Dvadeset i prvog juna poklonio mi je Miodrag Raičević svoju novu knjigu stihova “O stvarima koje je Homer propustio”. Naslov zbirke je preuzet od Isakija Porfirogeneta, koji je u jedanaestom stoljeću sastavio traktat s tim naslovom u prozi na grčkom: Περὶ τῶν καταλειφθέντων ὑπὸ τοῦ Ὁμήρου. Namjera grčkog retora je bila da dopuni i zaokruži Homerovo djelo. U uvodnoj napomeni Raičević, uz pluralis modestiae, stavlja na znanje: “Mi takvih namjera nemamo”. Pa zašto se odlučio da pod naslovom proznog djela toga Grka objavi svoje stihove, pitanje je sad. Odgovor bi se mogao naći u Raičevićevu minulom pjesničkom radu. Dobar dio toga rada je parodija.
Ova zbirka ne sadrži parodiranih pjesama. Pjesama zbirka sadrži četrdeset, i sve su daleke parodiranju. (Osim ako svu svjetsku poeziju ne smatramo neprebrojivim mnoštvom parodijskih pjesama. Ona to jest, no neka sad toga.) Parodiranju su bliske korice i naslov knjige. Mijo Raičević je i parodijski pjesnik. On je u parodiranju dostigao i prestigao prethodnike, i Vinavera, približava se Predragu Luciću. Parodija je paralelna pjesma, parapjesma, pjesma na pjesmu. Pod parodijom se podrazumijeva više-manje pjesma rugalica na neku pjesmu. Parodija se ustremljuje na original i srozava ga. Tako se i predaje, i na čuvenijim katedrama. Dobro, od nekog vremena se to malo olabavilo. Moralo se olabaviti, jer ima more pjesama koje su parodije, ali se ne rugaju originalima, ne srozavaju ih, samo uzimaju njihov motiv, ritam i metar i tjeraju dalje. Pusti me da prođem tvojim putem, imam nešto važno da obavim. Pa ga autor pusti, a parodičar pođe, prođe i svijet ostane na mjestu. Nijedna pjesma na svijetu nije nastala samosama. A Mijo Raičević je u svom parodiranju imao i blistavih rezultata, bome i veličanstvenih ruganja originalima. Na primjer knjiga “Muzini vetrovi”, pa “Sviranje Malaparteu” (kome je ime Curzio, kurcio). Iz književnih svaštara Miodraga Raičevića može se vidjeti da se u njega preselila duša Stanislava Vinavera.
Vinaverov duh živi i u knjizi “O stvarima koje je Homer propustio”. Na koricama knjige je rijetka slika Stanislava Vinavera iz 1935. godine, nakon što je završio službu kao ataše za štampu u jugoslavenskom poslanstvu u Berlinu. Vinaver sjedi u otvorenom automobilu, a njegov vozač je Mijo Raičević. Fotografiju je, po ideji Raičevićevoj, preradila, to jest parodirala dizajnerica Viktorija Čeliković. Korice pokazuju s kime se autor uortačio. Jer je Stanislav Vinaver parodičar, i to samo takav. I svaka bi se posthomerska knjiga stihova mogla nasloviti kako je naslovljena ova: barem dvije i po hiljade godina se pjeva o onome što je Homer propustio da opjeva. Propustio iz opravdanog razloga, opravdano je odsutan. Na primjer, Raičevićeva pjesma “O nebu” ima moto od Jimija Hendrixa: Nema lepšeg osećaja / nego kad iskočiš iz aviona / i sviraš na nebu. Homer je propustio da upozna i Hendrixa i avion, možda svirku na nebu nije. Onda ide pjesma, katalog Homerovih propusta: propustio je da upozna i Aristotela (i njegove spise “O duši” i “O nebu”!) i raj i pakao, o čistilištu da ne zborimo:
Zašto bi čovek polagao pravo na večnost
a ne polažu ga zec, gavran, poskok ubojiti?
Ne polažu ga ni ptica drozd ni ptica slavuj.
A tek papagaj rečiti, pita se Aristotel.
Zašto bi samo čovek polagao pravo
na taj luksuz, jedini od Boga neobećan?
A u raju, u tom božjem supermarketu,
bilo bi najviše ptica, odabranih konsenzusom,
s neverovatnim glasovnim mogućnostima.
(Poskok bi ostao dole, gadan mu zanat.)
Imao bi čovek Evu, u postelji cvetnoj,
u mladosti koja ne prolazi, u životu
u kome uspomene ne bi postojale, jer bi
svaki naredni dan bio konzistentniji
od prethodnog, a u venama, braćo i sestre,
umesto krvi, vino bi teklo, elokvencija
bogova bila bi napokon pristupačna
svakom ljudskom biću.
Dakle, sve bi bilo kao i na zemlji,
samo sad na nebu.
Onamo, namo, iznad nas!
Ah, o raju, čovek, kad godine salete,
često razmišlja. Uteha su te sličice
doterane u fotošopu. Retko se zapita
čovek da li je onaj koji je smislio raj,
raja ikad video — mnogo je tu nejasnoća.
Priča, jednostavno, ne pije vodu.
No, ako je Bog tako zapovedio,
onda tom poslu mane nema.
Ha, bratac! A šta ako nije?
Da rezimiramo:
Pitamo se: Zašto tamo, ako se već mora,
ne bi otišao živ čovek? To sa zemljom,
priznaćete, neprijatna je stvar.
I čemu smrt ako nema smisla?
Čemu raj, ako život ima smisla?
Čemu sve to, dođavola,
ako ti i ja nismo zajedno?
Pjesnikov pluralis auctoris “Da rezimiramo” mogao bi se uzeti i kao parodijski postupak prema vlastitoj pjesmi, prema njenom prvom dijelu. Mogao bi, ne mora. Neutralno parodiranje bez napada na tekst, paralelno pjevanje drugog glasa. (Raičević je, pod pseudonimom T. H. Raič, objavio pet knjiga, od toga četiri romana i jedan rječnik, pseudonim je i parodiranje sebe). Rezimiranja ima u dvadeset od ukupno četrdeset pjesama ove knjige. Rezimei su dijelom poante pjesmama, a dijelom su pjesme za sebe. Oni u pravilu prvi dio pjesme dignu na višu razinu.
Pjesma “O nebu” jedina je napisana u bolničkim danima Mija Raičevića. Da ima osjetljivosti u Ministarstvu zdravlja Srbije, autor bi radi nje bio odlikovan za bolesnički stoicizam. Da ima odlikovanja za stoike u bolesti. Ostale pjesme stoika Raičevića nastale su ranije, neke su objavljene u Sarajevskim sveskama 2010. godine. Skupljene u ovoj zbirci, one sve djeluju kao da su napisane u nekom mjesecu kad je svijetom vladao furor poeticus. Većina pjesama je u slobodnom stihu, no dvije su u vezanom, sa rimama: ona od deset dvanaesteraca s naslovom “Ljubav”, posvećena glumici Sonji Savić mogla bi se i pjevati:
Ljubav
Sonji Savić
O, ne spuštajte lestve među sene
O, ne spuštajte lestve među sene
U grobu mesta ima samo za mene
Vi koji za dušu palite mi sveću
Vi koji za dušu palite mi sveću
Sve i da hoćete, vratiti se neću
Na zemlji dan koji delih s vama
Na zemlji dan koji delih s vama
Bio je crnji nego najcrnja tama
Bio je crnji nego najcrnja tama
I “Drva za zimu”, jedna od pet završnih pjesama posvećenih majci.
Mirišu drva dovezena i položena
u dnu dvorišta: čekaju da dođe zima.
I ja čekam zimu, pa da vreloj rerni
prosledim sledovanje u kestenima.
Drva još uvek stoje tamo, pokrivena
snegom (hladna stopala u zečjoj koži).
Pepeo se seća starih dobrih vremena,
u kući, u kojoj nema ko vatru da založi…
Knjiga je objavljena u 111 (sto i jedanaest) primjeraka, izdavač je Gramatik iz Beograda, biblioteka “Samar”, za izdavača Danilo Jokanović, urednik knjige Božo Koprivica. U Podgorici će ovih dana u izdanju kuće CID biti objavljeno crnogorsko izdanje s pogovorom urednika Koprivice.