foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hodžić: Na sve se čovjek navikne

Burkittov limfom se širi tijelom brže od svakog drugog oblika raka. Nastaje u limfocitima, B-ćelijama imunološkog sistema, i tjera ih da se mutirane množe takvom brzinom da se veličina tumora može za 18 sati udvostručiti. Ime je dobio po britanskom doktoru Denisu Burkittu, koji je sredinom prošlog vijeka, istražujući posljedice malarije među djecom u Africi, prvi otkrio ovu rijetku, neobičnu bolest. Burkittov limfom se dijeli se na tri podvrste: endemsku, koja skoro isključivo pogađa afričku djecu od 4 do 7 godina, uglavnom dječake, i češće je smrtonosna nego što nije; sporadičnu (neafričku), koja čini 1-2% ukupnog broja limfoma kod odraslih u svijetu; i treći oblik, asociran sa narušenim imunitetom koji se najčešće javlja kod ljudi zaraženih virusom HIV-a.

Moj drug limfom je bio iz ove prve, afričke, najzloćudnije grupe. Kako je iz Afrike našao mene u Bosni, niko ne zna.

Odlikuje ga sklonost ka rapidnom širenju kancerogenih ćelija ka centralnom nervnom sistemu, gdje se narečeni limfom obično posveti temeljitom izjedanju raznih živaca, što ubrzano dovodi do paralize, a potom i do smrti. Najomiljenija destinacija Burkittovih ISIS-ćelija je cerebrospinalni fluid ili tečnost u kojoj mozak pluta kako ni bi lupao o zidove lobanje svaki put kad se sagneš da svežeš pertle i slično. Ako se limfom dokopa ove tečnosti, sve su prilike da će biti mrka kapa – iako postoji nešto što se zove intratektalna hemoterapija u kojoj se mješavina otrova poput ciklospamida, doksorubicina i metotreksata ubrizga direktno u kičmeni stub u nadi da će zajedno sa ostatkom limfnih čestica potrovati i tumoroidnu pogan.

Stoga je lumbalna punkcija jedan od prvih činova brutalnog nasilja kojem je po primitku na liječenje podvrgnuto tijelo čovjeka oboljelog od Burkittovog limfoma. Ova procedura se poduzima zarad uzimanja uzorka cerebrospinalnog fluida kako bi se utvrdilo je li kapa mrka ili kakve druge farbe. Uzorak sačinjava epruveta tečnosti koja se iz takozvane lumbalne cisterne izvlači iglom dužine od oko 10 cm. Pacijentu se naloži da sjedne na rub bolničkog kreveta, stavi noge na stolicu i nagne se koliko god može naprijed, tako da glavu gurne među koljena, kako bi maksimalno savio kičmu i tako donekle razdvojio lumbalne pršljenove (donji dio leđa). Pacijentu se istovremeno sugeriše da se opusti, i da se nipošto, ali nipošto ne pomjera nakon što igla uđe u kičmu jer to može izazvati ozbiljnu i trajnu povredu, na šta pacijent odvrati ispod glasa da se prisutni doktor nosi u tri lijepe pičke materine: Ne mogu se opustiti kad gledam fudbal a da se opustim dok mi leđa mažeš jodom i spremaš se da mi vrlo vjerovatno prerežeš kičmeni stub i obogaljiš me, bolje mi je da umrem od raka nego da ostanem nepokretan, o jebem ti život i sve, da mi je da se onesvijestim, majko moja mila što me rodi, hoćeš li više jebemtikrv!

I dok pacijent praktikuje ovu krajišku metodu meditativnog opuštanja, spomenuta igla se insertira u kičmeni stub između pršljenova L1 i L2 i laganim kružnim pokretom nalik na burgijanje gura dok ne udari u membranu lumbalne cisterne, koja se na latinskom zove dura mater. Tu je potrebno gurnuti malo snažnije pošto mater koja dura ima malo deblji zid. Kad se njen zid probije, igla ide nešto lakše dok ne dođe do arahnoidne membrane, koju isto tako treba probiti da bi se došlo do rezervoara sa cerebrospinalnim fluidom. Kako vrh igle konačno nađe pomenuti rezervoar, i dok uz doktorove oprezne kretnje gumena brtva na vrhu klipa šprice klizi unazad njenim unutrašnjim zidom i povlači se pred žućkastom tečnošću, tako pacijent u magnovenju od straha i bolova koji se osjećaju negdje duboko unutra, u sistemu, čas u kičmi čas u želucu čas u sljepoočnicama čas u grlu, razaznaje prisustvo hladnog metalnog predmeta u najranjivijem kutku svoga bića, tamo gdje ništa strano, neorgansko nikada ne bi smjelo da bude. I tu, u toj svjesnosti o prisustvu igle u unutrašnjosti kičmenog stuba, pacijentu sine spoznaja o odvojenosti uma i tijela, tog buntovnika bez razloga čija izdaja prijeti nestankom pacijentove cjelokupnosti – i još mnoge slične monumentalne i vanvremenske istine koje se grozničavo roje u glavi sve dok se ne rasprše kao jato vrabaca u trenutku kada doktor jednim potezom izvuče iglu, vatom natopljenom jodom obriše ranicu i pacijentu naloži da legne na leđa i u tom položaju ostane narednih sat vremena kako bi se nivo fluida iznivelisao i izbjegla masivna glavobolja koja obično slijedi nakon lumbalne punkcije. Pacijent bi ga sigurno poslušao i ne bi se micao dok mu neko ne naredi, ali nedugo potom došli su po njega da ga vode na hitno snimanje pluća po naredbi drugog doktora, tako da je narednih devet dana proveo sklupčan u fetalnom položaju boreći se sa osjećajem da mu je lobanja ispunjena kristalnim stalagmitima i stalaktitima koji – uz škripavo oštre, nemilosrdne bolove što tjeraju na povraćanje – pucaju i slamaju se od svakog zračka svjetla ili tona glasnijeg od šapata.

Nasreću, kancerogene ćelije se nisu bile probile do nervnog sistema. U narednih četiri i po mjeseca, koliko je trajala terapija, imao sam još šest lumbalnih punkcija kako bi doktori pratili stanje i spremno intervenisali, zlu ne trebalo. Novousvojena spoznaja o odvojenosti uma i tijela pomogla mi je da postupak prihvatim kao rutinsku intervenciju, nešto kao mjerenje nivoa ulja u automobilu. Već tokom naredne punkcije bio sam do te mjere opušten da me doktor morao nekoliko puta opominjati da prestanem slati poruke na mobitel dok on zabija iglu jer se toliko treskam da ga ometa. Svaki put kada bi mi punktirali kičmu, moj cimer Bego, sedamdesetogodišnja duša od insana iz seoceta na obronku Šar Planine, sa svog bi kreveta, podbočen na desnu ruku, istezao vrat da bolje vidi šta mi rade i zabrinuto othukivao: Alahu dragi, ti jedini koji si kadar.

Nikada prije i nikada poslije tih minhenskih dana nisam znao za takvu glad. Doslovno mi nisu mogli nanijeti hrane. Meo sam sve pred sobom kao onomad legendarni Muste iz Matrića, koji je, prema očevim predanjima, tokom kosidbe znao za opkladu pojesti pečeno janje, pogaču kolik sofra i torbu šljiva. Ne znam tačno reći kako me spopala takva glad, da li je došlo do nepredviđene hemijske reakcije želučane kiseline na koktel citostatika kojim su me svakodnevno pumpali, ali sam duboko uvjeren da ju je donekle potakao prvi razgovor sa dr. Peschlom, načelnikom klinike za krvna oboljenja u bolnici Recht der Isaar, gdje sam primljen na liječenje.

Dr. Christian Peschl, čovjek kojem sam svoj život spremno predao u ruke, prosijed četrdesetogodišnjak ispijenog lica sa tamnim kolutovima od nespavanja oko očiju, sjedio je za stolom, neobrijan i razbarušen, kao neka doktorska verzija Jürgena Kloppa. Uz jedva primjetan osmijeh grickao je desno krilce naočala slušajući moja pitanja. Kakve su njegove procjene? Neka me ne laže, hoću da znam u procentima kakve su mi šanse. Ako ću umrijeti neka ću, ali da znam. Šta ne smijem raditi? Šta ne smijem jesti? Ima taj manuka med na Novom Zelandu, rekli su mi da je to dobro za imunitet, da naručim? Smijem li piti alkohol? Smijem li se nervirati?

Strpljivo je sačekao da se ispucam, počešao se po laktu, i kratko odgovorio:

– Gospodine Hodžiću, situacija jeste ozbiljna, ali vi ste na najboljem mogućem mjestu u ovom trenutku. Mi znamo šta treba uraditi da vas spasimo i daćemo sve od sebe da vas spasimo. Na vama je samo da nam pomognete, da budete jaki, a da biste bili jaki, morate da radite samo ono što vas čini snažnim, sretnim i zadovoljnim. Tako, što se hrane tiče, samo jedite što ste i dosad, ali gledajte da izbacite smeće iz ishrane.

Nisam ga pitao šta sve ubraja u smeće u ishrani, ali sam bio vrlo sretan što mi nije prepisao dijetu od morskih algi i zrnevlja, kako sam očekivao.

Dva dana nakon tog razgovora u meni se razgoropadio apetit oblaka skakavaca. U danima terapije opuhao bih sve što su nam služili za redovne obroke (uopšte nisam imao problem sa bolničkom hranom, naprotiv), a potom sam slao Emira da donese hranu iz obližnjih picerija i restorana. On bi se vraćao sa kartonskim kutijama i plastičnim kontejnerima, poslagao bi ih na sto u zajedničkoj kuhinji, ili na neku od klupa u malom bolničkom parku ako bi bilo sunčano, a potom me u ćudu gledao kako se požudno davim makaronima, salatama, hamburgerima, kobasicama, humusom, donerima, šta bi već donio.

Osim toga, svako malo sam silazio do restorančića u predvorju bolnice, gdje su imali odlične kolače i torte. Nije bilo jednostavno navigati kroz hodnike i liftove, sa mašinom koja reguliše dotok citostatika u vratne vene, ali društvo tog R2D2 rođaka i tanki šlaufi prikačeni na kateter ugrađen direktno u vrat osiguravali su mi mjesto za jednim od nekoliko stolova – uplašeni posjetioci iskolačenih očiju sklanjali su se da oslobode mjesto paćeniku s odjela za rak. Pomenuti paćenik spremno bi iskoristio njihovo sažaljenje, sjedao za sto i naručivao dva-tri kolača odjednom, veliki kapućino i sok od narandže, kao i par kroasana sa čokoladom za ponijeti.

U popodnevnim satima, kad bih sa ostalim sapatnicima našeg Cancer Warda ostao sam nakon svoje popodnevne doze otrova u venu, često sam se znao iskrasti iz bolnice. Takvo šta nam nije bilo striktno zabranjeno, ali je bilo vrlo opasno, jer hemoterapija ne štedi zdrave ćelije u sistematskom napadu na kancerogene limfocite, tako da s tumorom uništava i ono malo imunoloških mehanizama odbrane koje drug limfom nije već popalio i porušio. To je značilo da postoji stvarni rizik da negdje pokupim gripu ili kakvu sličnu bezazlenu bolju i crknem u najgorim mukama. Što bi, je li, bilo prilično glupo. Ali, po još hrane morao sam izaći po svaku cijenu, pa mi je bilo još gluplje da umrem od biblijske gladi što mi je nemilosrdno razdirala drob.

Izlazio bih onako u pidžami, ogrnut jaknom, sa bijelom bolničkom maskom na licu i vunenom kapom navučenom do nosa. Strčao bih do ulice i gledao da ubodem kakav sendvič u bakalnici kod stare Grkinje, ili doner malo niže niz ulicu, ako nije padao snijeg. Kako je terapija odmicala i topila ono malo mišića što sam imao, znalo bi mi se desiti da krenem pretrčati prometnu Ismanigerstrasse, ali da se od čitavog tijela pomjeri samo glava, dok bi noge i ostatak mene nastavili usporenim pokretima u stilu hajde ti, eto nas. Tako sam dugoj listi rizika kojima sam se izlagao zbog svoje alavosti dodavao i sasvim realnu mogućnost da me satare auto dok prelazim ulicu.

Ništa od toga me nije obeshrabrivalo – naprotiv. U glavi su mi odzvanjale riječi dr. Peschla, pa sam na svaki zalogaj gledao kao na nesebičan doprinos u borbi protiv svoga raka. Jeo je on mene, a jedući ja sam jeo njega. Pa ko koga nadjede.

Posjete svojih najmilijih često sam i beskrupulozno iskorištavao da me vode u neki od obližnjih restorana gdje bih temeljito pustošio jelovnike dok bi se oni raspitivali o napretku terapije. Naročito sam volio malu tratoriju na Wiener Platzu, ljupkom trgiću stotinjak metara od bolnice. „Ristorante Celebrita“ imao je tek pet-šest stolova (posao im je cvjetao od proljeća do jeseni, kad bi iznosili još desetak stolova na trg) i najbolji entrecôte steak u Evropi. Kad nije bilo nikoga da mi pravi društvo, otišao bih sâm.

Jednom sam se u tratoriju iskrao odmah nakon vizite. Nabrzinu sam se obukao u “civilnu odjeću”, stavio masku i išunjao se dok je bulumenta doktora i stažista žamorila u susjednoj sobi. Bilo je kasno popodne. Napolju je padao snijeg, u restoranu je bilo toplo i prijatno. Zidne svjetiljke rasipale su prigušeno svjetlo po kockastim stolnjacima, a negdje iza malog šanka Mario Lanza je tulio „Una furtiva lagrima“.

Ušao sam zadihan – tada mi je već i hodanje predstavljalo ozbiljan napor – sjeo za jedini prazan sto i tako uspuhan naručio čašu crnog vina i svoj omiljeni odrezak, potpuno nesvjestan prestravljenih pogleda ostalih gostiju. Nakon što mi je mlada konobarica, kćer vlasnika restorana koja je pomagala ocu poslije nastave, donijela vino, diskretno je pokazala u pravcu moga vrata: iz njega je, ispod kragne, virio svežanj katetera i tuba na koje su mi kačili drip sa citostaticima. Neki od njih su još bili krvavi, naročito jedan koji očigledno nije bio dobro zatvoren pa je na kragni načinio poveliku krvavu fleku. Pobjegao ispod noža, reklo bi se kod nas. Podigao sam kragnu, gurnuo svoju malu krvavu plastičnu hobotnicu dublje pod košulju, poluglasno se izvinio gostima za susjednim stolom i polegao po mesu. Da, tih dana sam vrlo jasno razaznavao važno od nevažnog.

A danas, četrnaest godina kasnije – dok mrljam nekakvu bliđuhnu salatu od rukole na pauzi za ručak i na klupama ispod Bruklinskog mosta posmatram armiju bezvoljnika sličnih meni kako žvaću svoje bezglutenske popare i kelj na dvjesta načina – naviru mi sjećanja na te slavne dane divljačke, neutažive gladi koja mi je prokrčila put do ozdravljenja. Rak se povukao pred apetitom dostojnim legendarnog Muste – nisam se obrukao. U godinama što će uslijediti iščezao je i apetit, ne sjećam se više kako i kada. Važno je da sam ozdravio, je li.

Pauza za ručak je iza mene. Penjem se liftom u kancelarijski rudnik da iskopam dnevnu normu mraka. Iz magle poluzaboravljenih detalja iskoči jedan emajlirani plavi lonac sa crvenim tufnama i uz veselu zveku bijelog poklopca uskoči u ovu priču: ostaće zabilježeno da mi je mati jednom, na moje višednevno insistiranje, poslala lonac skuhanog graha iz Prijedora u Minhen. Autobusom. Ako ne vjerujete, eno Emira živa pa nek vam kaže – on je išao po torbu na autobusku stanicu.

odlomak iz romana Polaroid kauboj koji će biti objavljen u izdanju portala slobode NOMAD

Refik Hodžić

Hodžić: Selma i Prijedor
Hodžić: Polaroid kauboj
Hodžić: Hašlama
Hodžić: Totoba
Hodžić: Četeresnica
Hodžić: Pjesme