Gudžević: Pelé

Agencije su javile da je on s ovoga svijeta otišao 29. decembra. Njegova majka Maria Celeste Arantes nadživjela je svoga sina, rođena je 1922. Možda je na životu drži ime, Nebesnica. Možda. Iako je celeste i boja, i to ona boja u kojoj je Urugvaj 16. jula 1950. pobijedio Brazil u Riju, i postao prvak svijeta. Pelé je pričao kako je i njegov otac zbog toga poraza plakao, te kako mu je on, tada devetogodišnji dječak, obećao da će s Brazilom postati prvak svijeta. Peléov otac Dondinho umro je 1996. Pod naslovom “Roditelji Peléovi” ovako je, nakon što je 1958. Brazil osvojio svjetsko prvenstvo, pisao pjesnik Carlos Drummond de Andrade:

Pojavili su se na televiziji, poslije pobjede, u pratnji reportera. Otac je igrao fudbal u unutrašnjosti države Minas Gerais, ali je priznao da ga je sin nadmašio u sportu. Majka nije htjela da joj se sin bavi nogometom. Slala bi ga u kupovinu, a on se nije vraćao. Pa bi, onda, poslala oca da potraži sina, a otac bi zahtijevao da Pelé ostavi loptu. Te stvari oni govore najprirodnije i bez ikakve sujete. On govori malo i posve trezveno; ona se diskretno smiješi. Činjenica da su roditelji prvaka svijeta nije im pomutila glavu. Ne znajući, održali su lekciju mnogim ljudima koji nisu ni otac ni majka ni Peléu niti kojem drugom prvaku, a javno prisvajaju zasluge za pobjedu.

Računam da sam negdje te godine i sam čuo za Peléa. Znam i od koga, znam i gdje. Moj stariji brat Hazbo, ne baš previše zagrižen za fudbal, kazao mi je timareći našu kobilu ispred naše štale brvnare da je najbolji fudbaler na svijetu Brazilac Pelé. Igračevo ime je naglasio na prvom slogu. Da sam onda znao pisati ja bih ovo Brazilac bio napisao Prazilac. Jer tada nisam znao šta je Brazilac, pa sam b čuo kao p, riječ mi je zvonila na nešto što ima veze sa prazom, dakle priplodnim ovnom. Malo-pomalo, u meni je i igračevo ime bilo utihnulo, možda i iščezlo. A onda, već sam išao u školu, učitelj je za nekoga rekao da igra kao Pelé. Možda je to bilo 1961. godine, možda. Moj stric Hivzo je jednom došao u selo i ispričao kako je u Beogradu gledao utakmicu između Zvezde i brazilskog tima Botafogo. Spominjući brazilske igrače Garrinchu, Didija, Amarilda i Zagala, rekao je kako je nedostajao samo Pelé. Aha. Otada je Pelé ostao sa mnom stalno. Kao otac i majka, kao braća i kao stric Hivzo. Čitali smo da je klub Santos pobijedio lisabonsku Benfiku, pa dogodine i milanski Milan, i opet postao klupski prvak svijeta.

Pa se čulo kako Peléa biju strašno. Na svjetskom prvenstvu u Čileu onesposobili su ga, pa nije igrao najvažnije utakmice. Onda je došlo prvenstvo svijeta u Engleskoj, pa su i radio i novine opet bili puni vijesti i slika kako su bugarski i portugalski igrači išli na Peléa kao bikovi. Žečev i Morais, zlo i gore. Onesposobili su ga, da ga nisu, ne bi Engleska nikad bila prvak svijeta. Čulo se i kako se Pelé zakleo da zbog takvih grubosti i grubijana više nikada neće igrati na svjetskom prvenstvu. Neke novine su prenijele njegovu izjavu kako su mu uzalud bile sve godine treniranja, kad ga jedan grubijan dokrajči za pet sekundi.

Onda se sve stišalo pa su se o Peléu čule sve same lijepe stvari. I onda je među godinama došla i godina 1969. Krajem ljeta je Santos sa Peléom došao u Jugoslaviju. U petnaestak dana je igrao četiri utakmice (Zvezda, Kragujevac, Dinamo, Željezničar). Moj amidža Hivzo je, nakon što je vidio kako igra Garrincha, vidio i kako igra Pelé. Više puta mi je rekao da bi Zvezdinom centarforu Vojinu Lazareviću najbolje bilo da pređe u Santos, dao bi više golova, a stalno bi putovao po svijetu. Hivzo je jedini Gudžević koji je uživo gledao kako igra Garrincha i jedini koji je uživo gledao kako igra Pelé. Naravno da je i jedini koji je uživo gledao obojicu. Za to nije morao ići u Brazil, išao je samo u Beograd, onda kad su oni jedini put bili u Beogradu.

Pa smo te jeseni čuli da je Pelé postigao hiljaditi gol za Santos i to na stadionu Maracanã, protiv ekipe Vasco da Gama. Gol je postigao iz penala, a novine su pisale kako su igrači taj gol proslavljali dvadeset minuta. Agencije su javile da su u čast hiljaditog gola zvonila zvona na svim crkvama u Brazilu. Nešto kao kad su se s nekoliko džamija u Novom Pazaru začuli ezani, kad je javljeno da je umro Tito.

Onda je došlo svjetsko prvenstvo u Meksiku. Peléa su umolili da igra i on je pristao. I svojim je igrama u Meksiku sebi i Brazilu podigao spomenik trajniji od tuča. Više se takve igre nisu ponovile, a pošto se ni za pola stoljeća nisu ponovile, sva je prilika da ih neće nikad više ni biti.

Pelé, visok metar i sedamdeset i dva centimetra dao je silu golova glavom, skokovima je nadvisivao grmalje centarhalfove i bekove, koji su svi rastom bili viši od njega. Svojim driblingom je slao u prazno svoje čuvare, varao je golmane, šutirao je jednako dobro objema nogama. Neko je te godine objavio da Pelé trenira osam sati dnevno.

Pelé je za fudbal ono što je Homer za poeziju. Pristalice ideje napretka smatraju da fudbal napreduje. Takvi sliče onima koji smatraju da je napredak i približavanje stihova prozi. Nema napretka. Najuzvišenije se već dogodilo, ono poslije su kamenčići iz Yeatsove pjesme koji čangrljaju po žalu poslije povlačenja velikog vala.

Bio je javno brazilsko dobro, zaštićeno zakonom. A bio je i svjetsko dobro. Vazda nasmijan, razgovorljiv, skroman do nevjerovanja. Imao sam sreću da ga dvaput sretnem, oba puta u Lucernu, godine 1989. U hotelu Schweizerhof sam više od pola sata razgovarao s njime. Pitao sam ga zašto nije došao na sahranu Garrinchi. Bio je vrlo zatečen, zaigrala su mu dva mišića na licu, i danas mi je žao što sam ga to pitao, skoro je zanijemio i jedva je izgovorio: “E, Garrincha, Garrincha foi um grande.” Garrincha je izgovarao Gahinša.

Moja dva brata Lutvo i Jakup viđala su ga redovno dok su radili u hotelu Baur au Lac u Zürichu. FIFA je svoje važne goste smještala u taj hotel. Braća su mi pričala da je Pelé imao faze kad je pio: tada bi u pravilu znao isprazniti izdašni hotelski minibar. Onda bi došli boravci kad ništa ne bi pio. Pa opet bi. Svoj je kofer nosio sam, a nosačima kofera bi svejedno galantno ostavljao napojnicu.

Luka Bajakić, partizan iz NOB-a i zaslužni čovjek sporta, pričao mi je kako je, kao predsjednik Nogometnog saveza Jugoslavije predvodio reprezentaciju na oproštajnoj utakmici Peléa od brazilske seleção. Mjesec dana pred put je zatražio prijem kod Tita, i kad je bio primljen, predložio je Titu da odlikuje Peléa. Tito je to prihvatio, a onda je maršalat uz odlikovanje poslao i poklon, skulpturu od bijelog mramora Frane Kršinića “Žena koja leži”. Luka Bajakić je kazao kako se skulptura jako dopala Peléu, a onda je šeretski dodao: “Možda i zato što su mu se sviđale bijele žene.”

Mário Filho, novinar i pisac, čije ime nosi stadion Maracanã, u svojoj knjizi “Crnac u brazilskom fudbalu” (O negro no futebol brasileiro) smatra da je Pelé bio pojava koja je presudno uticala na tolerancijski obrat u brazilskom rasizmu: od mržnje kojoj su od 1950. bili izloženi tamnoputi igrači Barbosa, Bigode i Juvenal (neosnovano okrivljeni za traumatični poraz od Urugvaja) do oduševljenja igrama dvojice tamnoputih (Pelé i Didì) i jednog mulata (Garrincha).

Pelé će biti sahranjen na devetom spratu nenavadnog groblja u Santosu. Na devetom spratu tog nebodera počiva Peléov otac Dondinho do Nascimento, centarfor, s brojem devet na leđima, koji je na jednoj utakmici dao pet golova glavom. Tih pet golova glavom jedino je u čemu sin nije dostigao svoga oca. A majku Celeste nije dostigao dužinom vijeka pozemljarskog. Ako ne računamo vječnost koju je zaslužio svojim nedostižnim nogometnim umijećem.

Sinan Gudžević


Žujo: Nurija Palata
Jakubović: Pripadanje
Pulig: Vrli Euro svijet