Iza stare kuće imali smo hašlamu. Prastaro kvrgavo drvo raslo je na obali Puharske, povrh strmine ispod koje je vrludao bistar potok. Sa te strane, iznad vode, plele su se najplodnije grane i krošnja se stapala sa grabićem, klenom i dva hrastića što su ponicali kraj obale. U maju bi taj gusti zeleni svod od lišća bivao isprskan krvavocrvenim flekama sočnih plodova koji su u bogatim grozdovima savijali tanje grane i mamili jata čvoraka, češljugara i pokoju vranu. I mene, naravno. Znao sam sate provesti na drvetu sladeći se sočnim plodovima. Istezao sam se da dohvatim one najcrvenije, trpao u zavrnutu majicu, maksuz se namještao na nižim granama i ježio se od užitka kad bi uz hrsak pucale u mojim ustima.
Nisam se imao kad bojati da ću se strmeknuti u Puharsku: oči uvijek i samo uprte u najbliže plodove, nožni prsti u pipavoj potrazi za čvrstim osloncem s kojeg ih mogu dokučiti, stalno ta slast na umu, ništa visina, ništa opasnost, ništa strahote života što čeka ispod drveta. Nek se gine, ima se i zašto!, mislio bih da mi je tad bila ova pamet.
Tako sam, godinu za godinom, maj volio više od drugih mjeseci, dok se jednog kasnog ljeta u šuplje deblo stare hašlame nisu uselili stršljenovi, povisoko, tik ispod prvog velikog račvanja debelih grana.
Otac ih je pokušavao otjerati vatrom i dimom.
Gledao sam s kuhinjskog prozora kako se obučen u pet-šest slojeva džempera i u svoj stari željezničarski šinjel, glave zamotane u peškire i materinu maramu – kao kakav čudni željezničar-nindža-Sandokan upire da sa zadnje prečke dugačkih drvenih merdevina duboko u procjep iz kojeg bijesno frcaju razjareni stršljenovi ugura baklju od odbačenog držala za motiku na vrhu obmotanog trakama iscijepane jastučnice umočene u razrjeđivač. Psovao je glasno i granao rukama da rastjera oblak što mu je zlokobno i ljutito zujao oko glave i da odagna strah koji mu trese lotre i sprečava ga da dokuči duplju kako treba, pa baklja ostaje nekako nakrivo usađena, napola visi iz debla. Crni dim satima kulja iz hašlame, ali ne pomaže: stršljenovi su se vratili čim se baklja ugasila, koristeći ugarak od držala kao pistu za slijetanje, pa sada u svoje sklonište ulaze nekako gospodski, ušetavaju na tankim nožicama kao da su svjesni svoje pobjede.
Otac je rekao da nema izbora, da će im dohakati jer mogu nekoga ubiti.
Hašlamu je posjekao nekoliko sedmica kasnije.
– Dobro će doći – rekao je – uštedićemo na uglju, ima barem tri metra drva.
Ja sam se gušio od plača gledajući s prozora kako je sjekirom obara.
Pala je na baštu. Stropoštala se nekako iznenađeno, začuđujuće tiho, skoro bez zvuka. Na najvišim grančicama još se mogao vidjeti pokoji sasušen plod od proljetos.
Sa starom hašlamom umrla je i moja ljubav za maj. Umjesto njega zavolio sam sumorne kiše i prve novembarske snjegove, u kojima nema ni hašlama ni stršljenova, s kojima je lakše tugovati. Grmovi lijeske i kupine ubrzo su sa tri strane obgrlili stari panj. Nisam često išao da ga obiđem; tek pokatkad pogledao bih kroz kuhinjski prozor na tu stranu.
Sjećam se da sam u jedno snježno predvečerje na panju ugledao mladog jastreba koji je tu donio ulov, omanju golubicu, ili je bila grlica, nisam mogao razaznati u sumraku. Stezao ju je kandžama, nekako odsutno, skoro nezainteresovano, ne gledajući dole, sve dok se nije prestala batrgati. Kad su trzaji prestali, grabljivica je dugo i studiozno preciznim pokretima kljuna trgala i odvajala meso od kosti nesretne ptice, balansirajući na panju i prekrivajući ga mekanim, grahorastim perjem.
Prvi put nakon dugo vremena stara hašlama bila je opet išarana krvavocrvenim flekama.