Sklanjajući se od komunikacijske inflacije nekad se pretrpi prava šteta. Promaklo mi je da je još prije pet mjeseci, 26. septembra 2025. otišao s ovoga svijeta pjesnik Tony Harrison, jedan od rijetkih za koje sam uvjeren da je veliki pjesnik. Posljednjih godina se bio povukao, nije više dolazio u Italiju, te ga nisam viđao gdje sam ga uglavnom viđao.
Tony Harrison, rođen 1937, u radničkoj četvrti u Leedsu, Yorkshire. Otac mu je bio pekar, a majka domaćica. On je studirao na univerzitetu u Leedsu, klasičke jezike, grčki i latinski. Bio je i dramaturg, režiser, putnik po svijetu, bio je i ratni izvještač u stihovima. Pisao je duge pjesme, one za kojima kontinentalci debelo zaostaju.
Jedna od njih je naslovljena “V.”, što je engleska kratica za latinsko versus, nešto što se kod nas prevodi “protiv”, a čini dio navijačkog govora kad označava utakmicu dviju ekipa. Ta je pjesma izazvala golem kulturni skandal u Engleskoj. Napisana je 1984/1985, u vrijeme štrajka rudara.
Pjesma je duga 448 stihova sastavljena u 112 katrena u jampskim pentapodijama, sa rimama abab. Model za poemu Harrisonu je bila Elegy Written in a County Churchyard, koja ima status slavne grobljanske pjesme autora Thomasa Graya. U njoj se opjeva posljednje utočište običnih ljudi. Ali Harrisonovo groblje nije seosko, već je veliko groblje u velikom gradu Leedsu.
Harrison ide na grob svojih roditelja, na brežuljku Beeston Hill. To groblje na tom brežuljku nad napuštenim ugljenokopom, gdje će, kaže, i sam počivati, čini se zgodnim mjestom sa kojeg bi se mogla gledati ona mjesta (ako bi pepeo mogao gledati) gdje je učio latinski i grčki, pa napustio, i ono igralište na kojem Leeds United svake sedmice razočarava svoje navijače:
If buried ashes saw then I’d survey
the places I learned Latin, and learned Greek,
and left, the ground where Leeds United play
but disappoint their fans week after week…
Ovo je šesta po redu strofa. Od nje nadalje počinje “leksički skandal” koji će dovesti do rasprave čak i u Donjem domu britanskog parlamenta. Pjesnik nailazi na vulgarne riječi napisane na spomenicima: FUCK, SHIT, CUNT, PISS i uvodi ih u pjesmu tako da ih čak rimuje sa “visokim” riječima, npr. book – fuck. Ti parovi visokih i vulgarnih riječi oslikavaju sudar akademskog jezika i psovki, što je u engleskoj tradicionalnoj poeziji o grobovima i grobljima ne samo izražajna i socijalna novost, već i skandal za puritance i slične.
Riječi su pisali navijači kojima je svaki dohvatljivi zid površina za pisanje, a spomenici na grobljima su im dodatno pogodni, jer su u pravilu manje izloženi pogledima prolaznika dok razulareni navijači pišu svoje psovke. Opscene riječi nisu uznemirile britanske parlamentarce kad je poema objavljena (ima li zastupnika koji čitaju stihove?) u London Review of Books na početku 1985, već tek kad su ih ovi čuli u dokumentarnom filmu prikazanom na Channel Four, 1987.
Film, parlamentarna rasprava i cio skandal učinili su da je knjiga s pjesmom ‘V.’ prodata u preko milion primjeraka sa preko dvadeset izdanja. Podrobnosti cijeloga skandala dobro su dokumentirani i mogu se danas lako naći uz pomoć pretraživačkih motora koje imaju današnje virtualne kooperative.
Godine 2003. među učesnicima susreta posvećenih uspomeni na Izeta Sarajlića u Sarajevu bio je i Tony Harrison. U prepunom Kamernom teatru napokon smo vidjeli taj čuveni dokumentarni film o skandalu po imenu Tony Harrison, koji je uzrujao i britanski parlament. Predrag Lucić, njegova Sandra i ja sjedili smo kraj Harrisona, a na platnu ga gledali kako hodi po snijegu na groblju u Leedsu, pa kako stane kraj očeva groba, i kazuje svoju dugu pjesmu “V.”
Dok je film tekao na platnu Predrag i ja smo se, u prisustvu glavnog lika filma malo došaptavali. U jednom od tih kratkih šapata rekao mi je kako je Harrison ne samo prevodio Paladu, nego je lud i za nogometom, pa dodao, “ka’ i ti”. Taj prvi dio prihvatio sam kao Lucićevo slobodnije proširenje pjesničke Harrisonove aktivnosti na prevođenje.
Da me je neko pitao je li Harrison prevodio grčke epigrame, odgovorio bih da nije. Harrison je, kao i Lucić, bio čovjek teatra: preveo je i priredio Ajshilovu “Orestiju”, Aristofanovu je “Lisistratu” adaptirao za Afriku, napisao je dosta drama, igrane su u britanskom Nacionalnom teatru, a za grčki teatar u Delfima priredio je svoju adaptaciju sofoklovskih “Tragača iz Oksirinha”, koje je postavio na pozornicu 1988.
Harrisona sam upoznao te 2003. pred ljeto, u Pistoji, imam s posvetom njegovu dvojezičnu englesko-talijansku zbirku “U redu za Haronta” (In coda per Caronte), prije toga sam poznavao jedva koju od njegovih ranijih pjesama. Harrison je u Sarajevo pozvan i kao poseban svjedok ratnih događanja u Bosni i Hercegovini.
On je, u svojstvu dopisnika Guardiana, krajem ljeta 1995. bio na frontu kod Gornjeg Vakufa. Svoje izvještaje je sastavljao u stihovima. Dvije od tih pjesama, uz desetak drugih, on će pročitati i na pozornici prepunog Pozorišta mladih. Odmah iza njega je čitao Predrag Lucić, program se vidi ovdje.
Nakon tri, možda i četiri godine, za jednog od boravaka u Baronissiju, u jedinstvenoj biblioteci koju ima Casa della poesia, na polici sa imenom Tony Harrison, nađem i njegove “Collected Poems”, izdanje Penguin Books. Prelistam, kad na jednoj stranici vidim: Palladas Poems!!! Da sam na glavi imao čalmu ili turban, okrenuo bi mi se oko glave. O šeširu ni zboriti neću. Pod brojem 3, u izboru od petnaestak epigrama, i onaj o životu kao pozornici:
Life’s a performance. Either join in
lightheartedly, or thole the pain.
Oni koji čitaju ove moje trice i kučine znaju da mi je taj distih jedan od najdražih. Imam više njegovih verzija, evo jedne:
Život su daske i gluma: nauči se ili da glumiš,
Glumom olakšavaj bol – ili pak podnosi jad.
Za one koji traže original, evo:
Σκηνὴ πᾶς ὁ βίος καὶ παίγνιον: ἢ μάθε παίζειν,
Τὴν σπουδὴν μεταθείς, ἢ φέρε τὰς ὀδύνας.
Zovnem Predraga, nema ga. Nakon sat vremena zove me. Iz Slovenije, Logarska dolina. Na odmoru par dana. Kažem mu šta imam: da ga nisam shvatio ozbiljno kad mi je, ono onda, u prisustvu Harrisonovu, šapnuo kako je ovaj prevodio Paladu, a upravo držim u rukama knjigu s epigramima koje je poenglezio naš čovjek iz Leedsa. A Predragone ovako: “A bogati, a ja mislio da si ti njega u Sarajevo pozvao baš zbog Palade! Ti bi ga pozvao i zbog Leeds Uniteda, ali Palada je prevagnuo!” Na stranu što Harrisona ja nisam ni pozvao u Sarajevo…
Potom je stvar pošla tako da sam nabavio i te Paladine epigrame u prevodu Harrisona. Prepjevi, rimovani, knjiga od 48 stranica, dva izdanja u devet godina, prvo 1975. Pola pjesničkog opusa Palade iz Aleksandrije.
Dosad sam Tonyja Harrisona vidio desetak puta, dvaput u Sarajevu i po više dana, prije petnaest godina smo zajedno opet otišli na Izetov grob, ali, bivajući stalno u velikim gužvama, nisam stigao da s njime progovorim ni riječi o Paladi. Nadao sam se da će nam, pri sljedećem viđenju, taj gramatičar i posljednji paganin biti prva tačka dnevnog reda. Ali onaj što sve dane drži u svojoj šaci nije imao naklonosti za moju želju.
A Harrison je pisao i kratke pjesme. I epigrame. Evo jednoga s naslovom “Nasljeđe” (Heredity):
How you became a poet’s a mystery!
Wherever did you get your talent from?
I say: I had two uncles, Joe and Harry-
one was a stammerer, the other dumb.
Kako si postao pjesnik, prava je misterija!
Odakle ti uopće toliki talent?
Kažem: imao sam dva ujaka, Joea i Harryja –
jedan je mucao, drugi je bio nijem.
Bio je opčinjen “Palatinskom antologijom”, nju Englezi zovu The Greek Anthology. Ovo Greek Harrison je asonantski okrenuo u njemačko Krieg, te je načinio The Krieg Anthology, ratne epigrame koji se ustremljuju na ratno nasilje i ratne vođe. Između brojnih zbirki pjesama, neka ovdje budu spomenute i njegove “filmske pjesme” i među njima zbirka “Gozba psovača” (The Blasphemers Banquet) o slučaju Salmana Rushdija i vjerskom fanatizmu.
Na naš jezik je Harrison ostao nepreveden, osim nekoliko pjesama u prilikama kad je bio gost, kao u Sarajevu 2003. godine. Tada sam od njega čuo kako je njegovo pjesničko načelo oduvijek bilo da govori za one koji se ne umiju izraziti, te “da i moj otac razumije moje pjesme”. Tu riječ nikad neću zaboraviti. Kao ni njegovu majicu sa natpisom na grobu Nikosa Kazantzakisa na grčkom. Nju je imao na sebi kad smo bili na sarajevskom groblju „Lav“, na grobu Izeta Sarajlića:
(Δεν ελπίζω τίποτα/ Δε φοβούμαι τίποτα/ Είμαι λέφτερος)
Ne nadam se ničemu/ Ne bojim se ničega/ Slobodan sam