Kako dehumanizacija omogućava zločin
Potresni izvještaji iz Milana, gdje tužioci istražuju tvrdnje da su neki bogataši plaćali da snajperima ubijaju civile sa srpskih položaja oko Sarajeva, onako iz sporta, mogu šokirati samo nekoga ko nije iz Bosne i Hercegovine. Detalji koji dolaze iz ove istrage jednako su groteskni koliko su i bolno poznati Bosancima: pristup organiziran preko posrednika, cijena u ovisnosti o meti, djeca navodno najskuplja. Nama ovo nije novost. Ove priče su već ranije objavljivane i dokumentirane, još u aprilu 1995. pred „Narodnim tribunalom“ u Tridentu, pa u većini italijanskih novina, u hrvatskom dnevniku „Vjesnik“ i sarajevskom „Oslobođenju“, a najrecentnije u dokumentarnom filmu „Sarajevo Safari“ Mirana Zupaniča iz 2022. godine.
Ono što je za mene duboko uznemirujuće nije samo izopačena brutalnost ovih zločina, nego ono što ih je učinilo mogućim. Iza ovog grozomornog „turizma“ stoji dublja patologija: sistematska dehumanizacija Bošnjaka devedesetih, ali i fenomen kojem svjedočimo protekle dvije godine uz odsustvo slične šokiranosti, ali i smislenog odgovora: strani državljani koji se masovno prijavljuju u izraelsku vojsku da, kako otvoreno priznaju, ubijaju palestinske civile u Gazi, bez ikakvih posljedica. Ista logika dehumanizacije temelj je i „snajper safarija“ devedesetih i današnjih primjera stranaca koji se otvoreno uključuju u genocid u Gazi kako bi ubijali Palestince.
Dehumanizacija je proces tokom kojeg se pojedincima ili čitavim grupama oduzimaju ljudske osobine koje smatramo prirodnim za sebe i pripadnike naše zajednice: prikazuju se kao masa, prijetnja, apstrakcija, a ne skup ljudskih bića sa dostojanstvom. Naučnici koji proučavaju masovno nasilje odavno su primijetili da prije fizičkog dolazi simboličko uništenje: erozija empatije i uklanjanje moralnih ograničenja. Kada je neka populacija izbačena iz moralne zajednice „onih koji nešto znače“, ubijanje postaje moguće, posve obično, pa čak i rekreativno.
U Bosni i Hercegovini početkom devedesetih, Bošnjaci su prvo lingvistički i politički prognani iz ljudske zajednice njihovih ratnih neprijatelja. Nazivali su ih (uglavnom u srpskom i hrvatskom diskursu, ali i značajan broj desničarskih islamofoba na Zapadu) „Turcima“, „ekstremistima“, „islamskim fundamentalistima“, „nosiocima stranog projekta koji se morao uništiti“. U tom moralnom vakuumu ideja stranih „snajper turista“ postala je ne samo zamisliva, nego i poželjna. Kada žrtve više nisu bile ljudi u očima svojih ubica, njihova patnja mogla je postati spektakl i zabava.
Danas vidimo sličan proces u diskursu o Palestincima. Decenije jezika dehumanizacije (potpuno normalizovanog na Zapadu nakon napada Hamasa 7. oktobra) u kojima su Palestinci označeni kao „teroristi“, „ljudske životinje“, „varvari“, pretvorile su civile u mete, a mete u apstrakcije. Kada se čitave zajednice prikazuju kao neljudi, njihove smrti ne izazivaju nikakva preispitivanje moralnog okvira nego postaju taktički i strateški događaji, njihova patnja nije tragična već prihvatljiva, pa i nužna. Uništavanje Gaze, ubijanje hiljada i hiljada njezine djece, mnoge snajperskim mecima, i dehumanizacija njenog naroda nisu historijski incidenti; one su rezultat dugotrajnog ideološkog oblikovanja.
U milanskoj istrazi o „snajper turizmu“ ne radi se samo o prošlosti Bosne i Hercegovine; ona je upozorenje o globalnoj sadašnjosti. Postoje brojni dokazi o stranim državljanima koji se priključuju IDF-u kao snajperisti i nasumično ubijaju palestinske civile. Istraga Guardiana, ARIJ-a (Arab Reporters for Investigative Journalism), Paper Trail Media, Der Spiegela i njemačkog ZDF-a dokumentovala je državljane Njemačke i SAD-a iz takozvane „ghost“ snajperske jedinice sastavljene uglavnom od dvojnih i stranih državljana, koji se hvale ubijanjem više od 100 palestinskih civila. Prema medijskoj kući New Arab, do 20.000 Amerikanaca otputovalo je u Izrael da služi kao „lone soldiers“. Kako je napisao jedan komentator u Guardianu: „Suočeni smo sa realnošću u kojoj desetine hiljada Amerikanaca aktivno učestvuje u ratnim zločinima.“
Iako se okolnosti Bosne i Hercegovine i Gaze duboko razlikuju, istina o zločinima počinjenim u oba konteksta temelji se na istoj premisi: dehumanizaciji žrtve. U Sarajevu, meta je bio civil koji prelazi ulicu. U Gazi, to je palestinsko dijete, novinar, ljekar. U oba slučaja, ljudskost mete je unaprijed poništena i izbrisana.
Kada je bogati „turist“ onomad pitao: „Gdje mogu pucati na Sarajlije?“ ili kada strani IDF snajper danas pita: „Gdje mogu pucati na Palestince?“, oba pitanja imaju smisla tek nakon što su žrtve pretvorene u objekte. Dehumanizacija pretvara ubistvo u aktivnost, i naizgled „normalnim“ ljudima omogućava da pređu nezamislivi prag od posmatrača do počinioca.
Istraživanja o strancima koji se priključuju izraelskoj vojsci identificiraju tri dominantne motivacije: ideologiju, mobilnost i pripadnost. Neki se priključuju iz uvjerenja da brane ono što smatraju domovinom svojih predaka. Drugi to čine kao dio migracijskih puteva ili u potrazi za identitetom. Ali ono što ih sve povezuje nije samo uvjerenje, nego dopuštenje: moralno dopuštenje. Ubijanje u stranoj zemlji ne zahtijeva samo političko opravdanje, nego duboko psihološko restrukturiranje: uvjerenje da osoba s one strane nišana nije čovjek, da je manje vrijedna života.
Za Bosnu i Hercegovinu, milanska istraga pruža priliku da se suoči ne samo s zločinima pojedinaca već i s moralnom korozijom koja je omogućila da takva praksa nastane. Fenomen Srbijanaca koji su za vikend dolazili u Bosnu da ubijaju, da bi se potom vraćali kućama, porodicama, poslu i naizgled „normalnom životu“, još je jedna stravična epizoda koja čeka da bude u potpunosti razotkrivena i dekonstruisana u javnosti i pred sudovima. Milanski slučaj podsjetnik je da odgovornost mora ići dalje od sudova i arhiva, u ideološki i kulturni domen u kojem se zločin rađa i raste. Snajper safari nije bio anomalija; on je bio kulminacija godina propagande koja je Bošnjake prikazivala kao bića niže vrijednosti, ili čak i gorim od toga. Sjetimo se samo riječi Biljane Plavšić o „genetskom otpadu“.
Za Palestinu, implikacije su još neposrednije. Destrukcija Gaze koja je u toku, omogućena je neumornom kampanjom dehumanizacije – političkom, medijskom i digitalnom – koja Palestince čini nevidljivim, nedostojnim oplakivanja i empatije. Zapadno izvještavanje rutinski anonimizira njihove smrti, svodeći porodice na brojeve, a masovna bombardovanja na „operacije“. Kada je ljudskost uskraćena, nasilje nekažnjeno buja. Strani borac u izraelskoj uniformi koji ubija palestinsku djecu snajperom i strani „turista“ snajperista u Sarajevu utjelovljuju isti poraz empatije i istovjetan gubitak moralne imaginacije.
Ako postoji jedna lekcija iz sarajevskih snajper safarija i stranih snajperista u Gazi, to je da dehumanizacija nije samo ideološki alat – ona je globalna bolest. Prekinuti njeno širenje i zamah zahtijeva više od ogorčenosti. Zahtijeva posvećenost jeziku, narativu i pravdi.
Moramo se otvoreno suočiti s riječima koje brišu ljudskost i onima koji ih koriste. Svaki put kada političari ili komentatori opisuju čitave narode kao „prijetnje“, „prljavštinu“ ili „ljudski štit“, oni sve nas zajedno primiču saučesništvu u zločinu. Novinari koji iole drže do sopstvene ljudskosti moraju imati hrabrosti da humaniziraju žrtve, da insistiraju na imenima, pričama i licima, čak i kada to komplikuje njihovu poziciju ili geopolitičke kalkulacije urednika i vlasnika. I da, znam da zvuči naivno, ali mora se insistirati na odgovornosti, krivičnoj odgovornosti i onih koji ratuju sa sigurne udaljenosti od ratišta: odgovarati za zločine moraju ne samo oni što povlače obarač snajpera, nego i oni koji kreiraju priče koje povlačenje oroza čine mogućim.
Jer prva žrtva svakog genocida nije tijelo. To je ljudskost žrtve, ubijena u mašti zločinca mnogo prije nego što je ubijeno njeno tijelo.