Pomisli li ponekada, onako pred san, Angela Merkel da li je dobro postupila kada je u pitanju Srbija. Da li joj proleti kroz glavu: „Oh, mein Gott, šta se to dešava u Srbistanu? Zašto toliki Jugend maršira od grada do grada, a sada pedalira do Strazbura? Zašto her Vučić ne učini nešto? Je l’ ga ničemu nisam naučila?“ Naravno da ne pomisli, zašto bi to učinila? Zašto bi bivša kancelarka Nemačke, ta diskretna naslednica Čelične Lejdi, ta nekadašnja gospodarica reda i haosa na tlu Evrope, ali i projekt menadžerka raznorodnih autokrata širom sveta, kao i politička mati ponovo rođenog Aleksandra Vučića 2.0; zašto bi, pobogu, ona pomislila da je nešto loše uradila? Pa, ona je jedna od osnivačica ove stabilokratijske kasabe u kojoj tavorimo već trinaest godina pod vlašću najgorih od najgorih. Nema više tih suza da poteku iz Brisela i Vašingtona, kao što nema više ni tih raketa da stignu iz Moskve, pa sada i Pekinga, sve su zenice uperene u oronulu rokenrol zvezdu na ovoj periferiji Evrope, predsednika Srbije Aleksandra Vučića, koja je odavno već zrela za smetlište povijesti, da li će ovog puta uspeti da se izvuče iz ovog čabra koji su mu zakuvali studenti.
Pedaliraju studenti i studentkinje do Strazbura, voze te dvotočkaše, prolaze kroz evropske gradove, pune svetske medije i društvene mreže svojim osmesima, šire slovo o pošasti koja nas je spopala u ovom zlom času, te pokušavaju da ukažu i prikažu kakve sve đavolštine se zbivaju u našoj Srbijatriji. Nema mesta za šalu, Studenti u blokadi na ona četiri zahteva – objavljivanje kompletne dokumentacije, procesuiranje napadača na demonstrante, odbacivanje optužbi protiv privedenih, smanjenje školarina – dodali su još dva koja glase: da nadležni organi sprovedu istragu kako bi se utvrdile sve okolnosti i odgovornosti u vezi sa pojavom koja je izazvala strah i paniku 15. marta u 19.11 časova duž Ulice kralja Milana, tokom mirnog protesta i 15 minuta tišine, kao i da se utvrdi ko je odgovoran za boravak predsednika Srbije i novinarskih ekipa u intenzivnoj jedinici UKSC, gde su bili pacijenti, povređeni u požaru u Kočanima u Severnoj Makedoniji. Kao što se može videti iz priloženog, ludilo u našoj skromnoj i šašavoj državi samo narasta ko proja u rerni.
Međutim, ne jenjavaju ni vapaji takozvane pristojne Srbije, koja je ostala zaglavljena u devedesetim godinama, te ne ume da se uzdigne, barem za nijansu, i da shvati da vreme zbacivanja jednog autokrate, kao što je to, primera radi, bio Slobodan Milošević, više se neće na taj način ponoviti. Ovih dana se iznova potegla priča i o ekspertskoj vladi, te su svi navalili ko blesavi da se studentarija već jednom prema tome odredi. Žuri se građanskoj Srbiji da se već jednom zbaci A. Vučić sa vlasti, pa da može mirno da nastavi da uživa u blagodetima i privilegijama, koje im je on očigledno lično oduzeo.
Sa druge strane, gospodin Dragan Đilas, predsednik opozicione Stranke slobode i pravde (SSP), otišao je čak u Brisel i pričao na panelu evropskih socijaldemokrata posvećenog proširenju Evropske unije da bi „angažovanje EU, umesto što ćuti, obezbedilo mirno rešenje najveće društvene i političke krize u Srbiji“. „Ćute Merkel, Makron, Šolc, Ursula i njima slični već deceniju na pad demokratije, rast korupcije i kriminala, progone i prebijanja novinara i opozicionih političara, zloupotrebu tužilaštva u Srbiji. Dok Vučić studentske vilice lomi bejzbol palicama, rektora proglašava licem zla, a prosvetarima uzima platu jer su u štrajku, Evropska komisija ćuti. Od te glasne tišine jedino gore kada neki od evropskih birokrata i lidera progovori i onda slušamo besmislice kojima pokušavaju da sakriju svoju spremnost da trampe vrednosti za interese: demokratija za litijum, granate za Ukrajinu za vladavinu prava, rafali (vojni avioni) za slobodu medija, aerodrom za ljudska prava. Ta interesna podrška balkanskom diktatoru, upakovana u priču o nekakvom procesu, uništavanje je ideje o ujedinjenoj Evropi“, pričao je Đilas na tom panelu na kom je bio prisutan i Tonino Picula, izvestilac Evropskog parlamenta za Srbiju i džak za udaranje Vučićeve propagande.
Neverovatne reči, zaista, mnogi bi rekli da je gospodin Đilas, kako se to pomodarski kaže, ubo u sridu, tačno u metu, dobio je čistu desetku za tu govoranciju. Ako se odmaknemo malčice od emotivnog upliva u celu situaciju, zamenimo gospodina Đilasa sa gospodarom Vučićem, malčice izmenimo reči, ali nam meta ostane Evropska unija, dobićemo istu reakciju. I gospodin Vučić krivi Evropsku uniju, a ranije i Sjedinjene Američke Države, jer, eto, ne reaguju kada Albanci prete sa Kosova, kada mu spremaju obojenu revoluciju na ulicama i slične baljezgarije. Ipak, bolna i čemerna je istina, da su i gospodin Đilas, i gospodin Vučić, i gospodin Picula, i svi spomenuti došli u ovom tekstu iz istog onog legla za koje sada tako zdušno guraju studente da podrže takozvanu ekspertsku vladu, kroz još jednu ediciju ludila sa novim kompradorima, samo bez gospodina Vučića i njegovih baraba sakupljenih ispred dragstora.
No, u poslednjem broju srbijanskog tjednika „Nedeljnik“, u tekstu „Putuj, Evropo“, u kojem se analizira podrška javnosti putu Srbije ka EU i njen izostanak, sagovornica u tekstu, stručnjakinja za evropske integracije i nekadašnja koordinatorka Nacionalnog konventa o EU, Nataša Dragojlović, takođe je pričala o tome kako Evropska unija očigledno nema alternativu.
„Mi smo evropska zemlja i mesto nam je u Evropskoj uniji jer je taj mirovni projekat zasnovan na demokratskim i hrišćanskim vrednostima nešto najbolje što se ovom kontintentu desilo ikada. Čak i kada su takvoj građevini uzdrmani temelji, od toga nipošto ne treba odustajati. Alternative su komunizam i fašizam, a možda i neonacizam. To niko ko je proveo bar deceniju pod Poveljom o ljudskim pravima ne želi da živi. Niko normalan, mislim, pa bio iz zemlje članice ili kandidata svejedno. O tome se ovde radi, a ne o merilima za otvaranje i zatvaranje i carinskim tarifama, taksama i kvotama. To je sve lako da se ispregovara i zatvori kada se jednom vrednosno opredeli. I to će na kraju tako biti i uopšte ne treba razmatrati alternative. Ako neko zna, mi na Balkanu znamo kako te alternative vladavini prava i demokratskom uređenju izgledaju u praksi“, rekla je za „Nedeljnik“.
I tu se otprilike krije cela suština, čitava motorika funkcionisanja sistema, koji je zavladao u Srbiji nakon pada nacional-socijalističkog režima Slobodana Miloševića, zato se ulazi u vakuum zbog kojeg prinčevi i princeze iz petooktobarsko-prvoboračkog korpusa ne mogu da skuže da studenti i studentkinje, koliko god delovali naivno i apstraktno, uz izuzetne pehove i faulove, takođe se bore i protiv ovakvog sistema koji je dozvolio da se modifikuje i ponovo osposobi Aleksandar Vučić i svi oni slični njemu.
U čeljustima levijatana
Ta strašna priča za plašljivu decu pred spavanja o „dva totalitarizma“ nije ništa novo. Revizionizam na tlu Evrope započeo je svoj proces tokom Hladnog rata, da bi doživeo svoju pobedu, na jedan izuzetno suptilan način, kada se Dan pobede, kada je nacistička Nemačka bila poražena, preimenovao u Dan Evrope. Komunizam je takođe morao da bude izjednačen sa nacizmom, te da se političke žrtve u vreme vladavine Staljina i žrtve masovnog uništenja čitavih naroda od strane nacističke Nemačke, fašističke Italije i njihovih pomagača pomešaju, te da se između ta dva zla, jelte, izabere treća strana, a to je čuveno liberalnodemokratsko uređenje. Imali smo i na Balkanu „mešanje kostiju“, pa je Franjo dr Tuđman tako pokušavao da pomeša kosti jasenovačkih žrtava i blajburških ustaša. Srbija je takođe na svoj način učestvovala u toj globalnoj gluposti, pa je nakon smene Miloševića zakonski izjednačila Narodnooslobodilačku borbu sa kolaboracionističkim četničkim bandama.
U prepiskama nemačkog filozofa i istoričara Ernsta Nolea i francuskog povijesničara Fransoa Firea, u kojima su polemisali o navodnoj bliskosti ove dve ideologije, Fire je svom kolegi napisao: „Činjenica da se dve ideologije vide u situaciji radikalnog konflikta nije ih sprečila, da se upravo preko tog neprijateljstva međusobno snaže – komunista je svoja verovanja hranio antifašizmom, fašista antikomunizmom. A oba se, s druge strane, bore s istim neprijateljem – sa građanskom demokratijom. Komunista je doživljava kao plodno tle za fašizam, fašista kao predsoblje bolješivizma; na kraju i jedan i drugi se bore da je sruše.“
Ovakva banalna simplifikacija je ostavila ogromnu štetu, koju i dan-danas osećamo na svojoj koži. Između svega toga, izronilo je nakazno i nikada sito čudovište u obliku neoliberalnog kapitalizma, koje je putem svojih indirektnih i podmuklih mehanizama razorilo mnoštvo života na čitavoj planeti. Čitavi kontinenti – bilo to da je Azija, Afrika, Južna Amerika – progutani su u čeljustima ekstremnog siromaštva, bolesti, gladi i beskućništva. Ta ideološka aždaja pod plaštom ekonomskog pravca raskomadala je ovaj svet za izuzetno kratko vreme.
Dejvid Harvi, profesor na Univerzitetu Njujork, jedan od najuticajnijih profesora antropologije, geografije i urbanih studija, rekao je o tome: „Oduvek sam neoliberalizam posmatrao kao politički projekat koji sprovodi korporativna kapitalistička klasa, jer se krajem 60-ih i početkom 70-ih osetila veoma ugroženom. Očajnički su želeli da stvore politički projekat koji bi zauzdao moć radništva. Taj projekat je u mnogim aspektima bio kontrarevolucionaran. Sekao je u korenu revolucionarne pokrete tog vremena u većini zemalja u razvoju ‒ u Mozambiku, Angoli, Kini itd. ‒ ali i rastući talas uticaja komunizma u zemljama kao što su Italija i Francuska i, u manjoj meri, pretnju oživljavanja komunizma u Španiji. Čak i u Sjedinjenim Državama, radnički sindikati stvorili su Demokratski kongres (Democratic Congress), koji je bio prilično radikalan u svojim namerama. Ranih 70-ih su zajedno s drugim društvenim pokretima izborili mnoštvo reformi i reformskih inicijativa koje su bile antikorporativne: Agencija za zaštitu životne sredine (Environmental Protection Agency), Zaštita na radu (Occupational Safety) i Sistem zdravstvene zaštite (Health Administration), Zaštita potrošača i još čitav niz stvari koje su osnaživale radništvo i više nego ranije. U takvoj situaciji, postojala je realna globalna pretnja moći korporativne klase i pitanje je bilo šta uraditi. Vladajuća klasa nije bila sveznajuća, ali prepoznala je nekoliko frontova na kojima je morala da se bori: ideološki front, politički front, i iznad svega morala je na sve načine da zauzda moć radničke klase. Iz ovoga je nastao politički projekat koji bih nazvao neoliberalizmom.“
Mnogo godina kasnije otkako je neoliberalizam počeo da proždire kontinente, konačno se otrgao kontroli, te je započeo gutanje i matičnih laboratorija koje su ga i izumile. Sjedinjene Države i Evropska unija danas su na kolenima pred tim levijatanom, kojeg su pustile da vršlja svetom, dok se konačno nije vratio kući. Izvoženje demokratije, sukoba i ostalih marifetluka im se sve više bliži, stoga je Aleksandar Vučić na jedan simboličan način Frankenštajnovo čudovište. Stari šovinista preobučen u reformisanog tehnokratu postao je učenik za primer, koji ovih dana ima problema samo zbog toga što ne može više da obuzda pedeset nijasni zla koje je pustio iz boce kako bi vladao ovim podnebljem.
Zato se sve ovo može veoma lako i jednostavno prevesti i na Srbiju, samo ukoliko napravimo otklon od takozvanih identitetskih pitalica, budući da putevi novca, uticaja i moći ne poznaju za granice, rase, vere, nacije, već ih veoma dobro koriste kako bi sopstvenu riznicu sve više i više širili.
Neoliberalna despotovina
Mnogi u Srbiji zameraju naprednjačkoj vlasti da je te zapadna, te istočna, ali ona je u biti veoma fleksibilna, amoforna i rastegljiva poput žvake. Pre samo mesec i kusur dana, Srbija se obrukala, jer je prvo glasala „za“ rezoluciju na trogodišnjicu agresije Rusije na Ukrajinu, pa je onda to „za“ pretvorila u „uzdržano“. Naravno da se o tome raspredalo i pričalo, brujale su društvene mreže i jutarnje emisije o tom pehu, jer kada je u pitanju ruska agresija na Ukrajinu, tu su stvari jasne.
Međutim, Srbija se nije samo tu obrukala, ako ćemo već o bruci, naime, Generalna skupština UN usvojila je 19. novembra 2024. velikom većinom rezoluciju kojom se od Izraela traži da, prema međunarodnom pravu, ispuni obavezu da pruži pomoć Palestincima, sarađuje sa humanitrarnim organizacijama UN itd. Agencija UN za pomoć palestinskim izbeglicama (UNRWA) izgubila je više od 248 svojih članova na terenu. Srbija se, gle čuda, uzdržala, zajedno sa Hrvatskom, Ukrajinom, Kanadom, SAD, Mađarskom, Argentinom, Češkom…
Tu nije kraj; u oktobru 2024. je više od 100 članica UN potpisalo pismo podrške generalnom sekretaru UN Antoniju Guterešu nakon što ga je izraelska vlada proglasila nepoželjnim uz zabranu ulaska u Izrael. Jedino Srbija i Hrvatska sa jugoslovenskih prostora nisu potpisale pismo podrške, dok su to učinile Slovenija, BiH, Crna Gora i Severna Makedonija. Pismo nisu potpisale SAD, kao ni desetak zemalja EU. Ni Ukrajina nije potpisala pismo podrške. Ni Apel protiv izraelskih oružanih snaga napada na pripadnike mirovne misije UN u Libanu (UNIFIL), Srbija nije potpisala iako se u Libanu nalazi 182 srpskih pripadnika mirovne misije koja ukupno broji 10.000 članova. Polako, ima još; dakle, postoji i odluka EU koja se odnosi na restriktivne mere prema Iranu zbog vojne podrške ruskoj agresiji na Ukrajinu i oružanim grupama na Bliskom istoku i u regionu Crvenog mora. Savet Evrope je doneo navedenu odluku 14. oktobra 2024, a Srbija ni tada ni decembra 2024. se nije uskladila sa navedenom spoljnopolitičkom odlukom EU.
Kada se stvari ovako postave, deluje kao da je to sve zamršeno i komplikovano, ali to je samo ukoliko gledate kroz sterilnu moralnu prizmu, kojom nam komesari iz tobože slobodarskog i demokratskog sveta mažu oči, dok ona praktična funkcija Srbije u ovom prokletom i sve više razorenom svetu je jasna. Vučićeva Srbija je snabdevač i podržavalac svih mogućih oligarhijskih stuktura, ortak svim gospodarima rata i lojalni sluga svima onima koji su od nje moćniji. Vučić je konačno dovršio kompradorski posao i pretvorio ovu državu u Diznilend za strane investitore, tajkune, mafijoze, zločince i raznorazne belosvetske ludake. Pošto više nema šta da proda, počeo je da prodaje zemlju, vodu i vazduh, ali su ga ove studentske bune protiv dahija malo u tome zaustavile.
Već smo na ovom mestu pisali, ali ćemo verovatno to činiti doveka: Vučićeva Srbija aktivno učestvuje u genocidu nad palestinskim narodom u Pojasu Gaze. Vučićeva Srbija – moram da pišem Vučićeva, jer moja nije – prodaje oružje i municiju kojom se ubijaju muškarci, žene i deca širom te oblasti. Takođe, da stvar bude još jasnija, Vučić sa jedne strane poklanja ruševinu Generalštaba u Beogradu Trampovoj porodici kako bi mogla da gradi hotele, dok će Putinu, barem za sada tako kaže, da ide na noge 9. maja u Moskvu. O čemu mi dalje pričamo?
Boris Buden, filozof, teoretičar kulture i publicista, govorio je u intervjuu za srbijanski nedeljnik „Radar“ o tome koliko se binarno sve posmatra u Evropi, ali i u samoj Srbiji. „Sve što se politički zbiva na istoku Evrope, a sve više i na zapadu, svodi se na jednostavnu binarnu logiku: ili si za Rusiju i Putina ili za Zapad, Evropsku uniju i NATO. Ništa drugo se više ne vidi, ni društvena stvarnost, ekonomska kriza, problemi deindustrijalizacije, depopulacije, kulturne dekadencije, a prije svega odnosi vlasništva, izrabljivanje ljudi, rasulo zastarjele infrastrukture, oligarhijske odnosno kompradorske političke elite, potpuno otuđene od svojih elektorata, napokon, potpuni gubitak suverenosti, ekonomske, nacionalne, društvene. To dakako ne znači da ljudi koji protestiraju u Srbiji ne mogu privući pozornost zapadnih medija, usprkos njihovom fokusu na rat u Ukrajini i ’regime change’ u Siriji – masakr u Gazi je ionako izvan tog fokusa. Neka podignu zastave EU, SAD, NATO-a i Ukrajine. Nek im glasnogovornice, na super engleskom, poruče da su to ’pro-democracy’, ’pro-western’ i ’pro-Europe’ protesti, dakle ’anti-Putin i anti-Russia’ i odmah će doći i Si-En-En i Bi-Bi-Si, a bit će i para za demokratsko civilno društvo, ako ni za šta drugo, barem za contemporary art“, rekao je on.
Na tragu Budenovih reči možemo i razumeti panične napade antivučićevske scene, budući da im studenti ne daju nimalo prostora da se ukalupe.
Starim i prevejanim borcima protiv Miloševićevog režima i dalje nije jasno da ova borba nije samo protiv Aleksandra Vučića, iako to jeste primarni cilj, već je borba i protiv svega onoga što stoji iza njega. Ovo je borba protiv stoglavog konglomerata i krvoločnih kartela, koji ovih dana i meseci pokušavaju na svaki mogući način da pronađu onoga ko će da zameni neoliberalnog despota sa ovih prostora.
Strah od promene
Ima ona pesma od Riblje čorbe pod nazivom „Ljubav ovde ne stanuje“, pa ako promenimo reč „ljubav“ u „demokratija“ i dalje ćemo imati isti smisao, a i bolje će zvučati kada pristojna Srbijatrija jednom shvati da sve ono u šta su verovali – ne možemo ih kriviti – sada su samo mrtva slova na papiru. Taj obećani svet nakon pada nacističkog režima Slobodana Miloševića, nakon decenije zločina, etničkih čišćenja, istrebljenja i genocida, kada shvate da se neće ostvariti, da sve ono što su mislili da će desiti, sada je samo nedosanjani san.
„Neoliberalno obećanje onog plimnog vala ekonomskog rasta koji će prije ili kasnije podići sve, pokazao se iluzijom. Čitava Unija, a naročito njezin istok, uključujući periferno susjedstvo kao što je Srbija, srlja u demografsku katastrofu. Naposljetku, Evropa odnosno Zapad, nisu više nikakav moralni uzor. Dok s jedne strane navodno brane međunarodno pravo, teritorijalni integritet i postojeće granice u Evropi, oni istodobno provode ili podržavaju ilegalne vojne intervencije, okupaciju stranih teritorija, njihovu aneksiju, aktivno prekrajaju granice i politički i vojno podržavaju stravične masakre civila, čak možda genocid. Najgore od svega, Zapad odnosno Evropa, uništava samu mogućnost međunarodne pravde, inzistirajući na nekažnjivosti svojih političara i oficira, bez obzira na zločine koje ovi čine odnosno podržavaju. Evropa, odnosno Zapad, danas je u normativnom smislu mrtva“, rekao je Buden u intervjuu.
Zato je građansko-liberalna Srbija ovih dana u panici, kada vide da studenti i studentkinje ih ne zarezuju ni za suvu šljivu, jer – koliko god su im usta puna teških reči kao što su Promena, Sloboda i Ravnopravnost – taj sloj se, ipak, plaši suštinskih i korenitih promena. Možda studentarija to neće doneti u ovom talasu, ali su barem ogolili taj strah koji, zapravo, nosi čitava klasa, koja se ovde gradi nad mukom, krvlju i znojem potlačenih, osiromašenih i duhom uništenih ljudi. U prilog tome jeste i par rečenica u Pismu narodu, koji su uputili Studenti u blokadi, tokom marta ove godine. Kaže sledeće: „Snaga studentskog pokreta leži u neposrednoj demokratiji koja je, za razliku od predstavničke, nepodložna manipulaciji i potkupljivosti. Predstavnička demokratija očigledno nije u stanju da reši višedecenijsku društveno-političku krizu naše zemlje, dok model neposredne demokratije, na osnovu našeg iskustva, ima dobru šansu.“ Studenti – koliko god oni svesno ili nesvesno to učinili – u ovim rečima su napisali da oni nisu samo protiv gospodina Vučića i njegovih mufljuza, već su se stavili u borbu protiv svih onih koji su mu prethodili, ali i onima koji su im u tome svemu zdušno pomagali.
Srbija nije sa Vučićem postala korumpirana i ogrezla u podzemlje, bila je i pre toga, ali dolaskom njega i saputnika mu, ova država jeste potonula u tamu i pretvorila se u nakaznu tvorevinu. Angela Merkel sigurno spava ovih dana snom pravednice, a i što ne bi, uradila je vraški dobar posao, samo nije objasnila svom učeniku kako da se izvuče iz krize, a da mladima ne razbija vilice i ne gazi ih po ulici. Umesto što studenti pedaliraju za Strazbur, mogli bi da dobace i do nje koji kilometar, da priupitaju gospođu Merkel da li su i njoj ruke krvave.