Gudžević: Bauk kritike u muzeju

Bauk kritike, tako bi se moglo nazvati ovo što se ovoga oktobra čini da je u Njemačkoj nadjačalo sve drugo. I najmanja i najblaža kritika današnje države Izrael plaši ljude. Plaši ih da ne budu označeni za antisemite, da ne budu prinuđeni da se pravdaju, a najviše da ne izgube posao. A vjerovatnoća da posao izgube veća je ako je posao u državnom sektoru. Ništa to nije počelo ove jeseni, ove se samo pojačalo što se odavno pojačava, i što se odavno šilji i zaoštrava. Zadatak ovoga teksta nije katalog onih koji su pali kao žrtve svoje kritike prema politici Netanjahuove vlade, ovdje hoću da podsjetim na jedan primjer od prije četiri godine.

Tada je direktor Jevrejskog muzeja u Berlinu (Jüdisches Museum Berlin) bio prinuđen da dade otkaz na svoje direktorsko mjesto. Svoj je postupak obrazložio uobičajenom frazom: da spriječi daljnju štetu Muzeju. A stvar je krenula od posve sitne poruke na Twitteru: tu je Muzej (to jest neki od službenika) preporučio link na jedan tekst o proglasu zvanom BDS (Boycott, divestment, sanctions) iz 2005. Proglas je načinilo Palestinsko civilno društvo (sastavljeno od 170 organizacija i grupa) i u njemu se traži bojkot, povlačenje investicija i zavođenje sankcija protiv Izraela sve dok Izrael ne bude poštivao međunarodno pravo i glavne principe ljudskih prava, što bi u praksi značilo okončanje okupacije palestinskih područja, izjednačavanje palestinskih građana s jevrejskim građanima u Izraelu i pravo na povratak izbjeglica.

O tom se proglasu raspravljalo i u Bundestagu, i rasprava je završena odbacivanjem i označavanjem proglasa kao antisemitskog. Protiv odluke Bundestaga je glas podiglo i 240 jevrejskih i izraelskih naučnika, istaknutih povjesničara iz Izraela i SAD-a. U svom proglasu oni, između ostaloga, kažu: “Mi odbacujemo neistinitu tvrdnju kako je BDS antisemitski, te tvrdimo da su bojkoti legitimno i nenasilno sredstvo otpora”. I kažu da proglas BDS izričito odbacuje svaki rasizam, te tako i antisemitizam. Zastupnicima Bundestaga izraelski akademici su spočitali kako njima nije najvažnije da suzbijaju antisemitizam, to jest samo jačanje antisemitizma njima i nije prva briga, koja je, navodno, dovela do zahtjeva da se u Bundestagu o tome raspravlja, već je stvar posve drukčija: iza zahtjeva stoje politički interesi izraelske vlade! Tu je borba protiv antisemitizma samo instrument u rukama članova njemačkog parlamenta kojim se ovaj stavlja u službu zaštite izraelske vlade, koja je počinila teška kršenja ljudskih prava i koja razara šanse za mir.

Sam tweet je, neka bude ponovljeno, postavio neki od ljudi iz Muzeja, vjerovatno zadužen za veze sa medijima, i čitaoca je upućivao na komentar objave izraelskih i jevrejskih naučnika u berlinskom dnevnom listu taz (Tageszeitung), i taj je komentar označio kao vrijedan čitanja. Ništa više, “vrijedno pročitati”, lesenswert, i link na tekst u online izdanju lista. Sitni tweet je pokrenuo krupnu lavinu. Izraelski ambasador u Njemačkoj je preporuku Muzeja nazvao sramotnom, uključio se i ambasador SAD-a, a Centralni jevrejski savjet u Njemačkoj objavio je: “Mjera je prevršena. Jevrejski muzej se izgleda posve otrgnuo kontroli.” Stvar je, stoji dalje, došla dotle da se Muzej jedva može i zvati “jevrejski”.

Sitni tweet je bio povod da se smijeni direktor Muzeja Peter Schäfer, inače ugledan judaista. Njemu se u diplomatskim i izvandiplomatskim proizraelskim krugovima u Njemačkoj, kao i u samom Izraelu u “nepodopštine” brojalo više stvari. Glavne su bile: direktorov susret sa kulturnim atašeom iranske ambasade, potom šuškanje da se u direkciji muzeja nalazi jedan referent kome su neki spočitavali bliskost idejama BDS-a, pa potom organizacija podijumskih diskusija o jevrejstvu, koje su nekima previše sličile na one o manjinama u Njemačkoj, one gdje se problematiziraju problemi različitosti, migracije i rasizam, a začinjene diskusijama o islamofobiji.

Sve je ovo duže vremena žestilo određene izraelske i jevrejske krugove. Ali je proizraelsku frakciju najviše razbjesnila muzejska izložba “Welcome to Jerusalem”, o kojoj je, inače, mnogo pisano i rečeno da je bila fascinantna, bogata i duhovita predstava o značaju Jerusalema za Jevreje, hrišćane i muslimane. Ali to što je bila mnogo posjećena i hvaljena, nije bilo dovoljno za jevrejske žestoke kritičare izložbe. Predsjednik Jevrejskog savjeta za Njemačku kazao je kako je “jevrejska perspektiva na Jerusalemu naprosto prekratko dosegla i da se takav pristup ne može prihvatiti od nečega što se naziva Jevrejski muzej. Stvar se zaoštrila kad se 2018. izraelski premijer Benjamin Netanjahu napismeno požalio njemačkoj vladi na izložbu o Jerusalemu i na “antiizraelske aktivnosti” Muzeja. Jedan novinar se u Berlinu tad zapitao: mora li se Jevrejski muzej u Berlinu sviđati izraelskoj vladi?

Uzalud je direktor Schäfer nastojao da akademsku zajednicu svoga muzeja zaštiti od političkog uplitanja politike. Uzalud je kritičarima objašnjavao da se u izložbi ne radi o tome je li Jerusalem glavni grad Izraela ili Palestine nego o značaju grada za monoteističke religije. Uzalud mu je bila odanost nauci i sav njegov nesporni sjaj u tome, uzalud mu je bila sva otmjenost u raspravama o židovstvu, morao je podnijeti ostavku, da ponovimo, “da bi spriječio daljnje štete Muzeju”.

Amos Goldberg, profesor povijesti holokausta na Hebrejskom univerzitetu u Jerusalemu, inicijator protestnog pisma koje je potpisalo 240 izraelskih i židovskih naučnika i naučnica izjavio je da je muzejski tweet pretvoren u skandal zloupotrebom njemačkog senzibiliteta na temu antisemitizma, i da je to, a ne BDS, velika opasnost za otvoreno društvo.

Nakon što je direktor Schäfer saveznoj ministrici kulture predao svoju ostavku, svoga se posla u Muzeju odrekao i muzejski vodič, autor i prevodilac Yossi Bartal. U podrobnom objašnjenju koje je objavio u izraelskom dnevnom listu Haaretz, Bartal (Jevrejin i Izraelac, odrastao u zapadnom Jerusalemu), između ostaloga, navodi kako je iznuđeno povlačenje direktora Schäfera, kao posljedice agresivne kampanje protiv njega, pokazalo da njemačka vlada nema interesa da štiti naučnu autonomiju Muzeja, te da on, kao vodič sa preko stotinu vođenih posjeta, neće da radi u instituciji koja se odriče svoje nezavisnosti kako bi, prije svega, služila političkim interesima jedne ili druge vlade. Potom postavlja pitanja: Smije li se neki muzej njemačke vlade zvati jevrejskim, a da pri tome nije pod kontrolom zvanične jevrejske zajednice (koja predstavlja tek jedan dio njemačkih Jevreja)? Da li je Muzej forum, na kojem se različita mišljenja u jevrejskom svijetu, pa i ona o Izraelu, smiju iskazivati? Bi li se, kao dio odgovornosti Jevrejskog muzeja, u nedostatku slične strukture za ovdašnju muslimansku zajednicu, u njemu mogao ponuditi prostor za razgovor o perspektivama useljenika i njihovih potomaka, od kojih mnogi žive blizu Muzeja, te tako povesti jevrejsko-muslimanski dijalog?

I odmah dodaje: “Odgovor Jevrejske zajednice, izraelskog ambasadora i pojedinih desničarskih novinara, koji godinama napadaju Muzej otrovnim i lažnim tvrdnjama, čini se jasan: ne.

I tako dalje. Napadi Hamasa od 7. oktobra nisu početak ovoga užasa u kojem se gazi sloboda mišljenja i izražavanja, kako bi neki željeli da prikažu, sve je nastavak nečega što je davno počelo i što kao da nema kraja. U tome užasu kao žrtve sve češće padaju i paragrafi njemačkog ustava. Sve češće, poput lista ujesen, pada paragraf prvi, onaj koji je kod ljudi širom svijeta odavno naišao na divljenje: Dostojanstvo čovjeka je neprikosnoveno. Njega poštovati i štititi obaveza je svih državnih tijela. Njemački narod se stoga zalaže za nepovrediva i neotuđiva ljudska prava kao osnovu svake ljudske zajednice, pravde i mira u svijetu. Pada i peti paragraf: Svako ima pravo da usmeno, pismeno i slikom iskaže svoje mišljenje, da ga objavi te da se nesmetano koristi općim dostupnim izvorima. Sloboda štampe i sloboda izvještavanja preko radija i filma zajamčene su. Cenzure nema.

Bauk kritike čini da sve češće pada i otpada i ono što je zapisano da padati neće i ne smije. Da pada i žbuka sa muzejskog stropa. Taj bauk nudi sklonište onima koji u svom kukavičluku uzimaju konformizam za zastavu i smatraju ga legitimnim i jakim principom duše.

Sinan Gudžević

Gudžević: Maksim i Goethe
Gudžević: Muhamed Mule Musić
Gudžević: Musić i zatvori
Gudžević: Carevac
Gudžević: Auto na korzu
Gudžević: Majka Vesna
Gudžević: Šuma parodija
Gudžević: Glotalni ploziv
Gudžević: Tuga za jugom
Gudžević: Gatara iz pampa
Gudžević: Rudi Belin
Gudžević: Pelé
Gudžević: Pessoa i Pelé
Gudžević: Greška i omaška
Gudžević: Tri knjige
Gudžević: Rima uz gusle
Gudžević: Varave gusle
Gudžević: Smrt u Parizu
Gudžević: Vodeničar Sinan
Gudžević: Vodeničko kolo
Gudžević: Vječni Marko
Gudžević: Ćemal Filiz
Gudžević: Penelopin razboj
Gudžević: Sudbina vune
Gudžević: Duga Poljana
Gudžević: Safet Koca
Gudžević: Aharon Shabtai
Gudžević: Iris Hefets
Gudžević: Stella Meris
Gudžević: Moni Ovadija
Gudžević: Bećo i vino
Gudžević: Zoran Bojović
Gudžević: Mirsad Fazlagić
Gudžević: Nikola Nikić
Gudžević: Bili libar, dva
Gudžević: Maja i Fusako
Gudžević: Mei Shigenobu
Gudžević: Maja i Jadranka