investitor umešao svoje prste, ljudi doslovno padaju u nesvest na svojim radnim mestima, obespravljeni su poput robova iz antičkog vremena, a konstanta zajednička svima je i to da nemaju apsolutno više nikakvu sigurnost da li će ih posao sutradan ujutru čekati. Predsednik Vučić kojem su puna usta da je na strani naroda, uvek će biti na strani kapitala, moćnika i svih onih koji će njemu i njegovim probisvetima dati procenat u svemu tome. To i jeste logika kompradorske vlasti – poslušni prema jačima i tuđima, okrutni prema svojima i slabima.
Sve to prate, moramo da to napomenemo, verni i prevejani proborci Petooktobarske revolucije, retki su ostali da nisu kod Vučića našli uhlebljenje. Skoro svi Đinđićevi lojalisti se nalaze u njegovom zagrljaju. Tu je takođe logička greška onih koji se bore protiv njega u miloševićevskim granicama, budući da na ključnim mestima se ne nalaze Šešeljevi bivši radikali, već DOS-ovi igrači. Svitanje Šestog oktobra bi onda spržilo mnoge „solunce“ iz devedesetih, pošto su svoju veru prodali za večeru. Da, predsednik Srbije pokazuje ogroman prezir prema Petom oktobru, ali on to čini samo zbog toga što se pronašao u tom trenutku na pogrešnoj strani istorije. Međutim, shvativši očigledno u nekom momentu da je vreme da se uskladi sa novim globalnim talasom i da ne može zauvek da se bude u zapećku XIX veka, gospodin Vučić danas je postao jedan od apostola Petooktobarskog sistema. Možda je prejaka reč apostol, više bi mu pristajala mutant, budući da je ekstremni šovinizam uspeo da spoji sa neoliberalnim levijatanom, te da od toga stvori jednu nakaradnu pojavu u ovom predelu Evrope.
Ipak, nema ovde nikakve autentičnosti, osim u eventualnom folklornom smislu. Čekanje novog Petog oktobra je pogrešno i na ivici pustog sna. Peti oktobar je pored spomenutih stvari i doneo ovu Vučićevu borbu „mirnim i demokratskim sredstvima protiv blokadera“, koju je spomenuo na svom Svenarodnom skupu. On pod svojom mirnom i demokratskom borbom koristi tekovine Petooktobarske revolucije kao što su otkazi, zastrašivanja, egzistencijalna nestabilnost, dehumanizacija, ucenjivanje, institucionalna korupcija i sistemsko proganjanje. Svi ti suptilni mehanizmi nisu mehanizmi Aleksandra Vučića već poluge vladanja neoliberalnog kapitalizma u zemljama trećeg sveta.
Ivan Cingel u svom tekstu primećuje: “Da stvar bude apsurdnija s obzirom i na drugosrbijansku i na prvosrbijansku optiku, Vučić i SNS nakon 2012. godine i preuzimanja svih poluga vlasti nimalo ne zaostaju za đinđićevskom magnitudom politike servisiranja stranih korporacija. I na planu privatiziranja svega što je još ostalo za privatizirati (uglavnom životne sredine) i na planu corporate welfarea općenito. Primjeri Beograda na vodi, Rio Tinta ili Linglonga samo su tipični primjeri prakse, a spadaju u drakonske slučajeve, vrhunce žanra. Monstruozan Vučićev preklanjski lapsus pogodio je čavao u glavu onoga što se zapravo i htjelo reći: ’zbog smanjenja troškova jedne inostrane kompanije nemamo pravo – kada preduzimate nešto ne možete uvek da zadovoljite sve interese, ali nemamo pravo da uništavamo živote većeg broja ljudi nego što je to bilo predviđeno prvobitnim planovima’. Tragikomedija širokog ’lijevoliberalnog’ slavljenja Đinđića kao antiteze desničaru Vučiću – i silnih žaljenja što nije politika sakraliziranog mučenika dulje zavladala – u tome je što je Vučić u biti tek Đinđićev dobar đak ili bi ga čak mogao zvati tata (jedan mu od dvojice političkih tata – sa Šešeljem kao drugim).“
Zato su pritisci nad studentima ovih dana postali sve jači i nepodnošljiviji, i to sve iz pravca dojučerašnjih komesara i njihovih tobožnjih saveznika u borbi protiv ove pošasti, da se već jednom odrede prema ekspertskoj vladi, budući da je taj sloj prepoznao priliku da se povrati na ležišta iz kojih ih je Vučić iščupao kada je došao na vlast, a postavio svoje zumbule. Studenti i studentkinje – koliko god delovali naivno, neiskusno i zeleno – za sada još uvek uspevaju da namirišu zadah oportunizma i mediokriteta, te da nastave da traže i kopaju za drugačijim rešenjima, koja ne spadaju u stare mehanizme zbog kojih smo i došli u ovu situaciju. Jer, hajde sada, možemo da spekulišemo i da pišemo alternativnu historiju u kojoj bismo žuborili šta bi bilo, kada bi bilo, ali ovo je naša realnost. Najveći rezultat Petog oktobra, žao mi je što rušim Sneška, upravo je ova frankenštajnovska verzija Aleksandra Vučića i njegove vlasti. On je Šesti oktobar. Samo što to ne predstavlja zoru, loše smo protumačili, nego ponoć.