Iz škole sam se vratio malo iza podneva. Mati je radila prvu smjenu, a otac je s trodnevnog terena svratio u „Veselu Krajinu“, gdje će mu se teški željezničarski kaput naslušati turobnih priča o radničkoj nevolji, o propuštenim prilikama i nesretnim brakovima, gdje će upiti isparenja od kuhane rakije i nadimiti se duhanskog dima. U povratku će hladan večernji zrak u vlaknima kaputa zgusnuti atmosferu radničke birtije i stopiti je sa očevim “brionom“ u meni dobro znan teški muški miris, uz koji sam nebrojeno puta utonuo u san. Volio sam kad me pokrije tim šinjelom: bio je težak i zagušio bi sve zvukove, kao i glasove roditelja i njihove svađe.
Kuća je bila hladna, negostoprimljiva. Ledene šare su već bile ispreplele cvjetnu mustru do pola kuhinjskih prozora. Činilo se da u toj smrznutoj tišini i stari zidni sat sporije otkucava. Vatra u šporetu je utrnula još jutros, nedugo nakon što sam otišao u školu, pa sam se odmah bacio na posao da potpirim novu. Nije mi išlo od ruke; samo sam uludo potrošio sve novina po kući. Negdje u najzabačenijim komorama sjećanja odzvanjale su mi riječi nane Nazife, koja mi je jednom u ljutnji (nakon što sam joj zadimio čitavu kuću bezuspješno pokušavajući založiti vatru) dobacila nešto o tome kako mi se mati nije obradovala kad me rodila. Znao sam da to nije istina jer sam bio jedino dijete, čuo sam mater milion puta kako kaže da sam joj sav svijet i dunjaluk i radost, da ona živi za mene i da joj nije djeteta (mene), bi se objesila, i sve. Ali eto: vatra me nije htjela.
Ostavio sam torbu s knjigama u hodniku ne skidajući jaknu, strpao hlače u plave „akiak“ čizme i izletio van. Prtina ispred kuće samo se nazirala ispod novonapadalog snijega. Tamo gdje su juče bile oštre ivice očišćene staze što je vodila od kapije do prvih stepenica verande danas su se izdizali zaobljeni brežuljci; u njih su moje čizme propadale do iznad bijelih rubova sa šnjirama i u snijegu ostavljale duboka okna, na čijem dnu je među pravilnim poprečnim šarama pisalo „Obuća Beograd“. Iz Nenadovog dimnjaka prekoputa naše kuće izvijao se tanak stup dima i rasplinjavao u poleglim sivim oblacima.
Nisam znao kud bih. Amir i Indira su u školi, Ado isto. Mrsko mi da se idem sâm sankati na Brankovo brdo. Na ulici ni žive duše. Tamo negdje od Ostojine kuće čuje se lavež usamljenog svezanog psa.
Napravio sam grudu i njome promašio banderu ulične rasvjete s neka dva-tri metra. Bezveze. Zavukao sam ruke dublje u džepove i zagazio u cijelac u prolazu između nanine i naše kuće, ka Puharskoj.
Iza nanine kuće Puharska je sebi prosjekla korito u obliku ogromne potkovice, čiji je jedan krak počinjao ispod naše kuće, a drugi završavao u dnu ulice, kod kuće Miće Nenadovog. Potočić je – tako oivičen žbunjem, drijenom, vrbama, brezama, topolama, pokojom jelom i dva stoljetna hrasta što su poput kula nadvisivali sve oko sebe i čuvali naše malo naselje od prejaka vjetra i gromova – tekao kao prirodna granica između nanine livade i zemlje Franje Jordana. Volio sam Puharsku u svakom godišnjem dobu, ali naročito zimi, kada bi lišće opalo pa se moglo lakše sići u korito, kreje i djetlići lakše su se mogli spaziti u ogoljelom rastinju, a snijeg je otkrivao tragove vidri i starog jazavca čiji je brlog bio smješten u vrbiku na zapadnom kraku potkovice.
A danas je Puharska tekla bešumno, tamna i ozbiljna, između obala prekrivenih snijegom. Na okukama i oko debljih vrbovih žila neposredno iznad vode snijeg se stvrdnjavao i pravio male krhke terase od leda koje su lebdile iznad zacakljene površine. Svako malo bi na neku od tih terasica sletio kakav vrabac ili golub da se napiju vode, pa kad bi se led odlomio, ptica bi iznenađeno prhnula na obližnju granu i dugo se iščuđavala izvijajući nepovjerljivo vrat, a odlomljeni komad leda bi se sjedinjavao s Puharskom brzo zaboravivši obalu iz koje je izrastao i da je ikad bio išta drugo osim potoka koji hita ka Sani.
Na mjestu gdje smo ljeti pravili lôgu, tamo gdje Puharska naglo zavija od dva stara hrasta ka Franjtinoj kući, sišao sam do vode. Tu na zavoju bio je sprud od sitnog šljunka, koji bi se ljeti, kada voda opadne, protezao skoro do druge obale, tako da je izgledalo kao da se Puharska oprezno provlači između hrastova korijenja i spruda da bi malo niže napravila dubok vir. Taj sprud je bio dobro poznat mojoj stražnjici: ljosnuo sam na nju s poprilične visine kad sam u zanosu maštarija o Zagorovim darkvudskim avanturama pokušao da preletim korito na lijani od imele što je visila s jedne od vrba. Učinilo mi se da će osušena loza lako podnijeti moju težinu pa sam se džilitnuo, sve uz Zagorov urlik, u namjeri da se na noge dočekam na suprotnoj obali. Lijana je, naravno, pukla usred mog veličanstvenog preleta – tresnuo sam donjim dijelom leđa na sprud, a Zagorov urlik pretvorio se u jedva čujno ječanje. Ležao sam tako, sa nogama u vodi, dobrih pola sata, očajnički pokušavajući da dođem do daha, da dozovem nekoga da mi pomogne, dok se nisam malo povratio, pridigao i ugruhane guzice i skrhanog ponosa odšepao kući. Nikom nisam ispričao šta se desilo, naprotiv. Dugo sam pokušavao nagovoriti Marinka i Edisa da se istom metodom probaju prebaciti preko Puharske, paleći ih pričama o Zagorovim vratolomijama – ali bez uspjeha. Samo su me podozrivo gledali i bez velikog napora trgali pruženu lijanu da mi pokažu koliko je moja ideja glupa i neprihvatljiva.
Stajao sam tako neko vrijeme na obodu spruda, slušao grgoljanje vode i gledao se sa dvije sjenice što su kljucale po grančicama šipurka na suprotnoj obali.
Opet je počeo padati snijeg. Popeo sam se na obalu i krenuo nizvodno, zastajkujući svako malo da isplazim jezik i pustim da mi pahulje padaju u usta. Snježno perje brzo je postajalo sve gušće, zamagljivalo obrise velikih hrastova i gušilo svaki zvuk. Vikalo mi se u toj tišini, ali nisam znao šta da vičem. Nakon kraćeg dvoumljenja opredijelio sam se za sambare. Čuo sam to prethodne noći u nekom američkom filmu: plavokosa žena u poderanoj odjeći dugo je vikala ponavljajući tu riječ s priličnim očajem, ali nisam upratio šta znači. Meni je zvučalo kao savršeno ime za nekog mitskog jelena: Sambar, moj pratilac i zaštitnik, na njemu bih mogao odjahati u snježno bespuće….
U skladu sa svojim maštarijama potrčao sam obalom Puharske urličući Sambaaareeeeee! Sambaaareeeeee!!! koliko me grlo nosi. Ko zna koliko bih tako trčao i urlao kao sumanut da se nisam spotaknuo o smrznut krtičnjak, nevidljiv u dubokom snijegu, i prostro se koliko sam dug i širok, prvo otvorenim ustima, pa licem, pa onda ostakom tijela. Uvraga i Sambar i krtica i sve, pomislio sam pokušavajući da otresem snijeg prije nego što mi smoči jaknu i hlače. Ruke su mi već dobro promrzle, grimizno crvene, sa bolnim zanokticama od zime… Vrijeme je da se ide kući. Ali da prvo obavim jednu sitnicu.
Na zapadnom kraku potkovice, tamo gdje Puharska dolazi skoro do ulice prije nego što zavije prema kući Ostoje Grublješića i dalje prema gradu, bio je jedan mali brezov tuk. Na samom njegovom kraju, tik uz obalu, rasle su nekolike jelike, na čijoj mekanoj kori smo Ado i ja još davno urezali svoja imena. Dogacao sam do njih kroz cijelac. Nije mi trebalo dugo da nađem šta sam tražio – male smotuljke od mišje kože i dlaka, razbacane po snijegu poput sivih čupavih sarmica. Digao sam pogled uz drvo, naprežući se da izoštrim vid kroz gustu koprenu od pahulja. A tamo, na jednoj od prvih debljih grana, zaklonjena od pogleda s ulice jelovim zimzelenom, čučala je ona. Sova. Veličanstvena. Smeđa nestvarna ptica sa visokim zašiljenim ušima i ogromnim tamnim očima. Konačno.
Prije nego što sam otkrio njene tragove osjetio sam kako me nešto gleda u tim trenucima prividne samoće. Prividne, jer među drvećem i gustišom oko Puharske, u njenom koritu uokvirenom vrbama, debelim hrastovim žilama i šipražjem, u stvari nikada nisam osjetio da sam sasvim sâm. Gusta zimska tišina milovana grgoljanjem potoka bila je bremenita od spoznaje da me brojne oči gledaju, neka druga čula osjete, da me sama Priroda prati i posmatra dok ja posmatram nju. Da moram biti oprezan i obziran kako je nekom nepažnjom, bahatošću ne bih uvrijedio. Često sam žudio da me primi, da me sakrije od prijetnje što se kezila iza kućnih vrata, iza kojih sam uvijek slutio gnjev i nemir. Tražio sam znak da sam dobrodošao i bio sam uvjeren da će mi ga sova donijeti.
Slučajno sam jednom naišao na ostatke pojedenih životinja ne znajući o čemu se radi i čudeći se koja to životinja tako metodično pakuje ono što je ostalo od miševa i malih ptica i odlaže ih u smeće u malim, tubastim paketićima. Misterija je trajala sve dok sasvim slučajno nisam u jednoj emisiji o šumskim životinjama naletio na opis sovinog izmeta. Od tada sam redovno dolazio na isto mjesto ne bih li vidio sovu, ali bez uspjeha. Paketići nesvarenog plijena obično bi bili tu, ali ptica je bila vrlo nepovjerljiva. Uglavnom bi se sakrila dublje u krošnje, ili bi odletjela kad bi vidjela da dolazim. Tek jednom sam je vidio izdaleka, kako nečujno, raširenih krila, u blagom luku u kojem se spustila skoro do zemlje, prelijeće naninu livadu i u par zamaha nestaje u rastinju na drugom kraku potkovice.
Danas mi se nije sakrila. Gledala me odozgo, glave uvučene u ramena, bez pokreta, i samo bi ponekad trepnula. Ja sam nju gledao odozdo, otvorenih usta, potpuno zadivljen i van sebe od radosti. Iznenadila me njena veličina i bistrina pogleda: nisam mogao prestati da joj se divim.
– Kako se zoveš, dječače?
– Refik. Mati me zove Refko.
– Ja sam Totoba. Želiš li nešto da me pitaš?
– Želim, svašta.
– Dođi kad naučiš moj jezik. Više volim noć, budna sam kad vi spavate. Čini mi se da se ti bojiš sna. Imam moć da pomognem djeci, pa ću pomoći i tebi. Ja mogu da vidim u mrkloj tami i kazaću ti odakle dolazi prava opasnost. Ljudi moraju znati kako da brinu o svojoj djeci dok ona spavaju. Pravi zaštitnik mora biti spreman da stalno motri i čuva svoju mladunčad, od sebe ponajviše. Ja mogu da pomognem ljudima da ne zaborave na svoju djecu dok ona spavaju, da im čuvaju san, da ih držim budnima da bdiju nad svojom djecom i odagnaju prijetnju što se šunja u njihovim mrakovima. Ali moraju znati moj jezik.
Osjetio sam kako mi se nožni prsti oduzimaju i lede od snijega koji mi je upao u čizme. Za prste na rukama nisam znao već podugo. Moram kući, rekao sam tiho. Sova je trepnula. Polako sam se okrenuo i pošao, osvrćući se svako malo da vidim je li još tamo gdje sam je ostavio, sve dok se nije stopila sa snježnim sivilom.
Bilo se počelo mračiti. Kod Nenada je već bilo upaljeno svjetlo.
Mati se bila vratila s posla, vatra je pucketala u šporetu i toplota je polako osvajala i preostala uporišta hladnoće po ćoškovima i ispod prozora. Na radiju je Hašim Kučuk Hoki pozivao drugove da nazdrave sa njim i sa tugom, a ja sam skidao mokre čarape i žurio da pokupim snijeg prosut po tepihu prije nego što se otopi ili mater vidi kako sam uprznio.
Ukazala se na vratima s gomilom smrznutog veša u naramku: džemperi i očeve košulje istezali su zaleđene rukave kao da su uhvaćeni u kriku, u očajničkom pokušaju bijega sa štrika na verandi.
– Đe si ti, dijete? Jesam ti rekla da ne ideš od kuće dok ja ne dođem s posla?
– Bilo mi hladno.
– A sad ti je toplo, jelde? Vidi te, skorepio si se! Skidaj to sve sa sebe odmah!
Povješala je okamenjenu odjeću iznad šporeta i otvorila frižider da vidi šta bi za jelo. Ja sam, svježe presvučen u suhu trenerku i čarape, upalio stabilizator i crno-bijeli televizor EI Niš polako je oživio. Iz sivila konkavnog ekrana ukazao se „Jelenko“, moja omiljena serija.
– Mama! Ja sam gladan. Jel nam možeš napravit mlince?
– Šta da napravim?
– Mlince, ko u „Jelenku“.
– Kakvi mlinci, mlinci ti ćaćinog ćaću! Čuj mlinci…
Donijela mi je zdjelu sa bijelom kafom i udrobljenim keksom. Sve sam pojeo uslast.
Uto se na vratima pojavio otac, neobično raspoložen iako trijezan. Bilo mu je drago što nas vidi. Njih dvoje dugo su sjedili za kuhinjskim stolom, pričali o kreditima i nekakvom placu na Braču, kako je ispala prilika da se nešto kupi popola s rođakom Mihretom. Uzbuđeno su granali rukama i smijali se, a meni je bilo drago što me otac pustio da se igram s njegovom dragocjenom baterijom, pa sam je neumorno rasklapao, sklapao, palio i gasio, svijetlio ispod stola i po hodniku, sve dok se on nije ispružio na kauč da gleda spust u Kicbilu: iz nekog razloga strašno je volio Franza Klamera i nikad nije propuštao da gleda spust.
Ugnijezdio sam mu se kod pazuha, ne ispuštajući bateriju. Napolju je padao sve gušći snijeg. S Kozare je hujala mećava.
– Tata, znaš li ti kako sova huče?
– Znam, sine.
Preplavila me do tada nedoživljena sreća.
– Vidiš, ovako: uhvatiš jednu šaku drugom, preklopiš prste ovako, da ima prostora unutra, kao da držiš leptira, i sastaviš palčeve, ovako.. Ali ne skroz, da ima ovaj mali procijep ispod zglobova. Jel vidiš?
– Vidim. Jel ovako?
– Jeste. I onda staviš usne na zglob, donju baš na taj procijep.
– Ovako, jelde? I šta sad?
– Sad puhneš.